TEKST

Burke u glavama

 

U vrijeme kad se, uslijed ratova i migracija, svakodnevno, makar u virtualnom svijetu, možemo susresti s vapajima o “sudaru svjetova” i s papagajskim ponavljanjem predrasuda o nazadnjačkim navadama muslimana, kad cijelu jednu religiju u brojnim zapadnim medijima zastupa tvorevina poput ISIL-a, vrijedi podsjetiti na progresivne tendencije u islamskom svijetu. Jedna od takvih zacijelo je takozvani “islamski feminizam”, širok i raznoliko tumačen pravac feminizma ukorijenjen u islamsku tradiciju, ali i temeljen na osporavanju njezinih dominantnih patrijarhalnih interpretacija. Autorica u ovom tekstu ocrtava povijesne okolnosti pojave islamskog feminizma u državama Magreba, ali i postavlja pitanje mogućnosti izgradnje šire solidarne suradnje “zapadnih” i “istočnih” feministkinja bez svojatanja pojma feminizam ili patroniziranja njegovih nesekularnih inačica i pristaša.

lid

“Od burki na glavama daleko su opasnije one nevidljive burke. Burke koje nosimo u glavama. Burke kojima robujemo pod krinkom izborene slobode.”

Islamski feminizam. Verzija feminizma koja ističe ulogu žene u islamu, tj. zalaže se za poboljšanje njena položaja unutar religijskih okvira i okvira muslimanskog društva. Svoj naglasak na ženskim pravima i jednakosti svih muslimana te socijalnoj pravdi temelji na reinterpretaciji Kurana, hadisa(1) i islamskog zakona.

Žene: kolonije koloniziranih

Iako islamski feminizam ima puno dulju tradiciju i korijeni ženske borbe u islamu sežu do njegovih početaka, starije generacije arapskih žena sjećaju se Egipta s početka 20. stoljeća i egipatske feministkinje Hude Sha’arawi(2) koja je po svom dolasku na kairski kolodvor 1923. godine strgnula sa sebe tada obaveznu maramu i izazvala oduševljenje i pljesak prisutnih žena.

Prvi val islamskog feminizma, koji je buknuo u Egiptu, a nastavio se 1940-ih u ostatku Sjeverne Afrike(3), doveo je feministkinje u javni prostor putem nacionalnih partija. Feministkinjama je borba za nacionalno oslobođenje tadašnjih kolonija bila podjednako važna kao i borba za oslobođenje žena – žene nisu bez razloga bile nazivane “kolonijama koloniziranih”.

Iako je povezivanje s nacionalnom borbom bilo nužno, pokazalo se i kao dvosjekli mač: feministkinje su radi zadobivanja javnog prostora svoj feminizam morale oblikovati prema zahtjevima šire (čitaj: muške) političke agende te podilaziti partijskim prioritetima i ideologijama(4). To je kasnije dovelo do marginaliziranja ženskog pitanja u korist nacionalne borbe, koja je bila prioritet.

Za razliku od Maroka koji je po stjecanju neovisnosti usvojio konzervativan obiteljski zakon koji je pratio dotadašnju islamsku tradiciju i Alžira koji će još niz godina biti između dvije vatre – reformističke i konzervativne, žene Tunisa imale su više sreće, ako to možemo tako nazvati. Naime vlast uspostavljena po okončanju francuske kolonijalne vladavine 1956. godine učinila je hrabar potez: donijela je reformu obiteljskog prava koja je predstavljala velik rez u odnosu na dotadašnje zakone. Poligamija je zabranjena, razvod (koji su sada mogle zatražiti i žene, a ne samo muškarci) mogao se dobiti samo na sudu, majke su dobile veća prava u skrbništvu nad djecom te su proširene mogućnosti nasljeđivanja imovine za kćeri i unuke. I dok su marokanske i alžirske političke elite svojom vjernošću islamskom pravu pravdale povlašten i dominantan položaj ne samo muškarca kao muža već i cijelog plemena nad ženom, tuniško se pravo usredotočilo na individualna prava i obveze unutar nuklearne obitelji(5).

Daljnje gušenje ženske inicijative i političke represije koje su uslijedile 1960-ih i 1970-ih ograničili su feminističko polje djelovanja pretvorivši feministkinje u političke pijune čijim se zahtjevima i političkim djelovanjem manipuliralo po potrebi. Fatima Sadiqi, marokanska profesorica rodnih studija, ističe kako su liberalne feministkinje tada uvidjele da islamisti, uvjeravajući mlade siromašne muškarce kako im ženski rad izvan kuće krade radna mjesta, pretvaraju žene (naročito one iz nižih klasa) u društvene mete(6). Feministkinje tada počinju shvaćati važnost islama i dominantne tradicije u marokanskom društvu te neke od njih oblikuju svoje zahtjeve u okviru islamskog identiteta, što dovodi do povećanja interesa za ženska pitanja te općenito naklonjenijih reakcija šire javnosti.

Istovremeno se s druge strane Atlantika ne pokazuje previše razumijevanja za islamski feminizam. 1970-ih i 1980-ih godina rastući ženski pokret i drugi val feminizma u Americi koincidirali su s rastom islama kao “novog neprijatelja” Zapadnog svijeta: prizori Ayatollaha Khomeinija u Iranu, mudžahedina u Afganistanu, Gaddafija u Libiji, Yassera Arafata i PLO-a konkretizirali su novu sliku islama kao prijetnje i neprijatelja Zapadne demokracije te ljudskih i građanskih prava, a to je utjecalo i na feminističko viđenje islama kao religije koja degradira žene.

Nakon prijašnjih neuspjeha unutar političkih okvira, marokanske feministkinje 1980-ih uspostavljaju vlastite neovisne strukture i pokreću nove akcije (peticije, prosvjede, marševe), i dalje održavajući kontakte s progresivnim strankama. Boom ženskih organizacija (ne samo u Maroku već i u Tunisu i Egiptu) i nova ravnoteža između centralizirane vlasti i pokreta odozdo urodili su plodom: marokanski obiteljski zakon (Moudawana) promijenjen je te malo-pomalo počinje uzdizati žene iz dotadašnjeg položaja.

Međutim postalo je jasno kako pristup odozgo ne daje očekivane rezultate: iako se pokazao pozitivnim u smislu zakonskih reformi, zakonske se promjene nisu nužno odrazile na svakodnevne živote marokanskih žena – nezadovoljstvo novim odlukama dijelile su i feministkinje i islamisti koji su počeli ugrožavati kraljev autoritet. Rješenje je pronađeno u decentralizaciji autoriteta koja je postupno ojačala kako islamističke tako i ženske pokrete omogućivši im bolju edukaciju i povezanost s globalnim trendovima putem medija(7).

Do većeg političkog otvaranja dolazi 1998. godine kad na vlast u Maroku dolaze socijalisti i stranke lijevog centra predvođeni Abderrahmaneom Youssoufijem. Kralja Hassana II zamijenio je njegov sin Mohammed VI kojeg su mnogi smatrali mlađim, otvorenijim, “feminističnijim”. Novi obiteljski zakon donesen 2004. godine, u nastojanju da pronađe balans između konzervativnih klerika i pritiska progresivnih ženskih organizacija, uvelike je popravio status žena u društvu: izjednačava status muškarca i žene u obitelji i kućanstvu, stvoreni su zasebni obiteljski sudovi, žene dobivaju mogućnost skrbi nad djecom i nakon razvoda, minimalna dob za ulazak u brak podignuta je na 18 godina, uvedene su veće restrikcije na praksu poligamije, uvedene su kvote koje su određivale broj žena u parlamentu i državnim institucijama itd.(8) Zakon je bio dio šireg zaokreta u državnoj rodnoj politici utemeljenoj u “egalitarnom duhu islama i univerzalnih ljudskih prava”.

A onda, nakon godina truda i upornosti, dolazi val prosvjeda popularno nazvan arapskim proljećem. Za neke proljeće, za neke jesen, za Marokance jednostavno – pokret 20. veljače. Iako je sam po sebi imao univerzalne zahtjeve, tj. probleme (nezaposlenost, siromaštvo, korupcija, nepotizam, netransparentnost itd.) koji nisu bili naročito “feminizirani”, žene su sudjelovale u prosvjedima, štrajkovima i marševima, predvodile ih, organizirale prikupljanje i distribuciju hrane i medicinsku pomoć.

Ono o čemu je pisala Catherine Ashton izvještavajući o “ženskom arapskom proljeću” potvrdilo se u komunikaciji s Marokankama i Tunižankama koje su sudjelovale u demonstracijama: muškarci kojima su tada bile dobrodošle kao partnerice na ulicama u borbi nisu bili jednako oduševljeni idejom da bi ih kasnije mogli vidjeti u parlamentu. Kako navodi svjedočanstvo jedne prosvjednice u Kairu: “Muškarci su me željeli tamo, na ulicama, kad smo zahtijevali da Mubarak ode. No kad je otišao, željeli su me ponovno u kući.”(9) Nažalost, ne jednom u povijesti dogodilo se da su žene prisutne u revolucionarnoj fazi, no kad dođe do institucionalizacije – one nestanu sa scene. Ne tako optimistične prognoze ostvarile su se u kasnijim nastojanjima novoizabranih vlada da ponovno podsjete žene na to gdje im je mjesto.

Ipak, otvoren je prostor za žensku inicijativu i pritisak odozdo, za razliku od nastojanja dotadašnjih feminističkih organizacija koje su djelovale unutar zadanih političkih okvira u kojima nema mjesta za radikalnije promjene i u kojima, na kraju krajeva, dominiraju muškarci.

Imperijalni feminizam i rodni džihad, iliti: jesmo li mi, feministkinje – seksisti?

Iako je arapsko proljeće, barem u jednom trenutku, razbilo orijentalističke predrasude Zapada o divljim Arapima nesposobnima za demokraciju, zanimalo me jesu li arapske žene svjesne načina na koji su se prosvjedi i njihov pokret portretirali u medijima i postoji li diskrepancija između njega i realnosti. Jesu li one stvarno odvažne i odlučne heroine kakvima ih se tada prikazivalo ili su bespomoćne žrtve patrijarhata, “potlačene muslimanske žene” kakvima ih se inače prikazuje? Kako izgleda islamski feminizam i u kakvom je odnosu s feminizmom kakvim ga često percipiramo na Zapadu – teško spojivim s religijom te nesposobnim za ostvarivanje dugoročnih uspjeha?

Većina “običnih” žena s kojima sam bila u kontaktu stupila je u prosvjede nagonski i zdravorazumski, osjećajući kako nema prepreke između njihove vjeroispovijesti i političkog angažmana, na tragu izjave Nadie Yassine(10): “Za mene je nemoguće govoriti o Bogu i duhovnosti dok smo gladni”. Tu ujedno leži i razlika između starije i mlađe generacije žena: dok su starije sklonije doživljavati islam na duhovnoj razini, kao dio kulture društva u kojoj žive, neovisno o politici, mlađe žene promišljaju islam politički i žele naći način na koji će on biti potvrda njihovih političkih stavova i prava.

Kad govorimo o islamskim feministkinjama, uglavnom je riječ o dobrim poznavateljicama Kurana koje su upoznate i sa zapadnjačkim pogledima na islam. Islam ne promiče netoleranciju i neravnopravnost – ljudi kažu da on to promiče. Kombinacija kulturne tradicije i kriva interpretacija religijskih tekstova doprinijele su ženskoj podčinjenosti, tvrde one. Problem nije u islamu kao religiji, već u patrijarhalnim strukturama koje su godinama imale monopol nad tumačenjem Kurana – a one pak pokušavaju slomiti doslovne interpretacije historijskim, društvenim i političkim kontekstualiziranjem tekstova Kurana i dokazati kako islam zapravo nalaže jednakost i ravnopravnost svih muslimana. Za odnose muškaraca i žena nije kriv islam, već društvene prakse koje su često opravdavane religijom kako bi se lakše ukorijenile – ovakve poveznice bile su namijenjene održanju kontrole nad ženama i bile su dio društva, a ne islama.

Iako je mainstream zapadnjački feminizam kroz povijest otvorio vrata i za druge feminizme (nebjelačke, nesrednjeklasne), pri fokusiranju na islamski feminizam on se manifestira u manirama starije sestre koja pokušava pomoći, ali njene dobre namjere uglavnom djeluju kao patroniziranje, a glasovi samih muslimanskih žena često su isključeni iz diskusija koje se tiču njihovih vlastitih života. “Kao da njih tek treba informirati o feminizmu!” ističe arapsko-američka spisateljica Susan Muaddi Darraj(11).

Uzmimo već otrcani primjer marame: je li ona simbol represije ili simbol slobodnog izbora? Tko je više u pravu: oni koji govore ženi da se mora pokriti ili oni koji joj to zabranjuju pod izlikom slobode – i zašto se ne pita za mišljenje one o kojima odlučujemo? Bivši “tuniški Tito”, predsjednik Habib Bourghiba, često je otvoreno izražavao gađenje prema marami i, iako su žene pod njegovim mandatom uživale mnoga prava, kad je pokušao zabraniti nošenje hidžaba – makar u javnim ustanovama – naišao je na otpor nezadovoljnih žena koje su htjele zadržati svoj način oblačenja. Gdje je granica između uživanja slobode i nametanja naših pojmova slobode?

“Kao feministkinje mi moramo poštovati činjenicu da i druge žene imaju mogućnost i pravo donošenja odluka i kontrole nad svojim tijelom – ovo uključuje i žensku odluku o nošenju hidžaba. Sve manje od toga jest čisti, nezreli seksizam – i da, feministkinje su za to sposobne jednako kao i svi ostali.” – Sara Haghdoosti, australsko-iranska islamska feministkinja(12)

To su samo etikete(13)

Iako bi etikete kao što su socijalistički, ekološki, liberalni ili crnački feminizam trebale označavati raznolikost feminizma, a ne njegovu homogenost, islamske feministkinje kritiziraju zapadnjačke/liberalne feministkinje zbog nerazumijevanja činjenice da je feminizam pluralan i kompleksan.

To su u drugoj polovici prošlog stoljeća uvidjele i liberalne, sekularne feministkinje Maroka. Osvijestile su ovu praksu te ostvarile dijalog sa ženama “islamskog tabora”. Zajedno su radile na poticanju upotrebe arapskog umjesto francuskog jezika te diskusijama o islamu s naglaskom na stajalište da je islam veoma udaljen od tradicionalnog shvaćanja i praksi(14). Liberalne feministkinje shvatile su da moraju biti upoznate s Kuranom i ostalim islamskim izvorima kako bi mogle govoriti autentičnim jezikom obraćajući se prosječnim Marokancima.

Proučavajući ženski pokret bilo je nužno odbaciti dihotomne sheme (moderno vs. tradicionalno, “zapadnjački feminizam” vs. “islamski patrijarhat”) te ga sagledati kao dinamičan i multidimenzionalan proces, proces koji traje dulje nego što mi mislimo i koji istovremeno zahtijeva razumijevanje kulture onog Drugog te odbacivanje vlastitih orijentalističkih predrasuda i poriva za roditeljskim spašavanjem, tj. praksi koje su zapravo oblici neokolonijalne politike ili barem parada vlastite arogantne superiornosti.

Potrebe, vrijednosti, želje i problemi determinirani su pripadnošću rasi, klasi, religiji, naciji i našem stupnju obrazovanja – i stoga ne može postojati jedan feminizam niti univerzalna metoda rješavanja načina na koji se žene susreću s represijom i diskriminacijom bilo gdje u svijetu. Jasno je da se postavlja pitanje zar bismo onda trebali šutjeti i ne poduzimati ništa. Ne. Možemo učiniti sljedeće: slušati i slijediti one kojih se problem direktno tiče.

“Ne trebam nikoga da me spašava. Ali dobro bi mi došli saveznici.” – anonimna

 

Autorica: Lidija Čulo. 

 

(1) Prenesene Muhamedove riječi: “ono što je Muhamed rekao, uradio ili vidio da netko nešto čini, pa svojom šutnjom to odobrio i dotičnog ne opomenuo”
(2) Huda Sha’arawi (1879-1947), egipatska feministkinja i utemeljiteljica Egipatske feminističke unije, a kasnije i Arapske feminističke unije (1945). U Egiptu je otvorila školu za djevojke kao treći put umjesto dotadašnje alternative kuća-harem te predvodila antibritanske demonstracije. Autorica knjige Harem Years: The Memoirs of an Egyptian Feminist, 1879-1924.
(3) Za potrebe ovog teksta govorim samo o tom području.
(4) Lamia Bazir: The Women’s Movement in Morocco: Bridging the Progressive-Islamic Feminist Binary (www.cihablog.com/the-womens-movement-in-morocco-bridging-the-progressive-islamic-feminist-binary)
(5) O ovome fenomenu piše Mounira Charrad u knjizi States and Woman’s Rights: The Making of Postcolonial Tunisia, Algeria and Morocco. Njen središnji argument u objašnjenju načina na koji su tri države imale različite puteve do postizanja ženskih i obiteljskih prava jest način integracije plemena i srodničkih skupina u novonastale nacionalne države: bliski savez (Maroko), djelomični savez (Alžir) i razvoj nacionalne države relativno autonomno od utjecaja plemenskih i srodničkih skupina (Tunis). Važnost plemenskih skupina sastoji se u dotadašnjem nedostatku stroge centralizirane države zbog čega su plemena bila glavna baza društvene organizacije, političkog autoriteta i ekonomske aktivnosti, pa prema tome i definiranja centralnih pitanja poput bračne procedure, prava i obaveza žena i muškaraca, uvjeta razvoda, nasljedstva i skrbništva nad djecom.
(6) Fatima Sadiqi: Morocco’s Veiled Feminists (www.project-syndicate.org/commentary/morocco-s-veiled-feminists)
(7) Ibid.
(8) Global Fund For Women: Mapping the Women’s Movement Through A Moroccan Lens (www.globalfundforwomen.org/who-we-are/where-we-stand/910-mapping-the-womens-movement-through-moroccan-lens)
(9) Xan Rice, Katherine Marsh, Tom Finn, Harriet Sherwood, Angelique Chrisafis, Robert Booth: Women have emerged as key players in the Arab spring (www.theguardian.com/world/2011/apr/22/women-arab-spring)
(10) Nadia Yassine (rođ. 1958. godine u Maroku) čelnica je ženskog ogranka marokanskog islamističkog pokreta Pravda i spiritualnost.
(11) Susan Muaddi Darraj: Understanding the Other Sister: The Case of Arab Feminism (www.monthlyreview.org/2002/03/01/understanding-the-other-sister-the-case-of-arab-feminism/)
(12) Tasnuva Bindi: Feminism and Islam: The problems with applying Western feminist values to Non-Western cultures (www.startupdaily.net/2014/06/feminism-islam-problems-applying-western-feminist-values-non-western-cultures/)
(13) Kad su Nadiu Yassine novinari upitali kako može istovremeno biti muslimanka i feministkinja, odgovorila je: “To su samo etikete. Pojednostavljivanje stvari dolazi iz logike naših medija.”
(14) Fatima Sadiqi: Morocco’s Veiled Feminists (www.project-syndicate.org/commentary/morocco-s-veiled-feminists)

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close