TEKST

Marko Faber: Nepokorene zagrebačke gimnazije

Zagreb se aktivno odupirao fašizmu tijekom Drugog svjetskog rata, koliko god se taj dio gradske povijesti danas često prešućuje. Grad se međutim nije branio sam, već su ga branili njegovi stanovnici, većinom organizirani putem Komunističke partije Hrvatske i SKOJ-a.

Upravo su SKOJ i njegove omladinske udarne grupe bili oslonac zagrebačkog antifašističkog otpora i izveli neke od najspektakularnijih akcija na prostoru okupirane Jugoslavije. Svoju su ulogu u tim i drugim manje poznatim akcijama imali i učenici triju gimnazija koje su početak okupacije dočekale u Križanićevoj ulici – Druge muške realne, Druge ženske realne i Prve klasične gimnazije.

Današnja Druga gimnazija osnovana je 6. prosinca 1912. pod imenom “Kraljevska II. realna gimnazija u Zagrebu”, kako bi se rasteretila za tadašnje standarde prevelika I. realna gimnazija.

Škola je promijenila nekoliko adresa dok se 1933. nije konačno preselila u zapadno krilo nove zgrade u Križanićevoj, odnosno Domagojevoj ulici. Iako nema previše izvora o mogućim aktivnostima SKOJ-a u Drugoj muškoj gimnaziji između dva svjetska rata, sa sigurnošću se može ustvrditi da su tamo već školske godine 1939/1940. postojale manje-više organizirane omladinske grupe ljevičarskog usmjerenja. Najutjecajnija grupa takvog karaktera bio je marksistički kružok stvoren na poticaj tadašnjeg učenika VII razreda gimnazije, skojevca Aleksandra-Alela Savića. Kružok je u početku bio čisto akademske naravi, uz proučavanje djela Maxa BeeraSegalaEngelsaFreuda, pa čak i tada već smaknutog Buharina, ali s vremenom prerasta u ozbiljnu grupu koja osim filozofskih rasprava i izleta organizira i polu-vojničke vježbe poput planinarenja po Medvednici s ruksacima punim knjiga kao pripremom za nadolazeće ratne nevolje. Iz tog je marksističkog kružoka kasnije nastala prava skojevska ćelija čiji su članovi sudjelovali u brojnim diverzantskim i propagandnim akcijama po Zagrebu. Dobar ih se dio tijekom rata pridružio partizanima, ali mnogi su postali žrtvama ustaškog terora. Tako je Aleksandar Savić, kao Židov, uhićen već početkom okupacije i poslan najprije u logor Danica kod Koprivnice, a kasnije u logor Jadovno, gdje je i pogubljen.

Osim spomenutog neformalnog kružoka u Drugoj muškoj realnoj gimnaziji postojala je, također u jednom od sedmih razreda, skupina od tri skojevca iz Slavonskog Broda koji su se u nju upisali nakon izbacivanja iz brodske gimnazije zbog sudjelovanja u organizaciji tamošnjeg školskog štrajka. Iako su zbog svoje prijašnje političke aktivnosti bili pod stalnom paskom direktora škole, HSS-ovca Novljana, čini se da s upravom škole nisu imali većih problema. S profesorima su bili u dobrim odnosima, uz izuzetak katehete koji ih je zbog insistiranja na ispravnosti Darwinove teorije evolucije nazivao “kugom na svijet kršćanski”. Uspostavom NDH, 10. travnja 1941, brodski se učenici vraćaju svojim kućama, ali jedan od njih, Ivo Lovinčić, još će dolaziti u grad kao sekretar Oblasnog komiteta SKOJ-a za Zagreb. Odlaskom Brođana teret otpora fašistima ostao je na leđima Savićeva marksističkog kružoka.

Skojevci iz Druge gimnazije prisustvovali su pokušaju razdvajanja zagrebačkih srednjoškolaca na sokolskom stadionu u Maksimiru 26. svibnja 1941. godine. Iako su se i prije “akcije stadion” omladinci na razne načine solidarizirali sa stigmatiziranim manjinama, odbijanje razvrstavanja po etničkom ključu na maksimirskom stadionu s pravom je ostalo upamćeno kao najjasniji iskaz te solidarnosti. Dva mjeseca kasnije, učenici Druge muške gimnazije sudjeluju i u paljenju stadiona, što je ujedno bila i posljednja velika diverzantska akcija u kojoj su sudjelovali. Skojevska ćelija na Drugoj muškoj realnoj gimnaziji podijelila je krajem 1941. sudbinu ostatka zagrebačkog pokreta otpora – bila je provaljena i efektivno uništena, a njeni su članovi završili u ustaškim logorima ili se spasili bijegom u partizane.

Druga ženska realna gimnazija osnovana je 12. listopada 1918. godine na Gornjem gradu, a 1932. seli se u prostorije nove zgrade u Križanićevoj ulici u kojoj se, kao VII gimnazija, nalazi i danas. Proces nastanka skojevske ćelije na ovoj školi sličan je onom na Drugoj muškoj gimnaziji. Prve ljevičarske skupine nastale su 1940. godine u obliku komunističke čitalačke grupe koja je kasnije organizirala i izlete i susrete sa sudionicima tadašnjeg radničkog pokreta. Početkom okupacije u travnju 1941. ta grupa postaje formalna skojevska ćelija i počinje s manjim propagandnim akcijama, poput dijeljenja letaka, skupljanja Crvene pomoći i ispisivanja antifašističkih parola po školi i njenoj okolici. Nakon jedne takve akcije ujesen 1941, prilikom koje su podijeljeni letci s pozivom na bojkot organizacije Ustaške mladeži, došlo je do uhićenja nekoliko omladinki i provaljivanja ćelije u školi. Nekoliko je uhićenih skojevki bilo mučeno po ustaškim zatvorima u Zagrebu, a neke su poslane i u logore. Od ove se provale skojevska organizacija u gimnaziji duže vrijeme nije oporavila, pa podataka o njenim aktivnostima nema do 1944. kada su učenice navodno pripremale štrajk koji se ipak nije realizirao.

Razvoju pokreta otpora u školi nije pomoglo ni smjenjivanje “nepodobnih” profesora i imenovanje članice ustaškog pokreta Mire Ile za ravnateljicu. Iako u Zagrebu nisu ostavile prevelik trag, mnogo se učenica Druge gimnazije istaknulo u NOB-u, a jedna je od njih, Nada Radosavljević, sudjelovala u organiziranju ustanka u Slavoniji.

 

 “Nećemo sa katedara slušati pretpotopne mudrosti! Nećemo školu katekizma i policijskog terora! Hoćemo savremenu školu slobodne misli i slobodnog rada!

Klasična gimnazija, osnovana 1607. godine, najstarija je gimnazija u Zagrebu i Hrvatskoj. U početku pod kontrolom Isusovačkog reda s vremenom dolazi pod vlast Habsburške Monarhije i do 19. stoljeća ostaje jedinom gimnazijom u Zagrebu i široj okolici. 1895. biva podijeljena na dvije škole, a 1932. godine Prva se klasična gimnazija seli s Rooseveltova trga u Križanićevu ulicu, u kojoj se i danas nalazi. Prve naznake naprednog učeničkog pokreta u gimnaziji nalazimo još 1919. godine kada su po školi osnivana “đačka vijeća” koja su često dolazila u sukob s nastavnicima. No, nakon propasti tog pokreta dolazi do dugogodišnje stanke u “neslužbenim” učeničkim djelatnostima, a Klasična gimnazija dobiva epitet režimske građanske škole. Taj se status počeo mijenjati tek sredinom 1930-ih kada je jedan maturant izbačen iz škole zbog raspačavanja pro-komunističkog letka uz pomoć bivšeg klasičara, tada studenta medicine. U letku se sljedećim riječima napadao postojeći školski sustav: “Nećemo sa katedara slušati pretpotopne mudrosti! Nećemo školu katekizma i policijskog terora! Hoćemo savremenu školu slobodne misli i slobodnog rada!” Bio je to prevelik zalogaj za ondašnjeg direktora škole Stjepana Musulina, koji je spomenutog maturanta predao kraljevskoj policiji. Epilog priče bilo je izdavanje još jednog letka u kojem se napadalo školsko rukovodstvo zbog sprege s policijom.

Do početka Drugog svjetskog rata Prva je klasična gimnazija već bila poznata po svom naprednom omladinskom pokretu. Tome je zasigurno pridonosila prisutnost profesora ljevičarskih stavova, uključujući prof. Ivu Frola, poslijeratnog ministra prosvjete Narodne Republike Hrvatske. Frol, očigledno komunist, organizirao je političke kružoke s učenicima pod izlikom odlaska na izlete. Dio učenika Prve klasične gimnazije sudjelovao je i u marksističkom kružoku Druge muške realne gimnazije s kojom je, uostalom, dijelila zgradu. Ipak, čini se da je i Klasična gimnazija ušla u rat bez prave skojevske ćelije. Tako neorganizirani, klasičari su 26. svibnja 1941. došli na maksimirski stadion i pridružili se većini srednjoškolaca u odbijanju etničke segregacije koju su im htjeli nametnuti novi vlastodršci. Kasnije se na Prvoj klasičnoj razvila snažna skojevska grupa koja je opstala do samog oslobođenja. Usprkos tome, ni skojevci niti itko drugi nije mogao pomoći 1200 zagrebačkih Židova zatvorenih u istočnom krilu škole u Križanićevoj tijekom kolovoza 1941. Većina je tih zatočenih Židova mjesec dana kasnije pod jakom stražom odvedena na Glavni kolodvor, a odanle u neki od logora smrti diljem okupirane Europe.

Od početka nove školske godine 1941/1942. skojevska grupa na Prvoj klasičnoj gimnaziji započinje s aktivnostima. U početku ograničena na dijeljenje propagandnog materijala, Vjesnika radnog naroda i skupljanje Crvene, odnosno Narodne pomoći, s vremenom povećava obim operacija. Krajem 1942. i početkom 1943. godine, u doba kroničnih provala ilegalne organizacije otpora, klasičari postaju sve smioniji i utjecajniji. Klasičarska grupa zadužena je za osiguranje jednog od kanala za odlazak u partizane, a opskrbljivala je i Zagorski partizanski odred raznim potrepštinama. Zbog toga su siječnja 1943. pod vodstvom sekretara grupe Ante Kalogjere provalili u Domobransku vojnu bolnicu u Vlaškoj 87 i odnijeli velike količine lijekova i sanitetskog materijala. Kanal za bijeg su tijekom rata iskoristili i mnogi klasičari, uključujući samog Kalogjeru koji je poginuo 1944. u Moslavini.

Posljednja akcija skojevaca s Prve klasične gimnazije odvila se posljednjeg dana okupacije – 7. svibnja 1945. Tada su tri klasičara predvođena Frankom Padovanom otišla pomoći u zauzimanju radio-stanice u Vlaškoj ulici, iste one u kojoj je Slavko Kvaternik četiri godine ranije pročitao proglas o uspostavljanju NDH, čime je pokrenuta spirala nasilja. Nijedan se od trojice omladinaca nije vratio živ – vjerojatno su ih ubili ostaci ustaške vojnice koji se još nisu povukli iz grada. Tako su učenici Klasične gimnazije bili među posljednjim žrtvama ustaškog terora na prostoru grada Zagreba.

Što je ostalo iza ovih i mnogih drugih omladinaca koji su često davali i svoje živote u borbi protiv fašizma? Odaje li im se još nekakvo priznanje za njihova djela? Nažalost, većinom su prepušteni zaboravu kao pripadnici jednog “politički nekorektnog” pokreta čak i u školama koje su svojevremeno pohađali. U predvorju Klasične gimnazije i danas stoji spomen-ploča s uklesanim imenima dvadeset petorice učitelja i učenika ove škole koji su poginuli u NOB-u, ali se osim toga tom dijelu inače bogate školske povijesti ne pridaje nikakva pozornost. U Drugoj se gimnaziji prilikom obilježavanja 100. obljetnice škole spominjalo razdoblje socijalističke Jugoslavije kada je škola nosila ime braće Ribar, ali se o ulozi njenih učenika u NOP-u nije raspravljalo. Ne postoje nikakve naznake da se u današnjoj VII. gimnaziji govori o njenim bivšim učenicama koje su poginule u borbi za slobodu. Je li razlog tomu nepoznavanje situacije u školama tog vremena (što je lako moguće zbog nedostatka povijesnih izvora) ili nešto drugo, nije mi poznato, ali sigurno je da se takva politika zaborava mora što prije prekinuti.

 


 * Marko Faber je učenik drugog razreda Klasične gimnazije u Zagrebu i član Mreže antifašistkinja Zagreba. Tekst je izašao u novom broju Nepokorenog grada.

* link na članak

 

Izvori:

  1. Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu 1941-1945; zbornik; ur. Ladislav Grakalić et. al.; 1984.; svezak 1; str. 296.
  2. Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu 1941-1945; zbornik; ur. Ladislav Grakalić et. al.; 1984.; svezak 2; str. 32, 90, 153, 172, 351-359
  3. Povijest zagrebačke klasične gimnazije (1607.-2007.); I. Goldstein, Agneza Szabo; 2007.; str. 125, 164, 172, 173
  4. Zagreb 1941.-1945.; I. Goldstein; 2011.; str.151, 340
  5. Zagreb, grad-heroj: spomen-obilježja revoluciji; S. Ugarković, I. Očak; 1979.
  6. Web-stranice II. gimnazije, VII. gimnazije i Klasične gimnazije
 

TAGOVI

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close