TEKST

Primož Krašovec: Rasizam kao ideologija i autorasizam

O ulozi autorasizma u održavanju kapitalističkog sustava piše Primož Krašovec. Tekst je nastao na osnovi izlaganja na MAZ-ovom samoedukacijskom kružoku Opušteno o: fašizmu i liberalizmu.

o autoru: Primož Krašovec (1979), doktor sociologije, asistent na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani gdje predaje teorije ideologije, države i vrijednosti. Član uredničkog odbora izdavačke kuće Sophia i časopisa Borec. U slobodno vrijeme prevodi, piše za novine, (loše) igra badminton, masakrira zombije na svom novom smartphoneu, gleda Dosjee X  i uči razliku između hrvatskog i srpskog.


 

 

Rasistička ideologija i rasistička politika

Početna napomena: za razliku od teorija koje rasizam vide kao stvar (individualne ili kolektivne) psihologije ili (samo) diskursa, rasizam je ovdje definiran kao stvar države i specifičnih državnih politika, prije svega politika uskraćivanja određenih političkih i socijalnih prava određenom dijelu populacije i represivnog upravljanja posljedičnom političkom i socijalnom isključenošću. Govoriti o državnom rasizmu donekle je dakle pleonastično jer je moderni rasizam kao takav državni rasizam, iako ima učinke i na razini individualne ili kolektivne psihologije. Ali, za razliku od države, privatni pojedinci s rasnim ili etničkim predrasudama ne mogu uskratiti ili oduzeti etnički ili rasno nepodobnima državljanstvo, ne mogu ih deportirati ili zatvoriti u “centre za strance”, ne mogu im onemogućavati zapošljavanje u formalnoj ekonomiji ili dobivanje boravišne dozvole itd.

Sukladno se tome rasizam ne može ukinuti kampanjama za toleranciju i drugim mjerama dizanja privatne ili javne svijesti, nego samo institucionalnim promjenama na državnoj razini u polju socijalne, pravne i ekonomske politike (iako je upitno mogu li kapitalističke države kao takve djelovati bez rasizma – ali to pitanje zbog tematskih i prostornih ograničenja ovaj put ostavljamo po strani).

To s druge strane ne znači da rasizam kao ideološki diskurs ne postoji ili da je samo mehanički odraz nekako više “realnih” ili “materijalnih” društvenih procesa. Poanta naglaska na državnosti rasizma nije da rasistički diskursi ne postoje, nego da se rasizam ne može reducirati na diskurs, da su rasistički diskursi samo dio kompleksnog “dispozitiva” rasističkih institucija i politika. Rasistički su diskursi bitan dio državnog rasizma i nisu ništa manje realni ili materijalni od policijskog zadržavanja, deportacija, uskraćivanja prava na državljanstvo i pristupa socijalnim institucijama, ograničavanja slobode kretanja itd. – sve su spomenute prakse u velikoj mjeri diskurzivne i ne samo da proizvode rasističke diskurse kao svoj konačni rezultat (npr. kad mediji izvještavaju o “migrantskoj prijetnji”) nego su i same u velikoj mjeri sastavljene i zavisne od proizvodnje specijaliziranih, stručnih rasističkih diskursa unutar kriminologije, sociologije, urbanizma, ekonomije, pravnih studija i sl.[i]

Ne samo novinari i političari nego i, što je još važnije, granična policija, čuvari u centrima za strance, socijalni radnici, medicinsko osoblje i drugi državni službenici koji rade kao stručni regulatori rasne isključenosti uče, upotrebljavaju i prakticiraju određeni niz rasističkih diskursa koji su s jedne strane pripremljeni unutar akademije, a s druge proizvođeni na licu mjesta, u institucijama koje državni rasizam provode. Diskursi su to koji vode te istovremeno omogućavaju i ideološki legitimiraju represivno upravljanje “suvišnim populacijama” modernih europskih kapitalističkih država.[ii]

 

Ekonomske ideologije kapitalizma

Ali svejedno postoji bitna razlika između s jedne strane kapitalističkih ideologija (ideologija slobodnog tržišta, konkurencije, potrošačke suverenosti i sl.) i rasističke ideologije s druge. Prve su konkretni pojavni oblici mistifikacija (utjelovljeni u određenim diskursima koje proizvode određene institucije poput institucija obrazovnog sustava, masovnih medija itd.) koje proizlaze iz samog načina organizacije kapitalističkih proizvodnih odnosa i odnose se na ekonomske oblike društvene dominacije u kapitalizmu. Presudna je povijesna inovacija kapitalističkog načina proizvodnje ta da njegovi proizvodni odnosi nisu transparentni, tj. nisu neposredno vidljivi jer se zbog samog načina na koji su organizirani nužno pojavljuju u mistificiranim, izvrnutim formama.

Uzmimo jedan osnovni i relativno jednostavan primjer: mistifikacije koje proizlaze iz nadnične forme. Kada radnik sklapa ugovor o zaposlenju, on prodaje svoju radnu snagu (svoju generičku sposobnost za rad), ali se pritom i njemu i poslodavcu čini da prodaje svoj konkretni rad. Zašto? Jer u svakom slučaju, da bi ispoštovao ugovor, kasnije mora odraditi svoj rad i tako u svojim očima sredstva za vlastito preživljanje osigurava obavljanjem konkretnog rada. To je očigledna iluzija jer konkretni rad u trenutku potpisivanja ugovora o zaposlenju ne samo da još ne postoji nego i – čak i da postoji – radnik nije njegov vlasnik! Radna se snaga pretvara u realni rad tek kasnije, u procesu proizvodnje koji je pod kontrolom poslodavca, i time radnik nema nikakvih vlasničkih prava na konkretni rad koji obavlja.[iii]

Iluzija da prodajemo svoj konkretni rad kad realno prodajemo svoju radnu snagu ima mnogo važnih ideoloških učinaka. Kao prvo, ne vidimo da eksploatacija postoji – čini nam se da je sav konkretni rad pokriven nadnicom. Kao drugo, ne vidimo da postoji klasna dominacija – poslodavac izgleda kao još jedan od radnika čiji viši dohotci i kontrola nad radnim procesom ne proizlaze iz njegove klasne pozicije (mogućnosti da crpi višak rada) nego iz njegovih posebnih vještina, ingenioznosti, poduzetničkog šestog čula i sl. Ideološki diskursi koji reproduciraju ekonomsku dominaciju u kapitalizmu time nisu proizvodi svjesne manipulacije, nego proizvodi diskurzivne obrade (kroz školu, medije i druge ideološke aparate) spontanih i istovremeno nužnih iluzija i mistifikacija koje već u polazištu predstavljaju kapitalističke proizvodne odnose u njihovu skrivenom obliku.[iv]      

 

Rasne ideologije kapitalizma

Stvari su uvelike drukčije po pitanju neekonomskih oblika društvene dominacije u kapitalizmu, npr. u slučaju rasizma. Proizvodnja rase i upravljanje njome nisu – barem ne direktno – dio “tihe prinude” tržišta, nego predstavljaju upravljanje ekonomski apsolutno suvišnim dijelom populacije koji nema pristupa klasičnom nadničnom odnosu. Time ti procesi padaju pod jurisdikciju države, posebno njenih represivnih aparata. Rasističke ideologije posljedično ne mogu proizlaziti i ne proizlaze iz spontanih ekonomskih iluzija, nego su dizajnirane i upotrebljavane na mnogo svjesniji i usmjereniji način i time su bliže fukoovskom poimanju odnosa znanja i moći[v] nego marksističkim koncepcijama ideologije (koje se više-manje bave ekonomskim ideologijama). Iako rasizam ne možemo reducirati na ideologiju (ili, još manje, na niz mentalnih predrasuda i pogrešnih “čitanja” kulturnih razlika), ideologija (u smislu korpusa stručnih diskursa, proizvedenih u za to specijaliziranim institucijama) ima mnogo veću ulogu u organiziranju i usmjeravanju državnorasističkog djelovanja nego u slučaju ekonomskih procesa u kapitalizmu. Dok se kapitalistička ekonomija na neki način “autonomizira” i djeluje kao objektivna sila (“druga priroda”) koja sustavno prisiljava pojedince da se ponašaju po njenim pravilima bez obzira na to što oni o tome misle (tj. iako mrze svoj posao, svog šefa ili kapitalizam kao takav), (državni) rasizam mora, da bi bio učinkovit, biti ideološki mnogo aktivniji – kako pri informiranju i instruiranju ponašanja policije i socijalnih radnika tako i u proizvodnji pristanka na rasističke politike u zajednici slobodnih i jednakih.

Kritika rasističkih ideologija – pod uvjetom da ih vidimo ne kao niz slobodnolebdećih ili u duhu privatnih pojedinaca postojećih ideja, nego kao institucionalizirane diskurse koji organiziraju i legitimiraju državnorasističke politike – sve je prije nego suvišna. Umjesto klasičnim rasističkim ideologijama, ovdje ćemo se baviti posebnim oblikom rasističke ideologije koji je prvenstveno značajan za (polu)periferne postsocijalističke europske zemlje – autorasizmom.   

 

Autorasizam

Ali na što mislimo pod pojmom autorasizma? Ne radi li se o contradictio in adiecto? Nije li rasizam uvijek projiciran na kulturnog ili etničkog Drugog?    

Izvorno, tj. u vrijeme europske kolonijalne ekspanzije, robovlasništva i genocida  , rasističke su ideologije bile mobilizirane protiv koloniziranog Drugog, kojemu nije bio priznat status ljudskog bića, nego je bio predstavljen kao kulturno, intelektualno i biološki inferiorna podvrsta. Takva je eksplicitno agresivna rasistička ideologija poslije antikolonijalnih borbi na periferiji i antirasističkih borbi u metropolama tijekom 20. stoljeća izgubila većinu svoje ideološke privlačnosti i političke učinkovitosti. S promjenama u povijesnim i političkim okolnostima promijenila se i društvena uloga rasističkih ideologija. Od kasnog se 20. stoljeća one više ne koriste za opravdanje kolonizacije drugih naroda, nego za tumačenje i regulaciju migrantskih tokova iz negdašnjih kolonija u negdašnje kolonijalne metropole. Iako se radi o bitnoj promjeni u rasističkim diskursima i praksama, ona nije pertinentna za (polu)perifernu postsocijalističku Istočnu Europu koja nikad nije bila dio kolonijalnog centra i koju migranti iz zemalja “Trećeg svijeta” većinom koriste kao tranzitnu zonu na putu do Zapadne Europe.

S druge je strane za formaciju rasističkih diskursa i ideologija u Istočnoj Europi pertinentna činjenica da se ona približava ili uključuje u EU ne kao bivši kolonijalizirani, nego kao bivši socijalistički Drugi. Dok se na tim prostorima za osuđivanje i segregaciju “ilegalnih” migranata i migrantskih radnika koristi i obični europski rasizam, paralelno se pojavljuje i autorasizam koji bismo mogli, u najširem smislu, definirati kao primjenu standardnog rasističkog diskursa na vlastiti narod.

 

Autorasistički diskurs

Za autorasistički diskurs značajne su tri distinkcije.

Kao prvo, budući da “različitost” Istočne Europe nije prouzrokovana stranom kolonizacijom, nego – barem u jugoslavenskom slučaju – samoskrivljenim razdobljem od pola stoljeća državnog socijalizma, ne postoji drugi krivac za zaostalost, siromaštvo i bijedu tih zemalja osim njihovih naroda samih, njihove kulturne degeneriranosti, njihove “kulture ovisnosti” o državi, njihove intelektualne inferiornosti, a koje se smatraju nasljedstvom nekoliko desetljeća komunističkog pranja mozga i “totalitarne” političke klime. Čak se i potencijalno neugodna činjenica da su stope nezaposlenosti i siromaštva u Istočnoj Europi eksplodirale u devedesetima, tj. upravo nakon dezintegracije realno postojećeg socijalizma, može lijepo uklopiti u autorasistički narativ – socijalizam navodno nije bio ništa drugo doli utopijski san utemeljen na ekonomski neodrživim politikama pune zaposlenosti, visokih socijalnih davanja i rastućeg vanjskog duga i kao takav je morao prije ili kasnije naletjeti na svoj reality check. Devedesete su u toj perspektivi interpretirane kao nužan susret s realnošću suvremenog svijeta. Ali taj susret s realnošću dočekao je narode europske postsocijalističke (polu)periferije nepripremljene, još uvijek potopljene u stare mentalitete, nespremne i/ili nesposobne za suočavanje s izazovima liberalne demokracije i tržišne ekonomije.

Time povijesni period socijalizma u autorasističkom diskursu zauzima strukturno mjesto kolonijalnog perioda – ali ne kao izvor političkog bijesa i čežnje za emancipacijom, nego kao samozadana rana koja se može iscijeliti samo dugim i bolnim procesom samoprijezira, samodenuncijacije te kulturne i mentalne dekontaminacije. Postsocijalistički je period u toj perspektivi viđen kao čistilište crony-kapitalizma koje dolazi poslije pakla socijalizma i prethodi nebesima liberalnog kapitalizma; dakle čistilište u kojem se tržišna meritokracija još uvijek ne može nametnuti zbog čvrsto ukorijenjenih totalitarnih i mentalnih refleksa, koji su mete beskonačnih autorasističkih tirada.

Kao drugo, autorasizam ne koristi klasični koncept rase. Njegova mržnja i prijezir usmjereni su u unutrašnjost, za razliku od običnog rasizma koji za svoju metu ima rasnog ili etničkog Drugog koji je navodno vanjska prijetnja zdravoj nacionalnoj zajednici. Budući da je autorasizam introvertiran, on ne samo da udobno zaobilazi političko korektnu prohibiciju klasičnog rasističkog diskursa (čak se i upotreba standardnih fašističkih tropa kulturne degeneriranosti ne percipira kao rasistička ako je usmjerena na vlasititi narod)[vi] nego također mora, budući da za metu uzima etnički relativno jedinstvenu populaciju, pronaći novi kriterij “rasne” distinkcije. Ta je distinkcija u većini slučajeva distinkcija između ruralnog i urbanog, gdje se urbano prikazuje kao moderno, sekularno, kozmopolitsko, individualističko, liberalno, otvoreno, tolerantno i tržištu prijateljsko, dok je ruralno predstavljeno kao tradicionalističko, religiozno, nacionalističko, kolektivističko, konzervativno, uskomisleće i etatističko, odnosno kao nastavak socijalističkog mentaliteta i kulture drugim sredstvima.   

Dodatna ideološka kamuflaža autorasizma sastoji se u manevru kojim autorasistički diskurs ne samo da prikriva vlastitu fašistoidnost nego za fašistoidnost okrivljuje ruralne mase. Jer navodno se radi o koletivističkim, tradicionalističkim, nacionalističkim i sl. ljudima koji su ne samo prijetnja liberalnim “vrijednostima” nego i – zapadnu li pod utjecaj ekstremno desničarske populističke propagande – potencijalni nositelji fašizacije cjelokupnog društva. U prilično bizarnom obratu rasistički se diskurs – koji sadržava nemalo fašističkih momenata (da navedemo još jedan: prijezir prema “glupim i kolektivističkim” masama sa stajališta posebnog, odlučnog individuuma jake volje)[vii] – koristi za dizanje panike zbog potencijalnog “fašizma” koji navodno fermentira u ruralnim, kolektivističkim miljeima.[viii]

Kao treće, (Zapadna) Europa predstavlja se kao ultimativni kriterij kulturne i civilizacijske naprednosti uz koju trebamo mjeriti mizernu društvenu i kulturnu realnost postsocijalističkih zemlja. Ta ista Europa, koja je čovječanstvu poklonila rasizam, antisemitizam, fašizam, nacizam, koncentracijske logore, kapitalizam, totalni rat i kugu, koristi se kao reper civilizacijskog postignuća. Po pitanju idealiziranja Europe možemo, barem u slučaju Slovenije, primjetiti zanimljiv preokret. U osamdesetima, desetljeću hiperinflacije i rastuće nezaposlenosti, Europa se (naročito njen skandinavski dio) ideološki koristila kao primjer uspješno djelujuće socijalne države (čija se socijalistička verzija upravo raspadala) i kao primjer ispunjenja obećanja za održavanje kojih se socijalistički sustav pokazivao sve više nesposobnim. Ali na početku 21. stoljeća sama je socijalna država postala primjer štetnog preostatka socijalizma i sve je više u političkom i medijskom prostoru bila predstavljana kao prepreka na putu do europske civilizacije. Time je europska ideologija postala ne samo autorasistička (što je, s ograđivanjem od svega balkanskog, oduvijek bila) nego i otvoreno neoliberalna.[ix]

 

Ideološki učinci autorasizma

Ove tri osnovne ideološke značajke autorasističkog diskursa također proizvode tri osnovna ideološka učinka.

Prvo, introvertiranost autorasizma predstavlja klasne odnose kao odnose intranacionalnih kulturnih razlika između s jedne strane onih koji su sposobni uzdići se iznad kulturne zaostalosti, uspjeti i postati izvrsni i s druge strane onih koji se drže svojih zaostalih načina života i posljedično se utapaju u siromaštvu i kulturnoj bijedi. Klasni odnosi, kao strukturni odnosi društvene dominacije, na taj se način mistificiraju kao odnosi meritokratske viševrijednosti koja proizlazi iz osobnih kulturnih i intelektualnih postignuća.

Drugo, autorasistička dislokacija društvenih, ekonomskih i kulturnih nejednakosti od klasne distinkcije k distinkciji urbano-ruralno: nejednakost se dakle, umjesto kao rezultat sistemske kulturne i materijalne deprivacije, segregacije i razvlašćivanja koji su karakteristični za kapitalistička društva, predstavlja kao nešto što proizlazi iz kulturne degeneracije ruralnih masa. Ideološki je učinak takvih reprezentacija “interna rasijalizacija” u kojoj određeni dijelovi “nacionalnog tijela” postaju nešto nalik posebnoj rasi, tj. percipirani kao niža podvrsta i građani drugog reda. To se lijepo uklapa u standardnu neoliberalnu ideološku matricu socijalnog šovinizma i klasne mržnje u kojoj se siromašniji dijelovi radničke klase i nezaposleni počinju prikazivati kao rasni Drugi.

I treće, kao što je očigledno iz ideoloških upotreba označitelja kao što su Europa i tržište (i konkurencija, meritokracija, pozitivna selekcija itd.), oni postaju ultimativni ideološki kriteriji za prosuđivanje ne samo individualne vrijednosti nego i državnih politika.

Autorasizam time u jednoj ideologiji kombinira ne samo rasističko isključivanje   nego i promociju “tržišnih vrijednosti” (i time stoji na raskrižju između ekonomskih i rasnih ideologija kapitalizma) uz posebno ugodnu okolnost da nije prepoznat i osuđen kao rasistički diskurs. Zbog toga nije čudno da je u posljednih 25 godina postao jedna od dominantnih političkih ideologija postsocijalističke europske (polu)periferije – čak i na samoproklamiranoj ljevici.

 


 

Literatura

Foucault, Michel (2004). Society Must Be Defended. London: Penguin.

Hall, Stuart et al (1978). Policing the Crisis. London: Macmillan.

Heinrich, Michael (2013). Kritika politične ekonomije. Ljubljana: Sophia.

Landa, Ishay (2010). The Apprentice’s Sorcerer. Leiden: Brill.

Krašovec[Author2] , Primož (2013). Zgodovinska in aktualna protislovja evropske ideologije. http://www.delavske-studije.si/primoz-krasovec-zgodovinska-in-aktualna-protislovja-evropske-ideologije.  

N’Toko (2014). Reality ŠOU. http://www.mladina.si/151452/reality-sou.

Ranciere, Jacques (1965). The Concept of “Critique” and the “Critique of Political Economy”. http://reificationofpersonsandpersonificationofthings.wordpress.com/2013/04/28/the-concept-of-critique-and-the-critique-of-political-economy-from-the-1844-manuscript-to-capital.

Wacquant, Loic (2009). Punishing the Poor. Durham: Duke University Press.



[i]      Hall, Stuart et al (1978). Policing the Crisis. London: Macmillan.

[ii]     Wacquant, Loic (2009). Punishing the Poor. Durham: Duke University Press.

[iii]    Heinrich, Michael (2013). Kritika politične ekonomije. Ljubljana: Sophia, str. 195-202.

[iv]    Ranciere, Jacques (1965). The concept of “critique” and the “critique of political economy”. http://reificationofpersonsandpersonificationofthings.wordpress.com/2013/04/28/the-concept-of-critique-and-the-critique-of-political-economy-from-the-1844-manuscript-to-capital.

[v]     Foucault, Michel (2004). Society Must Be Defended. London: Penguin, str. 1-19.

[vi]    Slovenski reper i kolumnist N’Toko tako recimo denuncira kulturnu degeneraciju “seljačina” (studenata iz ruralnih područja) i okrivi je za to što Slovenija nema “vizije budućnosti”, “sposobnosti refleksije”, “smisla za odgovornost”, “sposobnosti kreativnog razmišljanja” te konstatira da je “Slovenija postala država koja se želi vraćati na selo”. http://www.mladina.si/151452/reality-sou.

[vii]    Landa, Ishay (2010). The Apprentice’s Sorcerer. Leiden: Brill, str. 247-272.

[viii]   Time je ta navodna fašistoidnost, percipirana kao preostatak socijalističkog “kolektivističkog mentaliteta”, ujedno u službi “teorija” totalitarizma čija je ideološka namjera izjednačavanjem dvaju totalitarizma – fašističkog i socijalističkog (čija je zajednička značajka navodno ekscesna državna regulacija ekonomije i poništavanje liberalnih političkih sloboda) – prikazati liberalizam i kapitalizam kao jedini racionalni politički i ekonomski izbor. Za kritički prikaz fašizma kao reakcije liberalnog kapitalizma u obrani od socijalizma vidi Landa, The Apprentice’s Sorcerer.

[ix]    Krašovec, Primož (2013). Zgodovinska in aktualna protislovja evropske ideologije. http://www.delavske-studije.si/primoz-krasovec-zgodovinska-in-aktualna-protislovja-evropske-ideologije.

TAGOVI

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close