TEKST

Čile: lijeva melankolija ili lijeva budućnost?


I najdogmatičniji ljevičari koji i dan-danas vode nikad dovršene bitke s početka prošlog stoljeća ne mogu ne priznati da se u Južnoj i Srednjoj Americi događa nešto progresivno u političkom i širem socijalnom smislu. Na europskoj fragmentiranoj i padom Berlinskog zida potpuno devastiranoj ljevici recepcija južnoameričke priče o socijalizmu “rastegnuta” je između nekritičke fascinacije bolivarskim pokretom (i njegovim kontradikcijama kojima se često služe kao nadomjeskom za vlastite političke impotencije) s jedne strane te potrage za dlakom u jajetu lijevih zastranjivanja od ahistoriziranih ljevičarskih modela s druge strane. Oba su okulara zamagljena našom projekcijom europske lijeve priče na specifičan geopolitički slučaj koji ima svoju prilično neovisnu povijest borbe kroz različite faze, intenzivirane posljednjih pola stoljeća.

Salvador Allende

Brazilsko-libanonski sociolog Emir Sader u svojoj taksonomiji progresivnih ciklusa latinskoameričke povijesti izdvaja tri vala borbe: počevši od Kubanske revolucije te uspostave više-manje lijevih (većinom kejnzijanskih) vlada kroz šezdesete (1.) preko sedamdesetih i osamdesetih tijekom kojih su borbe vodile gerilske skupine (2.) do dvijetisućitih kada se uspostavlja nekoliko režima koji svoju političku agendu otvoreno izgrađuju na otporu neoliberalizmu i diplomatsko-ekonomskoj dominaciji SAD-a u ovom geografskom području (3.). Svaka je od tih faza bila neka vrsta otpora dominaciji Sjedinjenih Država i njenih ekonomskih i geopolitičkih interesa u ovoj makroregiji. U svakom slučaju, ono što mora biti paratekst svakog pogleda prema Južnoj Americi iz (donedavno relativno ugodne) pozicije europskih starih imperijalnih sila i njihovih periferija poziv je na preciznu kontekstualizaciju svakog zasebnog slučaja južnoameričkih progresivnih pokreta. Na određenoj razini apstrakcije sigurno se može govoriti o općoj putanji lijevih (s)kretanja, ali svakako uz dozu opreza s obzirom na specifičnosti pojedinih zemalja i njihovih lokalnih priča i povijesti. Iako često percipirana kao homogena i umjetno podijeljena tvorevina Španjolskog Kraljevstva u raspadu, Južna Amerika ima povijest nacionalnih država dužu od europskih pa tako i kompleksnost njezinih unutarpolitičkih odnosa proizlazi iz relativno samostalnih i neovisnih povijesnih putanja sa svim svojim etničkim i klasnim posebnostima.

Tako je presudnu ulogu u pobjedi Eve Moralesa u Boliviji odigrala podrška depriviranih pretkolumbovskih etničkih skupina i politika indigenizma (koju je formulirao sadašnji potpredsjednik Višenacionalne Države Bolivije, Álvaro García Linera), u Venezueli je ključna bila uloga i podrška vojske, dok je Correa pobjedu u Ekvadoru odnio u urbaniziranim dijelovima zemlje. Brazil i Argentina ili Urugvaj i Paragvaj (prije državnog udara prošle godine) u toj se konstelaciji i ne uvrštavaju među lijeve režime bez obzira na (istina u puno manjoj mjeri) regulatornu ekonomsku politiku i progresivne poteze u domeni ljudskih prava. U svakom slučaju, kojim god analitičkim putem krenuli i koju god zemlju uzeli u svoj fokus, moramo imati na umu kompleksnost povijesti obilježene ritmički i u kratkom vremenu izmjenjivanim revolucijama i kontrarevolucijama te snažnim utjecajem Sjedinjenih Država koje su još od primjene Monroeove doktrine igrale ključnu ulogu u političkim rošadama u Južnoj Americi, ne libeći se i izravnih intervencija, s kulminacijom 1973. i vojnim udarom u Čileu čija će budućnost od tada biti određena nedovršenim pričama i političkim sudbinama.

Pinochetovi repovi

U lijevom je imaginariju ta epizoda ostala upisana kao jedan od ključnih “poraza” u bitci do “konačne pobjede”, ali i kao sakralizirana slika izdvojenog i atipičnog pokušaja primjene lijevih političkih principa u okvirima liberalne demokracije. Čileanski je lijevi eksperiment ljevici poslužio i kao okidač za rasprave o odnosu države i partije sa svim svojim teorijskim, ali i praktično-političkim primjenama koje su, na kraju se pokazalo, bile “labuđi pjev” europske ljevice pred desnim desantom koji je svoje eksperimentalne začetke imao upravo u Čileu. Ono što je počelo kao lijevi eksperiment postao je desni model masovno primjenjivan na svim stranama svijeta. I tu prestaje svaka recepcija Čilea, pa i njegove aljendističke i postaljendističke povijesti. U srednjestrujaškim su medijima pak suvremeni progresivni pokreti svedeni na autoritarne idiosinkrazije bez ikakvog uvida u njihove političke odluke i efekte za šire slojeve stanovništva, a aktivni društveni pokreti u današnjem Čileu prikazani kao histerični ispadi mladosti koja je toliko desetljeća morala mirovati pod represijom Pinochetovih falangi. Danas, kada se otvara pitanje lijevog nasljeđa i njegovih nosilaca u Južnoj Americi, nerijetko se stvara slika panteona lijeve tradicije u kojoj Salvador Allende i njegova koalicija Unidad popular zauzimaju svakako važno mjesto. Pritom izostaje dublje historiografsko kopanje i skidanje koprene s te tri duge godine jednog političkog pokušaja. Prošlogodišnje doslovno kopanje po Allendeovu grobnom humku s ciljem konačnog rasvjetljavanja njegove sudbine čini se kao naturalistička gesta očaja koja pokušava iz kostiju iščitati volju povijesti i dovršiti nedovršenu priču. Srećom, odustalo se od najavljene izvedbe sprovoda koji se zbog političkih okolnosti nikad nije održao. Međutim ta nedovršena priča ne ostaje među posmrtnim ostacima mrtvog Allendea niti u komemoracijama onih kojima je to dio živog pamćenja.

Ta se priča odigrava na ulicama Čilea posljednje 23 godine, od trenutka kada je narod plebiscitarno odlučio oduzeti predsjednički mandat Augustu Pinochetu. Taj je trenutak označio samo početak dugotrajnog narodnog bunta koji se javlja u valovima. Jasno je bilo da se Pinochet i u njegovoj diktaturi stasala ekonomska, politička i vojna elita neće tek tako lako odreći vlastite moći i udjela u političkom odlučivanju. Pregovori između opozicije i hunte krajem osamdesetih iznjedrili su kompromise koji su zapečatili budućnost zemlje do danas. Ključni dokumenti i politički subjekti mogli su u novoutemeljenoj demokraciji nastaviti svoj život: ustav iz 1980. ostao je na snazi uz neke manje birokratske revizije koje bi omogućile političku traniziciju, zakoni iz sfere ekonomske i socijalne politike poput reforme školstva i mirovinskog fonda ostavljeni su uz naknadne nadgradnje kroz politike demokratskih vlasti, dok je nad vojskom Pinochet zadržao izravnu kontrolu. Kao krajnji primjer tog pogodovanja režimskoj eliti s ciljem održavanja kontinuiteta i sprečavanja radikalnijih političkih rezova ostao je sam izborni sustav. Prema njemu je zemlja podijeljena na izborne kotare koji su davali po dva zastupnika u donji dom parlamenta. Politička topografija napravljena u osvit demokratskih promjena uz inžinjering vojne hunte izravno je u izbornim rezultatima pogodovala desnim političkim strankama stvarajući dvostranački politički sustav u kojem su se stranke okupljale oko lijevoliberalnog bloka – koji su devedesetih predvodili demokršćani da bi ga dvijetisućitih preuzeli socijalisti – te desnog bloka predvođenog strankama koje su formirali privrednici i političari stasali oko Pinocheta i njegovih struktura. Tako postavljeni okviri zacementirali su stanje uspostavljeno u vrijeme Pinochetove diktature otežavajući i onemogućavajući bilo kakve suštinske promjene koje su Čileu trebale. Još se jednom pokazalo da uspostava demokratske procedure ne znači automatski i demokratizaciju zemlje. Ono što je narodnom voljom trebala biti tranzicija iz militantnog desničarskog režima u demokraciju zapadnoeuropskog tipa pokazalo se kontinuitetom politika iz perioda nakon vojnog udara, a pokazalo je i sve simptome i impotencije “demokracije zapadnoeuropskog tipa”.

Paradoksalno je da su sve te godine “tranzicije kontinuiteta” izvršnu vlast u Čileu obnašale građanske opcije centra i lijevo od centra. Dolaskom na vlast Ricarda Lagosa iz Socijalističke partije 2000. godine, lik i djelo Salvadora Allendea doživjelo je određenu vrstu rehabilitacije s figom u džepu. Spomenik mu je postavljen u samom centru grada ispred predsjedničke palače Moneda; otvoreno se govori i o stravičnim postupcima Pinochetova režima prema njegovim simpatizerima; mlađi članovi “aljendističkih” obitelji dolaze do pozicija u Socijalističkoj partiji ili vlasti, pa tako 2006. na poziciju predsjednice republike dolazi Michelle Bachelet – kći generala koji je bio dijelom konstitucionalističke frakcije u čileanskoj vojsci. Riječ je o skupini vojnih dužnosnika koja se nije slagala s idejom vojnog udara zagovarajući poštivanje ustavne uloge vojske. General Alberto Miguel Bachelet po vojnom je udaru ubijen, dok su njegova kći i žena prošle torture DINA-e (Pinochetove službe sigurnosti).

Međutim aktualizacija i rehabilitacija lika Salvadora Allendea ograničava se samo na lik. Djelo biva potpuno izbrisano – političke promjene koje je zagovarao, ideje iza kojih je stajao i pokušao ih provesti u novom političkom kontekstu postaju manje važne. Socijalistička partija s druge strane ne kani drastično mijenjati stečevine Pinochetove politike niti skretati s liberalnog puta u ekonomskoj politici otvoreno gazeći potrasama koje su zadali Chicago Boysi još ranih sedamdesetih. Prvi masovniji prosvjedi protiv takve politike zahvatili su obrazovni sektor i to njegovu srednjoškolsku razinu u kojoj su se osjećale izravne socijalne posljedice Pinochetove deregulacije sistema i uvođenja vaučerskog principa upravljanja. To je stvorilo velike razlike među učenicima, a dostupnost kvalitetnog obrazovanja ovisila je o imovinskom stanju obitelji, tj. o socijalnom porijeklu. Te 2006. Godine, na samom početku mandata Michelle Bachelet, došlo je i do prvog otpora dijelova najvažnije čileanske privredne grane – rudarstva. Bez ikakve sindikalne infrastrukture – jer ju je stari režim zabranjivao, a novom je odgovaralo nepostojanje udruženog radništva – rudari rudnika Escondida poveli su prvi veliki štrajk nakon 1973. otvoreno pozivajući na nacionalizaciju svoga poduzeća i cijeloga sektora. Ubrzo su pokreti građana postajali sve češći i češći, bez obzira na činjenicu da je ustav i dalje ograničavao dio građanskih sloboda dajući s druge strane veliku slobodu represivnom aparatu. Godine 2007. stopirana je rekonstrukcija i privatizacija javnog prijevoza u glavnom gradu nakon masovne bune građana, a sve su češći i glasniji bili pozivi na povratak na stari sustav mirovinskog osiguranja. U Čileu se već tada osjetilo da je došlo do trenutka kada se napokon vide konture širih društvenih gibanja čiji se smjer teško mogao predvidjeti.

Posljedice studentske pobune

U modernoj se čileanskoj povijesti 2011. godina uzima kao prekretnica čiji se efekti tek trebaju iscrtati na političkom planu. Oko toga se svi slažu – i desni apologeti režima i ljevičarski povjesničari. Pobuna studenata – koja je u jednom trenutku postala pobuna svih sudionika obrazovnog sektora da bi prerasla u opću pobunu nezadovoljnih građana – zapečatila je sudbinu prvom desničarskom predsjedniku nakon 1990. Sebastiánu Piñeri. Trebalo se razočarati u politiku Socijalističke partije i njen tupi reformizam da bi se krenulo na ulicu i zahtijevalo ono što generacije koje su činile okosnicu tih masovnih demonstracija nikada nisu doživjele – socijalnu državu. I dok se europski i kanadski studenti danas bore protiv desnog reformizma i liberalizacija vlastitog sustava i postajući time zadnjim braniteljima ostataka socijalne države, u Čileu se studira u sustavu koji se danas nama postavlja kao idealni model. Drugim riječima, Čile je odraz naše budućnosti! I ne samo odraz naše budućnosti nego i dokaz da neoliberalizam nema neki krajnji apokaliptični cilj, neku distopijsku putanju. Taj se sustav može održavati vitalnim i 40 godina, a da ga nitko ne ugrozi. Na pitanje koje se implicitno postavlja u svakom pokušaju mapiranja politike Južne Amerike – zašto je Čile ostao jedan od malobrojnih primjera “desnih” politika na vlasti u Južnoj Americi? – odgovor je jednostavan.

Čile je bio laboratorij u kojem se fiksirao i najduže opstao sustav koji nije tako lako izmijeniti. Epizoda s vojnom huntom pokazala se nužnom fazom u uspostavljnju temelja poretka koji se onda u kontinuitetu nastavio održavati i u “liberalnoj demokraciji” koja je onemogućila manjim lijevim strankama koje nisu ulazile u dva politička tabora da zamišljaju mjesto u jednom od domova parlamenta. Studentski pokret koji je buknuo 2011. i koji i dan-danas u ritmičkim činovima reagira na devastirajuće politike vodili su članovi omladine Komunističke partije Čilea čijoj se politici može štošta zamjeriti. Međutim studentski pokret koji je uspio uza se pridobiti većinu stanovnika Čilea ostavljajući predsjednika Piñeru kao najnepopularnijeg predsjednika u povijesti postao je politički faktor u državi. Na predsjedničkim i općim izborima koji ulaze u zadnji tjedan kampanje u trenutku nastanka ovog teksta određeni broj studentskih aktivista naći će se na kandidatskim listama stranaka okupljenih oko vjerojatne buduće predsjednice Bachelet koja se nakon pauze od jednog mandata odlučila ponovno kandidirati na predsjedničkim izborima. Ovaj je put morala ući u interesnu koaliciju s komunistima, ali i preuzeti neke od zahtjeva pokreta koji je konture dobivao upravo u vrijeme njena prvog mandata, protiveći se nastavku liberalne ekonomske politike. S druge je strane manjim lijevim strankama to bio jedini način za ulazak u parlament u postojećem dvostranačkom modelu. Dva su vjerojatna scenarija: prvi je marginalizacija članova lijevih stranaka u parlamentu po osvajanju vlasti i nastavak političkog smjera koji je Bachelet provodila u prvom mandatu (2006.–2010.); drugi je scenarij put promjena sustava počev od nužne obrazovne i mirovinske reforme koje su bile stup Pinochetove deregulacije države. Kako god bilo, nužno je održavanje tonusa mišića novih generacija koje jednako često izlaze na ulice podsjećajući svoje prethodnike na borbu koju su oni vodili. Čile nam je danas i opomena i primjer, jednako kao što je bio 1970. godine.

Autor: Mario Kikaš

Mario Kikaš, politički aktivist i autor rođen u Mostaru 1987. Član je uredništva Zareza i Slobodnog Filozofskog te dio kolektiva Femfront.

 

[i] Usp. Emir Sader, The Weakest Link? Neoliberalism in Latin America, “New Left Review”, br. 52, str. 8., 2008.

[ii] Usp. Manuel Riesco, Is Pinochet Dead?, “New Left Review”, br. 47, str. 6., 2007.

[iii] U trenutku kada ovaj tekst prolazi posljednu redaktorsku ruku poznati su neki od najavljenih scenarija. Vođe studentskog pokreta (komunistkinje Camila Vallejo i Karol Cariola te “nezavisni” lijevi kandidati Gabriel Borić i Giorgio Jackson) ušli su u Kongres, što je svakako povijesna promjena i tektonika u postojećem političkom establišmentu. Međutim, koalicija okupljena oko Michelle Bachelet nema većinu koja će moći izglasati ustavne promjene nužne za šire reformske promjene u smjeru progresivnih politika, a nju još čeka drugi izborni krug i sraz s kandidatkinjom ujedinjene desnice.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close