TEKST

Filip Drača: Fašizam i libertarijanci

Klasični liberali 19. stoljeća, intelektualci poput Johna Stuarta Milla ili Thomasa Babingtona Macaulaya, su bili ljudi čije bi stavove današnji liberali definitivno otpisali kao staromodne. Spomenuta dvojica su se protivjeli općem pravu glasa, jer su smatrali da bi ono moglo prijetiti privatnom vlasništvu i kapitalizmu. Mill je čak i zagovarao uvođenje testova pismenosti kao kriterij za pravo glasa, što bi nekima moglo zvučati i racionalno (Ne možemo dati tim glupim masama da odlučuju za sebe, jasno), samo što bi svrha tih testova bila onemogućivanje prava glasa crncima, koji su bez vlastite krivnje u 19. stoljeću bili slabije obrazovani od bijelog stanovništva. Macaulay je, s druge strane, smatrao da bi ”čista demokracija” uništila ”slobodu” više klase da izrabljuje nižu, i da bi dovela do općeg raspada civilizacije.

U pismu H. S. Randallu, koje je dostupno u New York Times-u, Macaulay je rekao slijedeće:

Dear Sir: You are surprised to learn that I have not a high opinion of Mr. JEFFERSON, and I am surprised at your surprise. I am certain that I never wrote a line, and that I never, in Parliament, in conversation, or even on the hustings — a place where it is the fashion to court the populace — uttered a word indicating an opinion that the supreme authority in a State ought to be intrusted to the majority of citizens told by the head; in other words, to the poorest and most ignorant part of society. I have long been convinced that institutions purely democratic must, sooner or later, destroy liberty, or civilization, or both.

In Europe, where the population is dense, the effect of such institutions would be almost instantaneous. What happened lately in France is an example. In 1848 a pure Democracy was established there. During a short time there was reason to expect a general spoliation, a national bankruptcy, a new partition of the soil, a maximum of prices, a ruinous load of taxation laid on the rich for the purpose of supporting the poor in idleness. Such a system would, in twenty years, have made France as poor and barbarous as France of the Carlovingians. Happily the danger was averted; and now there is a despotism, a silent tribune, an enslaved Press. Liberty is gone; but civilization has been saved. I have not the smallest doubt that, if we had a purely Democratic Government here, the effect would be the same. Either the poor would plunder the rich, and civilization would perish; or order and property would be saved by a strong military government, and Liberty would perish.

Dakle, vidimo kakav je grozan bauk demokracija, u svojem čistom i nesputanom obliku, bila za klasične liberale: Ona bi uništila civilizaciju tako što bi ti zli siromasi opljačkali pošteno zarađeno bogatstvo viših klasa. Macaulay ide dovoljno daleko da zbilja govori o divovskim porezima koji bi podupirali ”lijene” siromašne slojeve. Taj liberal ozbiljno govori da bi demokracija Francusku unazadila do Karolinških vremena da je slučajno potrajala dvadeset godina.

Ove retoričke taktike zastrašivanja i spekuliranja o lošim posljedicama nekih promjena su tipične za reakcionare, ali očito i za klasične liberale. Pismo Macaulaya Randallu je samo jedan primjer intelektualnog diskursa koji je prevladavao među njima. Njihovo je riješenje bilo veoma jasno: Demokraciju treba ograničiti na slojeve koji jedu kavijar i piju šampanjac, jer oni znaju bolje od radnika i seljaka čija opća volja predstavlja prijetnju za ”slobodu, civilizaciju ili oboje”.

Kako sada dolazimo do libertarijanaca i fašizma?

Libertarijanci sebe smatraju nasljednicima tog klasičnog liberalizma. Riječ ”sloboda” se nalazi u samom nazivu njihove filozofije. Reklo bi se da se takvi ljudi protive autokraciji, izrabljivanju i tlačenju slabijih od jakih. Unatoč tome, njihova teorija nastaje u sjeni liberalnih mislioca 19. stoljeća, istih ljudi koji su vjerovali da je demokracija nešto što treba ograničavati kao potencijalnu opasnost za privilegije više klase. Osim toga, nastali su kao politički pokret u 20. stoljeću, gdje su uistinu imali mnoge prilike da se bore za slobodu. Nažalost, nisu to učinili – Libertarijanci su, kroz cijelo 20. stoljeće, bili podupiratelji statusa quo, kao i apologeti mnogih diktatura, koje su u njihovim očima bile dobre jer su spriječile socijalizam, to primordijano zlo, taj ekonomsko-politički istočni grijeh  pred kojim je sve ostalo preferabilnije.

Počnimo sa Ludwigom von Misesom, jednim od vrhunskih svetaca austrijske ekonomske teorije. U 18. poglavlju knjige Liberalizam, objavljene nakon što je Mussolini došao na vlast, i nakon što je SSSR bio uspostavljen, Mises je napisao:

It cannot be denied that Fascism and similar movements aiming at the establishment of dictatorships are full of the best intentions and that their intervention has, for the moment, saved European civilization. The merit that Fascism has thereby won for itself will live on eternally in history. But though its policy has brought salvation for the moment, it is not of the kind which could promise continued success. Fascism was an emergency makeshift. To view it as something more would be a fatal error.

Mises se ovdje suzdržava od nedvosmislene podrške fašizmu, kao i svaki liberal onoga vremena. Međutim, očito je da ga prihvaća kao ”manje zlo” kada je u pitanju prijetna koju prema buržujskoj klasi predstavlja bauk komunizma. Kada Mises govori o tome da je fašizam spasio europsku civilizaciju, i da je pun najboljih namjera, on naravno govori o tome da je spasio europsku civilizaciju od komunizma, i da je prihvatljiv kao privremen bedem protiv istog. Ne čudi zašto je imao takav stav; riječ ”privatizacija” ionako vuče korijene iz nacističke Njemačke (Re-Privatisierung) i označava obnovu privatnog poduzetništva nakon socijalnih mjera koje je provodila Weimarska republika. Nema veze što je Njemačka progonila ljude zbog njihove rase; Misesu je dovoljno to što je bolje tretirala poduzetnike da bi ju smatrao ”slobodnijom” od SSSR-a:

The fact that the capitalists and entrepreneurs [in Germany], faced with the alternative of Communism or Nazism, chose the latter, does not require any further explanation. They preferred to live as shop managers under Hitler than to be “liquidated” as “bourgeois” by Stalin.

Valja napomenuti da će Mises nakon Drugog svjetskog rata, kada je postalo svima očito da fašizmu nije bilo suđeno da ”spasi civilizaciju” promijeniti ploču i u knjizi Human Action: a treatise on economics ponoviti staru liberalnu mantru da su fašizam i komunizam jedno te isto. Onako, stisnuo je noge i pretvarao se da mu hlače nisu umrljane proljevom.

Ali, liberterijanska apologetika raznoraznih diktatora ne prestaje ovdje. Friedrich von Hayek, još jedan obožavani liberterijanac, je bio očaran Pinochetom, čileanskim proto-fašističkim diktatorom koji je došao na vlast nakon rušenja demokratskog Allendeovog režima. Hayek, koji je neprestano trubio o tome kako snažna država može proizvesti jedino sužanjstvo i jad je bio u Čileu za vrijeme Pinochetove diktature mnogo puta, proučavajući slobodno čileansko tržište i čak predlagajući Čile Margaret Thatcher kao dobar ekonomski model.

Treba pritom imati na umu da je ekonomski model Čilea bio skrojen od strane čikaške ekonomske škole, jedne druge denominacije libertarianizma, kojom je presjedao Milton Friedman, čovjek koji je smatrao da kapitalizam stvara ”potražnju” za demokracijom i da je stoga poneko desetljeće Pinochetove kapitalističke diktature opravdano jer će u konačnici morati dovesti do demokracije (Ti isti ljudi vrlo često optužuju marksiste da razmišljaju po logici ”cilj opravdava sredstva”. Toliko o intelektualnoj iskrenosti). Friedman je uredno ignorirao činjenicu da Pinochet nije dopuštao bilo kakve građanske ili političke slobode za koje bi čovjek pomislio da su libertarijancima važne. Važno je samo to da je Allende bio socijalist i da je stoga Pinochet bolji.

Naravno, mnogi liberterijanci, suočeni sa svime time, kreću sa tu quoque argumentima i navode ljevičare koji su se divili Staljinu ili nekom drugom autoritarnom komunistu. Ali, kada uzmemo u obzir intelektualnu pozadinu liberterijanaca, uviđamo da liberterijanci koji brane ovog ili onog autoritarnog kapitalista nisu ni u kakvom kontrastu sa svojim principima, dok komunisti koji podupiru Sjevernu Koreju (ako ih uopće ima) definitivno jesu. Unutar komunističkog pokreta postoji velika količina samokritičnosti; s druge strane, ne postoje libertarijanci koji su popljuvali Misesa, Hayeka ili Friedmana zbog njihovih gafova.

No, tragedija liberterijanskog moralnog i intelektualnog licemjerja ne prestaje ni sa Hitlerom, Mussolinijem ili Pinochetom. Samoproglašeni borci za slobodu se nisu najbolje iskazali ni u mnogim drugim područjima u kojima bi takva borba bila potrebna. Što su točno ti slobodarski kapitalisti poduzimali u vrijeme velikih pokreta za građanska prava 60-ih godina? Skoro svi koji su se borili za to da se država prestane uplitati u seksualni život homoseksualnih osoba, koji su se borili za ravnopravnost crnog stanovništva u SAD-u, ili koji su pokretali drugi val feminizma su bili na ljevici. Sve su to bile borbe za individualnu slobodu; no, nismo nikada čuli jednog Hayeka ili Misesa kako ih podupiru. Murray Rothbard, tvorac ”anarho-kapitalizma” je čak podupirao tzv. ”racialist science”, odnosno pseudoznanstveni projekt biološkog opravdanja rasističkih predrasuda.

In summa – libertarijanci se vole predstavljati kao šampioni individualne slobode. Što točno sloboda znači za njih je očigledno – sloboda za to da se klasne privilegije očuvaju pod svaku cijenu, jer se, ipak, civilizacija na njima zasniva. Kako je to Macaulay uočio, demokracija je nekompatibilna sa kapitalizmom jer bi dovela ili do ”pljačke” bogatih od strane siromašnih, što bi nekako uništilo civilizaciju, ili do prisilnog restauriranja reda i statusa quo, što bi uništilo slobodu. Liberterijanci su se našli pred izborom, i odabrali su: koliko god propovjedali o individualnoj slobodi, zapravo im je važnije to da bogati slojevi ne plaćaju porez. 

 

TAGOVI

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close