TEKST

Antideutsch: cionizam, (anti)fašizam i (anti)nacionalizam na njemačkoj radikalnoj ljevici (Selim Nadi)

Nominalno antifašistički i ljevičarski pokret Antideutsch karakterizira se suprotstavljanjem ujedinjenju Njemačke ili bilo kakvoj njemačkoj državnoj jedinici, jer ona predstavlja opasnost stvaranja “četvrtog Reicha”. Iz toga je slijedila i bezrezervna podrška državi Izrael, procionizam i anti-antiimperijalizam. Selim Nadi analizira teorijska i politička ishodišta ove političke struje koja je, iako ne više brojna kao u vrijeme nekih za njemačku ljevicu ključnih događaja od prije desetak (za vrijeme Druge Intifade i intervencije NATO-a na Kosovu) ili dvadesetak godina (prilikom ujedinjenja Njemačke i za vrijeme prvog Zaljevskog rata), uspjela raširiti svoje ideološke pretpostavke u velikom dijelu njemačke ljevice. Izraelska politika ondje je i dalje, u najmanju ruku, ‘teško pitanje’.

 

Na seminaru naslovljenom “Duhovna situacija u Njemačkoj” koji je održao na Sveučilištu u Heidelbergu 1945. godine, Karl Jaspers postavio je sljedeće pitanje svojim studentima: “Ne podliježemo li novoj vrsti graje, ne postajemo li farizeji, ne izvlačimo li neku vrstu opravdanja samo iz činjenice da smo preživjeli i da smo patili? [1]

To pitanje otvorit će brojne rasprave o “njemačkoj krivnji” (Schuldfrage). Prema toj ideji, svaki Nijemac ima neku vrstu duga/krivnje (Schuld) [2] prema čovječanstvu, već samo zbog činjenice da je rođen kao Nijemac. Osjećaj da pripadaju “narodu koji je kriv” potaknut će radikalnu ljevicu da zauzme distancu spram generacije svojih “nacističkih roditelja” i da se pozicionira u velikom broju (što nije samo njemačka specifičnost) unutar emancipatornih pokreta, bilo onih iz Trećeg svijeta, bilo unutar Savezne Republike Njemačke. Ipak, potpora borbama za oslobođenje sudarila se sa realnošću izraelske kolonizacije, kao i s činjenicom da se prije 1967. unutar njemačke radikalne ljevice bila prisutna velika fascinacija spram nove izraelske države, znane i kao “Židovska država” (prema njemačkom izrazu Judenstaat), koja se činila kao utočište za Židove koji su preživjeli nacistički genocid.

Tako će od kraja 1960ih godina, pod dvostrukim utjecajem Šestodnevnog rata i neke vrste internog restrukturiranja radničkog pokreta koje je uslijedilo kao posljedica socijalnih prosvjeda iz 1968., ljevica polako evoluirati prije nego se početkom 1990ih godina konačno rascijepi u dva suprotstavljena tabora. Rascjep će biti najvidljiviji unutar autonomnih pokreta proizašlih iz Vanparlamentarne opozicije (APO ili Außerparlamentarische Opposition): u tom će se razdoblju nastali su, s jedne strane, pokreti koji se smještaju u antiimperijalističku tradiciju, te, s druge strane, antideutsch ljevica, koja se suprotstavlja ujedinjenjenju anticionista iz Demokratske Republike Njemačke i “nasljednika nacionalsocijalista” iz Savezne Republike Njemačke.

Antidojč pokret se tako od početka 1990ih pozicionirao protiv antiimperijalizma koji su smatrali jednim od novih oblika antisemitizma. [3] Artikulacija koncepta Schuldfrage s konceptom Sonderweg (njemački: poseban put) izrodit će se u suprotstavljanje ponovnom ujedinjenju Njemačke kao države krivca. Sonderweg je ideja prema kojoj je poseban put vodio Njemačku ka nacizmu. Za sasvim shematski prikaz ovog koncepta, dovoljno je reći da je u odnosu na historijsku evoluciju njezinih europskih susjeda, Njemačka je pošla drugim putem, skrenuvši, dakle, s puta Historije kojim su pošle druge europske zemlje. To je prilično stara ideja čija genealogija bi zahtijevala poseban osvrt. Podsjetit ćemo ovdje samo na to da su koncept Sonderwega branili propagandisti nacionalsocijalizma, prema kojima je njemački narod imao posebnu sudbinu. No nakon Drugog svjetskog rata, taj se koncept koristio kako bi se pokazalo da je nacistički genocid mogao nastati samo u Njemačkoj. [4] Pokušat ćemo pokazati na koji su način Sonderweg i Schuldfrage poslužili kao posebna optika preko koje su tumačena njemačka i međunarodna događanja s početka 1990ih godina. Ispitat ćemo načine na koje je antinacionalizam karakterističan za ovu tendenciju mogao skliznuti prema izraelskom kontranacionalizmu.

izvor: www.nrhz.deValja napomenuti da je antidojč struja vrlo prisutna u njemačkom antifašističkom pokretu. Nije rijetkost [5] vidjeti na demonstracijama kako jedna uz drugu vijore američke, izraelske i antifašističke zastave. Pa ipak, njezin utjecaj nadilazi suženi okvir antinjemačkog pokreta: iako su ove grupacije danas uvelike izgubile na brojnosti, njihova ideologija je, čini se, postala skoro hegemonska u Njemačkoj. [6] Iznad svega, analiza takvog pokreta pokazuje da je za njemačku i europsku ljevicu od najveće važnosti da odbaci pristup zasnovan na posebnom putu njemačkog naroda te da tako napusti njemačkocentrično viđenje izraelske kolonizacije. Stoga ćemo u ovom tekstu pokušati napraviti neku vrstu idealtipa antidojč pokreta – koji je, sasvim sigurno, kompleksniji od uglavnom sintetičke prezentacije kakvu nalaže uvodna i pedagoška ambicija naše studije – koji dubinski propituje vezu njemačke radikalne ljevice i antiimperijalizma.

Antidojč pokret se distingvira od cionizma i klasičnog imperijalizma desnice i SPD-a – koji podršku Izraelu smatraju “nacionalnim interesom” (raison d’État, Staatsräson) [7] – po tome što pokušava objasniti ovu vezu upravo kao zauzimanje antifašističke i kvazimarksističke (marxisante) pozicije. No njihov cionistički i anti-antiimperijalistički angažman se, paradoksalno, samoopravdava u ime teorijskog i političkog antifašizma koji je, prema njima, u raskoraku sa izvjesnim antikapitalizmom koji smatraju “regresivnim”, što ih čini jedinstvenima u odnosu na tradicionalno reakcionarne struje.  

 

Ujedinjenje Njemačke i osporavanje državnog entiteta “Njemačke”: ka izvorima antidojč ideologije

Početkom 1990ih, u jeku procesa ujedinjenja SRNJ i DRNJ, u mnogim su se njemačkim gradovima rađale demonstracije Schwarzer Blöcke: grupica odjevenih u crno koje su odavale dojam homogenog crnog bloka i skandirale slogan “Nie wieder Deutschland!” (“Nikad više Njemačka!”). Ovaj pokret najbolje karakterizira upravo njihovo ime: Antideutsch. Na prvi pogled, može se pomisliti da je riječ jednostavno o antinacionalističkoj grupi, kakvih postoji više na radikalnoj ljevici. Pa ipak, način promišljanja njemačke države antidojč teoretičara i militanata prilično je specifičan i ne može se uostalom shvatiti bez vezanosti za Izrael koja karakterizira veliki dio njihovih pozicija. Glavna ideja ovog suprotstavljanja bila je da ponovno ujedinjenje njemačke države nosi rizik stvaranja “Četvrtog Reicha”. U tekstu predviđenom za govor na demonstracijama protiv ujedinjenja njemačke države, u Frankfurtu na Majni, u listopadu 1991. godine [8], Joachim Bruhn (jedna od glavnih figura antidojč pokreta) objašnjava da je urušavanje državnog kapitalizma DRNJ dobra stvar, no da bi, umjesto ujedinjenja Njemačke, trebalo iskoristiti priliku da se uništi narod koji stvorio nacionalsocijalizam: “Država je proizvođač, a narod je njezin proizvod […]. Tko kaže narod, misli država.” [9]

Svaki Nijemac kao individua nije, dakle, nužno kriv za antisemitizam i nacionalsocijalizam. Pa ipak, entitet “narod” je, smatraju, u svojoj biti toksičan za emancipatorne pokrete – ovdje je važno sjetiti se da njemački izraz za narod, Volk, ima nešto više rasijalističku konotaciju od francuskog termina “peuple“.izvor: syndikalismus.files.wordpress.com U svojem se govoru Bruhn zapravo okomljuje na njemačku ljevicu koja je navodno još uvijek odveć pod utjecajem određenog nacionalizma, a koji proizlazi iz njezine vezanosti za njemački narod. Ovako završava svoj govor: “Ljevica je odveć često interpretirala Naciju; radi se o tom da se Nacionalna država (Nationalstaat) revolucionizira i likvidira.” [10]

Zapravo, suprotstavljanje njemačkom ujedinjenju prema njima je simbol otpora prijetnji neke vrste “četvrtog Reicha”. [11] Ovaj argument se nalazi u brojnim tekstovima antidojč pokreta. Začuduđuće je, međutim, konstatirati da, iako se antidojčeri suprotstavljaju ideji naroda (Volk) i Nacije, oni ipak preuzimaju jednu tipično njemačku ideju: ideju Sonderwega, posebnog puta koji bi ujedinjenjem doveo do nastavka nacističke prošlosti u Njemačkoj. Zapravo, antinacionalizam antidojčera je u prvom redu suprotstavljanje Njemačkoj kao državi-naciji: upravo je ova antigermanska strana, s pridruženim izraelskim nacionalizmom, ono što omogućuje – prema antidojčerima – raskid sa kontinuitetom nacističke prošlosti u Njemačkoj. [12] Antigermanizam se tu javlja kao način da se okonča sa Sonderwegom. Antisemitizam se, dakle, nikad ne analizira kao dio rasističkog sustava, nego se promatra na metafizički način, kao posljedica njemačke historije. Antisemitizam je, prema tome, sama bit njemačkog naroda.

 

Antinjemačka ideologija i cionizam

Upravo je tu započela veza s Izraelom. Naime, prema Wolfu Wetzelu (njemačkom antifašističkom militantu), antidojčerski pokret također je imao u korijene u militarizmu njemačke ljevice koja se začela za vrijeme prvog Zaljevskog rata. Slanje projektila Scuds na Izrael 18. siječnja 1991. prouzrokovalo je značajan zaokret u razumijevanju tog sukoba na njemačkoj ljevici: do tog trenutka pacifistička, njemačka ljevica iznenada je radikalno promijenila svoje stajalište. Dominantna predodžba radikalne njemačke ljevice tako više nije bila ona prema kojoj su Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici objavili rat Iraku, već prije obrnuto da ga je Irak zapodjenuo protiv Izraela. Tako možemo naći sijaset tekstova koji uspoređuju napade na Izrael s Auschwitzom, itd. Wetzel tako objašnjava ovaj politički i vojni sukob kao borbu protiv novog Auschwitza; a pacifistička i antiimperijalistička tradicija radikalne ljevice stavljena je u drugi plan te bi s vremenom trebala nestati. K tome je, kao što pojašanjava Anne Joly u članku objavljenom u La Revue des Livres br. 6, za vrijeme Zaljevskog rata 1991. godine, glavni urednik časopisa Konkret “povlačio paralele između intervencije u Iraku i savezničkog oslobođanja nacističke Njemačke”. Taj dio antifašističkog pokreta koji se protivio ujedinjavanju Njemačke od iračkog je režima napravio neku vrstu arapskog klona njemačkog nacizma. Iz te perspektive, borba protiv fašizma nužno je postala borbom protiv novog fašizma koji prijeti sigurnosti Izraela i na isti način izravno dovodi u pitanje njemačku prošlost: takozvanog zelenog fašizma.

Prema antidojčerima, Nijemci koji podupiru palestinsku oslobodilačku borbu predstavljaju savez između novog naraštaja nacizma i novih antisemita: Arapa. Antidojčerski pokret pripisuje arapskim državama, ali i muslimanskim imigrantima u cjelini (čak i ako nisu Arapi) neki novi antisemitizam. Istinski emancipatorska politika zahtijevala bi, dakle, bezuvjetnu potporu izraelskoj državi. Iako se antidojčerski pokret izjašnjava kao komunistički, njihovi glavni neprijatelji se ipak nalaze ponajprije na radikalnoj ljevici. U tom pogledu, slogan političke formacije BAK Shalom čini nam se emblematskim za antidojčersku ideologiju: “protiv antisemitizma, anticionizma, antiamerikanizma i ‘regresivnog kapitalizma’ na ljevici”. Stoga antidojčeri podjednako pozivaju na odgovornost “klasične” antikapitalističke pokrete, tvrdeći da njihova kritika financija neizbježno vodi do nekog novog oblika antisemitizma.

 

Kritika vrijednosti, kritika financija i antidojč ideologija

Pogled na antisemitizam kakav zastupa antidojčerski pokret snažno je inspiran radom teoretičara iz marksističke škole mišljenja nazvane Wertkritik [14] (njemački: kritika vrijednosti) i radom Moishea Postonea. Valja precizirati da Postone zapravo nije teoretičar koji pripada struji Wertkritik [15], mada je njegov utjecaj na njih bio važan, a antidojčerska recepcija Postonea ostvarila se posredno, preko teoretičara kritike vrijednosti. To se naročito odnosi na njegov tekst “Antisemitizam i nacional-socijalizam” [16] napisan krajem 1970ih dok je studirao u Frankfurtu na Majni, a imao je ogroman utjecaj na antidojčerski pokret. [17] U tom tekstu Moishe Postone razvija ideju prema kojoj moderni antisemitizam pripisuje Židovima specifične moći: “moć da se ubije bog, proširi kuga ili, ne tako davno, da se stvori kapitalizam i socijalizam.” [18]

Postone tako razlikuje moderni antisemitizam od drugih oblika rasizma utoliko što uobičajeni oblici rasizma Drugome dodjeljuju konkretnu moć, dok je u antisemitizmu ta moć apstraktna te uzima oblik “misteriozne, neuhvatljive, apstraktne i univerzalne prisutnosti”. [19] Iz toga proizlazi da moderni antisemitizam često posuđuje obilježja konspirativnih teorija. U ovoj reinterpretaciji marksističkog koncepta vrijednosti također se pronalazi ta neuhvatljiva moć koju antisemitizam pripisuje Židovima: “Razmotrimo li specifična obilježja moći koje moderni antisemitizam dodjeljuje Židovima – apstraktnost, neuhvatljivost, univerzalnost i mobilnost, možemo zamijetiti da se tu radi o obilježjima jedne od dimenzija društvenih formi koje je Marx analizirao: vrijednosti.[20]

Kritika ekscesa svijeta financija bi tako – prema Postoneu, no isto tako i prema većini Wertkritik teoretičara – bila neka vrsta antisemitizma koji se maskira u emancipatornu formu. Razni pokreti tvrde da su emancipatorski, iako zapravo tek sudjeluju u tom prikrivenom antisemitizmu. Teoretičari kritike vrijednosti još više radikaliziraju tu poziciju tvrdeći da anticionizam nije ništa drugo do antisemitizam koji se kiti perjem antikapitalizma i antiimperijalizma. Prema Robertu Kurzu, [21] baš se zbog takvog “regresivnog” gledišta antikapitalizma i antiimperijalizma svjetsko mišljenje okreće protiv Izraela u vrijeme krize. Stoga ne iznenađuje da se nakon financijskog kraha 2008. godine, Izrael više nije doimao kao “pijun na šahovskoj ploči globalnog imperijalizma u krizi[22][23]: “Zato se raketna paljba Hamasa usmjerena na izraelsko civilno stanovništvo čini nevažnom; većina svjetskog mnijenja drži da su izraelski napadi pretjerani (…) Upravo stoga islamistička propaganda po pitanju masakra civilnog stanovništva može naći plodno tlo.”[24]

Takvo procionističko stajalište radikalizirali su antidojčerski militanti. S time neizbježno dolazi i reakcionarno i rasističko pozicioniranje, što je logičan ishod beuzvjetne podrške Izraelu. Antidojčeri ne odbijaju samo anticionizam, nego i svaku kritiku usmjerenu protiv izraelske politike. Naime, antidojčerski ideolozi poput Joachima Bruhna ili Stephan Grigata brane ideju da Izrael predstavlja “organizirani oblik revolucionarnog emancipatorskog nasilja židovskog naroda.” [25] Dakle, kolonizacija predstavlja – u antidojčerskoj ideologiji – ne samo emancipaciju za Židove nego i za kolonizirane narode. Počesto u tekstovima inspiranima antidojčerstvom (najviše u časopisima Bahamas i Jungle World) nalazimo tu začudnu korelaciju između kolonijalizma i univerzalne emancipacije. U članku iz 2002. godine Per Violet, primjerice, piše u časopisu Bahamas “nehumanim postupanjem koje su trpjeli, britanski imperijalizam zapravo oslobodio Indijce – premda je to oslobođenje bilo masovno umorstvo.” [26]

Stoga ne iznenađuje da antidojčerski ideolozi kroz svoj članke pitaju nije li rasizam Thiloa Sarrazina, člana SPD-a, opravdan, ili pak govore o “takozvanoj islamofobiji” koja služi tome da se legitimira antisemitizam ljevice. Nadalje, prema antidojčerima, borba protiv islamofobije [27] služi samo tome da se zamaskira antisemitizam ljevice, koji tako uzima prividno progresivan oblik, ali ipak dozvoljava nastavak određene antisemitske tradicije unutar antiimperijalističke ljevice. Iz te perspektive, imperijalizam utjelovljuje figuru dobro nam poznatu pod nazivom “socijalizam za budale”. [28] U osnovi, paralela između podrške palestinskoj oslobodilačkoj borbi i nacional-socijalizma potječe iz sasvim apstraktnog načina promišljanja nacističkog genocida, a da se ne uspostavlja veza (u bilo kojem trenu) između nacionalizma i europskog kolonijalizma, koji, mada nije u korijenu nacizma, ipak predstavlja dio konteksta unutar kojega se razvila ta ideologija.[29]

 

Zaključak

Trebalo bi u okviru ove analize ukazati na važan paradoks: premda antidojčerska ideologija tvrdi da nema veze s njemačkom prošlošću, ona samo povlači i produbljuje vlastiti Sonderweg slijedeći tako određenu kolonijalističku i rasističku tradiciju. Čini nam se temeljno važnim odbiti takav tip njemačkocentričnog pristupa povijesti cionizma i izraelske okupacije, te rasvijetliti poteškoće kroz koje prolaze određene europske ljevice po pitanju imperijalizma… Zato se možemo samo složiti s onim što je pisao marksistički povjesničar Maciej Zurowski [29] – naime da se antidojčerske struje treba distancirati i isključiti je iz njemačkih lijevih i antifašističkih organizacija, poput Die Linke.

 


Tekst izvorno objavljen u La Revue Période 

S francuskog prevele Milena Ostojić i Marija Ćaćić

Fotografije: syndikalismus.files.wordpress.com i nrhz.de

 

1.                  Karl Jaspers, Pitanje krivnje: o političkoj odgovornosti Njemačke, Zagreb AGM, 2006.

2.                  Treba imati u vidu da njemački termin Schuld u isto vrijeme znači “greška” ili “dug”.

3.                  Jedna od njihovih brojnih referenci bio je tekst koji je Jean Améry objavio 1966. u listu Die Zeit, pod naslovom: “Časni antisemitizam”. U ovom tekstu Améry piše da “anti-Izrael kao i anticionizam nose antisemitizam kao što oblak nosi oluju”. Osim toga, Stephan Grigat, politolog na sveučilištu u Beču i glavna figura antideutsch struje smatra da je Jean Améry “jedan od prvih koji su kritizirali novi antisemitizam ljevice koji se javlja u formi anticionizma” (razgovor sa Stephanom Grigatom, “Communism, anti-German criticism and Israel”, Café critique: http://www.cafecritique.priv.at/interviewIN.html).

4.                  Rasprava oko koncepta Sonderweg kulminirala je 1986. godine s onim što se obično naziva svađa historičara (Historikerstreik), a u kojoj su glavni protagonisti bili Ernst Nolte i Jürgen Habrmas.

5.                  Ovaj tip mobilizacije sve je rjeđi u Njemačkoj, u mjeri u kojoj se podrška Izraelu širi na skoro cijelu ljevicu.

6.                  Primjerice, politička organizacija bliska partiji Die Linke, “BAK Shalom”, jedan je od važnih stupova antideutsch ideologije.

7.                  Ovaj izraz je poslije iskoristio i Gregor Gysi, predsjednik frakcije Die Linke u njemačkom parlamentu.

8.                  Govor je na kraju odgođen zbog nemira iz publike slušateljstva.

9.                  Joachim Bruhn, “Was bedeutet: ‘Nie wieder Deutschland’? Eine ungehaltene Rede”, govor predviđen u ime Inicijative Sozialistisches Forum u Franfurt na Majni u listopadu 1991., http://www.ca-ira.net/isf/beitraege/pdf/bruhn-nie.wieder.deutschland.pdf

10.              Ibid.

11.              Ovdje je najvažnije da se sjetimo da je apstraktni antigermanizam struje Antideutsche u potpunosti povezan s njihovim antiantiimperijalizmom i da njihova podrška Izraelu nije samo devijacija koja proizlazi tek nakon toga.

12.              Isto tako, jedan od članaka koji je snažno utjecao na pokret Antideutsch bio je članak koji je objavio Hans Magnus Enzensberger u Spiegelu iz 4. veljače 1991., trezveno naslovljen: ” Hitlers Wiedergänger” (Hitlerovi nasljednici):  http://www.spiegel.de/spiegel/print/d-13487378.html

13.               Anne Joly, “Le phénomène antideutsch  : une singularité de la gauche radicale allemande”, La Revue des Livres,  n°6, srpanj/kolovoz 2012.

14.              Wertkritik je postmarksistička struja mišljenja koja se pojavila krajem 1980ih godina, prvenstveno kroz rad dva njemačka časopisa: Krisis i Exit. Originalnost Wertkritik je u tome što pobija “klasičnu” marksističku analizu – analizu društva u terminima odnosa proizvodnje. Pravi subjekt povijesti nije proletarijat niti buržoazija, nego Kapital i vrijednost – tako oni govore o “fetiš kapitalu” ili “vrijednosti koja se samovalorizira”. Teoretičari ove škole redovito kritiziraju “tradicionalne” lijeve pokrete koji ne žele problematizirati sadržaj kapitalističke reprodukcije, nego samo pristup njezinim rezultatima. Wertkritik se ne može izjednačiti s antidojč pokretom, štoviše, Robert Kurz napisao je 2003. tekst izrazito kritičan prema antidojčerima (“Die antideutsche Ideologie. Vom Antifaschismus zum Krisenimperialismus  : Kritik des neuesten linksdeutschen Sektenwesens in seinen theoretischen Propheten – Unrast Verlag, 2003.). Međutim, Wertkritik je uvelike inspirirala antidojč ideologiju, a zadnji brojevi časopisa Exit, primjerice, sve se više pojavljuju kao uporišta ove ideologije. U zadnjem broju, recimo, može se pročitati tekst  Daniela Spätha u kojem ovaj prokazuje Hegela kao anticionista i poziva radikalnu ljevicu da ga prekriži i “iščupa poput korova”. http://palim-psao.over-blog.fr/

15.              O razlikama između Postonea i Wertkritik vidi tekst Clémenta Homsa, “De quelques divergences entre Moishe Postone et la Wertkritik” http://palim-psao.over-blog.fr/article-postone-et-la-critique-de-la-valeur-119836393.html

16.              Prvi put objavljen na engleskom 1983. u zborniku koji su uredili Anson Rabbinbach et Jack David Zipes, “Germans and Jews since the Holocaust: The Changing Situation in West Germany” (Holmes & Meier Pub., 1983). Francuski prijevod objavljen nedavno pri Presses Universitaires de France u “Moishe Postone, Critique du fétiche capital. Le capitalisme, l’antisémitisme et la gauche”, Paris, PUF, 2013.

17.              No ovaj tekst nije bio baš jako čitan u to vrijeme. Tek s razvojem antidojč struje počeo se uveliko širiti po Njemačkoj. Ponovno je izdan 2000ih godina u zborniku Postoneovih tekstova koji je izdala antidojčerska izdavačka kuća ” ça ira Verlag”: “Moishe Postone, Deutschland, die Linke und der Holocaust”, Politische Interventionen, ça ira, 2005.

18.              Moishe Postone, “Antisémitisme er national-socialisme” u Critique du fétiche capital. Če capitalisme, l’antisémitisme et la gauche”, op. cit. pp. 95-121.

19.              Ibid. pp. 95 à 121.

20.              Ibid. pp. 95 à 121.

21.              Slučaj Roberta Kurza je vrlo interesantan jer, iako se početkom 2000ih vrlo vehementno distancirao od pokreta antidojč, u mnogim njegovim tekstovima nalazimo brojne antidojčerske ideje koje ga i dalje inspiriraju.

22.              Robert Kurz, Vie et mort du capitalisme, Pariz, Lignes, 2011.

23.              Možemo se, međutim, zapitati zašto Izrael i dalje ima veliku podršku većine zapadnih zemalja.

24.              Robert Kurz, op.cit.

25.              Joachim Bruhn, “Jede Kritik am Staat Israel ist antisemitisch”, Interview mit T-34 Informationen für das westliche Ruhrgebiet, der Antifa Duisburg, Jsrpanj/kolovoz 2003.

26.              Per Violet, “Von der Idee einer vernünftig eingerichteten Welt. Warum Mar ein ‘Eurozentrist’ war.” Bahamas,  n°38, ljeto 2002.

27.              Po pitanju debata o islamofobiji u zemljama njemačkog govornog područja vidi: Fanny Müller-Uri, Antimuslimischer Rassismus, mandelbaum Verlag, 2014.

28.              Prema čuvenoj rečenici Augusta Bebela: “Antisemitizam je socijalizam za budale”. (op.prev.)

29.              Tako je Hitler zamišljao stvaranje Lebensrauma (životnog prostora), kao ekvivalent onome što su Britanci napravili u Indiji. Na ovu temu: Enzo Traverso, “La violence nazie. Une généalogie européenne”, Paris, La Fabrique, 2002.

30.              Maciej Zurowski, “Anti-Germans : Not part of the left”, http://www.cpgb.org.uk/home/weekly-worker/932/not-part-of-the-left (učitano 22. studenog 2013.)

TAGOVI

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close