TEKST

Slučaj Antonija Gramscija

Alen Sućeska daje pregled života Antonija Gramscija, sindikalista i revolucionarnog teoretičara koji je kroz svoj rad izvanredno isprepleo teoriju i praksu.

S dvadeset godina, 1911. godine, Antonio Gramsci dolazi studirati u Torino, gdje se na Odsjeku za književnost počeo baviti pretežito lingvistikom pod tutorstvom Mattea Bartolija. Gramsci je socijalističke stavove stekao već za života na rodnoj Sardiniji, a iskustvo života u Torinu, tada industrijski najrazvijenijem talijanskom gradu i sjedištu talijanske automobilske industrije, te mu je stavove učvrstilo te se Gramsci već 1913. učlanjuje u Socijalističku partiju. Odonda do 1926, kada je uhićen pod fašističkim režimom Benita Mussolinija, Gramsci stječe nezamjenjivo iskustvo revolucionarnog rada, ne samo kao „agitator na terenu“, blizak s radnicima i jedna od glavnih figura talijanskog komunističkog pokreta, već i kao osoba involvirana u šira revolucionarna zbivanja poslijeratne Europe. Upravo će to iskustvo ubitnome odrediti sadržaj teorijskih bilješki koje je Gramsci pisao u zatvoru od 1929. do 1935. (dok mu je zdravlje dopuštalo), napisavši u tom periodu ukupno 3000 stranica, a koje su nama danas poznate kao Zatvorske bilješke. Veza između Gramscijeva života i njegovih teorijskih interesa i uvida stoga je gotovo opipljiva, pa kratak historijsko-biografski uvod koji slijedi nije pisan tek kurioziteta radi, već kao realni primjer povezanost teorije i prakse.

Torino 1911–1926.

Čitavo Gramscijevo političko iskustvo moglo bi se opisati kao pokušaj neprekidnog nadilaženja internih podjela među talijanskim nižim klasama. Kao Sardinac Gramsci je i sam gajio određene predrasude prema kontinentalnim Talijanima smatrajući ih bogatunima koji izrabljuju sardinijske seljake. Dolaskom u Torino uvjerio se da takva generalizacija jednostavno ne odgovara stvarnosti te da i na razvijenom Sjeveru Italije postoje potlačeni i potlačitelji. No s druge je strane Gramsci uvidio da su i na Sjeveru postojale vrlo rasprostranjene predrasude spram nerazvijenog Juga kao industrijski i kulturno zaostalog kraja koji živi parazitskim životom nauštrb ostatka Italije (što je bilo uvjerenje i dobrog dijela radništva).

Kako bi se borio protiv takvih predrasuda – čiji se izvor nalazio u ideologiji buržoazije i čija je funkcija, u konačnici, bila razjedinjavanje masa koje su dijelile iste interese – Gramsci je napustio studij (1915) i počeo se baviti pisanjem kolumni i komentara, većinom političkog karaktera (iako je pisao i kazališne kritike), s čime nastavlja i nakon što se nekoliko godina kasnije počne baviti praktičnim pitanjima organizacije radništva. Tako 1915. postaje član uredništva časopisa Avanti! (Naprijed!); 1917. postaje glavni urednik lista Il Grido del popolo (Krik ljudi), koji izlazi do 1918; 1919. s još nekoliko komunista započinje L’Ordine nuovo (Novi poredak), koji 1921. postaje neslužbeni glasnik i dnevne novine torinskih komunista; konačno, 1924. Pokreće list L’Unità (Jedinstvo), službeni glasnik Talijanske komunističke partije koji se pod pritiskom fašističkog režima definitivno gasi 1926.[i]

No glavni je razlog zbog kojega Gramsci napušta studij rad na terenu, među nižim klasama. 1917. godine tijekom ustanka radnika u Torinu poslana je brigada iz sardinijskog grada Sassarija kako bi ustanak ugušila silom. Odabir baš te brigade za tu zadaću nije bio slučajan: buržoazija je bila dobro upoznata s animozitetom koji su Sardinci gajili spram stanovništva Sjeverne Italije. Shodno je tome pretpostavka bila da se ta brigada nikada neće sprijateljiti s pobunjenim radnicima. Gramsci je tijekom noći, zajedno s još nekolicinom mladih drugova, odlazio u vojničke kampove te razgovarao s vojnicima nastojeći ih uvjeriti da su radnici protiv kojih su poslani boriti se zapravo njihova klasna braća. U jednom tekstu napisanom 1926. Gramsci se prisjeća jedne takve prigode:

Otišao sam u kamp na Trgu X (sardinijski su vojnici tijekom prvih nekoliko dana kampirali na trgovima, kao u kakvu osvojenom gradu) te sam razgovarao s mladim seljakom koji me srdačno pozdravio jer je i on bio iz Sassarija.

–          Zašto ste poslani u Torino?

–          Ovdje smo da bismo pucali na gospodu [signori] koja štrajkaju.

–          Ali ne štrajkaju gospoda; štrajkaju radnici koji su siromašni.

–          Ovdje su svi gospoda. Svi imaju kaput i kravatu i zarađuju 30 lira dnevno. Znam siromahe u Sassariju i znam kako su oni odjeveni; da, tamo je mnogo siromašnih; mi, „kopači kanala“, mi smo svi siromašni i zarađujemo samo 1,5 lira dnevno.

–          Ali ja sam isto radnik i također sam siromašan.

–          Ti si siromašan jer si Sardinac.

–          Ali ako ja štrajkam s ostalima, hoćeš li i mene upucati?

Vojnik je malo zastao i zamislio se, a onda stavio ruku na moje rame i rekao:

–          Slušaj, ako si mislio štrajkati sa ostalima, radije ostani kod kuće!”[ii]

Nakon nekoliko mjeseci – dobrim dijelom zahvaljujući intervenciji revolucionara poput Gramscija – brigada je raspuštena i vojnici su poslani kućama.

Nešto je kasnije jedna od glavnih Gramscijevih preokupacija bila organiziranje radnika, u čemu je bio vrlo uspješan, a o čemu govori formiranje svojevrsnih tvorničkih plenuma. Koncept je prvotno formuliran u izdanju L’Ordine nuovoa od lipnja 1919, čiji je temat bio posvećen „radničkoj demokraciji“.[iii] Inspirirani sličnim radničkim tijelima u Rusiji u to vrijeme, tvornički su plenumi trebali imati funkciju radničke organizacije i izvora radničke moći, a da bi se onda međusobno povezali i ujedinili u borbi protiv buržoaske države radi konačnog preuzimanja vlasti. Dugoročni je cilj dakle bio formiranje diktature proletarijata. I doista, tvornički su plenumi postajali sve rasprostranjenija pojava. Njihov novum bio je u tome što su pružali bitnu alternativu sindikatima: sindikati su svoje interne komitete birali isključivo iz vlastitog članstva koje se sastojalo isključivo od radnika, dok su u tvorničkim plenumima sudjelovali svi, od tehničara i činovnika do seljaka i onih koji se uopće nisu deklarirali kao socijalisti; funkcija sindikata bila je ograničena na borbu za nadnicu, dok je cilj tvorničkih plenuma bio potpuna radnička kontrola nad proizvodnim procesom. Prvotni uspjeh plenuma rezultira generalnim štrajkom u Torinu u travnju 1920. u kojemu sudjeluje 200.000 radnika (grad je tada imao nešto manje od pola milijuna stanovnika), no štrajk se nije proširio zemljom, pa su radnici, izgladnjeli i iscrpljeni, morali odustati nakon manje od dva tjedna, a najuporniji nakon mjesec dana. Šanse za uspjeh bile su iznimno male zbog žestoke reakcije državnih organa: kapitaliste su podržavale tisuće naoružanih vojnika, agenata provokatora te plaćenih novinara koji su među stanovništvom širili paniku.

Nakon tog su poraza stvari krenule silaznom putanjom i malo-pomalo stvarale su se uvjeti za dolazak fašizma na vlast: nastupila je ekonomska kriza koju je ekstremna desnica (kao što je i običaj) iskoristila da bi raspirila reakcionarne sentimente; ljevica se razjedinila jer se PSI (Talijanska socijalistička partija) tradicionalno odlučio za nešto pasivniji pristup (parlamentarizam), pa se 1921. ljevica unutar PSI-ja odvojila i formirala PCI (Talijansku komunističku partiju), no već je bilo prekasno; diljem Europe komunističke revolucije i državni udari završavaju neuspješno (Mađarska, Austrija, Njemačka), čak i ako komunisti uspijevaju preuzeti vlast na kratko vrijeme. Što se Italije tiče, 1922. Mussolini je izabran za premijera, a 1925. njegova vladavina i formalno gubi izgled demokratske vlasti te postaje diktatura. 1926. nastupa potpuna politička cenzura (zabrana proturežimskih medija, stranaka i sastanaka) te su do kraja godine uhićeni svi članovi PCI-ja, unatoč tome što su mnogi od njih (poput Gramscija) imali parlamentarni imunitet.

Zatvorske bilješke: od hegemonije buržoazije do hegemonije proletarijata

Gramsci od uhićenja do kraja svog života ostaje zaokupljen pitanjem o razlozima poraza radničke klase u Italiji nakon Prvog svjetskog rata. Kako je bilo moguće ne samo da se brojno radništvo i seljaštvo nije bilo u stanju ujediniti protiv vladajućih klasa nego i to da je isto to radništvo i seljaštvo dobrim dijelom izabralo Mussolinija i povjerovalo retorici fašizma? Čitave su Zatvorske bilješke u suštini pokušaj odgovora na to pitanje, čija svrha nije samo teorijsko razumijevanje historijskih okolnosti, slijeda događaja te njihove međuovisnosti i dijalektičke kauzalnosti već i teorijsko formiranje pretpostavki za dolazak proletarijata na vlast.

Jedan od središnjih koncepata Zatvorskih bilješki – ujedno i najbolja polazišna točka za njihovo tumačenje – jest koncept integralne države, koji nije svojevrsna teorijska apstrakcija kojoj bi se stvarnost trebala prilagoditi, već „teorijska intervencija u određenu političku konjunkturu“[iv]. Konkretno, razmatrajući promjene do kojih je došlo u 19. stoljeću, Gramsci zaključuje da je osim značajnih socijalnih promjena (nove vladajuće klase, široke promjene na socijalnom polju itd.) došlo i do bitne promjene u političkoj sferi, odnosno u formi države specifičnoj za novi način proizvodnje. Specifična „buržoaska revolucija političkog“[v] sastojala se u tome što je buržoazija svrgavanjem aristokracije s pijedestala vladajuće klase bila prisiljena osmisliti nov način vladavine koji se za razliku od prethodnih nije temeljio gotovo isključivo na primjeni sile (gdje je jedina legitimacija bila „svetost“ „božanskog“ društvenog poretka). Preuzevši ulogu vladajuće klase na krilima demokratskih principa proklamiranih tijekom Francuske revolucije, buržoazija je u skladu s tim principima morala transformirati i društvene institucije: sloboda i njena konzumacija u državi u principu su otvoreni za sve pripadnike društva, za razliku od prethodnih društvenih uređenja u kojima je pojedincu rođenje određivalo ostatak života.

Ukratko, buržoazija je naglasak svoje vladavine odlučila staviti na načelo da svatko ima šanse ostvariti i postati što želi, a da bi stvari zaista tako funkcionirale, bila je nužna transformacija države: država se dijeli na građansko društvo (ili civilno društvo), koje sačinjava sfera svih građanskih udruga, pokreta, inicijativa, nedržavnih organizacija, medija, političkih stranaka, klubova itd., te na političko društvo, koje se sastoji od institucija koje se kolokvijalno vežu uz pojam države kao izravno s njom povezane (za razliku od institucija građanskog društva, koje se tako ne percipiraju) poput policije, vojske i sudstva; funkcija je građanskog društva putem institucija koje se većinom percipiraju kao „apolitičke“ proizvesti u masama pristanak na postojeće društvene odnose, dok je funkcija političkog društva osigurati neometano funkcioniranje građanskog društva. Takva je nova država „integralna“ utoliko što ta njena dva „momenta“ – građansko i političko društvo – čine dijalektičko jedinstvo: dok građansko društvo stvara legitimitet političkom društvu da prema potrebi koristi silu (bilo u obliku sudskih kazni i pritvora, bilo u obliku oružane sile) protiv onih društvenih snaga koje nisu pristale uz postojeće društvene odnose i klasne podjele,[vi] političko društvo u trenucima krize osigurava da sfera civilnog društva većinom ostane u skladu s temeljnim ideološkim i političkim pretpostavkama postojećeg načina proizvodnje (odnosno u skladu s načelima slobodnog tržišta, pa makar to značilo i koaliranje s fašizmom ako je jedina druga opcija revolucija).

Prema tome je integralna država historijski proizvod revolucijā u Europi od Francuske revolucije pa okvirno do 1870-ih, kada se završava proces formiranja nacionalnih država (s Italijom i Njemačkom).[vii] Transformiranjem društvenih institucija država nije više samo instrument prisile odozgo, nego „u svojem integralnom obliku postaje mreža društvenih odnosa za proizvodnju pristanka, za uključivanje podređenih klasa u rastući projekt historijskog razvoja vodeće društvene grupe“[viii].

Revolucija koju je buržoaska klasa unijela u koncepciju prava, a stoga i u funkciju države, sastoji se naročito u njenoj spremnosti prilagoditi se […]. Prethodne su vladajuće klase u suštini bile konzervativne, u smislu da nisu bile spremne stvoriti organski prijelaz iz drugih klasa u svoju, odnosno nisu bile spremne povećati vlastitu klasu ‘tehnički’ i ideološki: koncipirale su se poput zatvorenih kasti. Buržoaska se klasa pojavljuje kao organizam u konstantnom pokretu koji je u stanju upiti čitavo društvo asimilirajući ga na vlastiti kulturni i ekonomski nivo. Čitava je funkcija države transformirana, država je postala ‘edukator’ itd.[ix]

Gramsci termin edukator koristi u političkom smislu, točnije, kako bi ukazao na odnos između društvenih grupa koje vode te onih društvenih grupa koje su njima vođene. Buržoaska klasa i njeni klasni saveznici vode ostale podređene klase utoliko što putem integralne države, odnosno sfere građanskog društva, proizvode njihov pristanak na takav odnos. Gramsci takav odnos naziva hegemonijom[x]. No kao i momenti integralne države kojima pripadaju, funkcije hegemonije (koju vrši građansko društvo) i prisile (koju vrši političko društvo) nisu moguće jedna bez druge. Prisila i pristanak (ili hegemonija) „stvaraju ‘protutežu’ jedna drugoj u jedinstvu koje ovisi o očuvanju preciznog, ‘neuravnoteženog’ ekvilibrija: ne smije se činiti da prisila odveć dominira nad pristankom, ali ‘pravi odnos’ među njima zapravo podrazumijeva više težišta na strani prisile“[xi].

Ova nova forma države ujedno je razlog zašto u modernim kapitalističkim društvima nije više moguće jednostavno silom preuzeti vlast. Gramsci to objašnjava na historijskom iskustvu europskih komunista tog perioda, kada se u Rusiji uspješno odvija socijalistička revolucija, a istovremeno na Zapadu slični politički projekti jedan za drugim propadaju (uključujući i Italiju). Razlog je tomu, tvrdi Gramsci, taj što Rusija nije proživjela pravu buržoasku revoluciju, nego su feudalni društveni odnosi opstali sve do 20. stoljeća. Shodno se tomu nije razvio niti novi oblik države svojstven kapitalizmu i nacionalnoj državi – integralna država – već je jedina funkcija države još uvijek bila prisila.[xii] „U Rusiji je država bila sve, a građansko društvo nerazvijeno i želatinozno; na Zapadu je postojao pravi odnos između države i građanskog društva i kad se država srušila, odjednom se iza nje otkrila snažna utvrda građanskog društva. Država je bila jedino vanjski rov iza kojega je stajao snažan sustav utvrda i rovova.“[xiii] Ono što je prema tome potrebno da bi se svrgnula hegemonija buržoazije jest protuhegemonijski politički projekt – ne tek revolucija u smislu oružane borbe nego i ideološka borba u sferi građanskog društva kojoj je cilj promijeniti odnose društvenih snaga i prekinuti proizvodnju pristanka te pridobiti mase na svoju stranu. Bez socijalne je baze revolucija u kapitalizmu samo naivan san.

Dakako, boriti se protiv hegemonije buržoazije podrazumijeva razumjeti kako ona funkcionira. Institucionalni okvir za proizvođenje pristanka, kao što smo ustanovili, pruža građansko društvo (što ga štiti političko društvo). Taj institucionalni okvir Gramsci naziva hegemonijskim aparatom. No pristanak se ne proizvodi jednostavno samom činjenicom da hegemonijski aparat postoji; za njegovo funkcioniranje potrebna je vojska službenika, tehničara, inspektora, uslužnih djelatnika, ukratko, svih tipova činovnika uopće – njih Gramsci naziva tradicionalnim intelektualcima. Intelektualci prema tome za Gramscija nisu kolokvijalno shvaćene „javne ličnosti“ koje su (ponekad čak i) „visokoobrazovane“. Intelektualci nastaju organski iz klase koja se historijski konsolidira u vladajuću, odnosno vodeću ili hegemonijsku klasu, te je „čine homogenom i osvješćuju joj vlastitu funkciju ne samo na ekonomskom nego i na socijalnom i političkom polju“. Razlog zašto su intelektualci buržoazije tradicionalni jest taj što se oni uslijed historijske dugotrajnosti svoje funkcije počinju (auto)percipirati kao odvojeni od bilo kakvih političkih pitanja (utoliko i mogu nastupati u javnosti kao „neutralni“ politički komentatori),[xiv] bez ikakve klasne pripadnosti ili funkcije u reprodukciji klasnih odnosa.

Tradicionalni intelektualci, vršeći specifične funkcije unutar buržoaskog hegemonijskog aparata, proizvode pristanak na način da barataju senso comuneom[xv], što za Gramscija znači svojevrstan opći način mišljenja, ali izrazito nekritičan, proturječan i fragmentiran, pa stoga i podložan manipulaciji. Senso comune sastoji se od vrijednosti i vjerovanja iz različitih historijskih perioda koji onda čine svojevrsni ideološko-svjetonazorski kolaž pojedinčeve svijesti. Jan Rehmann upotrebljava sjajnu metaforu kada piše da se Gramscijev senso comune „može usporediti s kamenolomom koji se sastoji od nekoliko različitih slojeva iz različitih geoloških perioda koji su posloženi jedan na drugi. Ti su ‘slojevi’ sirovina koju obrađuju i transformiraju ideološki aparati i ideolozi.“[xvi] Zadaća je tradicionalnih intelektualaca prema tome održavati fragmentiranost senso comunea te stimulirati njegove reakcionarne, religiozne i praznovjerne elemente, što rezultira pasivnom sviješću. Podređene klase ne žive jednostavno u „krivoj svijesti“, kao što je Lukács smatrao,[xvii] već ih se navodi da dijele svjetonazor koji je nesamostalan i inferioran svjetonazoru vladajuće klase i tradicionalnih intelektualaca, te ih stoga sigurno ne vodi političkom djelovanju, već pasivnom pristanku ili defetizmu zbog osjećaja nemoći da išta promijene vlastitim djelovanjem.[xviii] Zbog senso comunea i prakse talijanskih tradicionalnih intelektualaca talijanske niže klase nisu bile u stanju nadići vlastite partikularnosti i uvidjeti da dijele neke bitne interese koji nadilaze uske ekonomske interese njihovih zanimanja (radnik ili seljak) ili njihova kraja (Sjever ili Jug Italije) – na taj način senso comune održava niže klase razjedinjenima i perpetuira antagonizme među njihovim pripadnicima.

Drugi su tip intelektualaca organski intelektualci, svojstveni protuhegemonijskom političkom projektu podređenih klasa ili hegemoniji proletarijata. Jednako kao i tradicionalni intelektualci, njihovo je porijeklo klasno, oni su pripadnici podređenih klasa, ali za razliku od tradicionalnih intelektualaca organski intelektualci ne gube svoje klasno porijeklo niti ga poriču, nego, dapače, rade na tome da ga održe i naglašavaju. Oni ne pristupaju masama svisoka, nego kao ravnopravni sugovornici i istomišljenici. Njihova je zadaća organizirati mase, ne samo praktično nego i intelektualno, tako što moraju prepoznati „zdravu jezgru“ senso comunea koja nedvojbeno postoji, ali koju potiskuju tradicionalni intelektualci i buržoaski hegemonijski aparat. Tu „zdravu jezgru“ Gramsci naziva buon senso[xix], a ona se sastoji u „nadilaženju bestijalnih i elementarnih strasti kroz spoznaju koncepta [historijske] nužnosti koji daje svjesnu usmjerenost čovjekovoj aktivnosti“[xx]. Radi se dakle o sposobnosti razlikovati što je uistinu nužno, a što se samo pojavljuje kao takvo ili prikazuje takvim eda se ne bi transformiralo, a zapravo se može transformirati svjesnim i planiranim ljudskim djelovanjem. Zadaća je organskih intelektualaca ujediniti mase intelektualno, jezično i kulturno te time početi formirati protuhegemonijski aparat i širi protuhegemonijski politički projekt koji za konačni cilj ima promjenu kapitalističkog načina proizvodnje. Takvo ujedinjenje može biti jedino dugotrajan proces za koji nije moguć univerzalan „recept“ – kao što je iskustvo Rusije i ostalih zemalja koje su isto iskustvo pokušale „prenijeti“ pokazalo, svaki takav politički projekt ima svoje, lokalno-nacionalne i regionalne specifičnosti – a koji se ostvaruje (u vrlo općenitim crtama) razotkrivanjem proturječja kapitalističkog načina proizvodnje koji integralna država s čitavim svojim osobljem i aparatom nastoji prekriti te konstantnom inovacijom oblika praksi koje će širim masama pružiti potrebno znanje za i nadu u mogućnost promjene društvenih odnosa. Tako stvoreno znanje generirat će opet nove prakse, čime se otvara perspektiva revolucionarne „uzlazne spirale“. Taj proces Buci-Glucksmann naziva gnoseologijom politike: znanje „ima učinke u praksama, a sve prakse sadrže učinke znanja“.[xxi] Ono čega organski intelektualci pritom trebaju biti svjesni jest: „1) Nikada se ne umoriti od ponavljanja vlastitih argumenata (iako treba pružiti literarne varijacije na temu): ponavljanje je najbolja didaktička metoda rada na popularnom mentalitetu. 2) Neprekidno raditi na intelektualnom nivou šireg sloja stanovništva ili, drugim riječima, dati osobnost amorfnom masovnom elementu.“[xxii]

Alen Sućeska

* tekst je prenesen iz 4. broja časopisa Nepokoreni grad 

Literatura:

Buci-Glucksmann, Christine (1980). Gramsci and the State. London: Lawrence and Wishart.

Gramsci, Antonio (1959). Izabrana dela. Beograd: Kultura.

Gramsci, Antonio (1995). Further Selections from the Prison Notebooks. London: Lawrence & Wishart.

Gramsci, Antonio (2012). Selections from the Prison Notebooks. London: Lawrence & Wishart.

Lukács, György (1970). Povijest i klasna svijest. Zagreb: Naprijed.

Rehmann, Jan (2013). Theories of Ideology. Leiden – Boston: Brill.

Santucci, Antonio (2010). Antonio Gramsci. New York: Monthly Review Press.


[i]               Novine su nastavile kasnije izlaziti, nakon pada fašizma u Italiji, sve donedavno – u srpnju 2014. novine su navodno definitivno ugašene zbog financijskih poteškoća.

[ii]              Citirano prema: Santucci 2010, str. 52. (Ovaj citat, kao i svi ostali iz strane literature, moj je prijevod. – A. S.)

[iii]              Ibid., str. 68.

[iv]              Thomas 2010, str. 140.

[v]              Ibid., str. 143.

[vi]              U čemu leži pravi korijen Weberova „monopola na legitimnu upotrebu sile“ koji država navodno posjeduje. Weber utoliko, kao što je općenito i običaj s buržoaskim teorijama države, vidi samo jedan njen moment, i to tako da se on pojavljuje iz sama sebe, kao kakav fantom. U tom je smislu čak i Hegel ispred Webera. Kao što je fetišizam robe tipičan za buržoasku ekonomsku teoriju, tako možemo reći i da je etatistički fetišizam tipičan za buržoasku teoriju države.

[vii]             Dakako, nisu sve revolucije u tom periodu bile buržoaske – naročito od 1848. do Pariške komune 1871. Europa je svjedočila mnogim pokušajima proleterske revolucije, no u svim se slučajevima buržoazija uspjela obraniti i očuvati status quo.

[viii]            Thomas 2010, str. 143.

[ix]              Gramsci 2012, str. 260.

[x]              Termin koji posuđuje od ruskih debata početkom 20. stoljeća, naročito od Lenjina, ali ga dodatno razvija na svoj, originalan način.

[xi]              Thomas 2010, str. 165.

[xii]             Utoliko u sljedećem citatu Gramsci termin država koristi kao ekvivalent političkog društva.

[xiii]            Gramsci 2012b, str. 238.

[xiv]            Njihovu ulogu ne može se preuveličati: nije riječ samo o „neutralnim“ političkim komentatorima (a la Žarko Puhovski u Hrvatskoj), nego o čitavoj vojsci „neutralnih eksperata“, od NGO-a do think tankova čije se mišljenje traži kad god je u pitanju problem „prekompliciran“ za širu javnost.

[xv]             Ovaj pojam ostavljam u talijanskom originalu jer se prijevod na hrvatski čini nemogućim: „zdrav razum“ upravo je suprotno od onoga što Gramsci time označava. Iako se radi o „općem načinu mišljenja“, kako se može naći u nekim jugoslavenskim prijevodima Gramscija (usp. Gramsci 1959), u senso comune nema ničeg „zdravog“; naprotiv, senso comune sve je samo ne „zdrav“ način mišljenja.

[xvi]            Rehmann 2013, str. 128.

[xvii]            Usp. Lukács 1970.

[xviii]           Taj je posljednji fenomen povezan uz fetišizam, što Gramsci također problematizira u Zatvorskim bilješkama: „Budući da je široko rasprostranjeno determinističko i mehanicističko shvaćanje povijesti (…), pojedinci počinju vjerovati (uvidjevši kako se, unatoč njihovoj ne-intervenciji, nešto i dalje događa) da zapravo iznad njih postoji fantomski entitet, apstrakcija kolektivnog [društvenog] organizma, određena vrsta autonomnog božanstva koje misli, ne glavom specifičnog bića, ali ipak misli, koje se miče, ne pravim nogama žive osobe, ali se ipak miče itd.“ (Gramsci 1995, str. 15).

[xix]            U ovom bismo slučaju to zaista mogli prevesti kao zdrav razum.

[xx]             Gramsci 2012, str. 328.

[xxi]            Buci-Glucksmann 1980, str. 349.

[xxii]            Gramsci 2012, str. 340.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close