TEKST

Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam, fašizam

Uvod: historijski kontekst

1971. godine, kada je ova knjiga prvi put objavljena u Zapadnoj Njemačkoj, naš je ideološki horizont bio radikalno drugačiji. Prije svega, Hobsbawmovo ”kratko dvadeseto stoljeće” još nije bilo završeno i svjetska politička scena imala je više različitih polova, politička i ekonomska budućnost svijeta još nije bila izvjesna te su rasprave o tome hoće li budućnost biti socijalistička, kapitalistička, fašistička ili sasvim drugačija još bile u naponu snage. Nakon Reaganove obnove američke vojne sile početkom osamdesetih, i sovjetskog prestizanja SAD-a u količini nuklearnog naoružanja, mnogi su na Zapadu  vjerovali da će se jednog dana između dvaju polova političke, ekonomske i vojne moći dogoditi i još uvijek nedočekani Treći svjetski rat.

Knjiga Reinharda Kühnla, Oblici građanske vladavine: liberalizam – fašizam, nastoji pronaći historijsku genezu fašizma i nacizma referirajući se na ideologiju građanskog društva. Nakon što je fašizam u Drugom svjetskom ratu doživio vojni poraz, i kada su se oformirali blokovi liberalnog kapitalizma i realnog socijalizma, oba su bloka pokušavala poistovjetiti pobijeđenog neprijatelja (fašizam) s postojećim neprijateljem (kapitalizam ili socijalizam). Dok je socijalistička inteligencija bila potpuno suglasna sa svojim režimima i jednostavno tvrdila da su i kapitalizam i fašizam vladavine kapitala nad radom, intelektualci zapada razilazili su se u tome gdje fašizam stoji u odnosu na ostala dva politička modela dvadesetog stoljeća.

Glavna je ideološka struja bila liberalna i njezini su predstavnici, od Poppera i Arendtove do Brzezinskog i Friedricha, nastojali argumentirati da fašizam, nacizam i sovjetski socijalizam pripadaju istoj povijesnoj paradigmi – Brzezinski i Friedrich su proširili i definirali pojam totalitarizma kako bi njime zajedno označili nacističku Njemačku i Sovjetski Savez, zajedno s Hannah Arendt koja je, osim teorijskog rada na totalitarizmu, kritizirala i projekt politike podređene istini, tvrdeći da istina kao apolitična kategorija ne stoji ni u kakvom odnosu moći s politikom. Konačno, Popper je svoje promišljanje fašizma i socijalizma utemeljio više u svojoj kritici historicizma kao i u kritici Platona kao izumitelja ”zatvorenog društva”.

Sporedna je ideološka struja u ovoj raspravi  bila ona zapadne ljevice. Tražeći historijsku genezu fašizma i totalitarizma ona je dala neke poprilično radikalne odgovore. Kada su liberali pokušali odgonetnuti genezu istih, njihove su se analize uglavnom svodile na subjektivizam – sve je počelo s Lenjinom, ako ne s njim onda s jakobincima, ako ne s njima onda s Rousseauom, a ako ne s njim onda možda s kršćanstvom i konačno Platonom. Herbert Marcuse, Max Horkheimer, Erich Fromm i mnogi drugi pripadnici kritičke teorije tvrdili su: Totalitarizam je utkan u samim temeljima klasno stratificirane ljudske civilizacije, njegovo porijeklo leži u vladavini rada, instrumentalnom umu itd.

Teze Reinharda Kühnla vezane za ovu problematiku su, kao što je poznato, marksističke, i one ga svrstavaju u kritički tabor političke misli Zapada. Neke od najosnovnijih teza knjige Oblici građanske vladavine su sljedeće: 

  1. Politička je ideologija liberalizma inherentno protuslovna, jer ne uspijeva ostvariti svoje vlastite demokratske ideale u potpunosti.
  2. Ta se antagonistička simbioza liberalizma očituje u razdvajanju političkog i ekonomskog; demokracija je ostvarena na političkoj razini društva, s pravom glasa, redovito biranim dužnosnicima, slobodom osnivanja političkih stranaka, itd. S druge strane, liberalizam dozvoljava (legalizira) autoritarne strukture moći unutar ekonomskih odnosa, posredovanjem zaštite vlasništva i podjele rada.
  3. Povijesno gledano, tri su se odgovora našla na ovaj antagonizam demokratske politike i  autoritarne ekonomije, fašizam je jedan od njih.
  4. Prema tome, između fašizma i liberalizma postoji klasni kontinuitet.

Djelo Oblici građanske vladavine stoga je podijeljeno na dva dijela: jedan od njih izlaže, u nekoliko osnovnih crta, političku teoriju liberalizma, kao i povijest istog. Drugi se dio bavi porijeklom fašizma i njegovim definitivnim odrednicama , koje treba tražiti u protuslovljima građanskog društva.

 

Liberalizam i njegove mrtvouzice

Svima poznato državno geslo Prve Republike glasilo je: Sloboda, jednakost, bratstvo ili smrt! Slogan zvuči veoma jasno, i dok je grmio Europom 1790-ih godina nikome još nije padalo na pamet da bi se unutar dvaju njegovih riječi mogla zavući jedna aporija liberalne političke teorije. Radi se o prva dva pojma tog slogana: sloboda i jednakost. Premda su isprva bili mišljeni zajedno, u smislu da bez jednakosti nema slobode, još mnogo prije Francuske revolucije filozofi prosvjetiteljstva stvorili su teorijske sustave unutar kojih su ta dva pojma direktno antagonizirana.

U tim teorijskim sustavima, sustavima Hobbesa, Lockea, Rousseaua i Kanta, čovjek je prvenstveno vlasnik. Premda su ovi mislioci bili u velikom raskoraku u svojim tumačenjima prirodnog stanja, slagali su se oko jedne stvari: glavna je svrha države zaštita vlasništva. Ovaj truizam vrijedi za svakog liberalnog teoretičara, on ima suštinsku ulogu u liberalnom shvaćanju čovjeka; čovjek je prvenstveno vlasnik. Glavni problem sa slobodom i jednakošću, naravno, u tome je što sloboda čovjeka da posjeduje nije podudarna s idejom da su svi ljudi jednaki.

Liberalizam je naime učinio mnogo više od toga da čovjeka naprosto označi kao vlasnika. On je ujedno i obznanio progres koji bi trebao koristiti svima, progres u ime svih ljudi. Liberalizam je prvi progovorio o ljudima kao takvima, o univerzalnim i intrinzičnim pravima i slobodama svih ljudi. On je, u sklopu toga, dao i prve pravno-političke okvire demokracije: zalagao se za podjelu vlasti, ograničavanje ovlasti izvršnog vladara, pravo glasa, slobodu govora i tiska, pravnu državu – ali i za zaštitu privatnog vlasništva. U toj se klasnoj odredbi liberalizma nalazi ujedno i najveća kočnica njegove demokratičnosti.

To je naposljetku dovelo do toga da će sve od navedenih političkih sloboda biti namijenjene jednom jako uskom postotku stanovništva. Pravo glasa za sve – ali ne za robove, jer je robovlasništvo dopušteno; ne za žene, jer je žena ionako muškarčeva svojina. To je značilo da je, prema Kühnlovim podacima, tek 2% stanovništva u Velikoj Britaniji imalo pravo glasa nakon revolucije 1688. godine, što se popelo na neimpresivnih 5% nakon izbornih reformi 1832. Druga se izborna reforma dogodila uz veliki pritisak radništva 1884, ali čak je i onda pravo glasa bilo ograničeno na dvije trećine muškaraca i nijednu ženu. U Sjedinjenim Američkim Državama situacija je bila ista sve do 20. stoljeća. Također, neprijateljstvo između buržoazije i aristokracije starog društva trebalo je biti premošćeno dvodomnim parlamentom.

To je, konkretno rečeno, bio način na koji su klasne privilegije, koje je liberalizam pravno uokvirio, gušile demokraciju koju je on izvojevao za jednu manjinsku skupinu ljudi. Vođa jakobinaca, Maximillien Robespierre, tu je situaciju predvidio još 1792. godine, kada je u svojem govoru u Narodnoj Skupštini razgraničio žirondince od jakobinaca: “Oni žele konstituirati republiku za sebe, ovi za narod. Oni će se potruditi da oblik vlade isprave prema aristokratskim načelima i u interesu bogatih, ovi će pokušati načiniti vladu na načelu jednakosti i zajedničke dobrobiti.”[1]

Odakleiz ovakve protuslovne konstelacije izranja fašizam? Kühnl identificira tri odgovora na antagonizme građanskog društva: prvi je socijalizam, koji nastoji demokratizirati čitavo društvo, od baze do nadgradnje – dakle, ne zaustaviti se na  demokraciji na političkoj razini već otići do kraja i predati sve procese proizvodnje u ruke radnika. Zatim imamo projekt socijalne države koji nastoji pomiriti slobodno tržište s određenim minimumom socijalne pravde. Konačno, imamo fašizam, čiji su ciljevi izravna suprotnost socijalizmu – potpuna autoritarizacija društva, ukidanje političke jednakosti i sloboda radi očuvanja položaja vladajućih klasa itd.

 

Fašizam i njegova ”rješenja”

Vidjeli smo dakle genezu fašizma iz liberalne demokracije. Fašizam ne možemo nazvati filozofijom, pošto on ne postavlja pitanja. Naprotiv, njemu je liberalno društvo postavilo pitanja a on je jedan sustav odgovora na njih. Fašisti su, prije svega, nudili rješenja isfrustriranim srednjim klasama svojih društava, rješenja koja su veoma jednostavna, što se slaže s fašističkom autoritarnošću.

Taj politički sustav stoga možemo definirati ovako: fašizam je pokušaj vladajućih klasa da sačuvaju svoje privilegirane položaje u trenucima kada liberalno razdvajanje političkog od ekonomskog dovede društvo do krajnjih antagonizama. On teži tome da te antagonizme umiri ukidanjem političkih sloboda i jednakosti sviju građana.

Ideološka matrica koju fašizam konstruira kako bi ovo postigao sastoji se od sljedećih elemenata:

  1. Zajednica: ”Ideologija o zajednici ima u klasnom društvu uvijek funkciju da zamagli socijalne suprotnosti, da interese vladajućih prikaže kao interese cjeline i da time osigura društveni status quo.”
  2. Načelo vođe: ”Ideologija vodstva i jake države neposredno se nadovezuje na ideologiju o zajednici i naciji. (…) Dapače, bilo je potrebno oblikovati cijelo društvo po načelu zapovijedanja i poslušnosti.”
  3. Privatno vlasništvo: ”Upravo je moć raspolaganja privatnim vlasništvom ono što razlikuje samostalnoga od najamno ovisnoga, ono što mu u njegovoj svijesti jamči privredu nezavisnost i stoga čini sav njegov ponos. Zato je privatno vlasništvo moralo u ideologiji malograđanskog prosvjednog pokreta zauzeti središnje mjesto.”
  4. Antikapitalizam: ”Uviđajući da su beznadno podlegli u konkurenciji s krupnim kapitalom, oni (obrtnik i sitni trgovac) su slijedili neke antikapitalističke zahtjeve koji su jasno razlikovali fašizam od drugih građanskih grupacija.”
  5. Filozofija grešnog jarca: ”Neprozirnost visokorazvijenog društva (…) nisu pobudili samo čežnju za spasavajućim vođom i jakom državom nego i za jednostavnijim i uvjerljivijim objašnjenjem svijeta i njegovih nedostataka.”
  6. Militarizam i imperijalizam: ”Za fašizam vojska nije samo uzor za političke i društvene oblike organizacije, nego vojnik predstavlja idealnu sliku čovjeka, a rat vrhunsku točku ljudskoga samoostvarenja.”
  7. Bilanca: ”Poput svih konzervativnih ideologija i fašistički pogled na svijet počiva na tomu da se povijesno nastali i prema tomu promjenjivi društveni odnosi prikazuju kao nepromjenjivi.”
  8. Teror i iracionalizam: ”Gušenje je opozicije od strane fašističke države totalno: svako se opozicijsko gibanje rigorozno guši sredstvima državnog terora.”[2]

Osim analiziranja fašističkog političkog svjetonazora Kühnl obraća pažnju i na društvene uvjete za uspon i pobjedu fašizma. Radi se o konstelaciji triju faktora: prvi je već navedena društveno-ekonomska kriza, koja generira ljutite mase koje u fašističkom vođi čekaju mesiju; drugi je politika vladajuće klase, faktor koji se mora uzeti u obzir uz činjenicu da su vladajuće klase spremno dočekale fašizam kao spas od nadirućeg komunističkog pokreta. Treći je, naravno, politika ljevice, jer radi se o tome da je fašistički pokret bio rezultat konstelacije snaga u kojem su radničke organizacije bile važan sudionik.

Ono što je kod ovakvih društvenih uvjeta za razvoj fašizma najvažnije za zapamtiti, i ono što Kühnlova knjiga ostavlja nama za budućnost, je to da su oni u potpunosti ponovljivi.  Znamo da je društveno-ekonomska kriza ponovljiva, jer joj upravo svjedočimo, od 2008. do danas; znamo da je permisivna politika vladajućih klasa prema fašizmu ponovljiva, jer i tome svjedočimo, sada kada stranke poput Jobbika sjede u Europskom parlamentu i kada Ukrajinom nelegitimno vladaju pro-europski deklarirani fašisti. Ostaje nam samo – politika ljevice prema ovoj situaciji. I potrebno nam je, kao ljevičarima, početi otuda.

 


 Filip Drača, član MAZ-a koji neće previše govoriti o samome sebi jer smatra da je neke gladi bolje zatomiti nego utažiti. Tekst je objavljen u 3. broju časopisa Nepokoreni grad

 


[1]             Kühnl, Reinhard (1978). Oblici građanske vladavine: liberalizam – fašizam ; Beograd: Komunist

[2]             Kühnl, Reinhard (1978). Oblici građanske vladavine: liberalizam – fašizam ; Beograd: Komunist

TAGOVI

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close