TEKST

BIJELI ANĐELI: Zemlja seljacima, tvornice radnicima, klubovi navijačima

 

Vjerujemo da nije potrebno posebno objašnavati kako vrijednosti šovinizma, isključivosti i ekstremnog nacionalizma dominiraju hrvatskim nogometom, kako na tribinama tako i u svečanim ložama i na terenu. Zbog toga nekome tko je takvim stvarima suprotstavljen može biti vrlo teško biti nogometnim zaljubljenikom koji odlazi na stadione i uživa u nogometnoj igri. Prije nekih 7-8 godina unutar Bijelih anđela počela se okupljati grupica ljudi sličnih razmišljanja; ljudi koji su obožavali nogomet i svoj NK Zagreb, ali nisu htjeli to izražavati kroz primitivan mačizam uobičajen za hrvatske tribine. S vremenom su se antifašizam i ostali angažirani društveni stavovi sve više počeli otvoreno isticati na E sektoru tako privlačeći Bijelim anđelima dodatne istomišljenike koji su se tako zagrijali za navijanje i nogomet…

foto: Lupiga

 

Velimir Gašparac: Kao grupa navijača NK Zagreb nazivate se Bijelim anđelima od 1999. Ima li u tom imenu simbolike? Vidite li se kao svojevrsni čuvari kluba? Što za vas znači biti navijač? Postoje li ženski anđeli?

Bijeli anđeli: Ime Bijeli anđeli postojalo je i prije 1999., a te godine skupina je službeno formalizirana u obliku udruge. Iako vjerojatno ljudima koji su smišljali ime to nije bilo na umu, možda se može reći da je s godinama ime poprimilo određenu simboliku jer su Bijeli anđeli skupina koja je posljednjih 10-ak godina, za razliku od drugih i većih navijačkih skupina s izraženijim huliganskim elementima, izbjegavala otvorena sukobljavanja sa suparničkim navijačima ili policijom. Izraz “čuvari kluba” nam i nije najdraži, pomalo zvuči poput Bad Blue Boysa koji pjevaju kako su “čuvari zagrebačke časti i Katoličke crkve” i slična sranja. Za nas biti navijačem znači biti ultrasom, što znači hotimično i upadljivo bodriti klub na utakmicama i pri tome davati sve od sebe. To uključuje verbalno bodrenje pjevanjem i skandiranje, ali i vizualno bodrenje izradom koreografija, transparenata i šalova. Na tribini E sektora stadiona u Kranjčevićevoj smo na svakoj utakmici, bila ona radnim danom ili vikendom, a nastojimo što više pratiti Zagreb i na gostovanjima na drugim stadionima i u drugim gradovima. Citirajmo ultrasa Marseilla u knjizi Soccer vs. the State Gabriela Kuhna: “biti navijačem znači i biti iracionalno fasciniran magijom nogometne igre, ne na način kako to rade religije, nečime što kompulzivno privlači i ujedinjuje ljude barem za vrijeme trajanja igre, nečime u čemu ljudi mogu sudjelovati i izvana (gledatelji) i iznutra (igrači) s jednakom strašću”. Postoje i ženski Anđeli, iako ih nema onoliko koliko bismo voljeli da ih bude. Ne smatramo da je nogomet igra namijenjena isključivo pravim i snažnim heteroseksualnim muškarcima, stoga pozivamo sve djevojke i žene koje vole nogometnu igru, navijanje i ispijanje piva prije, za vrijeme i nakon utakmica da nam se priključe!

VG: O čemu se ukratko radi u ovom sukobu s upravom kojom predsjeda Dražen Medić? S obzirom na vaše priopćenje iz lipnja 2013. u kojem zahtijevate direktnodemokratske metode odlučivanja, smatrate li da bi navijači kao i lokalna zajednica općenito bolje upravljali klubom? Čiji bi zapravo klub i stadion trebali biti? Jeste li kao navijačka skupina u tome usamljeni ili postoje još neki primjeri istih zahtjeva? Na primjer, slažete li se s Fundamentalnim principima koji su izglasani na kongresu hamburškog nogometnog kluba St. Pauli, a u kojima stoji, između ostalog, da se klub sastoji od članova, osoblja, navijača i vršitelja dužnosti, te da je kao takav dio društva koje ga okružuje?

BA: Razlozi sukoba s upravom i Medićem su višestruki. Na površnoj razini osnovni razlog jest dugogodišnje propadanje NK Zagreba pod Medićevim vodstvom na rezultatskom i sportskom planu, što je kulminiralo ovogodišnjim ispadanjem u Drugu ligu. U ne tako davnoj prošlosti NK Zagreb bio je klub koji se ravnopravno borio s Dinamom i Hajdukom za naslov prvaka, što mu je i pošlo za rukom 2002. godine. No razlozi naše pobune protiv Medića idu mnogo dalje i nalaze se u autokratskom i kriminalno-mafijaškom načinu upravljanja klubom koji se nimalo ne obazire na povijest i tradiciju kluba te kao da želi navijače što više udaljiti od kluba. O tome bi se mogao napisati čitav članak za sebe pa ćemo ukratko navesti samo neke od stvari koje nas potiču na revolt protiv uprave. Svi nogometni navijači snažno su vezani uz klupsku simboliku i povijest koju ona predstavlja i stoga su vrlo osjetljivi na bilo kakvo poigravanje istom. Početak sukoba dogodio se upravo u trenutku kada je Medić odlučio “rebrendirati” klub što je značilo isključivo ukidanje povijesnog grba NK Zagreba i uvođenje novih klupskih boja, zbog čega su mnogi navijači izgubili osjećaj da se radi o njihovom starom klubu i prestali su posjećivati utakmice. Ono što nas također smeta je izostanak elementarne demokracije i otvoreni kriminal u vođenju kluba. Naime, klub je i dalje službeno registriran kao udruga građana kojoj je vrhovno tijelo Skupština, no navijačima i svim zainteresiranim građanima učlanjivanje u udrugu je onemogućeno. Klubom se upravlja tako da Medić i vrhuška učlanjuju isključivo svoje ljude koji ih onda zauzvrat na Skupštini potvrđuju na vodeće funkcije. Popis skupštinara nije javno dostupan, no uspjeli smo neslužbenim kanalima dobiti popis iz 2008. godine i na njemu se nalaze vrlo živopisna imena poput ljudi iz posljednje uprave tvornice Kamensko odgovornih za njezino uništenje.

Pod Medićevom upravom klub je doveden na prosjački štap usprkos prilično izdašnom financiranju od strane Grada Zagreba te milijunskim transferima igrača u bogatije klubove. No možda i najgore od svega jest Medićevo barbarsko i nasilničko ponašanje prema svakome tko mu stane na put, poput člana Bijelih anđela kojega je izudarao na stadionu, bivšeg igrača Vedrana Celišćaka kojega je istukao u svom uredu kada je došao tražiti plaće koje mu je klub bio dužan te dovođenja plaćenih batinaša na stadion kao prijetnje i opomene svakome tko mu se usudi stati na put. Kao navijače, sram nas je i smatramo nedopustivim da je takva persona predstavnik te alfa i omega našeg kluba. Klub ne bi smio biti poligon za iživljavanje pojedinaca, bili oni politički pomagani Bandićevi prijatelji poput Medića ili ruski oligarsi koji kroz klubove peru prljavi kapital što sve češće viđamo u drugim europskim zemljama. Nasuprot tome, smještamo se unutar šireg pokreta Against Modern Football koji se protivi otuđenju nogometne igre od navijača i dominaciji privatnog i komercijalnog interesa vlasnika klubova i sponzorskih korporacija. Smatramo da bi klubovima trebali kolektivno upravljati neposredni proizvođači nogometnog događaja, a tu osim samih igrača i trenera vidimo i navijače koji u tome sudjeluju kroz podršku i stvaranje atmosfere na utakmicama te izgradnju klupskog identiteta.

Spomenuti hamburški St. Pauli svakako bi za NK Zagreb mogao poslužiti kao jedan od mogućih putokaza, u tom pravcu jer je naša vizija Zagreba kao kluba ustrojenog na načelu udruge sa skupštinom u kojoj bi svi navijači-članovi, kao i klupsko osoblje i igrači, imali pravo glasa i koja bi postavljala klupsku administraciju koja bi bila mandatski odgovorna skupštini i u svakom trenutku opoziva. Uvjereni smo da bi takav sustav upravljanja onemogućio iskorištavanje kluba u osobne svrhe pojedinaca kao što je Medić. Osim St. Paulija, postoje mnogi klubovi ustrojeni na takvim principima. Jedan od najzanimljivih jest FC United of Manchester, kojeg su ustrojili navijači Manchester Uniteda nezadovoljni otuđivanjem kluba od običnih ljudi i nasilnim preuzimanjem od strane američkog krupnog kapitala. Organiziranjem odozdo osnovali su poluprofesionalni klub na participativnim i direktnodemokratskim osnovama, a u manifestu kluba čvrsto su izraženi principi odbijanja bilo kakve diskriminacije i komercijalizacije te snažna povezanost s lokalnom zajednicom.

VG: Na vašoj internetskoj stranici stoji kako se deklarirate, između ostalog, kao ultrasi koji promiču direktnodemokratski način organiziranja i antifašizam. Na nekoliko utakmica razvijali ste transparente s porukama protiv homofobije na stadionima. Odakle interes za takve teme, s obzirom na njihovu neprisutnost u mejnstrim praćenjima nogometa? Jeste li s takvim svjetonazorom na navijačkoj sceni jedini? Imate li kontakt s drugim, ne nužno navijačkim, skupinama koje zauzimaju slične stavove? Jeste li po ovom pitanju u sukobu s navijačima ostalih klubova? Kako diše tribina?

BA: Vjerujemo da nije potrebno posebno objašnavati kako vrijednosti šovinizma, isključivosti i ekstremnog nacionalizma dominiraju hrvatskim nogometom, kako na tribinama tako i u svečanim ložama i na terenu. Zbog toga nekome tko je takvim stvarima suprotstavljen može biti vrlo teško biti nogometnim zaljubljenikom koji odlazi na stadione i uživa u nogometnoj igri. Prije nekih 7-8 godina unutar Bijelih anđela počela se okupljati grupica ljudi sličnih razmišljanja; ljudi koji su obožavali nogomet i svoj NK Zagreb, ali nisu htjeli to izražavati kroz primitivan mačizam uobičajen za hrvatske tribine. S vremenom su se antifašizam i ostali angažirani društveni stavovi sve više počeli otvoreno isticati na E sektoru tako privlačeći Bijelim anđelima dodatne istomišljenike koji su se tako zagrijali za navijanje i nogomet. Fašizmu, homofobiji i seksizmu protivimo se na svim razinama društva i smatramo da se tim pojavnostima treba suprotstavljati, stoga nam je i kao nogometnim navijačima stalo do toga da se borimo protiv bilo kakvih oblika mržnje i diskriminacije u nogometu. Nažalost, jedina smo navijačka skupina na domaćoj sceni koja stoji iza takvih stavova i veće skupine nas gledaju s mržnjom i prezirom. Fizičko sukobljavanje je rijetkost jer huliganizam i nije toliko naš đir, a i veće skupine nas s tog aspekta zbog naše relativne malobrojnosti smatraju beznačajnima, iako je unutar posljednje 2-3 godine bilo nekoliko fizičkih napada na pojedince iz Bijelih anđela zbog antifašizma i “pederluka”. No valja reći da održavamo kontakte sa skupinama sličnih opredjeljenja iz drugih zemalja, poput Filmstadt Inferno 99 iz Potsdama (klub SV Babelsberg 03, trenutno u 4. njemačkoj ligi) koji su nas podržali u našoj borbi izvjesivši transparent protiv Medića na svojoj tribini, a postoje i prijateljstva s pojedincima iz Ultras St. Pauli. Osim toga, uključeni smo i u rad grassroots nogometno-navijačkih organizacija poput FSE (Football Supporters Europe) i FARE (Football Against Racism in Europe), te smo sudjelovali na festivalu Mondiali antirazzisti koji se svakog ljeta održava u Italiji, u okolici Bologne gdje se uz nogometni turnir i koncerte okupljaju antifa nogometne skupine, sportske organizacije migranata i lokalna zajednica.

VG: Na prosvjednoj povorci za 1. maj 2013. nosili ste transparent na kojem je pisalo: “Zemlja seljacima, tvornice radnicima, klubovi navijačima”. Možete li tome dati pozadinu? Zašto bi tvornice npr. pripadale radnicima, a zašto bi klubovi trebali pripadati navijačima? Nemaju li oni svi već privatne vlasnike koji se brinu o njihovom vođenju? Je li motiv takvog zahtjeva moguće pronaći u prepoznavanju da se privatizacijski procesi u Jugoslaviji tijekom 90-ih, koji su presudili mnogim tvornicama ― na štetu radnika, a u korist privatnog kapitala ― na poprilično sličan način odvijaju i u nogometnim klubovima? Vidite li taj problem kao zajednički?

BA: Ove teme smo se djelomično već dotakli u drugom pitanju. Iako je profesionalni nogomet od svojih početaka uvijek bio pod dominacijom viših društvenih klasa, kapitala i visoke politike (sjetimo se da su i na našim prostorima prije 90-ih klubovi bili pod čvrstim stiskom centralnih komiteta), posljednjih dvadesetak godina svjedočimo novim drastičnim promjenama u smjeru privatizacije nogometa. U Zapadnoj Europi to se uglavnom manifestira sve snažnijim pretvaranjem klubova u korporacije i brendove pri čemu se navijače promatra kao puke potrošače i klijente, a stadioni više nisu mjesta okupljanja i druženja, već su gentrificirani spektakl koji je zbog visokih cijena ulaznica nedostupan tradicionalnoj navijačkoj bazi klubova. Na našem domaćem terenu stvari su se odvijale ponešto drugačije, no s prilično sličnim rezultatom, a to je iskorištavanje nogometa za akumulaciju bogatstva u rukama pojedinaca. Iako hrvatski nogometni klubovi još uvijek nisu privatizirani i službeno su udruge građana (osim Hajduka i Rijeke koji su dionička društva u većinskom vlasništvu grada Splita, odnosno talijanskog poduzetnika), od početka 90-ih u klubovima svjedočimo istim procesima upropaštavanja klubova za račun privatnog profita, kao što smo svjedočili upropaštavanju privatiziranih tvornica uz istodobno obogaćivanje malog broja pojedinaca. U klubovima se to uglavnom odvijalo na način da uprave klubova sa snažnim zaleđem u političkoj vlasti i u sprezi s (polu)kriminalnim krugovima “sportskih menadžera” među sobom dijele novac od transfera nogometaša pri čemu malo ili ništa ulažu u sam klub, a nakon čega klubovi ostaju s ogromnim dugovima i derutnim stadionima. Predsjednici klubova poput Medića nisu i njihovi privatni vlasnici, no u stvarnosti je situacija takva da im dobre veze s političkim elitama omogućuju da klubovima upravljaju kao svojim vlastitim posjedima i pri tome ne odgovaraju nikakvoj bazi. Forma je ponešto drukčija, no može se reći da je nakon posljednjih 20-ak godina krajnji rezultat u nogometu, kao i u gospodarstvu jednak – odumiranje, osiromašenje i periferizacija. Nasuprot tome, naš ideal su zadrugarski i kooperativni klubovi zasnovani za samoorganiziranju odozdo i u kojima bi pravo odlučivanja pripadalo svim članovima, bili oni igrači, treneri ili navijači!

 

Razgovarao: Velimir Gašparac u srpnju 2013.

Tekst objavljen u časopisu Nepokoreni grad kojeg možete preuzeti ovdje: link

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close