TEKST

Zvuk u službi aktivizma

foto: Mirna Šimat
U listopadu ove godine kolektiv Ultra-red održao je radionicu na kojoj su sudjelovali članovi MAZ-a. O zvuku kao alatu aktivizma razgovarali smo s članovima kolektiva Ultra-red, Chrisom Jonesom i Elliotom Perkinsom.

Razgovor vodile: Katerina Duda i Mirna Šimat, listopad 2014. 

 

Možete li nam dati mali uvod u vaš kolektiv? Koje su vaše metode rada? 

Ultra-red su 1994. godine osnovala dvojica aktivista za borbu protiv AIDS-a/HIV-a koji su radili na distribuciji igala u Los Angelesu. U to vrijeme počelo se s pokušajem razumijevanja i eksperimentiranjem sa zvukom kao sredstvom političkog organiziranja. Razmjena igala bila je tada na lokalnom području ilegalna te jako stigmatizirana i kriminalizirana.  Budući da je trebalo zajamčiti osobnu sigurnost i anonimnost korisnika razmjene, zvučne snimke  imale su sve veću ulogu u dokumentiranju projekta kao nevizualno bilježenje koje štiti identitete korisnika. Od tih početaka uloga zvuka postala je svjesnija i bolje pozicionirana te je on uskoro postao praksa. Slušanjem je Ultra-red počeo čuti i aktivno slušati za druge borbe. Danas, dvadeset godina kasnije, Ultra-red je skupina  od dvanaest ljudi koji žive i rade diljem SAD-a, Velike Britanije i Njemačke, a svi su njezini članovi uključeni u borbe oko javnog stanovanja, zdravstva, antirasizma, obrazovanja i seksualne politike.  Ultra-red je zamišljen kao kolektivni diskurzivni prostor među ovim borbama, prostor suradnje, uzajamnosti i učenja ostvaren obvezom svakog od članova grupe da s ostalima podijeli ono što donosimo u Ultra-red organizirajući se unutar lokalnih zajednica. Teško je razgraničiti što je točno metoda Ultra-reda jer su one brojne i različite i svatko ih od nas možda drugačije koristi i shvaća. 

Ipak ovo su pristupi koje svi dijelimo: 

a) Predanost slušanju. Cijeli naš rad proizlazi iz svjesnog čina slušanja: od protokola koje pišemo da bismo olakšali tijek radionica, do slušanja sesija, šetnji, pisanja, pripovijedanja, snimanja. U kojem god se obliku rad manifestira i koliko god se nevidljivim ili suptilnim čin slušanja može činiti, uvijek je prisutan i svjestan u našim aktivnostima. 

b) Vjera u sposobnost zajednica da razumiju vlastite uvjete i u njihovo kolektivno znanje, već prisutno kao alat za organiziranje u cilju njihovih potreba i želja.  

c) Vjernost procesu. Istraživanja zvuka često upadnu u krizu. Procesi slušanja pomažu da se ti krizni momenti situiraju u kolektivni moment. Što slušamo? Slušamo li snimku, konkretnu situaciju, apstrakciju, naš odnos sa zvukom, jednih s drugima, ili naš otpor kolektivu, otpuštanju ukorijenjenih predodžbi, mijenjanju stavova? Nedvojbeno simultano slušamo sve nabrojano, ali stavivši sebe u proces te tenzije postaju horizontalne i nisu više usmjerene na autoritet voditelja radionice od kojega bi se inače očekivalo da usmjeri svoju stručnost na određeno pitanje ili sukob. 

Ne postoji pravi odgovor na pitanje što čini rad Ultra-red kolektiva. Odgovornosti nas jednih prema drugima temelje se na uzajamnom povjerenju koje dozvoljava bezbrojne varijacije procesa istraživanja i ne propisuje poslušnost. No vjerujemo da se tri osnovna, gore spomenuta načela  mogu naći u svakom  projektu Ultra-reda. 

foto: Srđan KOvačević 

Kako zvuk može biti alat za aktiviranje ili otvaranje pojedinih pitanja? 

Zvuk je za nas sredstvo građenja zajedničkih prostora među ljudima koji žele pristupiti kolektivnom istraživanju pojedinog pitanja, teme, mjesta ili trenutka. Zvučne snimke koriste se kao sredstva bijega od semantike govora (iako se u mnogim istraživanjima radi o snimkama govora), odnosno od relativne “sigurnosti” vizualnog. Svi smo školovani u vizualnom smislu i za većinu nas ono što znamo strukturirano je vizualnim pojmovima. Privilegiranje slušanja ne znači fetišizam oko određenog zvuka i njegove kvalitete ili toga što nam on želi “reći”. Manje nas se tiče “pravo” značenje zvuka, prije će biti da nas zvučne snimke što se koriste za kolektivno slušanje suočavaju s vlastitim i međusobnim nesigurnostima, dogmama, proturječjima, sličnostima, pitanjima, sumnjama itd.  Koristimo zvuk da bismo došli do te točke. Kad jednom do nje stignemo, pojedina zvučna snimka može postati zastarjela, nevažna i može je se jednostavno zanemariti kako istraživanje ide dalje i mijenja se dok, naprotiv, neki zvukovi ispadnu nužniji i značajniji te zahtijevaju daljnje slušanje i promišljanje. Zvučne snimke su šifrirani zapisi socijalnih situacija koje slušatelj dešifrira u utjelovljenom iskustvu kolektivnog slušanja. Jednostavno rečeno, zvuk je u Ultra-redu medijator susreta među ljudima. 

 

Koja je važnost zvuka i slušanja? 

Za nas slušanje prethodi zvuku. Slušanje je to koje kroz zvuk omogućuje susret s drugima. To otvara mnoga pitanja o namjeri, subjektivnosti, odgovornosti, to jest odakle slušamo i čemu je uho otvoreno, što se naprežemo čuti, tko je slušač i s kime slušamo. Zvuk i slušanje su važni jer nude, tako mislimo, mogućnost utjelovljenog iskustva koje ljudi mogu dijeliti u slušanju i tišini. Zvuk proizvodi drugačiju vrstu znanja od vizualnog. Dijeljenje slušalačkog prostora s drugima kad možemo osjetiti i doživjeti zajednički prostor koji stvara zvuk  tjelesna je stvar. Stvara drugačiju vrstu zajedništva. Politika tog prostora onda ovisi o tome tko šuti, a tko govori, što istražujemo slušajući, kako se odnosimo prema kolektivnom procesu i što smo spremni propitivati, a do čega držimo. Istodobno s organiziranjem slušanja organiziramo svoje misli i pitanja u vezi s onime što drugi čuju. Zvuk i slušanje  pomažu nam da prepoznamo razlike u slušanju. Takve tenzije mogu biti posebno produktivne kad taj konflikt postaje ili suparnički, neprijateljski ili mogu jednostavno zatvoriti inače koristan nesporazum. Slušanje, reevaluacija ili reafirmiranje vlastitog napora i pokušaja shvaćanja i ulaženja u sukobljene stavove, zadržavajući potonje u napetosti (jer su nam korisni kao pokretači u daljnjem slušanju i produbljivanju naše analize situacije), ono je čemu teži naše korištenje zvuka i slušanja. 

 

Kako to može pomoći izgradnji političke organizacije? Što je važno za političko organiziranje? 

Politika je u većini slučajeva mjesto proglasa, iznošenja stava, davanja zahtjeva, korištenja glasa. Jedan od prijedloga definiranja načina na koji Ultra-red koristi slušanje kao sredstvo propitivanja jest da je tišina uvjet za slušanje. Suzbijanje poriva za pružanjem glasa, discipliniranje vlastite potrebe za govorom, da bi se slušalo i oduprlo pribjegavanju odgovaranja isti tren, znači biti u trenucima disonancije i nastojati iz njih stvoriti trenutke pedagogije. Ako je svrha toga produbljivanje našeg razumijevanja uvjeta borbe da bi se politiziralo, osujetilo ili učinilo vidljivima situacije koje nam se same po sebi čine očite, jednostavne, mutne, uzaludne ili beznačajne, tada to ima duboke implikacije za političko organiziranje. 

  

Koji je zvuk Zagreba? Kako vam je bilo slušati Zagreb? U usporedbi s drugim gradovima ili mjestima? 

Za nas je zvuk Zagreba bio zvuk! Time želimo reći da što god bi mogao očekivati da ćeš u Zagrebu čuti, ono što čuješ je upravo to! Ponekad ono što očekuješ čuti na određenoj politiziranoj lokaciji jednostavno nije tamo kad tamo stojite kao grupa. No ta diskrepancija između očekivanja i stvarnosti je ono što služi kao odlično polazište za promišljanje pitanja “Što čujete?”. Iz odgovora na to pitanje širimo kolektivnu refleksiju ne na temelju same lokacije i njezinih povijesti, nego na sličnostima i proturječjima koje zajedno čujemo u tom trenutku. Tako možemo uklopiti ono što čujemo u proces rada, spojivši s time i ono što znamo o izvjesnom području, temi ili ideji, te ih početi  dublje istraživati.  

Mislim da nam je to bilo jasno u četvrti Trešnjevka koja ima dugu povijest radničkih borbi. No kad smo njome šetali nismo to zapravo mogli čuti na licu mjesta. Međutim iz zajedničkog rada na snimanju zvuka u četvrti i slušanja rečenih snimaka, odsutnost te povijesti proizvela je nešto mnogo opipljivije za promišljanje i analizu nego bilo koji povijesni zvuk radničkih borbi. Obojica smo osjetili da su rasprave oko ovog pitanja odsutnosti, kao i sjajan angažman i znanje ljudi iz BLOK-a i MAZ-a, zaista počeli otvarati naše razumijevanje Trešnjevke. Činilo se to odličnim polazištem za osmišljavanje načina kako se aktivirati na ovom području, umjesto da samo počnemo s onim što smo o četvrti mislili da znamo na početku.    

Mislim da nijednom od članova Ultra-reda ne bi bilo teško locirati takve odsutnosti zvuka borbe u svojim vlastitim životnim područjima. Ako uzmemo samo svakodnevicu ulica u kojima živimo, često nas zapanji tišina ili odsutnost politike. No ako upotrijebimo svoje iskustvo ili detektivske instinkte (!), znamo da je politika uvijek prisutna. Pronalaženje političkih mjesta i prilika u svakodnevici nešto je što zahtijeva više slušanja, više bivanja na tom mjestu, više pozivanja ljudi u razgovor i više namjere da se lokalno djeluje. 

 foto: Srđan KOvačević

Možete li nam dati primjer svog projekta kojim ste, po vašem mišljenju, zaista uspjeli u nekoj vrsti aktivacije, napravili promjenu? 

Ljubazno smo pozvani da radimo s aktivistima za javno stanovanje u Glasgowu 2010., gdje smo sudjelovali u kolektivnoj šetnji i slušanju dijelova grada koji su pogođeni gentrifikacijom te također onih dijelova koji će time biti ugroženi u neko skorije vrijeme. Pri šetnjama smo snimali ujedno zvukove priča, argumenata i svjedočanstava ljudi, no i apstraktnije gradske zvukove. Tjedan dana kasnije priredili smo slušalačku sesiju gdje je došao velik broj različitih lokalaca da bi zajedno slušali i da bi pokušali razmisliti o pitanjima regeneracije, gentrifikacije i prava na grad. S obzirom na upotrebu zvučnih objekata (snimaka) i protokola (uputa), potrebnu da bi se stvorili uvjeti za kolektivno slušanje, neki od učesnika kasnije su stvorili vlastitu grupu koja je odlučila zadržati upotrebu protokola i objekata da bi strukturirala buduće sastanke. U jednom su slučaju odlučili kao predmet promišljanja upotrijebiti nekoliko besplatnih lokalnih novina koje su izdavali aktivisti za stanovanje u Glasgowu. Kasnije, od tog početnog rada, pojedinci i skupine koji su radili na pitanjima obrazovanja u gradu iskoristili su naš početni protokol da bi također strukturirali svoje sastanke. Za nas, preuzimanje metode koju konstantno razvijamo kroz ovakve kolektivne susrete, kao i korištenje te metode za političko organiziranje s grupama i zajednicama, ultimativna je nagrada.  

 

Možete li nam dati natuknice/korake kojima bismo unaprijedili slušanje? Kako početi, što raditi, na što se koncentrirati? 

Da ne ulazimo u tehnikalije metode, prvo što bismo rekli za slušanje jest da privilegiramo slušanje kao pedagošku metodu. Kao što smo gore istaknuli, to iziskuje određene uvjete, kao što je tišina, namjera i stvaranje prostora u kojima slušanje može postati mjesto dijeljenja i učenja. Želimo reći da bi slušanje trebalo biti organizirano. Kako smo zajedno otkrili u Zagrebu, čin slušanja je najproduktivniji kad se zvučni objekti ne koriste kao preskriptivni, didaktički objekti nego otvoreni prostori za refleksiju. Pod ovime mislimo da nema mnogo pedagoškog potencijala u nuđenju smisla ili sadržaja zvuka kroz objašnjavanje ili tumačenje jer to ide k zatvaranju mnogih mogućnosti bivanja u činu slušanja nas kao utjelovljenih subjekta. Objašnjavanje zvuka prije njegova slušanja, ili nametanje značenja zvuka, ili ustrajanje na “istini” u njemu  otuđuje nas od našeg vlastitog iskustva slušanja. Pitanje koje postavljamo da bismo organizirali slušanje “Što ste čuli?”  jednostavno je pitanje, ono ne znači “jeste li čuli što ste trebali čuti?”. U tom pogledu važno je upamtiti da je svako slušanje subjektivno, kontingentno i slobodno. Budući da naši procesi inzistiraju na aktivnom sudjelovanju, jednako tako i mi inzistiramo na tome da ne postoji nešto poput “objektivnog” ili “pasivnog” slušanja. Slušanje je za nas utoliko namjerno i politizirano te strukturirano  našim odnosima i odgovornostima prema subjektima borbe. 

 

ChrisJones

ElliotPerkins

ULTRA-RED

 

Razgovarala: Katerina Duda

Prevela s engleskog: Mirna Šimat

 

TAGOVI

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close