TEKST

Opake ulice i razbijeni prozori: politike kriminalizacije beskućništva

 

Krizi beskućništva i stanovanja, osim u Europi, sve više svjedočimo i na hrvatskim ulicama. Ono što je oku možda manje vidljivo su suptilni procesi političkog djelovanja koji za cilj imaju stigmatizaciju i kriminalizaciju siromašnih. Političke elite nastoje beskućnike izbrisati s javnih površina koristeći strahove građana ali i diskretno mijenjajući način na koji gledamo na siromašne. “Razumijevanje” siromaštva svodi se na neoliberalne teze o “gospodarenju nad vlastitom sudbinom” pri čemu se zanemaruje društveni kontekst. Autorica upoznaje s načinom na koji se kroz nedavnu povijest mijenjalo javno gledanje na zločin i siromaštvo, te ulogom neoliberalnih politika od SAD-a do naših prostora. Procesi koji su do jučer bili nevidljivi i daleki, danas poprimaju oblik šiljaka u centru Zagreba i nove vizije uzornog građanina koji zove i šalje policiju na beskućnike.

Untitled 8

Teorija razbijenih prozora

U ožujku 1982. američki autori George L. Kelling i James Q. Wilson objavili su svoj utjecajni članak “Razbijeni prozori” (“Broken Windows“) koji je imao dalekosežne posljedice na politiku i metode policijskog djelovanja. U njemu opisuju slučaj iz sredine 70-ih kada je savezna država New Jersey počela s implementacijom programa Sigurni i čisti kvartovi (Safe and Clean Neighborhoods) kojim je smanjen broj patrolnih automobila i povećan broj policajaca koji pješke patroliraju ulicama. Revizija programa pet godina nakon implementacije pokazala je začuđujuće rezultate: nije došlo do drastičnog smanjenja postotka zločina, dapače, on se možda i povećao, no začudo, zbog veće prisutnosti policajaca, ljudi su se osjećali sigurnije te su vjerovali da je zločina manje. Autori članka navode kako se većina ljudi boji zločina koji uključuje iznenadni, nasilni napad, no često zanemarujemo drugačiju vrstu straha, onu koja proizlazi od ljudi koji nas gnjave, smetaju. Tu vrstu straha izazivaju ljudi koji nisu nužno nasilni već prosjaci, pijanci i ovisnici, prostitutke, beskućnici… Ovakva prisutnost policije na ulicama pridonijela je prema tome dvjema stvarima – prvo, smanjila je broj gorenavedenih elemenata na ulicama, a drugo, pridonijela je pounutrenju regulacije i kontrole zločina u zajednici.

Sam naziv članka “Razbijeni prozori” dolazi od teorije razbijenih prozora (broken-windows theory) Philipa Zimbarda, psihologa sa Stanforda. Eksperimentom koji je proveo 1969. godine, dogovorivši da se postave dva automobila bez registracija, jedan u Bronxu, jedan u Palo Altu, u Kaliforniji, otkrio je sljedeće: auto u Bronxu vandaliziran je u roku desetak minuta, dok je onaj drugi na ulici stajao nedirnut oko tjedan dana. Zimbardo je zato nakon tjedan dana uništio dio automobila maljem, u čemu su mu se pridružili prolaznici i automobil je u nekoliko sati potpuno demoliran. Čini se da će u kvartu poput Bronxa, zbog njegove anonimnosti, velikog broja ljudi koji tamo prolazi, velikog broja krađa i vandalizma, lakše doći do takvih događaja, pa je tako proces uništavanja automobila tekao brzo. No činjenica da se isto dogodilo u Palo Altu pokazuje da se takvo ponašanje može dogoditi bilo gdje, jednom kada se prekorače društveno nametnute granice. George L. Kelling i James Q. Wilson tvrde da i “zanemareno” ponašanje može dovesti do izmicanja kontroli te da se inače mirna i sigurna zajednica “u nekoliko godina ili čak nekoliko mjeseci” može pretvoriti u “negostoljubivu i zastrašujuću džunglu”. Autori stoga smatraju pogreškom pokušaj “dekriminalizacije” ponašanja “koje nikome ne šteti” (poput ispijanja pive ispred kvartovske trgovine) jer jedan razbijeni prozor vodi do njih tisuću i, na koncu, do razaranja zajednice. Ova teorija iznjedrila je način policijskog djelovanja koji za cilj ima odgovoriti na čak i najmanje prekršaje kako bi se spriječila eskalacija zločina.

Društvena higijena kroz zakon i red

Njihov članak, napisan početkom 80-ih, svjedoči turbulentnom razdoblju 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, obilježenim policijskim nasiljem i pobunama. Tako primjerice u Americi od 1964. do sredine 70-ih nijedno ljeto nije prošlo bez pobuna. Ako ovom turbulentnom razdoblju u Americi pridodamo nastanak i jačanje Pokreta za građanska prava i nastanak grupa poput Crnih pantera, nije čudno da se na to sve reagira jačanjem kaznenopravnog sustava. Početak svega je Omnibus Crime and Safe Streets Act of 1968 koji je iznjedrio novu agenciju Administracija za pomaganje provedbe zakona (Law Enforcement Assistance Administration, LEAA) koja je u sljedećih deset godina godišnje trošila po bilijun dolara za opremanje lokalnih policija kompjuterima, helikopterima, oklopima, za paramilitarne treninge … I sljedećih se godina i desetljeća nastavlja trend pooštravanja legislativnog okvira i militarizacije policije. U kontekstu svega navedenog što se događalo 60-ih i 70-ih, te uz jačanje neoliberalnih i neokonzervativnih politika Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, obnavljaju se policijske metode održavanja “zakona i reda” (law and order) koje naglasak stavljanju na strogost pri nošenju sa zločinom. Neki teoretičari koji se bave zatvorima, zatvorskom populacijom i penalnim sustavom tvrde kako je povećanje zatvorske populacije odraz sve većeg korištenja penalnog sustava kao instrumenta održavanja društvenog poretka, i kao sredstva obuzdavanja izljeva nezadovoljstva nastaloga kao rezultat neoliberalnih politika. Podsjetimo samo da 1970-ih godina počinje rast zatvorske populacije u Americi te da se trenutačno 22% cjelokupne zatvorske populacije nalazi u SAD-u. Također dolazi do promjena u načinu na koji se gleda na zločin – napušta se ideja da zločin nastaje kao rezultat društvenih okolnosti u kojima se nalazi pojedinac, ne gledaju se uzorci nečijeg ponašanja, uvjeti ni što je dovelo do zločina, već se na zločin gleda kao na odgovornost osobe koja ga je počinila. Osoba je prema tome sama kriva za počinjeni zločin koji na nas vreba iz svakog prikrajka, a svaki neznanac je potencijalni zločinac kojega “u redu” drže tek pravila koje nam društvo nameće. Ovo je izrazito važno jer se takve teorije prelijevaju i na “razumijevanje” siromaštva prema čemu je svatko odgovoran za sebe i gospodar svoje sreće. Tako i po facebook stranicama naših udruga koje rade s beskućnicima možemo čitati o ljudima koji su se vlastitim radom i snagom izvukli iz beskućništva. Uz sve to se na siromašne, a među njima naravno i na beskućnike, gleda kao na “neprijatelja”, “novu opasnu klasu” a problem beskućništva rješava se njihovom stigmatizacijom, penalizacijom ili izmještanjem.

Suptilne metode kriminalizacije

Centri za beskućnike u Hrvatskoj svaki dan mogu primiti oko 450 beskućnika, no vjeruje se da je njihov broj mnogostruko veći. Procjenjuje se da u Hrvatskoj oko 1 000 ljudi nema krov nad glavom, no ako tome pribrojimo i ljude koji žive u neadekvatnim uvjetima, skvotovima i slično , taj broj se penje na visokih deset tisuća. Kriza beskućnika i stanovanja osjeća se i u drugim državama Europe gdje broj beskućnika raste iz godine u godinu. U Engleskoj se tako njihov broj od 2010. do 2013. povećao za oko 26%, a jedna od najranjivijih skupina su (i)migranti koji, uz povećan rizik od siromaštva i beskućništva, nemaju niti sigurnost koju bar donekle pruža mreža obitelji i prijatelja; od svih ljudi koji u Londonu svaku noć spavaju na otvorenom (rough sleeping) , njih čak 30% su migranti. Sve je veći i broj onih koji spadaju u kategoriju “nevidljivih beskućnika”, ljudi koji u sustavu nisu registrirani kao beskućnici (pa se sustav o njima ne treba brinuti), no žive u neadekvatnim uvjetima, po hostelima, skvotovima… Procjenjuje se da u susjednoj Mađarskoj u lošim ili neadekvatnim životnim uvjetima živi oko 1,5 milijuna ljudi, a u prvoj su polovici 2014. godine kućanstva otprilike 24,7% svojih sredstava trošila na stanovanje. Također se procjenjuje da oko milijun ljudi ne može kvalitetno i dostatno zagrijati svoje domove, stoga su tako smrti povezane s hladnoćom i pothlađenosti deset puta veće nego u drugim razvijenim zemljama.

No većina (lokalnih) vlada na beskućništvo i aktivnosti koje se vežu uz beskućništvo (prošnja, spavanje na otvorenom) reagira jačanjem legislative i kriminalizacijom beskućništva. Tako su beskućnici i migranti postali meta vladajućih koji, koristeći diskurs “higijeničnosti”, pokušavaju ” (o)čistiti” svoje gradove i održati “društvenu higijenu” u želji da privuku investitore i turiste te “čiste” centre gradova koji se sve više gentrificiraju. U posljednje vrijeme u Europi (i ostatku svijeta, posebice SAD-u) dolazi do alarmantnog povećanja kaznenih i represivnih mjera kojima se beskućnike nastoji izbaciti s javnih prostora i iz gradskih centara, onemogućava im se pristup osnovnim pravima poput smještaja (ili im ono nije riješeno i/li zagarantirano) te se pokušava smanjiti njihova vidljivost (posebice zbog turista) putem zatvaranja, pritvaranja ili deportacijom u slučaju migranata. Primjerice, u Mađarskoj je kriminalizirana “tiha prošnja”, s tim da je prošnja s djecom ili “agresivna” prošnja već bila zabranjena , u Americi je u oko 50 gradova beskućnike zabranjeno hraniti (zbog straha da će to privući još više beskućnika/siromašnih u određeno područje!), a postoje i brojni drugi zakoni i odredbe koje zabranjuju kampiranje, prošnju, spavanje, jedenje ili sjedenje u javnosti. U gradu Columbia, u Južnoj Carolini 2013. godine Gradsko vijeće jednoglasno je donijelo odluku da se svi beskućnici dislociraju u sklonište za beskućnike van grada te se čak planiralo uvođenje telefonske linije gdje stanovnici mogu “prijaviti” beskućnike koje vide da lutaju gradom. Engleskoj i Belgiji nisu strani šiljci za beskućnike koji se postavljaju u centar grada ispred haustora, robnih kuća ili na klupe kako bi se ljude bez krova nad glavom spriječilo da tamo prespavaju noć, a gradonačelnik francuskog grada Angoulemea je čak išao tako daleko da postavi kaveze oko devet klupa za sjedenje kako bi spriječio beskućnike da na njima noću spavaju i piju.

Ovakav oblik penalizacije i kriminalizacije dakle nastaje kao rezultat politike koja se bazira na američkoj i anglosaksonskoj tradiciji održavanja “reda i zakona”. Proces kriminalizacije beskućništva ne teče očito i eksplicitno, već je češće taj proces suptilan, gotovo nevidljiv. Tako se proširivanjem administrativnih regulacija kriminalizira svakodnevna aktivnost beskućnika, poput prošnje. Uvode se novi, stroži zakoni, ili teže kazne za postojeće prekršaje. Također postoje regulative koje autoritetima, prvenstveno policiji, daju moć diskrecije što znači da policajci imaju moć da, primjerice, bezrazložno otjeraju grupu beskućnika koja se okupila na određenom mjestu (iako nisu ništa napravili, niti narušavali javni red i mir). Kao što piše Balint Misetics u svom tekstu Criminalization of Homelessness in Hungary objavljenom u izvještaju Mean Streets: A Report on the Criminalization of Homelessness in Europe, jedan od najvažnijih instrumenata policijskog zlostavljanja su, što se Mađarske tiče, česte provjere identiteta beskućnika. Od 350 ljudi koje je autor intervjuirao, policija je u posljednjih mjesec dana provjerila identitet njih 59%, a u slučaju jedne trećine, policija ih je zaustavila više od četiri puta. Polovicu je ispitanika policija probudila, uglavnom kako bi sprovela provjeru identiteta (dvije trećine), a tek je maleni postotak (4%) probudila kako bi im ponudila pomoć (jer je, na primjer, noć bila hladna). Uz navedene promjene i jačanje zakona koji kriminaliziraju beskućništvo, dolazi i do konstantne represije, ometanja života i svakodnevnih aktivnosti beskućnika, kojima ih se nastoji sve više izmjestiti, posebice iz centara grada.

U Hrvatskoj (još) nije došlo do uvođenja toliko represivnih mjera, poput onih u Mađarskoj, Engleskoj ili SAD-u, no beskućnike se već tjera iz centra grada. Možemo samo strepiti do kakvih će većih promjena dovesti ekonomija koja se bazira na turizmu, rastuća kriza stanovanja, osiromašenost stanovnika i sve veći broj deložacija. Siromaštvo i beskućništvo su izrazito stigmatizirani, stoga se samo trebamo podsjetiti koliko je dugo Dnevni boravak za beskućnike (jedno od rijetkih mjesta gdje se beskućnici mogu odmoriti, otuširati i opustiti) tražio prostor za rad.

 

Bilješka o autorici: Matea Grgurinović je članica MAZ-a i strašna žena.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close