TEKST

Na putu k društvenoj promjeni organiziranjem “odozdo”: argentinski piquetero pokret

 

Dok se naši političari u navodnom traženju izlaska iz krize uporno zabijaju u zid slijepe ulice ponavljajući pritom thatcherovsku mantru o tome kako „nema alternative“, autori ovog teksta zaputili su se u iscrpljenu zemlju koja je nakon godina robovanja MMF-u doživjela političko-ekonomski slom. Danas se vlasti i društveni pokreti uglavnom pokušavaju naći na pola puta, dok su oni radikalniji odbili suradnju s vlastima i odlučili se za samostalno djelovanje. Koji su to novi oblici i metode borbe, kako živjeti od vlastitih proizvoda i razviti društvo na principima samoorganizacije i solidarnosti – pročitajte na primjeru organizacije Tupac Amaru, iznikle iz pokreta nezaposlenih u siromašnoj provinciji Jujuy, a danas glavnog regionalnog političkog aktera koji koordinira gradnju bolnica, vrtića, škola, knjižnica, bazena, kuhinja i drugih. Bienvenidos a Argentina!

P1070798
Početkom 2000-ih, za vrijeme goruće političke i ekonomske krize u Argentini, svjetski mediji, posebno oni lijeve provenijencije, euforično su pisali o spontanom uličnom buntu koji se vrlo brzo pretvorio u lucidnu, mudru i organiziranu borbu protiv kapitalizma i njegove slobodnotržišne, kompetitivne i otuđujuće logike. Novonastali argentinski društveni pokreti borili su se za promjenu društvenih i proizvodnih odnosa kroz politizaciju svakodnevnog života – potičući ljude na angažman, osmišljavanje i realizaciju radne i “neradne” svakodnevice na novim solidarnim i demokratskim principima. Najpoznatiji i najznačajniji od njih su pokret za zauzimanje tvornica, pokret kvartovskih plenuma i pokret nezaposlenih – piquetero pokret. Otad je prošlo gotovo 15 godina, i mnogo se toga u Argentini promijenilo, no kolektivna energija i želja za promjenom nošena na krilima masovnih prosvjeda nije nestala, pretvorila se u svakodnevno djelovanje i borbu za ekonomska, radna, socijalna i druga prava širokih slojeva stanovništva. Na proputovanju kroz Argentinu početkom godine, posjetili smo nekolicinu organizacija nastalih iz pokreta 2000-ih, čije nam prakse mogu poslužiti kao nadahnuće, ali i koristan primjer za naše lokalne borbe. U tekstu ćemo pisati o jednoj od njih.

Nemirne godine: Argentina početkom 2000-ih

Prije nego što se dotaknemo konkretnog primjera, ukratko ćemo ocrtati ekonomski i društveno politički krajolik Argentine prije i za vrijeme krize, odnosno uvjete u kojima pokreti i “naša” organizacija nastaju. Argentinska vlada na čelu s predsjednikom Carlosom Menemom 90-ih godina provodi strukturne reforme pod pritiskom MMF-a koje potiču i nameću agresivnu liberalizaciju i deregulaciju, deindustrijalizaciju zemlje, privatizaciju tvornica i prirodnih resursa usporedno rastvarajući institucije socijalne države i ograničavajući moć radničkog pokreta. Ovakve politike dovode do povećanja nezaposlenosti, nejednakosti i socijalne ekskluzije (na vrhuncu krize 2002. godine nezaposlenost je bila oko 22 %, a gotovo 60% ljudi živjelo je ispod linije siromaštva što je u odnosu na nezaposlenost od oko 7% i 30% ljudi koji žive ispod linije siromaštva početkom 90-ih godina značajan skok), progresivnog povećanja unutarnjeg i vanjskog duga te do konačnog političkog i ekonomskog kraha u prosincu 2001. Politički i ekonomski turbulentno razdoblje iznjedrilo je nekoliko predsjednika, a mnogobrojni društveni pokreti nažalost se nisu uspjeli povezati do te mjere da postanu glavna politička snaga u državi, no ostali su potencijalna i stvarna prijetnja svakoj vladi koja ne bi bila spremna na dubinske reforme ekonomije i društva. U tom kontekstu, na vlast dolazi političar lijevog centra Nestor Kirchner. Novi predsjednik u dogovoru s 80% vjerovnika otpisuje velik dio argentinskog duga, velikim proizvođačima i izvoznicima povisuje poreze, potiče proizvodnju i razvoj industrije i provodi nacionalizacije velikih kompanija. Dobra klima na svjetskim tržištima kao i zahvati u ekonomiju otvaraju mu prostor unutar kojeg socijalnim politikama i visokim financijskim potporama smanjuje nezaposlenost i značajno poboljšava položaj najsiromašnijeg dijela stanovništva te na taj način “potpisuje” primirje s društvenim pokretima. Pokreti su se dolaskom Kirchnera na vlast našli u nimalo zavidnoj poziciji – s obzirom na kataklizmično stanje u državi, morali su pristati na određene kompromise kako bi pomogli iscrpljenom stanovništvu. Dio pokreta uključen je u formiranje nove vlasti te je time vrlo brzo pacificiran i kooptiran, velik dio njih izgubio je na snazi i autonomiji prihvativši direktnu financijsku potporu, a kako se ta potpora s godinama smanjivala, postepeno su se gasile i organizacije koje su u potpunosti ovisile o njoj, dok je dio radikalno lijevih organizacija odbio potporu nove vlade te se također ugasio ili djeluje vrlo lokalno. S druge strane, čitav niz organizacija koje djeluju samostalno ili uz pomoć vladinih socijalnih projekata i danas je vrlo angažiran i aktivan, eksperimentiraju s novim oblicima organiziranja, potiču ljude (nezaposlene, radnike, seljake, autohtono stanovništvo) na aktivizam i djelovanje kroz praksu, na samoorganiziranje i borbu za društvene promjene.

P1070782

Organiziranje nezaposlenih

Piquetero pokret pojavio se sredinom 90-ih u ruralnim južnim dijelovima Argentine no ubrzo se proširio i na siromašna i deindustrijalizirana urbana područja. Pokret su pretežno činili osiromašeni nezaposleni, u velikoj mjeri žene, koji/e su godinama gurani/e na marginu društvenog i političkog života, preživljavajući trgovanjem na tržištu neformalne ekonomije. S obzirom na to da bez konkretnih radnih mjesta svoje nezadovoljstvo nisu mogli iskazati štrajkom ili nekim drugim oblikom radničke i sindikalne akcije te bez podrške ionako oslabljenih sindikata kojima nezaposleni tradicionalno nisu u središtu interesa, argentinski nezaposleni morali su osmisliti nove oblike i metode borbe za ostvarenje prava koja im pripadaju. Prepoznavši moć ometanja prometnih puteva u svrhu stvaranja pritiska na još uvijek živahan politički i ekonomski establišment, zauzeli su ulice usvajajući taktiku “corte de ruta” ili “piquet” – blokadu ključnih prometnica i komercijalnih puteva na lokalnim, regionalnim, nacionalnim i internacionalnim rutama. Ubrzo je “corte de ruta” postao prepoznatljiv oblik kolektivne direktne akcije, a sve veći piquetero pokret dobio je političku važnost i moć na širokom planu te se prometnuo u ključnog aktera za mobilizaciju i iniciranje promjena čak i prije vrhunca krize. Također, osim što je brojnošću i uspješnom metodom ometanja i prekidanja važnih prometnih i trgovačkih puteva piquetero pokret iznašao način da se čuje glas društveno marginaliziranih i obespravljenih, paralelno je razvio i vrlo snažnu proizvodnu i distribucijsku mrežu. Organizirani kao MTD (Movimientos de Trabajadores Desemploados, Pokret nezaposlenih) osnovali su mnogobrojne kooperative – javne kuhinje, pekare, komunalne vrtove, šivaonice i dr. – koje su osiguravale svakodnevnu reprodukciju na principima samoorganizacije, solidarnosti i kooperacije.

Tupac Amaru – od simbola borbe protiv kolonizatora do emancipatorne grassroots organizacije

Jedna od najuspješnijih organizacija izniklih iz piquetero pokreta koja djeluje i danas je Tupac Amaru. Nastala je u provinciji Jujuy, regiji na sjeverozapadu Argentine u kojoj je većinsko autohtono stanovništvo. Ime je dobila po herojskom vođi pobune potomaka Inka protiv Španjolaca u Peruu u 18. stoljeću. Tupac Amaru postao je mitski junak i simbol borbe autohtonog stanovništva protiv kolonizatora koje je sve do pobuna početkom 2000-tih i dolaska lijevih vlada na vlast bilo obespravljeno, osiromašeno i isključeno iz društvenog života Argentine i drugih južnoameričkih država.

Iako tradicionalno siromašna, regija Jujuy posebno je bila pogođena ekonomskim politikama iz 90-ih godina. Većina stanovništa regije nije imala pristup zdravstvu, obrazovanju i drugim socijalnim uslugama, a u velikoj većini slučajeva bila je bez riješenog stambenog pitanja. Nezaposlenost i postotak ljudi koji su živjeli ispod granice siromaštva bio je među najvećima u Argentini. Početkom 2000-ih, većinsko autohtono stanovništvo organizirano kroz piquetero pokret zajedničkim direktnim akcijama vrši pritisak na lokalne vlasti i traži promjene. U kratkom periodu uspjeli su smijeniti čak 4 guvernera Jujuyja, no kada se dolaskom petog guvernera ništa nije promijenilo, odlučuju stvar preuzeti u svoje ruke. Tako je nastao Tupac Amaru.

O organizaciji smo više saznali posjetivši njihovo središte u San Salvador de Jujuyju. Kroz dvije velike zgrade u centru grada proveo nas je portir s kojim smo pokušali razgovarati na svježe naučenom španjolskom. Iako je komunikacija bila osnovna, uspjeli smo saznati bitne informacije, ali posebno nas je impresioniralo ono što smo vidjeli. Osim mnogobrojnih ureda, u zgradama se nalazi klinika, knjižnica, osnovna i srednja škola za djecu i odrasle, sportska dvorana, bazen, javna kuhinja, radio i TV postaja, muzej i čitav niz drugih prostorija u kojima članovi Tupac Amarua rade, volontiraju i potpuno “besplatno” koriste obrazovne, zdravstvene i druge usluge. Koriste ono što sami stvaraju.

Tupac Amaru je grassroots aktivistička organizacija koja potiče i osnažuje lokalno stanovništvo da se kroz djelovanje i rad na konkretnim problemima izbori za pripadajuća radna, socijalna i ekonomska prava te bolje životne uvjete. Organizacija danas broji 70 000 članova i u stalnom je porastu, a u regiji Jujuy je, iako ne sudjeluje na lokalnim izborima i nema svoje predstavnike u vijeću, glavni politički akter. Brojnost i mobilizacijska spremnost dovoljno su jaki instrumenti koji joj omogućuju kreiranje lokalnih politika. Osnovna strukturna jedinica Tupac Amaru-a je “Copa de leche” (doslovni prijevod je čaša mlijeka), koja djeluje lokalno i u kojoj postojeći i budući članovi organiziraju javnu kuhinju, nabavljaju hranu i odjeću, brinu o starijima i nemoćnima, potiču ljude na obrazovanje i stjecanje (pre)kvalifikacija za rad, osnivaju kooperative u kojima se samozapošljavaju te se brinu o rješavanju stambenog pitanja. Postoji oko 900 jedinica od kojih se većina nalazi u samoj regiji Jujuy premda se postepeno šire i po ostalim dijelovima Argentine tako da ih je moguće naći i u Mendozi, Cordobi, Corrientesu, Buenos Airesu i drugdje. S obzirom na to da članstvo Tupac Amaru-a čini mahom siromašno, neobrazovano i često nepismeno stanovništvo, proces u kojem ih se osnažuje da se samoorganiziraju i preuzmu inicijativu je iscrpljujuć i dugotrajan, ali sudeći po svemu što rade, itekako uspješan.

Organizacija je 2004. godine izborila ulazak u vladin projekt socijalne stanogradnje odakle i danas dolaze njezini glavni izvori financiranja izvana. Iako prije nisu imali iskustvo u građevinskom sektoru, dobili su financije za izgradnju 148 obiteljskih kuća. Unatoč uvjerenju šire javnosti da će potrošiti novce i da neće realizirati projekt, gradnja je završena u rekordnom roku te su time ostvarili pravo na nove subvencije. Sljedeći ugovori s državom podrazumijevali su izgradnju 1000 stambenih jedinica godišnje za što su dobivali oko 24 000 dolara po kući, odnosno 24 milijuna dolara godišnje. Kako bi zaposlili ljude i smanjili trošak izgradnje kuća dobivenim državnim subvencijama, članovi Tupac Amarua osnovali su nekoliko kooperativa za proizvodnju građevinskog materijala (tvornica bloketa, metalurška tvornica i tvornica namještaja) koji su potom koristili u izgradnji. Također, kuće su gradili prema tipskim projektima koje su dobili od Ministarstva stanovanja, bez arhitekata koji su tražili previsoke honorare i što je važnije, bez posrednika, zbog čega je trošak izgradnje ispadao puno niži, a sav se višak ulagao u daljnji razvoj zajednice i izgradnju društvenih sadržaja. Osim što su gradili jeftinije od privatnih građevinskih firmi koje dobivaju i do 8000 dolara više po stambenoj jedinici, gradili su i do četiri puta brže. Razlog za to je zapošljavanje većeg broja radnika po pojedinom objektu. Tako je program stanogradnje korišten i kao sredstvo generiranja radnih mjesta. Članovi Tupac Amarua do danas su sagradili preko 7000 stambenih jedinica, otvorili su osnovne i srednje škole, bolnice i tvornice te zaposlili preko 5000 ljudi, a još dodatnih 5000 zaposleno je indirektno kod kooperanata.

P1070815 2

Alto Comedero – mjesto proizvodnje i društvene inkluzije

Iz središta organizacije u San Salvador-u uputili su nas na autobus koji vozi nekoliko kilometara izvan grada, u Alto Comedero, prvo i najveće naselje nastalo u izvedbi članova Tupac Amaru-a. Alto Comedero je od centra udaljen pola sata vožnje autobusom kroz standardno periferijsko sivilo argentinskih gradova ispunjeno često napuštenim tvorničkim kompleksima i siromašnim “villama miseriama” (argentinski “slamovi”). Uzduž vanjskog ruba jedne od “villa“, s druge strane ceste, nalazi se plansko naselje Tupac Amarua. Na ulazu u naselje dočekuje nas simbolični znak dobrodošlice, natpis “Bienvenido Al Cantri“, a s desne strane na zidu tvornice građevinskog materijala još jedan, “Luchamos por trabajo digno” (“Borimo se za dostojanstven posao”). S obzirom na to da su nam rekli da u naselju živi 7000 ljudi, Alto Comedero na prvi pogled izgleda začuđujuće prazno. Pretpostavljamo da je tako zbog nesnosne vrućine, ali od teta u vrtiću iz kojeg smo jedino čuli znakove života saznajemo da je stanovništvo na dvotjednom kolektivnom godišnjem odmoru. One su na odmor išle u smjenama jer je vrtić, zbog potreba roditelja koji rade izvan naselja, morao biti otvoren cijelo ljeto. Uz razgovor s jednom od teta koja je uz pomoć organizacije završila večernju srednju školu i tečaj za odgajateljicu, zaposlila se i sa svojom obitelji dobila kuću na korištenje, razgledavamo vrtićki objekt. Njezina priča nikako nije iznimka. Većina stanovništva u naselju prošla je sličan životni put – svojevremeno su bili odbačeni i prezreni, na rubu egzistencije, a danas rade, uživaju u plodovima svojega rada i osjećaju da negdje pripadaju.

Nakon vrtića nastavljamo obilazak naselja. Alto Comedero broji 2 700 kuća, od kojih je svaka prizemni objekt veličine 50 m2 s dvije spavaće sobe, predvrtom i dvorištem sa stražnje strane kuće, no ono što ga zaista čini posebnim nije broj stambenih jedinica, već količina dodatnih sadržaja kojima obiluje. Socijalno stanovanje, tamo gdje postoji kao koncept, obično ima za cilj postizanje minimuma; pružanje “krova nad glavom” pri čemu građevinske firme često u tom procesu izvlače profit. Takva su naselja najčešće izmještena iz glavnih prometnih tokova i satima udaljena od mjesta proizvodnje te lišena i svih društvenih, obrazovnih, kulturnih i drugih sadržaja. Alto Comedero pokazuje potpuno druge karakteristike i odaje dojam savršeno uređenog malenog grada. Naselje jest mjesto proizvodnje. Tu se nalaze glavne tvornice Tupac Amarua – metalurška, tvornica građevinskog materijala, tekstila i namještaja koje proizvode za potrebe izgradnje naselja i njezinih stanovnika, ali i za prodaju na tržištu. Osim toga, stanovnici Alto Comedera ponosni su na čitav niz institucija koje im pružaju socijalne, obrazovne i zdravstvene usluge poput vrtića, osnovne škole i doma zdravlja u kojima i sami rade, a prilikom planiranja i izvedbe nije propušteno misliti na zabavne, sportske i kulturne sadržaje pa tako naselje sadrži sportsku dvoranu, ogroman zatvoren kompleks otvorenih bazena, kompleks vanjskih igrališta, kulturni centar, muzej i vjerske objekte (katoličku crkvu i hram Inka). Kao svaki, i ovaj “grad” (g)rade radnici, no za razliku od nama poznatih modela u kojima jedni (g)rade, a drugi upravljaju, odlučuju i koriste, u ovom modelu otpočetka do kraja sudjeluju svi, pri čemu se višak koji je stvoren u proizvodnom procesu ulaže u razvoj zajednice. Model Tupac Amarua na nekoliko je razina značajan za stanovništvo regije Jujuy, ali i za argentinski pokret u cjelini. Prije svega, lokalno stanovništvo izborilo je pripadajuća ekonomska, radna i socijalna prava čime su znatno poboljšani životni uvjeti, a podruštvljenim servisima omogućen je pristup zdravstvenoj brizi i njezi, obrazovanju, ali i kvalitetnom provođenju slobodnog vremena. S druge strane, kroz svakodnevno djelovanje i sudjelovanje u procesu proizvodnje te procesu upravljanja i distribucije, izvršena je transformacija marginaliziranih, osiromašenih i politički pasivnih masa u politički aktivne aktere koji upravljaju svojim životima na radnom mjestu i izvan njega. Osim toga, razvijeni model izgradnje socijalnog stanovanja koji nadilazi granice bazične potražnje “krova nad glavom”, uslijed sve većeg povećanja neformalnog stanovanja na periferiji argentinskih gradova, služi kao primjer i inspiracija pokretima u drugim regijama. Konačno, borba piqueterosa, nezaposlenih, radnika i seljaka u Argentini koji su, poput Tupac Amarua, opstali i dugo nakon prvotnog bunta, ukazuje nam na jednu bitnu stvar – iako pokreti iz 2000-ih nisu uspjeli postati glavna politička snaga u državi, činjenica je da se svakodnevnim radom u zajednici i poticanjem ljudi na angažman, solidarnost, udruživanje, kooperaciju i samoorganizaciju pomiču granice socijalne ekskluzije, nagriza se postojeća društvena struktura i redefiniraju odnosi moći u društvu što je posebno vidljivo na mikrorazini, u tvornicama koje su zauzeli radnici i u lokalnim sredinama u kojima djeluju.

 
autori: Iva Ivšić i Ivan Vadanjel. Iva je radnica u centru za predškolce i arhitekt, a oboje su suradnici i članovi više aktivističkih organizacija.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close