TEKST

Iva Marčetić: (Ne)Pokoreni gradovi

razgovarala: Ana Vilenica

Jednu od svojih kolumni u Vizkulturi započinješ anegdotom u kojoj zaključuješ da je grad već pokoren. Zbog čega je, kako je i šta je to kako je pokorilo grad?

Ta anegdota zapravo ima višestruku namjeru. Namjerila sam da unutar forme kolumne razgovaram o prostornim problemima počevši od vlastite svakodnevnice. Baš ova kolumna koju spominješ “Ništa ljubav, samo flert” bila je, na moje prvotno iznenađenje dosta čitana, no pretpostavljam da je uzrok tome što sam iz pozicije arhitektice progovorila prvo iz osobnog iskustva grada, a ne naknadne stručne pameti, a potom sam pokušala prevesti iskustvo u pojašnjenje prostorne i arhitektonske problematike. Naime, smatram da kada se tako otvori rasprava o prostornim pitanjima, sama problematika rezonira daleko dalje od uskog stručnog kruga što je u konačnici nužno u promišljanju arhitekture i urbanizma, tj. zajedničke životne okoline. Nadalje, o pokorenom gradu, točnije Zagrebu u ovoj anegdoti govorim i kao jedna od urednica časopisa Nepokoreni grad. Nepokoreni grad je zapravo okupirani Zagreb u periodu od 1941-45., koji se svih tih godina odupirao domaćem i stranom fašizmu, ta istorija se već više od dvadeset godina briše, a Zagreb postaje “glavni grad svih Hrvata”, nacionalno obilježena tzv. metropola s većinom ulica nazvanim po nekim opskurnim kraljevima ili austrougarskim vazalima. Ova reakcionarnost pokorila je grad kroz izmišljenu nacionalnu povijest i pumpanje nacionalne kohezije, dok su u pozadini uništavane tvornice, radna mjesta, a zemljište grada privatizirano. U Zagrebu je izgubljeno desetine hiljada sigurnih radnih mjesta, njegov krajolik od proizvodnog prerastao u polje špekulativnog kapitala, a odnos između proizvodnje grada i našeg rada dupke izmjenjen restitucijom kapitalizma.

 U kolumni na koju se referiraš opisujem studiju tzv. Integralnog grada koju je naručila gradska vlast, a izradio jedan od najpoznatijih arhitekata u Hrvatskoj, Nenad Fabijanić. Ta studija naivno zamišlja ispeglani Zagreb reprezentativnih parkova i stanovanja za fine ljude, poslovnih prostora za visokoobrazovane i spuštanje pruge u podzemlje. Sve ovo, u cjelosti, je nemoguće izvesti budući se planovi danas provode kroz vlasničke osnose, a ne velike poteze kraljevskih arhitekata, no ovakva arhitektonska miopija u sprezi sa gradskim vlastima, pokušava legitimirati gašenje industrije i ukidanje nepoželjnih radnih mjesta i izmještanje za ovakav scenarij nepodobnih skupina iz središta grada, a operira u kombinaciji devetnaestostoljetnog promišljanja razvoja i neoliberalnog upravljanja s potpunim izostankom stvarne demokratičnosti, a kamoli solidarne raspodjele resursa. Pretvaranjem zemljišta grada u ponudbenu opciju investitorima, izmjenama urbanističkih planova, koji pretežito služe kao namjera za podizanje vrijednosti nekog zemljišta, pa posljedično i dizanja hipotekarnih kredita, malverzacija na razini financija, a ne društveno korisne izgradnje stvarnog prostora predstavlja proces koji se odvija skupa sa uništavanjem organizirane radne snage, restrukturiranjem upravljačkih modela u gradskim jedinicima i ispeglanim arhitektonskim vizijama boljeg života koje potom mediji plasiraju kao našu svijetlu budućnost.

Pojednostavljeno, grad je pokoren do te mjere da postoje tek površne i jako sužene mogućnosti posredne i neposredne kontrole tog procesa, dok oni koji kontroliraju ovaj proces kalibriraju ga na načini da uspješno akumuliraju bogatstvo manevrirajući prostorom grada.

 

Razlikuješ nekoliko tipova gradova u odnosu na društvene i proizvodne odnose u njima. Da li prostor kreira naše odnose i socijalizaciju ili je situacija obrnuta?

Postoje periodi u istoriji nekih gradova kad su drugačiji društveni i proizvodni odnosi proizvodili prostor, dakle ne radi se o tipovima gradova nego različitim historijsko materijalnim uvjetima u razvoju gradova. Što se tiče ovoga kreira li prostor našu socijalizaciju ili obratno, odgovorila bih i jedno i drugo, al nikad jedno bez drugoga. Često se u valorizaciji nekih prostora i njihovom utjecaju na naše odnose mogu naći tvrdnje poput više svjetla, više sigurnosti, pa sve do Jane Jacobs i povratka ulici u formalnom smislu, susjedstvu i sl. Dakle, s jedne strane tu su formalne značajke nekog prostora koje se do iscrpnih detalja istražuju na njihovoj pojavnoj razini. Ne mislim da su ovakva istraživanja nužno beznačajna, svakako je način na koji razmještamo funkcionalne elemente primjerice nekog stambeno naselja  neizostavan kriterij u posljedičnom korištenju tog prostora.

U naseljima koja je planirao Braco Mušič poput Splita 3, pomno je projektirana svaka vizura, dimenzija pješačkih ulica, dok je recimo logika i odnos spram korištenja dosta drugačija na tzv. high deckovima u novozagrebačkim naseljima ili pak prostranim alejeama u Novom Beogradu. Postoji velika razlika u prostornim sekvencama i doživljajima koje svaki od tih prostora omogućava. O predratnim morfologijama naših gradova da i ne govorim. Uvijek postoji mogućnost napretka u projektiranju koji bi dozvolio bogatije iskustvo u samoj socijalizaciji. No, sve ovo dolazi tek nakon promišljanja koji su ulazni kriteriji proizvodnje prostora. Ako uzmemo da su nova naselja socijalizma neizostavno podrazumjevala, ne samo rješavanje stambenog pitanja, već, na široj razini, društveno rješavanje ekonomske deprivacije, da su bila socijalno veoma heterogena, onda je bolje ili lošije isprojektiran prostor pitanje umijeća pojedinih arhitekata (češće arhitektonskih timova) da socijalizaciju u tom prostoru učine što slojevitijom.

Želim naglasiti da postoji cijela povijest rasprava o tome gdje nam je ugodnije sjediti i nimalo nije zanemariva, no da bi mogli imati dostojanstveni prostor dokolice, edukacije, igre ili brige, moramo imati i dostojanstvene uvjete rada. Točnije, da bi ih bili u stanju materijalizirati, moramo na nekoj apstraktnijoj razini definirati uvjete pod kojima je korištenje kvalitetnog prostora moguće i za koga. Stoga, rasprave koje se dotiču samo formalnog karaktera neke prostorne cjeline, poput onoga koliko će biti lijepa vizura neke ceste, a da pritom ne ulaze uopće u raspravu ko koristi taj prostor, zapravo se uopće ne dotiču prostorno-arhitektonskog problema, što je čest slučaj velike većine planova i arhitektonsko urbanističkih natječaja. Današnje točkasto planiranje grada od investicije do investicije i arhitekti koji svojevoljno zatvaraju oči nad proizvodnjom elitnih enklava ili getoa, zapravo zatvaraju oči pred gradom i svjesno ili nesvjesno odustaju od znanja o gradu.

 

Smatraš da smo svi mi koji živimo od svog rada oni koji gradimo gradove i kojima ti gradovi pripadaju, šta je sa rezervnom vojskom radne snage odnosno nezaposlenima, sa decom koja se konstantno izmeštaju iz proizvodnog polja i kojima se oduzima odgovornost, sa domaćicama itd.? Kako vidiš vezu između grada i rada?

Ne znam dovoljno o problematici rezervne radne snage, ali onoliko koliko znam, ona u kontekstu proizvodnje grada nije u opreci s mojom tvrdnjom koju navodiš. Ukoliko znamo da je rezervna radna snaga nužna za disciplinu zaposlene radne snage i kontrolu visine cijene rada, dok kućanski, tradicionalno ženski neplaćeni rad neophodan za reprodukciju radne snage, i da svi mi koji smo prinuđeni prodavati svoj rad kako bi preživjeli imamo ulogu u generiranju viška (proizvodnog ili rentijerskog), onda bi putem tog rada i morali imati pravo na grad u kojem se sve to dešava (pri pravo na grad mislim na cjelokupni antropogeni krajolik onako kako je taj koncept i zamišljen – bez  nužne distinkcije selo-grad jer su oni uvijek u uzročno posljedičnom odnosu). David Harvey pri objašnjenju rentijerskog kapitalizma pojašnjava kako se višak, pogotovo u posljednjih trideset godina, izvlači iz fiktivnog povećanja vrijednosti određenih prostornih cjelina, a za što su zaslužni svi oni koji doprinose načinu na koji taj prostor živi.

Stoga ukoliko pitaš da li isključujem određenu dobnu ili socijalnu skupinu iz formulacije da svi gradimo grad svojim radom, naravno da ne. Pitanje je samo koliko smo u mogućnosti demokratično dijeliti plodove svog rada. Problem koji navodiš – izmještanje djece, oduzimanja odgovornosti ili kontrole domaćicama, zapravo se može svesti na problematiku suženog prostora za kontrolu nad mjestom u kojem živimo, točnije ukoliko ne ulazimo u kontrolu nad prostorom kroz valorizaciju našeg rada, onda je jedini način na koji u to pravo možemo ući – vlasništvo. U ovisnosti o različitim istorijama drugačijih krajolika rodna raspodjeljenost tog vlasništva varira, no sigurno je da žene posjeduju manje od muškaraca, a radnička klasa nebrojeno manje od kapitalista. Istorija razvoja naše prostorne legislative, kao i one koja regulira zadružna domaćinstva na čemu je sazdana prva Jugoslavija pokazuje nam da postoji smjerni pothvat razdvajanja muškaraca i žena i podređivanja – hijerarhije neophodne za reprodukciju kapitalizma.

Dakle, ukoliko u pravo nad prostorom ulazimo kroz vlasništvo, a ne kroz vlastiti rad, onda je hijerarhija odlučivanja o prostoru jasno postavljena i ne može biti feministički ravnopravne forme odluke niti korištenja. Pri tom, nije isto pričamo li o bogatim nasljednicama ili o radnicama, ovo je prvenstveno klasno feminističko pitanje u čiju problematiku potpadaju naravno i djeca. Zato je nužno razmišljati prvenstveno o mehanizmima kojima je moguće pretočiti činjenicu da moramo prodavati svoj rad u naše pravo nad gradom. Pri tom, smatram nužnim učenje iz naše i tuđe istorije, kako bi na primjerima uspjeli uopće razumjeti moguće alternative odnosa prema gradu, kao i pretpostaviti daljnje djelovanje. Jedno je reći da svi imamo pravo na grad i nominalno ga zagovarati, sasvim druga stvar je to zaista sprovesti u djelo i materijalizirati. Stoga je primjer Jugoslavije s svim njegovim nedostatcima neizostavan u bilo kakvoj raspravi o mogućnostima izmjene paradigme, a njegov osnovni nedostatak je bio da se ulazak u pravo nad stanom direktno vezalo za zaposlenost i da se slabo razumjela potreba za samogradnjom.

No, da ponovim ono što sam započela u prvom odgovoru, za mene osobno iskustvo velike većine nas predstavlja najlakši način za razumjeti problematiku prava na grad. U trenutku u kojem odgovaram na ova pitanja sjedim u svom stanu koji sam dobila samo zato što je materijalna baza koja je ostvarena u socijalizmu omogućila članovima moje obitelji da putem svog rada uđu u pravo na stan (kasnije pretvoreno u vlasništvo), pored prava na besplatno školovanje, zdravstvenu zaštitu i slično, tako da ja sada uživam ostatke te materijalne baze i u konačnici odgovaram na pitanja o prostoru. Sve ovo došlo je od rada koji na žalost nije moj. Ja uopće nisam u mogućnosti samostalno riješiti svoje stambeno pitanje putem prava koje ostvarujem svojim radom, kao što ni moja buduća djeca, kroz moj rad, neće moći besplatno da se školuju, emancipiraju i kontroliraju svoje živote.

No, ne pričam ovo radi nekog posebnog fetiša na prošla vremena, već se trudim približiti naše često svakodnevno iskustvo, kako bi uopće počeli razgovarati o reformuliranju apstraktnih pojmova koji su nam nametnuti poput onoga – ako dovoljno vrijedno radiš možeš se dovoljno dugo zadužiti i imati pristojan stan. Različiti povijesni primjeri koji nisu podrazumjevali socijalističku državu mogu nam isto tako poslužiti za daljnje korake u promišljanju proizvodnje prostora. Primjer koji često spominjem je onaje tzv. Crvenog Beča, dvadesetih godina prošlog stoljeća, kad je uspostavljen mehanizam rješavanja stambenog pitanja, koji je, u samu cijenu stambene jedinice, uključivao i mogući rad onih koji će u toj jedinici živjeti. Tako je rad nezaposlenih građevinskih radnika uračunat u cijenu proizvodnje jedne stambene jedinice. Taj rad, pored posebnog solidarnog stambenog poreza koji se ubirao u Beču tih godina, izgradio je, u nešto više od 10 godina, 63 000 stambenih jedinica u koje su useljavali radnici, koji su ih gradili, i oni kojima su ti stanovi bili potrebni. Dakle, postoje različiti oblici kako radom možemo ući u pravo nad prostorom, od ovih direktnih do kompliciranih mehanizama koje je mogla izvesti socijalistička država, no ne slučajno, mi danas možemo riješiti svoje stambeno pitanje jedino zaduživanjem ili nasljedstvom, rad je isključen iz ove računice, kao i sama kontrola nad proizvodnjom prostora, a eksploatacija se odvija dvojako – jedanput na radnom mjestu, a drugi put kroz zaduživanje.

Smatram da se upravo na ovo pitanje valja skoncentrirati, na demokratizaciju stambenog pitanja i na otpor prema nasilnom uvođenju samo jednog mogućeg aktera u proizvodnji prostora – developera. Naravno, potrebni su nam konkretni mehanizmi koji neće isključivati ni djecu kao ni bilo kojeg od njihovih roditelja, a svakako ni pojedince, LGBT parove, nezaposlene i invalide. No stvar koja nas sve povezuje je pitanje vrijednosti našeg rada, koji smo primorani prodavati, bio on u tvornici, uredu ili u kući i prava nad gradom koji putem tog rada ostvarujemo.

 

Da li možeš detaljnije da nam kažeš kako vidiš materijalne implikacije orodnjenosti grada? 

Smatram da gradove rodno ne određuju formalne značajke njegovog prostora, s čim se neki autori vole poigravati (Aaron Betsky), već rodno određenje polazi od klasnog pitanja budući da se u pravo nad gradom ulazi vlasništvom, a ne radom, a većina vlasništva je u rukama nekolicine, dok većina ukupnog vlasništva, dakle i polaganja prava na grad, nije ravnopravno rodno raspodjeljena. Pritom, ako se maknemo od pitanja vlasništva i upravljanja i vratimo na razinu same arhitekture i planiranja, u ovisnosti, opet u različitim istorijama gradova i država, kao i različitim periodima urbanizacije, možemo dektetirati rodnu (i neizostavno klasnu) određenost nekih arhitektonsko-planskih pothvata. Najznačajnija autorica u tom pogledu je Dolores Hyden i njena knjiga “Grand domestic revolution” u kojoj je analizirana geneza tipologija stanovanja kao i način stambenog zbrinjavanja u kojem je kuhinja pomno projektirana kao prostor ženskog neplaćenog rada, pa sve do američkih predgrađa, koja podrazumjevaju izdvojenost domaćice u njenoj kući, kao i kondicioniranje slobodnog vremena muškarca na košenje travnjaka ispred kuće. Naravno, grad i geneza razvoja raličitih gradova ima nebrojeno mnogo podtipova arhitekture koja je građena tako da pokaže gdje je ženi, pa i muškarcu mjesto i teško su usporedivi – od posebne tipologije indijskih bordela, pa sve do male kuće na preriji. Ono što možemo primjetiti danas je da se, s porastom uslužnih djelatnosti, jeftine hrane na ulici, ženski rad često premješta iz kuće u pekaru ili ćevabdžinicu, a njega gotovo podjednako dijele i muškarci i žene, dok kuhinje u stanovima postaju sve manje, tzv. stambene kuhinje. Na neki način kroz arhitektonske tipologije u stanovanju možemo donekle mjeriti i način na koji se ženski rad vezao za kuću do onoga kad kuhinje postaju sve manje, oprema sve nepotrebnija i domaćinstva sve siromašnija namještajem, dok se jeftini rad odvija negdje drugdje.

 

U časopisu Nepokoreni grad bavite se važnim pitanjima antifašističke istorije grada. Na koji način bavljenje istorijom određuje uslove života u gradu?

Nama je naša istorija planski ukradena. Ulica u kojoj se nalazi organizacija MAZ koja izdaje časopis danas se zove Pavla Hatza, kako ga  Wikipedia opisuje – ugledni građanin, trgovac i posjednik. Nekada je to bila ulica 8. maja (1945), dana oslobođenja Zagreba. Mislim da je usporedba dosta znakovita, isti je slučaj i s primjerice Beogradom gdje je nedavno izdana odlična knjiga koja mapira ovu promjenu. Dakle, kako bi se restaurirao kapitalizam, bilo je potrebno restaurirati i naše sjećanje. Danas pri spomen antifašizma jedni se posprdno podsmjehuju, a drugi pakuju taj pojam u reprezentativno ruho nekada davno izvojevane pobjede u geopolitičkom vakumu, u kojem, antifašistički pokret naroda Jugoslavije biva lišen socijalističke revolucije. Dakle, ukoliko razumijemo fašizam kao krizu reprodukcije kapitalističkog sustava koji gazi sva izborena prava koja mu se nađu na putu, onda smanjivanje radnih prava, privatizacija prostora društvenosti i proizvodnje, smanjivanje mogućnosti LGBT osobama da ostvare jednaka prava kao i sve veće uplitanje u reproduktivna prava žena, a s druge strane peglanje antifašizma i njegovo spremanje u ropotarnicu prošlo završenog vremena iz kojeg nemamo šta naučiti, svjedoci smo smjernog pothvata sve lošijih uvjeta života, tj. grada. Ukoliko nam je povijest oduzeta, a s njom i načini na koji smo se nekad organizirali i mehanizmi koje smo posjedovali (poput prava na stan, banaka koje potiču proizvodnju i dostupne kulture), onda je jako teško svaki put počinjati iznova graditi i otpor i znanje o proizvodnji prostora ukoliko uporedo ne radimo i na povratku znanja o vlastitoj prošlosti.

 

Svoj posao arhitektice opisuješ kao posao koji se zasniva na isključivanju kreativnosti. Kako u tom kontekstu pražnjenja rada od kreativnosti čitaš sveprisutni hajp o kreativnosti? Da li vidiš arhitekturu kao deo kreativnih industrija? Čijim interesima služi takva kreativnost i kako? I da li smatraš da je moguća, i pod kojim uslovima, kreativnost izvan dominantnih odnosa moći?

Ne mislim da se posao arhitektice zasniva na isključivanju kreativnosti, već da pojam kreativnosti danas nužno isključuje ono što bi arhitektura trebala i mogla biti. Smatram da kad arhitekti predratnog perioda projektiraju zgrade donjogradskih zagrebačkih blokova sa ciljem omogućavanja protočnosti, komunikacije i stvaranje javnih prostora Zagreba, manevrirajući kroz namjere investirora, ili kad šezdesetih osmišljavaju načine kako dostupnom tehnologijom mogu brzo i kvalitetno izgraditi društvene stanove, a da se svi materijali i tehnologija mogu ponovo upotrijebiti za neke druge industrije iznimno kreativnim činom. No, sužavanjem opsega u kojem arhitektura operira danas, u planovima koji propisuju maksimalnu gustoću izgrađenosti, kao da se doista radi o nekoj skali, a ne gornjoj granici koju svaki investitor hoće, kako bi što brže obrnuo novce, i kada se, ponekom začudnom formom, zatvore u svoju parcelu i na njoj promišljaju “kreativno”, smatram poražavajućim za ono što smo imali prilike naučiti od naših prethodnika.

Nedavno sam imala prilike biti gostojući ocjenjivač studenskih radova na mom fakultetu i tamo sam vidjela kako su studenti zbunjeni u pokušaju da na temu stanovanja stvore nešto novo, neviđeno, samo njima svojstveno i kreativno zanemarujući osnove projektiranja stambenog prostora. To me, zapravo, nije nimalo začudilo budući da se teren za takvo što već dugo priprema u arhitektonskim školama putem raznih nagrada posebno “kreativnim” pojedincima, koji u konačnici naprave najluđu formu, dok sustav plaćanja školovanja favorizira uspješne pojedince u potpunosti zanemarujući da se znanje o arhitekturi stvara kolektivnim radom i dugotrajnim zajedničkim boravkom na faksu.

Što se tiče samih kreativnih industrija, kreativnost kao tehnološki i kvalitativni napredak ne može se desiti ukoliko ne postoji industrija koja to može podržati. Kako uopće arhitektura može stajati sama i kreativna ukoliko se građevinska industrija svodi na sve kompliciranije licencirane proizvode i energetske certifikate koji imaju malo veze s podnebljem na kojem se arhitektura dešava (većina naših propisa prepisuje se iz Njemačke odakle dolazi i većina građevinskih proizvoda ili licenci). Ista stvar je i sa dizajnom, poglavito produkt dizajnom. Nekidan sam u sklopu kampanje Cool creative city Zagreb (kako uopće komentirati ovakav naziv) vidjela jumbo plakat na kojem piše kako će kvalitetan i kreativan produkt dizajn unaprijediti proizvodnju kvalitetnog namještaja. Kakva sjajna zamjena teza, tek će proizvodnja namještaja unaprijediti produkt dizajn i omogućiti mnogima da steknu znanje o tome što znači dizajnirati. Cijela ta priča koja je već zastarjeli i osporeni koncept Richarda Floride funkcionira po principu cool kreativnih i uspješnih ljudi, točnije legitimira se izuzetkom uspješnosti koji je dovoljan da sve nas drži u obmani da smo sami krivi jer nismo uspješni kao ti ljudi. Nekako kao i Jay-Z kad pjeva o tome kako se izvukao iz geta svojom rimom, na što valja reći – Jay-Z, geto i može da postoji zato što se pokoji talentirani pojedinac iz njega izvuče. U tom smislu kad kažem da nema kreativnosti u arhitekturi govorim o tome da ne vjerujem u pojedinačne genijalnosti nego u kreativno stvaranje društvene dobiti. Mnogi jako dobri arhitekti koje znam propadaju radeći stvari u koje ne mogu vjerovati i u sustavu partikulariziranih malih ureda u kojima nemaju šta puno naučiti, al se moraju podvrgnuti strogoj hijerarhiji (i u konačnici nedostatnim plaćama).

 

Nekoliko godina si sarađivala i sa Pulskom grupom. Šta smatraš značajnim u vezi sa tim angažmanom? I koja su tvoja iskustva rada unutar polja umetnosti i umetničkih institucija?

Rad u Pulskoj grupi označio je moj kompletni smjer djelovanja i promišljanja rada u arhitekturi. Grupa arhitekata koja funkcionira kao alternativa dominantnim premisama o proizvodnji prostora i ograđivanju naših dobara je, za mene, najbolji način na koji valja raditi. Iako grupa nastaje kao direktni odgovor planiranom “razvoju” pulske obale kao turističkog resorta, razvila se u širu društvenu frontu koja argumentira, stvara i pruža otpor privatiziranju i špekuliranju materijalnim resursima. Kao što sam već i napomenula znanje o prostoru i arhitekturi nastaje kroz grupni rad, a demokratičnu organizaciju rada kako u arhitekturi tako i u bilo kojem drugom poslu vidim kao jedini izlaz iz perpetuirane kolektivne stručne depresije.

Pulska grupa je u jednom trenu ostvarila i formalno priznanje tako što smo izabrani predstavljati Hrvatsku na 13. Bijenalu arhitekture u Veneciji, što je možda mnogima došlo kao iznenađenje. U to vrijeme smo se znali zezati kako su mnogi u čudu da je ekipa sa petokrakom na glavi dobila priliku da ide na najprestižniju svjetsku izložbu arhitekture, no cijelu tu stvar, izložbu i publicitet koji smo dobili shvatili smo kao priliku da progovorimo upravo o ograđivanju naših materijalnih resursa i da državu predstavimo kroz mapu otuđenja i otpora. Sve to je veoma interesantno s obzirom da država i financira cijeli taj pothvat i govori u prilog činjenici da institucije s kojima u nekom trenu surađujemo ili prostor na kojem pružamo otpor nikad nije jednoznačan i da postoje mnoge nedefinirane zone suradnje, koje itekako treba osnažiti i iskoristiti za daljni udruženi rad. Nadalje, moja iskustva unutar polja umjetnosti su uvijek rubna, naime neke stvari koje sam radila i kao dio grupe ili samostalno (iako ništa nikad nije samostalno) potpadaju u polje umjetničkih akcija jer rijetko gdje za njih ima mjesta u arhitektonskom polju. Tako će Crveni plan Pule ili mapu deindustralizacije Zagreba prije izložiti galerija Nova ili GMK, nego časopis za arhitekturu. Hoću reći da nemam nikakvu namjeru biti umjetnica, ta me odrednica uvijek malo bunila, ali takva je struktura raspodjele sredstava, a nerjetko takav je odnos arhitekata prema bilo čemu što izlazi iz uskog polja građenja, što nekad nije bio slučaj.

Imala sam priliku biti i na dvije umjetničke rezidencije koje su mi poslužile, za početak, da budem financijski osigurana neko vrijeme i da dobijem značajno vrijeme u kojem sam mogla sama da se obrazujem, no i one su kalibrirane na način da te izmjeste iz okvira u kojem imaš neki socijalni kapital i u kojem možeš politički i grupno djelovati. Ne volim takva izmještanja, no svakome mogu preporučiti da ode malo da se regrupira na ovakvim rezidencijama, sve dok ima na umu smjerni pothvat, ovakvog financiranja pojedinaca, izmještanjem. Naravno, s druge strane, to je i začarani krug u kojem umjetnici prilagođavaju svoj rad natječajima za rezidencije i skaču s jedne na drugu, budući ne mogu ostvariti svoju egzistenciju. No, to je već neka treća tema.

 

U Zagrebu, pa i u drugim gradovima u regionu, postoje brojni umetnici, inicijative, kustoski timovi i festivali koji u fokusu imaju grad. Kako vidiš ulogu tih različitih kulturnih i umetničkih praksi?

Nije uopće neobično da se umjetnost bavi prostornim pitanjima. Ukoliko kapital sve agresivnije ograđuje, privatizira i uz pomoć države kontrolira našu neposrednu okolinu radi ostvarivanja profita, onda se nužno i umjetnost sve više bavi ovim temama. To nekako ide jedno s drugim. No, festivali i umjetničke intervencije često mogu biti dvosjekli mač ukoliko nisu jasno politizirani. Povlačenje iz polja politike i stvaranje festivalskih enklava pod egidom, mi samo hoćemo se baviti svojom stvari ide upravo na ruku kapitalu i postupnoj “organskoj” prenamjeni nekog prostora. O tome se u Srbiji dosta pisalo u slučaju Savamale i Miksera, Urbanog inkubatora i sl. Zapravo festivali ili umjetnost ne moraju tematski biti vezani za prostorna pitanja koliko mogu biti iskorišteni za prostornu transformaciju. U Zagrebu, pak, festivali i njihovi organizatori moraju ući često u dogovor s autokratskim gradonačelnikom koji velikodušno ponudi neki ispražnjeni prostor nekadašnje industrije organizatorima, no isto tako autokratski zadržava pravo u kojem smjeru razvoj te lokacije može ići. Hoću reći bez dugotrajnijeg i političkog sagledavanja festivala i njihove uloge u podizanju vrijednosti nekog gradskog zemljišta, tj. bez ulaska u raspravu tko dopušta da koristimo prostor i što se u konačnici proizvodi na tom prostoru festivali ostaju tek spektakularna alatka za buduću akumulaciju, svejedno čime se bavili. Dan D je prošle godine održan u bivšem pogonu Gredelja koji je ispražnjen prije nekoliko godina, a čiji su radnici nekoliko mjeseci prije masovno otpuštani uz pompozne najave o privatizaciji pogona koji je iz centra premješten na rub grada. U isto vrijeme gradonačelnik je koketirao s idejom tzv. kreativnog klastera u Gredelju, a o tome se raspravljalo tijekom radionica i razgovora na samom festivalu. Pritom, većina ljudi koji su jako puno radili za ovaj događaj, dizajneri koji su izlagali svoje radove na tom mjestu većinom su radili za malu ili nikakvu naknadu. Na neki način, to je bio festival besplatnog rada s dalekim obećanjem o nekom prostoru na kojem se taj sporadični rad i veliki entuzijazam mogu grupirati, kako bi u budućnosti podigli cijenu tog i okolnog zemljišta. Rekla bih da kulturne i umjetničke prakse, festivali i kustoski timovi često nenamjerno igraju ulogu legitimacije ispraznih obećanja, dok je kreativnost ili uloga umjetnosti u gradu ozbiljno sužena zbog toga što nema kreativnosti ukoliko nema materijalne osnove koja će omogućiti tu kreativnost, tj. ako nema proizvodnje koja će omogućiti velike brojeve radnih mjesta, nema ni kreativnosti koja će nam omogućiti da veliki broj nas od nje živi.

 

Tokom 2013. boravila si u Novom Sadu gde si istraživala urbane geografije tranzicije. Kako vidiš situaciju u Novom Sadu i u Srbiji? Ima li nekakvih regionalnih razlika u tranzicionoj geografiji?

U Novom Sadu sam surađivala sa kuda.org. S obzirom na ono čime su se oni u to vrijeme bavili, uzela sam si za zadatak da proučim prostorno plansku i legislativu stambenog pitanja u Hrvatskoj i u Srbiji. Zanimljivo je bilo iščitavati, kroz te dokumente, kako su te dvije države, još u osamdesetima, pripremale za put deregulacije planiranja (o tome najviše piše Dubravka Sekulić u svojoj knjizi “Glotz nicht so romantisch!” na koju se često referiram) do potpuno različitih politika, primjerice stanovanja u vrijeme devedesetih, da bi se u dvehiljaditima našle na jednakoj stranputici samo jednog puta – pogodovanja bankarskim kreditima pri izradi stambenih politika. Hrvatska je još devedesetih snažno propagirala privatizaciju i izvršila većinu tijekom rata, pod egidom novog nacionalnog prosperiteta i kohezije u najboljoj maniri tačerizma i Freedmanove ideologije o nekolicini bogatih obitelji koje potiču gospodarstvo, kao i administrativnim rekalibriranjima upravljanja gradovima i regijama, dok je Miloševićeva Srbija koketirala s socijalnim programima, državnim stanovima i sličnim, uz nominalno zadržavanje autonmije gradskih općina, omogućavajući pozadinsko neregulirano špekuliranje nekretninama. O ovome je Dubravka mnogo pisala pa neću duljiti, svakako preporučam njenu knjigu koja je pisana veoma razumljivim jezikom, no na žalost na engleskom. Razlika je svakako u tome što je u gradove poput Novog Sada i Beograda pristiglo mnogo više stanovništva nego je to slučaj s Hrvatskom, pa je potražnja za stambenim prostorom eksponencijalno porasla. Sve ovo odvijalo se u planerskom statusu quo i bez ikakve kontrole kvalitete stanovanja i strateških planova za prostoni i ekonomski razvoj grada. Novi Sad se pritom pretvorio u veliko tržište nekretnina u kojem su stanovi kupovani često kao investicija, a ne rješenje stambenog pitanja. Pritom, potpuno je devastirana novosadska industrija, a grad pretvoren u Meku uslužnog sektora.

Zanimljivo je to da ako idete od Detelinare prema centru grada postupno se mijenja i struktura onoga što možete kupiti, tj. lifestyle, na Detelinari ćete naći pekare i ćevabdžinice u obilju, dok u centru grada nerjetko autohtonu vojvođansku hranu nešto skupljih cijena i veoma finih lokala. Ova diskrepancija mi se učinila zanimljivom – kreiranje grada kroz identiteske politike koje onda uvjetuju atraktivnost nekog dijela grada, cijenu nekretnina i klasne i socijalne geografske pozicije. Novi Sad djeluje kao grad koji živi od usluga i prekarnih radnih uvjeta inheretnih tom sektoru, dok se napredak legitimira kroz ispeglani “kulturni” prostor središta grada (srpska Atina) i zapuštena naselja oko njega, sa svim proturječima sredine koja je doživjela velike demografske promjene u posljednjih dvadeset godina i jasnu polarizaciju na kulturne i liberalne, koji jedu tijesto s makom i slušaju soft jazz, i sve ostale, koji su nerjetko nezaposleni i glasaju za radikale. Ne znam da li u mojoj percepciji ima dovoljno istine, no koliko god mi je boravak u tom gradu bio sjajno iskustvo, napetost je sve vrijeme bila opipljiva, a artikulirani otpor nejasan. Stoga me veoma raduje novouspostavljena suradnja novosadske Gerusije i gradskih sindikata, kao i kudin program organiziranja stambenih kolektiva.

 

Za kakve se prostorne politike zalažeš? I kakve izglede vidiš u aktuelnoj situaciji?

Prostorne politike koje bi umjesto ispraznih strategija sadržavale konkretne socio-ekonomske analize pri razvoju novog teritorija i koje ne bi bile zasnovane na zemljištu kao ponudbenoj opciji na financijskom tržištu. Isto tako, mi još uvijek koristimo jednake alate planiranja kao i prije pedeset godina, a alati ispražnjeni od sadržaja kojem su onda služili danas ne znače mnogo. Farbanje planova namjene i predviđanja danas tek legitimiraju pokoji špekulativni potez i služe kao mehanizmi za akumulaciju kapitala, a ne društveno ekonomski razvoj. U aktualnoj situaciji jedini izgled koji vidim je pokušaj da se uvedu nova značenja i mehanizmi, koji bi omogućili nešto širu definiciju društvenih prostora, centara, tj nove namjene koje predviđaju prostor društvenosti, kao i arhitektonsko urbanističke natječaje koji bi se raspisivali ne samo za formalni arhitektonski izričaj, o čijoj proizvodnji će brinuti neko drugi, već da postoji pravno planerski mehanizam, koji bi omogućio da se sama proizvodnja prostora definira što natječajem, što planovima. Pritom mislim na fokusiranje na drugačije aktere u proizvodnji prostora kako bi se u konačnici mogli početi pričati o konkretnim mehanizmima za demokratizaciju prostornog, a poglavito stambenog pitanja. Za to su nam potrebni pravni, institucionalni kao i financijski mehanizmi. No to ništa nije neizvedivo, za sve to postoje načini, no to je isto politička borba jer zadire direktno u najveći postojeći način za izvlačenje profita –  kontrolu razvoja zemljišta grada i direktno povećava prava rada. Uvijek isti sukob između kapitala i rada.

 

Da li vidiš grad kao značajno mesto artikulacije otpora danas? I kakav potencijal prema tvom mišljenju imaju borbe za javno dobro i zajedničko dobro?

Budući da je grad koncentracija proturječnosti inherentnih kapitalizmu, tako je i mjesto najžešćeg otpora. Pritom, opet, govorim iz neke europocentrične perspektive, ne mogu tvrditi da isto vrijedi i za, primjerice, Južnu Ameriku ili Indiju. Borbe za javno i zajedničko dobro su u svojoj namjeri zapravo borbe za dostojanstvenu društvenu reprodukciju. Smatram da se mnogo posla odradilo na tu temu i sve jasnije se uspostavljaju sličnosti izmedju ova dva pojma javno/zajedničko, točnije razumjevanja problematike dalje od pitanja vlasništva, skupa sa razumjevanjem klopki zatvorenih zajednica koje kontroliraju neko dobro. Na neki način, čini mi se da tu borbu valja artikulirati kao zajedničko upravljanje javnim, no isto tako povezati ju sa borbama za radna prava, tj redistribucijom vrijednosti kao i manjinskih, rodnih i ostalih ljudskih prava. Čini mi se da jedno bez drugog ne ide. Sve veća komodifikacija prostora društvenosti, s uspostavljanjem samo jednog aktera proizvodnje prostora, zatvarnjem mogućnosti samogradnje u gradovima, privatizacijom plaža, šuma i vode, paralelna je sa uništavanjem organizirane radne snage.

Dakle, ako govorimo o stvarnoj organizaciji otpora po ovom pitanju onda moramo govoriti i o načinu na koji ulazimo u pravo nad dostojanstvenim radom i reprodukcijom radne snage, tj organiziranim akterima u ovoj borbi. Naime, dosta je učinjeno po pitanju otpora ograđivanju prostornih resursa time što se zagovaralo zajedničko upravljanje, al još uvijek malo po pitanju mehanizama kako u pravo nad tim prostorom možemo ući i kakvi su nam konkretni mehanizmi organizacije. Često se u tim slučajevima može ući i u klopku raslojenog otpora. Točnije, nosioci nekih od otpora, grass root pokreti mogu proizvesti više štete po svoju okolinu nego dobiti ukoliko ostaju unutar samodostatnih okvira organizacije, koji često mogu proizvesti veoma rodno određenu hijerarhiju ili čak gentrifikaciju. S druge strane treba jako cijeniti grassroot pokrete koji mogu unaprijediti ili poboljšati uvjete života ekonomski deprivirane zajednice. Negdje na razmeđi ovoga se, rekla bih, nalazi artikulirani otpor.

 

Da li trenutno vidiš artikulisanu alternativu dominantnom neoliberalnom modelu vladavine u regionu? Koje su inicijative prema tebi nosioci drugačijih ideja? Kakav je tvoj odnos prema njima?

Meni se čini da postoji potencijal, da se dosta radi na sve artikuliranijem umrežavanju između lijevih grupa, nevladinih udruga i sindikata. Solidarsnost i povjerenje neko treba i izgraditi (egida BRID-a), a ja se nadam da ga u ovom času gradimo na bitnim temama poput radnih prava, prava žena i organizacija za drugačiju proizvodnju prostora. To, kao što znamo, ide jako polagano, ali otpor je, čini mi se, dugotrajan i mukotrpan posao. Ne znam kako da pobrojim inicijative kako kažeš drugačijih ideja, a da ne izostavim bitno i da izbjegnem vlastiti centrični pogled s obzirom da sam i sama dio tih incijativa ovdje u Zagrebu, ali vjerujem da jedino intenzivnim radom, učenjem i međusobnom komunikacijom nešto možemo artikulirati i u konačnici napraviti.

 

Kakvi bi društveni odnosi postojali u gradu u kome bi volela da živiš?

Bio bi to grad socijalističkog feminizma. 😉

 

tekst objavljen na www.uzbuna.org
 

TAGOVI

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close