TEKST

Tomislav Cerovec: Samoorganizacija na radnom mjestu

* intervju s Tomislavom Cerovcem, vozačem sanitetskog prijevoza u Domu zdravlja Karlovac – razgovor vodio Velimir Gašparac u travnju 2014. 

 

Za početak mi reci nešto o radnim uvjetima u županijskom Domu zdravlja koji su vas potaknuli na samoorganizaciju. Kako je to izgledalo?

Po uredbi Europske unije promijenjena je organizacija prijevoza na razini Županije. Prije je Dom zdravlja imao vlastitu hitnu pomoć, no to je prebačeno na Zavod za hitnu medicinu Županije. Zavod pokriva područje Županije sa svojim ispostavama, a nas se izdvojilo i intervencije možemo voziti i za Varaždin npr. Uglavnom, mi smo sada pod Domom zdravlja, a hitna je pod Zavodom. Pod Domom zdravlja su hladni prijevozi, prijevozi pacijenata na specijalističke preglede i hitni prijevozi prema drugim županijama. Većinom je to Zagreb.

 Problemi su nastali sa šefom sanitetskog prijevoza. On je po razdvajanju iz hitne pomoći, gdje je bio vozač, prešao u Dom zdravlja voditi hladne prijevoze i intervencije. Upraviteljica mu je dala relativno odriješene ruke, nije da se nije znalo što on radi, iako možda zaista i nije. Za neke stvari se znalo, za neke stvari nije. Imao je ljude koje simpatizira i koje ne simpatizira i o tome je ovisilo hoćeš li dobiti veću ili manju plaću. Tim su se ljudima sređivale bolje smjene. Neka su izvješća pisali za gluposti – netko bi dobio opomenu jer je ostavio prljavu plahtu u kolima, a netko tko nije napisao nalog za pacijenta, ne bi.

Osjetilo se da postoje privilegirani radnici pri računanju satnice koja varira u odnosu na to jesi li radio noć, jesi li radio dan, jesi li radio vikend, vikend noć, nedjelju noć, blagdan, blagdan noć itd. To se namještalo. Kako je on vozač, odlučio je dodatno zarađivati tako da će nama uzimati subotnja noćna dežurstva, što je jako dobro plaćeno, a nema toliko posla. Favorizirao je i sebi bliske radnike. Oni su recimo u pripravnosti i dobit će desetak takvih smjena, a ja ću dobiti samo dvije. Oni će više raditi na blagdane, mene neće stavljati. Privilegirani napravi neki bitan propust, npr. zaboravi na pacijenta, tj. isprinta nalog za pacijenta i zaboravi pacijenta pokupiti, ali to se sredi. Dok si ti s druge strane zbog gluposti npr. ogrebao kombi i možda se uopće ne vidi, ali zbog toga će biti svašta. Njegov način vođenja i odlučivanja, njegovo namještanje i oduzimanje naših smjena koje je pisao sebi da bi dobio veću plaću… Postalo je neizdrživo. Na primjer dnevnice isplaćuje sebi, nama ne. Kad god je bio prijevoz na nekoj daljoj dionici, tipa Istra, tada je išao šef. Dakle dobivao je dnevnice za četiri-pet sati rada. Mi se ostali vraćamo za otprilike deset sati, on nama ne da dnevnice. Uza sve to nisu nam ni isplaćivani prekovremeni.

Takvo njegovo ponašanje išlo je kontra odredbi iz kolektivnog ugovora, a uprava Doma zdravlja to je tolerirala. Nekoliko smo se puta žalili direktno upraviteljici, ali i glavnoj sestri, lokalnoj sindikalnoj povjerenici Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske (SSZSSH), no to nije dalo rezultate. Način na koji šef razmišlja, to je apsolutno paralelno s upravom. Oni propagiraju nekakav hijerarhijski sustav. Mi smo za njih, jednostavno rečeno, drugi razred. On je takva osoba da je informacije davao upravi kako je o kome htio. Nije se gledalo radiš li dobro ili loše, nego se gledalo jesi li ti njemu rekao štogod krivo, što ga je išlo. Za neke stvari uprava nije znala, recimo za dnevnice. To se vidjelo sada kada smo bili na sastanku, uprava nije imala pojma o tome da on sebi piše dnevnice, a nama ne. Ali direktiva da se ne isplaćuju prekovremeni nije mogla doći od njega. Vidiš po turnusu: vidiš turnuse po 160 sati, a ti ga ne možeš raditi ispod 190 sati. To je 30 sati prekovremenih, ali nikom ništa.

Sam je SSZSSH tu radi neke nominalne demokratičnosti i prava radnika. Povjerenik ne funkcionira ni na kakvom nivou niti se angažira po bilo kakvom pitanju. Nije mi uopće palo na pamet da se upišem u taj sindikat, to su obične gluposti. Sve je to, kad se skupi, značilo da se mi moramo samoorganizirati jer tako nije moglo funkcionirati.

Kako je krenulo vaše organiziranje? Možeš li dati pregled borbe?

Nije to došlo preko noći, pričali smo o tome. Ove smo probleme trpjeli nekih godinu i pol dana, tj. od prosinca 2011, da bismo u svibnju 2013. zaključili da tako više ne ide i počeli čačkati u koji bismo se sindikat učlanili. Od dvadeset radnika u sanitetskom prijevozu bilo je nas sedam vozača i tri medicinska tehničara. Nitko još nije imao svijest o sindikatu, nekakvu percepciju o tome što sindikat znači. Bilo je na razini onako – sindikat, zimnica, luk. Dok se nije razvila nekakva svijest kroz priču, raspitivanje. Jedan je kolega prije bio u Sindikatu vozača, pa je imao nekakvo iskustvo. Kada se počneš raspitivati, vidiš da je to nešto sasvim drugo. Vidiš da to nije samo luk i zelje. Zvali smo Sindikat vozača hitne pomoći, no nisu nam nikad odgovorili. U jednom smo trenu došli do Novog sindikata, za koji smo stekli dojam da je trenutno jedina realna opcija na sindikalnoj sceni. Čuli smo za njih u medijima, znali smo da su bili prisutni tijekom štrajka u Croatia Airlinesu, pa onda s pirotehničarima… Uglavnom, stekli smo dobar dojam o njima.

Reagirali su brzo i pozitivno. Ono – dogovorit ćemo se. Došli smo tu na pumpu, posve neformalno, takva je bila atmosfera, reći ćemo vam kako mi funkcioniramo, koje su naše ideje, pogledajte odgovara li vam to i javite se. Nije to bilo da moramo. Više onako – u redu, vrata su otvorena, mi vam dajemo taj program, želite li tako? Ne na način morate ga uzeti, a mi vam nećemo ništa objasniti. Imate vremena da se odlučite i to je to.

Stvar je protekla u tajnosti. Nismo htjeli izaći s tim pred upravu dok nismo postigli dogovor s Novim sindikatom. Neki su od nas istupili iz SSZSSH-a, na što nije bilo reakcija. No kad smo organizirali lokalnu podružnicu NS-a, krenulo se s malim pritiscima, s time da sam očekivao puno veće. Od šefa recimo – pa zašto to, imamo taj sindikat, zar vam se ne sviđa, zašto, u istoj smo situaciji, čemu to. Onda je krenulo nešto drugo, sad je li to krenulo od glavne sestre, ne znam. Tehničari godišnje moraju skupiti 12 bodova. Moraju ići na PLS-tečajeve svakih šest mjeseci. Ti se tečajevi održavaju u bolnici, domu zdravlja, hitnoj, zavisi. Bilo je rečeno da svi ovi koji su u NS-u neće to moći raditi u domu zdravlja, niti u bolnici, niti u hitnoj, nego će morati ići u Zagreb jer je to vezano za sjedište sindikata. To je bila mjera sankcije na nivou petogodišnjeg djeteta. Bio sam zvao i Kiša iz Novog sindikata, i odvjetnike, i HLK, to je bio smijeh najobičniji. Ali ipak je bilo provociranje koje je trajalo dva tjedna, nakon toga se stišalo. S time da smo se mi kroz to organizirali i tražili razgovor s ravnateljicom. Tek smo nakon tri-četiri mjeseca uspjeli doći do toga, ali do tada je situacija kulminirala. Pojavio se novi raspored protiv kojeg smo potpisivali peticiju zajedno s ostalim radnicima Doma zdravlja. U njemu je u mjesec dana bio predviđen samo jedan slobodan dan, što je potpuno izvan zakonskih okvira. To je bilo neprihvatljivo. No skupili smo dovoljno potpisa, pokrenuli i ostale vozače i tehničare koji nisu bili članovi sindikata, pa se od tog odustalo. Tek su nas tada možda shvatili zaozbiljno. Tada su se stvari lagano počele mijenjati.

Recimo, što je bilo zanimljivo, mjesec dana nakon nakon ulaska u NS javio se protokol za izglasavanje Upravnog vijeća. Možda smo i mi bili malo presvježi i komunikacija je zakazala, ali tada smo propustili mogućnost ubaciti svog čovjeka u radničko vijeće. Ali potakli smo neki zakonski protokol, jer nije bilo ničega, a sada se odjednom bira Upravno vijeće. Unutra je SSZSSH bio glavni, u Upravnom je vijeću bila glavna sestra. Čim je došao NS – aha, može biti problema, ajmo sad potegnuti zakonski protokol, službeno izglasavanje radničkog vijeća. Na kraju u to radničko vijeće nismo ušli zbog nekih previda. Naime u domu zdravlja postoje tri oglasne ploče, a oni su obavijest o izborima okačili samo na onu na glavnom ulazu na koji nitko od vozača ni tehničara ne ulazi, tako da obavijest nismo ni vidjeli. Uostalom, nismo niti bili obaviješteni na neki drugi način, što bi bilo korektno. Izigrani smo zakonski.

U radničkom je vijeću trenutno druga ekipa. U ime radnika tamo sjedi šef sanitetskog prijevoza, da se stekne neki privid demokratičnosti. U dogovoru sa NS-om žalili smo se na proceduru izbora i te nepravilnosti, no s obzirom na to da su se dežurstva počela odvijati u skladu s kolektivnim ugovorom i računati u satnicu, uz veće plaćanje pripravnosti, odlučili smo odustati od sudskih tužbi i nastaviti s borbom na druge načine, kao što sam opisao ranije.

Koji su, ukratko, bili rezultati?

Što se tiče radnih prava i uvjeta, definitivno je bilo pomaka. Plaće su išle gore jer šef više nije mogao raditi što je radio, tj. uzimati bolje smjene sebi. Na kraju krajeva, to je sukob interesa: ti si šef i uzimaš sebi veću plaću. Izborili smo se za koliko-toliko povoljniji raspored. Trenutno u dva tjedna imamo osigurana dva dana odmora u komadu. Dobili smo smjenski rad koji smo mi regulirali da bude u nekim zakonskim okvirima. Samim nam je smjenskim radom plaća išla gore. Turnus jest ugodniji za rad, ali nam u turnusu moraju plaćati brojne prekovremene. Dali su nam smjenski rad jer u njemu ima manje prekovremenih. To je bio kompromis, ali neka, sada nam plaćaju prekovremeni rad. Plaća nam se dnevnica. Pripravnosti radimo od doma, s time da su plaćene. Ako nigdje ne izlaziš, to ti je plaćeno. To je samo poštivanje kolektivnog ugovora, ništa drugo, nisu to neki presedani. Mi smo ishodili poštivanje kolektivnog ugovora.  Ja sam npr. jučer imao tri sata rada u pripravnosti plus prekovremeni rad koji se sada plaća. Osjeća se napredak.

U kakvim ste odnosima sada sa upravom?

Normalnim. Mislim, nije kao prije. Funkcioniramo normalno, ujutro se skuha kava, šef priča s nama, ali ne s neke velike visine. Ne pristupa s nekim svojim glupostima. Nije to do sada bilo da on pristupa s visine direktno, ali više ne radi što hoće. Ograničili smo ga. Mislim da kod ravnateljice još uvijek izazivamo velik bijes i gorčinu. 12 godina, otkako je na poziciji kao stranački kadar, stvari su funkcionirale po njenom. Ona je odlučivala što je htjela i to se poštivalo. Sada je došla jedna generacija, ili više njih, koje ne žele poštivati njenu samovolju. Kako god bilo, ona uskoro, unutar dvije godine, odlazi u mirovinu.

Kako funkcionirate kao podružnica Novog sindikata, kako ste organizirani? U kakvim ste odnosima sa sjedištem u Zagrebu? Planirate li širenje na ostale županijske domove zdravlja?

Odluke donosimo dogovorno, kad dođe do problema zajedno sve raspravimo i glasamo o tome. Ako je većina za neku odluku, to se i radi. To je neki preduvjet za naše funkcioniranje. Onako – dečki, ajmo se sabrati, jeste za to, mi smo za to, ja nisam za to, ali vi jeste, idemo. Bilo je situacija gdje nismo bili jednoglasni, ali ostali smo složni. Naravno, ima trzavica po pitanju gluposti, tipa on je meni uzeo jedan sat. Dobro, idi kod knjigovotkinje, ako ti ona to ne obriše, onda ću ja ići kod nje. Meni je umrla krava, daj nešto poduzmi, takve stvari. Ali u principu nemamo problema s funkcioniranjem, radimo u zajedničkom interesu.

Novi nam sindikat garantira područnu autonomiju, a ako dođe do problema, nude nam savjete i pravnu pomoći. Ako mi odlučimo da ćemo raditi na drugi način, oni su uz nas. Možda kažu da tako nije pametno, da bi oni drugačije, ali nema strogih uvjeta. To tako funkcionira, to je demokratičan odnos.

U kontaktu smo s vozačima i tehničarima iz ostalih domova zdravlja u Županiji. Neki su se čak i učlanili u Novi sindikat, no to je većinom starija ekipa, uskoro će u mirovinu, pa nisu toliko borbeni. Vidjet ćemo još koje su mogućnosti za suradnju. Pristupili smo i ostalim zaposlenicima Doma zdravlja s idejom da nam se priključe, no jedini je odaziv bio kod spremačica. Načelno su zainteresirane, ali treba tu obaviti još puno posla. Zovemo ih s vremena na vrijeme, objašnjavamo prednosti sindikalnog organiziranja, no ne može se na silu; u principu čekamo da se one nama jave kada budu spremne. Doktore takva suradnja načelno ne zanima, oni su drugi svijet, teško im je prići kao vozač.

S obzirom na prava za koja ste se izborili, može li se reći da sindikalno organiziranje ima smisla?

Naravno da ima smisla, otpora mora biti. Jer ako nema barem nekog malog otpora, svi će ti skakati po glavi. Da nije sada bilo otpora, ne bi bila napravljena kritična masa. Ne bih sad dužio u smjeru novog ZOR-a, vjerojatno će se tu nešto mijenjati, ali nekog napretka na državnom nivou u sindikatima još ne vidim. Lokalno se da puno stvari napraviti, kao što smo mi vidjeli iz svog slučaja. Ja sam mislio da će biti puno veći pritisak, da ćemo se puno više trebati tući, da će se NS trebati puno više angažirati, ali dosta je dobro prošlo, tako da na nekoj lokalnoj razini smisla vidim. Možeš si uljepšati zajednicu. Osnažiti se saznanjem da ste se za nešto zajedno izborili. Na lokalnoj razini funkcionira. Na nacionalnoj razini nije da ne vidim smisla, ali mislim da još dugo vremena nekog napretka neće biti.

Što se tiče radnih uvjeta u Domu zdravlja, sad su stvari dosta drugačije. Poštuje se zakon, pazi se na protokole, pazi se da se izvjesi koliko imaš prekovremenih, koliko godišnjeg, koliko si napravio sati, koliko si u manjku. To su obične sitnice, ali sitnice koje ja sad znam, za koje ne moram moliti šefa da mi ih pokaže pa da još ne znam što je on tu šarao. Što se tiče nas lokalno, naše podružnice, to je velik korak.

 


 

 Tekst je objavljen u 3. broju časopisa Nepokoreni grad

TAGOVI

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close