TEKST

8. maj. Oslobođenje!

Autor nam u svom tekstu nudi uvid u kaotičnu situaciju koja je vladala Zagrebom uoči ulaska partizanskih jedinica povezujući je sa širim kontekstom unutar kojeg se ona odvijala. Nakon Hitlerovog ubojstva, ustaško vodstvo pokušava pronaći instant rješenje u vidu nekakvog dogovora sa Saveznicima, Zagreb je preplavljen izbjeglicama među kojima su i četničke i ustaške grupacije te se javlja potreba za uspostavljanjem reda u gradu u kojem je moralno i vojno poniženje protivnika izazvalo vandalske odmazde. Oslobođenje Zagreba za mnoge njegove stanovnike značilo je olakšanje te početak novog, sretnijeg razdoblja – iako borba još nije gotova.

Bio: Josip Jagić diplomirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2015. godine s temom “Uspostava i karakteristike narodne vlasti na primjeru Koprivnice nakon oslobođenja 1943.-1944.”. Istraživač je na projektu “Zagreb: Kartografija otpora” te istraživač na projektu “Arhiv radničkih borbi”. Sudjeluje u brojnim arheološkim istraživanjima. Aktivist i član Mreže antifašistkinja Zagreb.

Jedinice Desetog zagrebačkog korpusa u popodnevnim satima 8. svibnja 1945. nalazile su se u okolici sela Sv. Petar Orehovec, udaljenog 60 km od Zagreba, kad se preko radija prvo čulo komešanje i borba za mikrofon te nakon toga riječi: “Ovdje komandant bataljona… Građani Zagreba! Poslije četrigodišnjeg ropstva Zagreb je oslobođen!”[i] Naime, još je 6. svibnja Đuro Kumičić, saborski kvestor kojem je poglavnik Ante Pavelić povjerio da preda Zagreb jedinicama Jugoslavenske armije, preko radija proglasio Zagreb “otvorenim gradom”[ii]. Iako su postojale mnoge naznake za takav razvoj događaja, a obavještajne su informacije koje je vodstvo Narodno oslobodilačkog pokreta (NOP) primalo od ilegalnih organizacija u gradu jednim dijelom nagoviještale takav razvoj događaja, ta je vijest ipak izazvala određeno iznenađenje u svim strukturama NOP-a.[iii]

Kako su se nacističke armije nakon poraza kod Staljingrada početkom veljače 1943. konstantno povlačile pred Crvenom armijom, ustaške su se vlasti počele pripremati za slučaj da se bojišnica približi Zagrebu.[iv] S vremenom je ono što se prvo činilo i prezentiralo kao taktičko povlačenje nacističkih patrona počelo poprimati konture potpunog vojnog poraza nacističkih gospodara koji su se do jučer činili nepobjedivima. Sukladno toj dinamici mijenjaju se planovi ustaškog vodstva o obrani Zagreba.

U prvim je planovima ustaškog vodstva Zagreb trebao biti točka od koje više nema povlačenja i koju je trebalo braniti do posljednjeg čovjeka. Zagreb se trebao pretvoriti u Termopilski klanac ili Siget, a Pavelić pridružiti panteonu slavno “za dom” palih nacionalnih junaka.[v] Takav scenarij “posljednjeg obračuna” kao završenog čina tragedije u ustaškoj režiji činio se sasvim dosljednim s obzirom na dotadašnji fokus fašističke odnosno ustaške ideologije i propagande na čast i domovinu, koje su bile u neraskidivoj vezi sa žrtvom, ratom i smrti.[vi] Kako se trenutak realizacije takvog scenarija približavao, tako se unutar ustaškog vodstva od njega i odustajalo, što je vidljivo već od kraja 1944. kada se arhiva Ministarstva vanjskih poslova evakuira u Njemačku te se počinju raditi liste za evakuaciju osoblja.[vii] Iako se u javnosti konstantno inzistiralo na tome da se zbijanjem svih preostalih snaga na Zvonimirovoj liniji (pravac Karlovac–Dugo Selo–Vrbovec–Križevci–Koprivnica–Drava) obrani Zagreb i ono što je ostalo od NDH,[viii] stvarnost je ipak bila drugačija. Čini se da je evakuacija već krajem 1944. postala najrealnije rješenje, a prvotno je bila zamišljena kao povlačenje zajedno s nacističkim saveznicima na teritorij Trećeg Reicha kako bi se tamo nastavila efikasna obrana, čime bi Treći Reich postao, pretpostavljam nepokorena, Alpska tvrđava.[ix] No Hitlerovo eskapističko bunilo i ustaški politički diletantizam odavno su bili predodređeni sudariti se s realpolitikom u obliku crvenoarmijskih i jugoslavenskih snaga. Za Hitlera su posljedice sudara bile smrtonosne, a za ustaše je sudar samo nakratko odgodio neizbježno i podigao ulog u ljudskim životima na objema stranama. Naime, nekoliko dana nakon što je Hitler izvršio samoubojstvo i samo dva dana prije nego što će Njemačka potpisati bezuvjetnu kapitulaciju ustaše pokušavaju promijeniti patronat te, usprkos zaključcima donesenim na Jalti u veljači 1945., pokušavaju postići neki tip separatnog mira sa zapadnim Saveznicima za koje su, bez ikakvog smisla za realpolitiku, pretpostavljali da će odmah po kapitulaciji Hitlerovog Trećeg Reicha ući u ratni sukob sa SSSR-om i njegovim komunističkim drugovima.[x] S obzirom na geopolitičke konstelacije takav tip ishoda nije bio moguć. Vrlo je vjerojatno da Pavelić nikada nije ni vjerovao u mogućnost takvog ishoda te da je cijela diplomatska akcija bila blef kako bi se iole opravdala već zamišljena i 30. travnja definitivno dogovorena evakuacija, no ono što je uslijedilo nakon odbijenice zapadnih Saveznika više nije bila organizirana evakuacija – bilo je to rasulo koje Dragutin Kamber opisuje riječima: “Nikako se nije moglo znati tko dirigira, tko odakle polazi, tko koga čeka. Zastajkivanja, suludog trčkaranja, dozivanja, čekanja – koliko god hoćeš.”[xi]

Zagreb je tih zadnjih dana travnja i prvih dana svibnja izgledao potpuno kaotično. Slamanje Srijemske fronte i nezadrživo nadiranje partizanskih snaga prema zapadu Jugoslavije uzrokovalo je dolazak velikog broja izbjeglica u Zagreb, za koji je propaganda tvrdila da će biti branjen na dobro utvrđenoj Zvonimirovoj liniji. Izvještaj OZNA-e iz svibnja procjenjuje da se u Zagrebu nalazilo oko 250 000 izbjeglica (od kojih je vjerojatno 50 000 krenulo u bijeg prema zapadu). Goldstein isto tako objavljuje i tvrdnju suvremenika da je problem izbjeglica “u travnju dosegao oblik prave stravične poplave: prava slika jednog rasula, gdje pojedinci i obitelji spašavaju sami sebe (…). Sada se izbezumljeno mnoštvo slijevalo u Zagreb, zakrčilo sve ulice i zatrpalo sve trgove.”[xii] Uza sve izbjeglice iz raznih dijelova NDH koje su bježale pred Jugoslavenskom armijom nalazio se i cijeli niz vojnih postrojbi koje su, bojeći se da će partizani sada na njima iskušati iste tretmane koje su oni primjenjivali na partizanima tijekom rata, htjele samo na zapad. One su se sastojale od pripadnika raznih ustaških postrojbi i domobrana, pripadnika Wermachta te raznih četničkih grupacija. Cijela ta velika i heterogena vojna formacija – kojoj su zajednički bili jedino ekstremistički antikomunizam, odgovornost za zločine bez presedana i neizbježnost skorog vojnog poraza – sada se nalazila na malom prostoru Zagreba i njegove okolice.

Boravak toliko velikog broja vojnih jedinica Osovine na tako malom prostoru uvelike je otežavao i ilegalni rad u Zagrebu. U izvještaju od desetak dana prije oslobođenja Zagreba Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA) javlja kako je “ofenziva JA prisilila neprijatelja na masovno povlačenje u smjeru Zagreba i dalje tako da je cijeli okrug Zagrebački upravo preplavljen neprijateljskom vojskom, a rad i održanje naših organa na tom okrugu postao je takorekoć nemoguć”[xiii]. Iako se citirani izvještaj prije svega odnosi na organe narodne vlasti (narodnooslobodilačke odbore, AFŽ, Narodnu pomoć itd.), čini se da situacija nije bila drugačija ni što se tiče partijskih organizacija. Nakon posljednjeg hapšenja članova rajonskih komiteta i Mjesnog komiteta u Zagrebu u periodu od siječnja do ožujka 1945. godine, odlučeno je kako se oni više niti neće osnivati u gradu, već će se osnovati na slobodnom teritoriju.[xiv] Bila je to odluka koja je proizlazila iz želje da se postojeći aktivisti zaštite od daljnjeg stradavanja. U gradu je zadržana samo osnovna organizacija koja je služila za obavještajne potrebe i otpor koncentriranog i ograničenog tipa.[xv]

Probojem Srijemske fronte 12. travnja 1945. ubrzava se tempo povlačenja nacističkih i kvislinških snaga. Izbijanjem snaga Prve armije Jugoslavenske armije (JA) na lijevu obalu rijeke Ilove 27. travnja 1945. sve iluzije o obrani Zagreba, ako su i postojale do tog trenutka, padaju u vodu.[xvi] 30. travnja, istog dana kada i prve nacističke jedinice počinju napuštati obrambene položaje oko rijeke Ilove i Bilogore te se povlače prema Zagrebu, a odande dalje na zapad prema Austriji, Pavelić na sjednici vlade NDH donosi definitivnu odluku o povlačenju i napuštanju Zagreba.[xvii] Naredba da se sve jedinice NDH stacionirane u Zagrebu počnu povlačiti prema Celju izdana je u noći s 5. na 6. svibnja i povlačenje je počelo odmah.[xviii] Mogli bismo reći da su obrambene djelatnosti koje nakon toga provode jedinice NDH i njihovi saveznici zapravo samo osiguranje povlačenja glavnine snaga prema Austriji; Zagreb se brani tek posredno.

Kako je dobar dio nacističkih i kvislinških snaga napustio Zagreb tijekom 6. svibnja, tako je već spomenuti Kumičić proglasio Zagreb otvorenim gradom. Javni red u gradu do predaje grada jugoslavenskim armijama trebala je osiguravati Narodna zaštita (NZ) koja je “kao organizacija sa golemom većinom antifašistički orijentiranih ljudi (razumljivo, osim pojedinih izuzetaka za koje se znalo i od kojih su se svi čuvali) bila jako privlačna za nas [ilegalnu gradsku organizaciju NOP-a, op. Jagić], da nam u posljednjim danima rata, budući da je iz Zagreba do tada otišao na slobodni teritorij velik broj aktivista, bude od pomoći u očuvanju javnih objekata i održavanju kakvog-takvog reda u gradu u vrijeme moralnog i vojnog rasula neprijatelja, da ne dođe do neželjenih pljački i ubojstava do dolaska jedinica naše Armije”[xix]. Jedinice NZ-a tijekom sljedećeg dana i noći sa 7. na 8. svibnja sukobljavale su se s raznim ustaškim jedinicama koje su ostale u gradu i pljačkale i vršile likvidacije.[xx] S obzirom na to da se jedinice NZ-a i partijskih aktivista ipak nisu mogle nositi s preostalim ustašama u gradu,[xxi] iz zagrebačkog štaba koji je rukovodio aktivistima u gradu poslana je depeša da se jedinice jugoslavenskih armija požure u grad kako bi spriječile dodatne ljudske žrtve i uništavanje imovine jer je lokalna procjena bila da NZ do 10. svibnja, kada se predviđao dolazak JA u grad, neće moći održati javni red i mir jer je broj preostalih ustaša i nacista u gradu i njegovoj okolici bio prevelik.[xxii] Očito je da se bijeg iz Zagreba dogodio zaista iznenadno te se situacija na vojnom planu izmijenila rapidno te je postalo jasno da se Zagreb, usprkos ustaškoj propagandi, ne misli braniti. Takav je razvoj događaja zatekao i jugoslavenske armije na terenu iako situacija i nije bila toliko jednostavna koliko se mogla činiti na prvi pogled.

Naime, nakon što je Unska grupa divizija (28. slavonska divizija, 39. krajiška divizija i 45. srpska divizija) Druge armije razbila obranu na Uni,[xxiii] Zagreb, koji sada nitko sa zapada ni s juga nije branio, nalazio se na dlanu. Jedinicama Druge armije naređeno je da nastave s pritiskom nad razbijenim neprijateljem koji se povlačio. 28. slavonska i 45. srpska divizija trebale su osigurati grad s juga i zapada. No jedinice 28. slavonske divizije nakon oslobođenja Velike Gorice nastavile su goniti neprijatelja prema Zagrebu, nakon čega su se našle u borbi za zagrebačke mostove na Savi, koje su nakon uspješnih borbi i osigurale te se tu zaustavile.[xxiv] U isto su vrijeme jedinice 45. srpske divizije također izbile na desnu obalu Save kod Jakuševca, nakon čega su dijelovi njezinih jedinica kod Trnja prešli Savu i ušli u Zagreb da sudjeluju u uličnim borbama koje su vodili aktivisti NOP-a i NZ-a.[xxv] Jedinice Prve armije koje su se kretale lijevom obalom Save i prilazile gradu s istoka imale su teži put prema Zagrebu jer su naišle na prilično jak otpor ostataka njemačkih i ustaških jedinica.[xxvi]

Od svih grandioznih planova obrane Zagreba ispalo je da se, barem prema rasporedu jedinica NDH i njihovih saveznika, umjesto obrani grada sada pristupilo obrani povlačenja prema Austriji, koje se i dalje trebao braniti na Uni, u Karlovcu i na istočnim prilazima Zagrebu. Ono što je prvotno bilo planirano kao vanjska obrana Zagreba sada je postalo odstupnica, no koja god da je bila strateška uloga takvoga vojnog rasporeda, ona je i dalje patila od istih boljki, a to je da u zamišljenim kapacitetima nije bila izvediva. Nakon što su jedinice Druge armije slomile obrane na Uni i zauzele Karlovac, uslijedio je i ubrzani raspad ustaških i nacističkih obrana na području Zagreba. Takva novonastala situacija iznenadila je i Vrhovni štab JA koji je rukovodio vojnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije. To je vidljivo iz energične i pomalo panične naredbe Vrhovnog štaba od 7. svibnja Prvoj armiji koja glasi: “Sada je Radio-Zagreb saopštio da su nemačko-ustaške snage napustile Zagreb i da su u gradu ostavile jednog građanina sa zadatkom da isti preda grad našim trupama. U vezi s time vrhovni komandant je naredio da najhitnije s vašim snagama upadnete u Zagreb.”[xxvii] Za potrebe tog poduhvata, a i da ispoštuje dotadašnju svojevrsnu partizansku tradiciju prema kojoj se nastojalo da se oslobađanje velikih gradova prepusti jedinicama koje su se borile u njihovoj okolici, Vrhovni je štab izdvojio Deseti zagrebački korpus iz sastava Treće armije i uvrstio ga u sastav Prve armije.[xxviii] Već sutradan (8. svibnja), kada su se jedinice Prve armije krvavo i teško probijale kroz sela koja su ležala na istočnim prilazima grada, Vrhovni štab naređuje: “Vrhovni komandant je naredio da najhitnije pošaljete izvještaj o situaciji. Da li ste upali u Zagreb. Trebate danas pod svaku cenu upasti u grad. “[xxix] Bitke na istočnim prilazima gradu pa onda kasnije na Medvednici i Sljemenu, lokacijama koje su bile dio operativne zone Prve armije, bile su izuzetno teške. Na sam dan (7. svibnja) kad je Vrhovni štab naredio Prvoj armiji najhitniji upad u Zagreb, 1. proleterska divizija, koja je bila u njezinu sastavu, oporavljala se u Vrbovcu koji je oslobodila samo nekoliko sati prije te naredbe, pri čemu je imala 600 boraca izbačenih iz stroja uslijed dva dana žestokih borbi.[xxx][1] Do ranih jutarnjih sati 9. svibnja istočni prilaz gradu bio je otvoren, a borbe su se nastavile narednih dana na Medvednici i Sljemenu gdje su se, u namjeri da pruže posljednji otpor, povukle razbijene nacističke i kvislinške snage koje se nisu na vrijeme uspjele izvući iz Zagreba i njegove okolice.[xxxi]

U poslijeratnoj historiografiji i javnosti postojao je velik prijepor oko toga čije su jedinice prve ušle u grad. Ta rasprava danas nije previše bitna. Ono što je očito jest da to nisu bile jedinice Desetog zagrebačkog korpusa. One na kraju nisu sudjelovale u borbama za neposredno oslobođenje grada, već su 9. svibnja predvodile svečanu povorku partizanskih jedinica pred građanima povodom oslobođenja Zagreba. Zagreb je bio pošteđen dodatnog ratnog razaranja i vjerojatno je zbog toga svima i laknulo jer su se nadali da su time borbe za oslobođenje zemlje nakon nesmiljenog četverogodišnjeg rata okončane. Nade su se ubrzo pretvorile u tlapnje. Iz prisjećanja Martina Berte vidljiva je sva emotivnost prilikom ulaska jedinica Desetog zagrebačkog korpusa u svoj grad 9. svibnja. On opisuje špalire građana koji dočekuju partizanske jedinice, posebice jedinice Desetog zagrebačkog korpusa, kojeg je i sam bio dijelom. Nemjerljivo ushićenje i entuzijazam zbog konačnog kraja rata bili su prisutni na svakom koraku. No Berta također spominje i borbe u gradu tog dana, što nam govori kako je oružani sukob s neprijateljem ipak nešto što neće prestati samo zbog toga što je netko negdje u Francuskoj potpisao neki komad papira kojim je obećao prekid sukoba.[xxxii] 8. svibnja u 23 sata diljem Europe nastupilo je primirje; sve vojne formacije koje su se borile na strani Osovine imale su predati oružje i prestati s ratnim aktivnostima te se predati prvoj savezničkoj vojnoj formaciji na terenu gdje su se zatekle u vrijeme nastupanja primirja. U cijeloj su Europi pucnjevi utihnuli, jedino su u Jugoslaviji nastavljeni s još većom žestinom. Svoj ratni dnevnik Ivan Šibl završava riječima: “Na Sljemenu se puca. To se naši obračunavaju sa ustaško-njemačkom kolonom koja se povukla u zagrebačku goru. Mislim da je moj ratni dnevnik završen.”[xxxiii] Rat je trebao biti gotov u zadnjem satu 8. svibnja i s pravom je Šibl računao da je vrijeme da se ratni dnevnik završi, no rat će se završiti tek sedam dana kasnije nakon nehumanih borbi u Sloveniji na putu prema Austrijskoj granici. Zagreb je ostao pošteđen te produžene završne ratne tragedije. Sukobi koji su nastavljeni u gradu i njegovoj okolici bili su stvarni, žestoki i tragični, no ipak su bili međusobno nekoordinirani i s obzirom na krah kvislinških jedinica imali su samo lokalni karakter. Bijegom armijā Osovine prema Austrijskoj granici sukob se selio na sjeverozapad i na taj način poštedio Zagreb znatnijih ratnih razaranja.

Nakon četiri godine ratovanja grad je bio slobodan. Nemoguće je utvrditi koliki je broj Zagrepčana aktivno sudjelovao u partizanskim jedinicama. No s priličnom je sigurnošću utvrđeno da je 8000 Zagrepčana poginulo u jedinicama NOP-a,[xxxiv] dok ih je sveukupno 20 000 tisuća stradalo u partizanima i kao žrtve fašističkog terora.[xxxv] S obzirom na to da je Zagreb bio samo središte NDH i da je bio valjda jedini prostor te države gdje su njezini represivni i ideološki aparati mogli funkcionirati u svom punom potencijalu, Zagreb je bio jedan od najtežih terena za razvoj NOP-a. Ilegalne su se organizacije stalno nalazile na udaru represivnog aparata i nekoliko su puta bile potpuno uništene u raznim provalama. Tijekom četiri ratne godine sastav osnovne gradske organizacije (Mjesnog komiteta) mijenjao se čak 22 puta. Od 51 člana Mjesnog komiteta, koliko ih je prošlo kroz to partijsko tijelo tijekom cijelog rata, samo je njih 26 preživjelo rat.[xxxvi] Gradska organizacija – zajedno s rajonskim komitetima, odborima Narodne pomoći, narodnooslobodilačkim odborima, odborima Antifašističkog fronta žena itd. – nekoliko je puta dizana iz samih temelja nakon devastirajućih udaraca represivnog aparata NDH. Čini se da su samo organizacija i politika koja je imala širu lokalnu potporu mogle uvijek iznova preživjeti u teškim uvjetima koje je predstavljao Zagreb kao središte NDH. No koliko god da su okolnosti rada NOP-a bile teške, organizacije i ljudi koji su bili otpor zločinačkom režimu uvijek su se iznova podizali. Kad više ne bi bilo moguće ostati u Zagrebu, slani su u partizanske jedinice izvan Zagreba s kojima su sudjelovali u oslobođenju cijele Jugoslavije. No tijekom cijelog rata ilegalna je organizacija NOP-a u gradu postojala i uvijek iznova gradila svoju mrežu otpora u koju je bilo uključeno nebrojeno mnogo građana.

Pitanje tko je prvi ušao u Zagreb danas ostaje potpuno periferno. Ono je zbroj raznih okolnosti na vojnom planu koje su se tih dana mijenjale munjevitom brzinom. Ako je pak bitno da su u grad trebale prve ući domaće jedinice, onda bi rijetko koja partizanska jedinica bila prikladnija od 28. slavonske divizije, koja je imala ključnu ulogu u razvoju NOP-a u okolici Zagreba oslobađajući Zagorje, Prigorje, Podravinu i Moslavinu i čije su borbene redove činili i Zagrepčani koji su s njom sudjelovali i u oslobođenju Beograda. U neposrednim borbama za oslobođenje sudjelovala je i 13. proleterska brigada Rade Končar koja je djelovala u sklopu 1. proleterske divizije – brigada koja je bila prva veća borbena jedinica u okolici Zagreba i koja je dobar dio svog ratnog puta provela na Žumberku i u neposrednoj okolici Zagreba.[2] Osim toga, zajedno s 28. divizijom u oslobođenju je sudjelovao i Posavski partizanski odred koji je ujedno bio jedna od prvih partizanskih jedinica koje su ušle u Zagreb (ako ne i prva), a koji je cijelo vrijeme svoga postojanja djelovao u sklopu Desetog zagrebačkog korpusa. Ali, koliko god se trudili, nemoguće je Narodnooslobodilačku borbu svesti u isključivo nacionalne i lokalne okvire jer ona to nikada nije ni bila. Zagreb, njegov otpor i njegovo oslobođenje dio su šireg mozaika koji se temeljio na međunarodnom otporu politikama dominacije i istrebljenja koje je predstavljao fašizam i njegova lokalna i retrogradna inačica ustaštvo.

Josip Jagić

[1] Zdenko Duplančić koji je sudjelovao u borbama za Vrbovac u jednom od svjedočenja iznosi: Sjećam se da je moj komandant Vaso Jovanović (zapovjednik 1. proleterske divizije, op. J.J.) hrabar, srčan i onako crnogorski pomalo tvrd čovjek, kao dijete plakao kada je vidio da smo, dva dana pred kraj rata, posle bitke kod Vrbovca, izgubili čak 163 vojnika. Koju su mladost tu pred Zagrebom pobile ustaše i Njemci, samo da znate… Vidi:http://www.uafdu.hr/clanak.php?id=1634, pristupljeno 26. travnja 2016.

[2] 13. proleterska brigada Rade Končar je svoj ratni put završila u Zagrebu. Kao domaća jedinica preuzela je garnizonsku dužnost osiguranja Zagreba po njegovom oslobođenju, vidi: Todor Radošević, Trinaesta proleterska brigada «Rade Končar», Vojnoizdavački zavod:Beograd, 1984, 334-335.

[i] Ivan Šibl, Sjećanja II – ratni dnevnik, Globus: Zagreb, 1986, 420.; Tvrtko Jakovina, Trenuci katarze. Prijelomni događaji XX. stoljeća, Fraktura: Zagreb, 2013, 99.

[ii] Duško Doder, “Posljednji dani u okupiranom Zagrebu”, U: Zbornik sjećanja – Zagreb 1941.-1945., knjiga 4, ur. Lutvo Ahmetović, et al., Zagreb: 1982, 367.; Vlasti proglašavaju pojedini grad otvorenim kad nemaju nikakvu namjeru obrane grada od neposrednih neprijateljskih jedinica.

[iii] Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske tek 8. svibnja raspravlja koga će slati u Zagreb, vidi: Hrvatski državni arhiv (HDA)-1220-Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske (CK SKH),KP-42-II/3285b; Ivan Stevo Krajačić 8. svibnja traži prijevozna sredstva jer su svi izgledi neposrednog ulaska u Zagreb, vidi: HDA-1491-Odjeljenje zaštite naroda za Hrvatsku (OZNA)-02.49.02.026.

[iv] Od sloma “Podravske republike” u veljači 1944., zagrebački Deseti korpus djeluje u okolici Zagreba do samog završetka rata, tako da izostajanje konvencionalne fronte ispred Zagreba ne znači i izostajanje borbenih aktivnosti u samom gradu i u njegovoj okolici.

[v] Iako se pristupilo izgradnji obrambenih fortifikacija za potrebe Zagreba kao zadnje crte obrane ubrzo je postalo jasno kako se svi predviđeni radovi neće moći izvesti u potrebnom roku pa je i taj, još jedan u nizu, objektivni detalj išao u prilog napuštanju ideje o Zagrebu kao Sigetu. Vidi: Narcisa Lengel-Krizman, Zagreb u NOB-u, Globus: Zagreb, 1980, 278-281.

[vi] Claudio Pavone, A Civil War: A History of Italian Resistance, Verso: London/New York, 2013, 514-515.

[vii] Bogdan Krizman, Ustaše i Treći Reich, Globus: Zagreb, 1983, 274.

[viii] Ivo Goldstein, Zagreb 1941. – 1945, Novi liber: Zagreb, 2013, 331.

[ix] U memorandumu slanom krajem 1944. godine u Berlin Pavelić ističe da bi cilj povlačenja bilo očuvanje “cjelovitosti vojničkog stroja koji bi nastavio borbu s njemačkim snagama, djelomično na njemačkoj fronti, a dijelom u domovini”, citirano u Lengel-Krizman, Zagreb u NOB-u, 277.

[x] Krizman, Ustaše i Treći Reich, 295. – 305.

[xi] Goldstein, Zagreb 1941. – 1945., 338.

[xii] Isto, 337.

[xiii] HDA-1491-OZNA, 04.02.01.73.

[xiv] Lengel-Krizman, Zagreb u NOB-u, 136.; HDA-1220-CK SKH, KP-42-II/3244; Slava Ogrizović, Zagreb se bori, Školska knjiga: Zagreb, 1977, 239-240.

[xv] Bitno je za istaknui kako su gotovo cijelom gradskom organizacijom KP-a neposredno pred oslobođenje rukovodile žene. Glavni instruktor CK KPH za Zagreb bila je Živka Bibanović-Nemčić, ona je surađivala s Ljerkom Kirac – Dulčić, Slavom Urbančić, Josipom Žanić – Silvom itd.

[xvi] Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941. – 1945. Druga knjiga, Vojnoistorijski institut: Beograd, 1965, 576 – 590., 626.

[xvii] Goldstein, Zagreb 1941. – 1945., 335.

[xviii] Vidi 8.

[xix] Bibanović – Nemčić, “Kao instruktor povjerenstva CK KPH dočekala sam oslobođenje u Zagrebu”, 360. – 361.

[xx] Veliki se broj Luburićevih jedinica 8. svibnja u pet sati ujutro još uvijek nalazio u Zagrebu, vidi: Bibanović – Nemčić, “Kao instruktor povjerenstva CK KPH dočekala sam oslobođenje u Zagrebu”, 361., 372.

[xxi] Prema nekim izvještajima u tim sukobima s preostalim ustašama poginulo je preko trideset ljudi, vidi: Slava Ogrizović, Zagreb se bori, Školska knjiga: Zagreb, 1977, 241.; Lengel – Krizman, Zagreb u NOB-u, 284.

[xxii] Doder, “Posljednji dani u okupiranom Zagrebu”, 372.

[xxiii] Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XI, knjiga 2, dok. br. 91, 460.

[xxiv] Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom V, knjiga 39, dok. br. 80, 473 – 475.; Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XI, knjiga 2, dok. br. 111, 569-572.

[xxv] Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XI, knjiga 2, dok. br. 93, 478 – 480.

[xxvi] Tvrtko Jakovina, Trenuci katarze. Prijelomni događaji XX. stoljeća, Fraktura:Zagreb, 2013, 100.

[xxvii] Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom II, knjiga 15, dok. br. 276, 443.

[xxviii] Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom II, knjiga 15, dok. br. 279, 445 – 446.

[xxix] Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom II, knjiga 15, dok. br. 276, 443.

[xxx] Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XI, knjiga 1, dok. br. 131, 676.; Cijela I. Jugoslavenska armija je prijavila da je u periodu od 4. travnja do 10. svibnja 1945. godine imala 21 296 izbačenih boraca iz stroja od kojih je skoro 5000 mrtvih, vidi: Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XI, knjiga 1, dok. br. 130, 666.

[xxxi] Prema izvještajima 1. proleterske divizije koja je djelovala na tom području vidljiv je nerazmjer između gubitaka neprijatelja i vlastitih gubitaka, vidi: Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XI, knjiga 1, dok. br. 131

[xxxii] Martin Berta, “Kako sam doživio svečani ulazak 32. divizije u oslobođeni Zagreb”, U: 32. divizija NOVJ – a,ur. Ivana Sor, et al., Globus: Zagreb, 1988, 420 – 424.

[xxxiii] Šibl, Sjećanja II – ratni dnevnik, 425.; Prema izvještajima 1. proleterske divizije koja je djelovala na tom području vidljiv je nerazmjer između gubitaka neprijatelja i vlastitih gubitaka, vidi: Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XI, knjiga 1, dok. br. 131.

[xxxiv] Lengel-Krizman, Zagreb u NOB-u, 288.

[xxxv] Goldstein ističe kako je i 8000 Zagrepčana stradalo u jedinicama NDH, kao žrtve partizanske osvete ili u savezničkim bombardiranjima grada, vidi: Goldstein, Zagreb 1941. – 1945., 391.

[xxxvi] Lengel-Krizman, Zagreb u NOB-u, 290.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close