TEKST

ANDREJA KULUNČIĆ: Ideja društvenih praksi je osnažiti ljude kako bi dalje mogli sami

 

“Nije stvar u tome da ideš okolo, gledaš koje su manjinske grupe i pomažeš, nego prvenstveno pokušavaš većinsku grupu osvijestiti o onome što ona jest. Kad pogledaš zakone prema ilegalnim radnicima, prema duševnim bolesnicima, prema maloljetnim trudnicama, prema ljudima koji su netom izašli iz zatvora, prema Romima, prema gay parovima, vidiš kakvo je neko društvo…”

Andreja Kulunčić / foto: Ivan Kuharić / izvor: andreja.org

Andreja Kulunčić (1968.) vizualna je umjetnica. Sudjelovala je na značajnim međunarodnim izložbama poput: Documenta 11 (Kassel, Njemačka), Manifesta 4 (Frankfurt/Main, Njemačka), 8. Istanbulski Bijenale (Turska), The American Effect (Whitney muzej američke umjetnosti, New York), Liverpoolski Bienale (UK), Day Labor (P.S.1, New York) i dr. Značajnije stipendije: MUAC & SOMA (Mexico City), Art in General (New York), Walker Art Center (Minneapolis), Artspace (Sydney), u sklopu 10. trienala Indije (Jaipur). Docentica je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Web: www.andreja.org

O društvenoj praksi kao alatu otpora

Katerina Duda: Iz pozicije u kojoj u jednakoj mjeri o antifašizmu u suvremenom kontekstu promišljamo kroz teoriju i praksu, njihovim preplitanjem i povezivanjem, društvena praksa u umjetnosti je posebno zanimljiva pozicija otpora. Koliko društvena praksa može biti dio emancipatorne borbe, odnosno na koji se način ona može baviti za umjetnost “velikim temama”, a da ne ostane na ukazivanju, ilustraciji i samo opisivanju problema? Koji je odnos društveno angažirane umjetnosti i aktivizma?

Andreja Kulunčić: Mislim da je odgovor isto kao i bilo što drugo, kao što je i vaš časopis, kao što je tribina koju organizirate, kao što je i bilo koja stvar koja ima taj domet i koja izlazi iz kulture, umjetnosti ili znanosti. Ovdje ne pričam o aktivizmu i ne treba miješati socijalnu praksu u umjetnosti s čistim aktivizmom. Ako se ona potpuno izjednači, počinju problemi. Jednako kao što neka knjiga koja kreće iz teorije i bavi se pitanjima borbe nije a priori aktivizam, ili teoretičari koji o tom pišu nisu svi aktivisti. Kod umjetnika, isto kao kod znanstvenika, postoji neka vrsta edukacije. Završavaju se fakulteti koji su manje ili više otvoreni, politički, lijevi ili tradicionalni… Uči se i kreće se od alata. No, pitanje je što ćemo raditi s tim alatom?

Drugi korak je razumijevanje i zapitanost u odnosu na svijet u kojem živimo. Ako smo osvijestili da postoji neki format društva oko nas koje utječe na nas i da mi utječemo na njega, ova dva koraka, poznavanje određenog umjetničkog medija i zapitanost u odnosu na svijet, kombiniramo u neku vrstu rada koji onda, i to je treća gradacija, može biti alat otpora. Ima puno radova društvene prakse koji podvlače problem isključivo na simboličkoj razini. Mislim da to nije dovoljno. Pogotovo kad podvlače stereotipe jer se tada ne može ići dalje. To je samo prilika da kažemo: “Da, postoji problem. Evo, ja sam ga podcrtao.” Problem koji svi znamo i vidimo. Stereotip je prisutan i osviješten, ali ništa se ne događa ako ga samo podcrtamo. Dobro je da ga osvijestimo iz nekog drugog kuta, da damo bar još nekakvu mogućnost promišljanja tog problema. Međutim, puno više od toga je kada svojoj publici uspiješ dati alat otpora. To su radovi koji mene zanimaju i kakve pokušavam raditi.

Zato nema jednoznačnog odgovora na ovo pitanje. Izdvojila bih rad Jedan franak, jedan glas koji sam radila u Švicarskoj. Ticao se ilegaliziranih stanovnika i mislim da je to uspjelo. To je jako velik problem jer su tamo ilegalizirani stanovnici u potpunosti, rekla bih, poniženi, neprihvaćeni, kao da ne postoje. U isto vrijeme, oni rade najgore poslove u Švicarskoj. Htjela sam dati vidljivost tim ljudima. Ne raditi rad o njima, nego raditi s njima. To je bitno: ne O nego SA. Želim raditi zajedno s ljudima i dati im na korištenje svoje alate i razumijevanje svijeta, u što oni dodaju svoje alate, svoje razumijevanje svijeta i situacije u kojima se nalaze. U kombinaciji tih dviju situacija nastaje rad koji onda njima koristi. Ja sam samo medijator.

Problem instrumentalizacije i kritike

Puno puta se umjetnike ove vrste umjetnosti napada da nekog iskorištavaju. Naravno, kao što ima loših slika i loših skulptura, ima i loših društveno angažiranih radova. Moja pozicija je da radim s tim ljudima i dajem im alat, pružajući im mogućnost da se postave u odnosu na svoj položaj. Nisu sve grupacije za to da budu aktivirane u aktivističkom, lijevom smislu riječi. Kad radiš s raznim grupama ljudi, shvatiš da ima jako puno raznih situacija. U radu u Švicarskoj skupljali smo novac od ilegaliziranih ljudi i htjeli samo ga pokloniti Parlamentu u Bernu koji se tada obnavljao. Ideja je bila se od tog novca kupi nešto materijalno za Parlament: stol i stolicu, ili ofarba zid i postavi pločica sa natpisom: “Dar od ilegaliziranih za renoviranje Parlamenta, 2008.” Zapravo je to jedna vrlo cinična i vidljiva gesta. Bilo mi je bitno da se cilja tamo gdje je problem, a problem je u Parlamentu. Imala sam problema s aktivistima s kojima sam surađivala jer oni to nisu mogli razumjeti. Za njih bi umjetnost bila da sam napravila neku kazališnu predstavu na cesti na temu ilegaliziranih ili neki grafit u gradu. Nisu mogli razumjeti ovu vrstu intencije: ulaziš u pozitivni dijalog poklanjanjem novca. Slogan kampanje nam je bio: “U zemlji novca, novac je glas.” No, cijela kampanja je bila u tome da se kroz tih godinu dana, dok se novci skupljaju, ide u dijalog s Parlamentom koji je krivac što ti ljudi nisu priznati. Zašto bismo išli okolo naokolo i radili predstave kad možemo ići direktno u glavu tog problema, u Parlament? S druge strane, to je bio i direktan pokušaj promjene osvještavanja položaja ilegaliziranih imigranata. S jedne strane trebalo je pronaći način da se ne zna tko su oni imenom i prezimenom jer bi stvarno mogli biti deportirani, a s druge, ne bi se smio izbjegavati pravi izvor problema ili raditi entertaiment. Pritom ne napadam ove druge.

Možeš samo probati suptilno utjecati na odnose i utjecati na zakone koji ih betoniraju ili čine fleksibilnima. Uvijek su to dvojni kanali. Ne možemo svi raditi na način da odemo na cestu i nosimo transparente. To je samo jedna mogućnost. Ne mislim da moj način i moje ideje mogu dovesti do promjene, ali svi načini i sve ideje dokle god su one etične i dokle god znaš u kojoj si poziciji u odnosu na problem, mogu dovesti do promjene.

KD: Sada smo obuhvatili nekoliko pitanja koja se odnose na kritiku da društveno angažirana umjetnost instrumentalizira one s kojima se u radu bavi. Čim umjetnik na raspolaganju ima prostor za progovaranje o nekim temama, a onaj kojim se bavi taj prostor ne može dobiti, riječ je o nejednakim pozicijama od samog početka. Međutim, moguće je uspostaviti horizontalne odnose. Spomenula si da društvena praksa mora proći kroz tebe, da je osjetiš i ljudima daješ alat da se oni izraze.

AK: S njima gradim taj alat.

KD: To se događa kroz dijalog?

AK: To je bitno. Radila sam s Bolivijancima koji ne znaju niti jedan jezik osim španjolskoga, koji nemaju hrabrosti prošetati cestom jer nemaju papire, nisu bijeli, zaustavit će ih policija i deportirat će ih. U nizu situacija zbog ovoga ili onoga oni nisu isti u tom društvu. Oni se ne mogu boriti sami za sebe. To ne znači da im ne možeš prići i dati im mogućnost da se aktiviraju za sebe, pružiti svoj alat za neki pokušaj osvještavanja društva o njihovom problemu kroz njih same. Njima je to također bilo veliko osvještavanje prema samima sebi jer oni dolaze u situaciju da misle da je u redu da su drugi u tom društvu jer nisu bijeli, bogati, educirani ili jer ne znaju jezik. Prvo treba osvijestiti njih. Ovdje se ne rješavaju opći geopolitički odnosi, već odnosi osobe s osobom. Zašto, s kojim pravom ti njemu nećeš platiti, s kojim pravom ti njega ponižavaš, s kojim pravom nad njim vježbaš neku vrstu rasizma itd?

KD: Naposljetku je Parlament odbio uzeti novac koji ste sakupili. Doveden je u situaciju da ukoliko primi donaciju, priznaje ilegalizirane stanovnike.

AK: Tako je. Prvo su pristali da im donesemo novac pa smo napravili veliki ček i ploču s natpisom o donaciji. I onda su nas dva sata prije sastanaka nazvali i stopirali primopredaju jer, točno je: s jedne strane, ako prihvate novac priznaju da ti ljudi postoje, ako ne prihvate novac onda samo priznaju da su takvi kakvi jesu: da rasistički pristupaju ljudima koje su ilegalizirali.

KD: Možemo li reći da je tvoj fokus na neuralgičnim točkama u društvu, odnosno praksama koje proizvode nejednakosti i istovremeno ih legitimiraju?

AK: Nije stvar u tome da ideš okolo, gledaš koje su manjinske grupe i pomažeš, nego prvenstveno pokušavaš većinsku grupu osvijestiti o onome što ona jest. Kad pogledaš zakone prema ilegalnim radnicima, prema duševnim bolesnicima, prema maloljetnim trudnicama, prema ljudima koji su netom izašli iz zatvora, prema Romima, prema gay parovima, vidiš kakvo je neko društvo. U svom se radu često bavim zakonima.

No, društvena praksa je vrlo opasna ako nisi etičan i to stalno ponavljam. Možeš raditi projekt u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, recimo samo snimati zatečeno i pustiti da to bude rad. Ali što si s tim napravio? Samo si podvukao da u Vrapču ima ljudi koji su pod lijekovima i koji imaju duševne bolesti. To svi znamo i zbog toga se ne mora ići onamo, snimati pa izaći i to pokazati. Puno sam promišljala oko svog rada u Vrapču. Bolesnike ne možeš aktivirati i ne možeš pričati o nepravdi. Ljudi imaju shizofreniju, to nije društvena nepravda. Nepravda je u trenutku kad oni izađu među nas i kad ih gledamo kao bolest i hoćemo ih izbrisati iz naše okoline. Tada to postaje problem: ustvari ― mi smo problem. Na koji se način netko tko ima shizofreniju može boriti s nama vani? O kakvoj mi aktivaciji tu možemo pričati? Drugačije je kada govorimo o onima koji su svjesni svoje pozicije, kao na primjer radnik iz Bosne koji radi u Ljubljani i koji se vrlo svjesno i jasno želi boriti za sebe. Kad sam radila rad Bosanci van! gdje smo govorili o njihovom položaju u Sloveniji, tri građevinska radnika iz Bosne i ja potpisali smo isti ugovor. Oni su željeli plakate u gradu i htjeli su biti na tim plakatima. Bojala sam se da bi mogli dobiti otkaz zbog toga, ali nadglasali su me s tri prema jedan pa sam se povukla jer je to bilo odlučivanje bez hijerarhije.

KD: To je horizontalan odnos. Svi imate isti ugovor.

AK: Tako je. I to se mora poštovati. Ne možeš inzistirati na horizontalnim odnosima, a onda insistirati na svom rješenju. Kad nam je švicarski Parlament odbio dogovoreni sastanak za predaju novca, htjela sam svejedno da idemo pred Parlament. Mislila sam da bi to ipak cijelom problemu dalo vidljivost, ali su moji partneri rekli da se kod njih tako ne radi i da ne žele. Bilo mi je žao, ali sam pristala. To jest moj rad u smislu umjetničkog medija, ali u smislu života rada, tu autorstvo više nije važno. Kad pričamo o ilegaliziranima i pričamo o Parlamentu, ne postoji više pitanje autorstva. Sad to radimo, to je taj problem, i tražimo najbolju moguću medijaciju.

KD: Onda taj rad nema autonomiju nekog umjetničkog rada kao možda slika koja visi na zidu u galeriji?

AK: Tako je, sad ovaj rad izlažem kao dokumentaciju, neku vrstu user friendly instalacije. Mislim da je jako važno razgovarati o problemu rasizma Zapada prema ilegaliziranim i o načinima na koje se te ljude iskorištava. Sve više radnika dolazi, uvjeti su jako loši i to nije u redu. Problem je sve gori i vidljiviji.

O legitimitetu, strategijama i dinamici

Kad sam počela raditi, prije dvadeset godina, moja pozicija da dolazim iz istočne Europe Zapadu je davala malo drugačiji uvid u njihov sistem i njima je moj pogled bio zanimljiv. Na primjer, u Švicarskoj sam s aktivistima imala par prepirki i kad bi me baš htjeli uvrijediti onda bi mi rekli da sam Jugos. To im je zadnje, mrze sve koji su došli iz Jugoslavije. Meni je to što sam Jugos davalo legitimitet da radim te projekte. Sve se to mijenja. Danas više nije isto kao prije desetak godina. Situacije nisu fiksne, naša pozicija unutar sistema nije fiksna, kao ni naš uvid u nj. Uvijek trebaš biti svjestan što se trenutno događa, u kojoj si ti trenutno poziciji u odnosu na ono što promatraš. U tome moraš vidjeti i sebe, znati da nisi objektivan promatrač. Moraš se stalno analizirati ako želiš koliko-toliko biti realna u odnosu na problem koji rješavaš. U projekte često zovem puno suradnika jer su oni neki punktovi provjere. Sociolozi, filozofi i drugi. Zajedno postižemo veću objektivnost, s više perspektiva i više mostova. Ponekad treba neko vrijeme i puno diskusija dok ne zahvatimo problem na način koji je realan.

O postavu, dijalogu i komunikaciji s publikom

KD: Zanima nas galerija kao tema i komunikacijski problem. Galerija bi kod društvene prakse trebala biti poziv na dijalog?

AK: Pitanje je na koju galeriju mislimo. Ima galerija i galerija; alternativnih galerija, prodajnih galerija, velikih, malih, koje se probijaju, koje su financirane od privatnika, od grada, od države, koje su aktivističke, koje su umjetničke u smislu da su ih osnovali sami umjetnici. Galerija sama po sebi ne znači ništa. Ako je to galerija koja se bavi društvenom praksom, ona itekako zna raditi medijaciju, a ako je to galerija koja se bavi prodajom, onda je medijacija ovakvih projekata vjerojatno niti ne zanima. Takvoj je galeriji zanimljivo da ima zanimljivu opremu rada, recimo serije fotografija neke akcije na cesti, ako još mogu biti iz osamdesetih ili, još bolje, iz sedamdesetih, crno-bijele… Imamo kodove na koji način se to radi, kako će se to super prodati i to je to, ne zanima je medijacija. Galerija koja je aktivna, politička, aktivistička i otvorena, time se bavi i razumije i radi medijaciju na pravi način.

Meni su i muzeji zanimljivi jer tu pak nema nikakvog “predznaka”, za razliku od neke galerije koja se bavi samo političkom umjetnošću ili novomedijskom umjetnošću. Muzeji imaju edukacijske odjele gdje rade ljudi s kojima se itekako može razgovarati kakvu medijaciju prema publici raditi s ovom vrstom umjetnosti. Drugi je problem što je muzej ― muzej. Radovi su postavljeni, obriše se prašina ili promjeni žarulja, promjeni se DVD ako šteka i to je to. To je sad “mrtvo” jer je u muzeju.

Prema tome, uvijek moraš znati kontekst u kojem kustos obrađuje temu i je li to taj kontekst u koji svoj rad želiš smjestiti. Iza tebe stoje konkretni ljudi i imaš odgovornost prema njima. Puno puta galerije i kustosi žele radove društvene prakse jer im je “egzotično” raditi s tim grupacijama ljudi. Međutim, kad bi isti ti ljudi došli na otvorenje izložbe ili na radionice ili da u procesu rada slušam što oni žele, kao što i radim i odlučim da će biti kako su oni odabrali, a ne kako smo kustos ili ja odlučili, onda nastaju problemi. Sad sam već dovoljno dugo u tom poslu da više ne upadam u situacije iz koje ne znam kako bih se izvukla.

Trenutno radim s muzejom u Meksiku i to mi je odlično iskustvo. Ogroman muzej na Sveučilišnom kampusu koji je metroom barem sat vremena putovanja od grada, a ipak je živo, puno je posjetitelja. Non-stop ima ljudi, rade se edukacije, ljudima se objašnjavaju radovi. U Mexico Cityju radim s četiri zajednice vezano uz samoorganizacije i sve fantastično funkcionira: radna grupa, kustosi i edukacijski centar, medijacija s publikom i novine. Društvena praksa treba prvenstveno biti vani, na cesti, na plakatima, radiju, među ljudima, a ne u muzeju. Muzej je samo jedan od punktova. Međutim, kad je već punkt onda neka funkcionira, a ne da bude mrtva skupina objekata…

KD: Ili dokumentacija rada?

AK: Da, ne “samo” dokumentacija rada… Boris Groys kaže da dokumentacija rada može oživjeti rad ako znaš kako. To opet mora biti dio taktike. U Luksemburgu sam postavila rad koji je bio dokumentacija rada o uvjetima u zatvoru. Problem je što oni imaju samo jedan zatvor za sve ― od maloljetnika do ubojica, do onog koji je, jadan, prešao preko zelene granice. Posjetitelji koji u Luksemburgu dolaze na izložbe isti su oni koji donose zakone za zatvor, grade ga i daju ili ne daju novce.

KD: Pitanje luksemburškog zatvora isto je kao i u radu Jedan franak, jedan glas bilo adresirano u središte problema, samo što u ovom slučaju središte može biti galerija jer su oni koji donose odluke galerijska publika?

AK: Tako je, to je bila taktika. Napravila sam twist i, cinično rečeno, lijepu instalaciju jer sam znala da ona treba tako izgledati da bi se ta publika u nju zadubila. Na pod sam stavila tlocrt sadašnje zatvorske ćelije, a na zid video s radionice o izgledu novog zatvora, u kojem govore bivši zatvorenici skupa s arhitektom postojećeg zatvora i socijalnim radnicima iz zatvora, kao i pisma adresirana političkim strukturama koja su odgovorna za (ne)građenje novog zatvora.

KD: S obzirom na količinu posla koji se odvija u pozadini svakog projekta kao i vremena provedenog u pregovorima u koje se neprestano moraš upuštati, preispituješ li smisao ovoga što radiš?

AK: Kod društvene prakse je lakše nego kod druge vrste umjetnosti zato što odmah imaš reakciju. Ova je vrsta umjetnosti silno dinamična i puno ti vrati. Neprestano si živ unutar toga jer je materija s kojom radiš živa. Promjene su stalne, budan si i ljudi oko tebe su budni. Osobno mi je teško kad odlazim iz grupe s kojom radim. Ne radi se o privatnom, emotivnom vezivanju, nego se oni vežu na ovakvu vrstu dijaloga. Svježije im je, drugačije, unosi im jednu novu mogućnost koja ih stavlja u novu situaciju i to im je osnažujuće. Međutim, ideja je u tome da se oni osnaže i da mogu sami.

 

Razgovarala: Katerina Duda u listopadu 2013.

Tekst objavljen u časopisu Nepokoreni grad kojeg možete preuzeti ovdje: link

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close