TEKST

Stanje zatvora neće se promijeniti dok god se ne promijeni stanje društva: intervju s kolektivom Lieux Fictis

Kolektiv Lieux Fictis već više od 20 godina provodi umjetničke radionice u samom zatvoru Baumettes u Marseilleu. S njima smo popričali o granicama zatvora i granicama umjetničkog rada u zatvoru, problemima s kojima se zatvorenici suočavaju pri reintegraciji i izgradnji solidarnost između onih “unutra” i onih “vani”.

clog-prisons-big

Više od 20 godina radite u zatvoru Baumettes u Marseilleu. Možete nešto reći o  svojim počecima, kako ste počeli raditi sa zatvorenicima i kako je to dovelo do toga da imate ured unutar zatvora?

Joseph Césarini i ja (Marie-Christine André, članica kolektiva; op.ur.) studirali smo skupa na umjetničkoj akademiji u Marseilleu. Bavili smo se pitanjem zatvora i zatvaranja i posebice ponavljanjem zvukova i slika u prostoru zatvora (kroz čitanje Foucaultove knjige Nadzor i kazna). Iz ovoga smo konteksta išli u zatvor stvarati slike, posebice one arhitektonske, i zvukove. Upravitelj zatvora je onda ubrzo predložio, u zamjenu za bivanje tamo, da uspostavimo video radionice budući da je tada, 1987. godine, trebalo postaviti televiziju u svaku ćeliju. Tada smo napravili prvi interni televizijski kanal, TVB u zatvoru Baumettes u Marseilleu. Sljedeće je godine redatelj Renaud Victor želio napraviti dokumentarac o svakodnevnom životu zatvorenika i pristupio nam je. Režirao je film Danju i noću (De jour comme de nuit), dokumentarac kojim je potpuno uronio u boravak u zatvoru. Poslije ovog dugog perioda snimanja, dnevna prisutnosti kamere, danju i noću, u svim prostorijama zatvora, proizvela je bliskost s kamerom koja je potom otvorila put u drugi korak našeg djelovanja, onaj važniji koji je trajao do 1994., s programom koji se zvao Hodnici. Ovi televizijski programi koji su bili snimani u hodnicima zatvora, na istom su mjestu okupljali ljude iz civilnog društva i zatvorenike koji su razgovarali o različitim temama. Ti su se programi emitirali na internoj televiziji.

Godine 1995. smo odlučili prestati s našim intervencijama, budući da smo krenuli kritički preispitivati granice ovakvih akcija, razmišljajući pritom kako takav program s klasičnim TV studijem nije zapravo nudio način da međusobno povežemo ljude i prostore, one iznutra i one izvana. Potom smo i htjeli ovakvoj akciji dati profesionalnu perspektivu, uz to da zatvorenicima pružimo nekakav oblik osposobljavanja. Tada smo znali da, kako bismo to napravili, moramo zamisliti trajnije radno mjesto u zatvoru. Godine 1997. kontaktirala nas je uprava zatvora te smo zajedno razmišljali o tom mjestu i konstruirali trajniji  prostor, u dvorištu najstrože čuvanog krila zatvora.

Tada smo uistinu mogli raditi akcije koje bi imale neki smisao za zatvorenike. Taj je prostor također bio prostor trajne “kohabitacije” kaznionice kao institucije i kulturnih radnika, te je nudio priliku da uspostavi dijalog između njih, kao i priliku da institucija krene drugačije gledati na ovakve vrste akcija i zatvorenike koji u njima sudjeluju.

Odsluživanje kazne u zatvoru ili kaznionici uključuje ograničavanje komunikacije s vanjskim svijetom i u većini slučajeva dovodi do uništavanja društvenih veza. Odvajanje od društva i izolacija izdvajaju, osamljuju zatvorenike/ce i onemogućavaju kasniju integraciju u društvo. Umjetnički projekti koje vi provodite u zatvoru od životne su važnosti zatvorenicima jer im omogućavaju da zamisle svijet izvan zatvora. No ovakvi projekti također dotiču one “s druge strane”, one “vani”, i time jačaju solidarnost između onih koji su u zatvoru i onih vani. Možete li napisati nešto više o ovome rušenju granica?

Umjetnost nam omogućava da stvorimo vezu između zatvora i društva, umjetnički proces i njihovi rezultati utječu i na one unutra i na one vani. Onima koji se nalaze u zatvoru umjetnost  omogućava da se promijeni način kako sami sebe percipiraju, kako percipiraju svijet, da se pomaknu iz sporosti zatvora i ponovo pronađu osjećaj društvene koristi. Djela koja smo producirali i koja se emitiraju van zatvora društvu omogućavaju da promijene percepciju ovoga teritorija i ljudi koji se nalaze u zatvoru. Smatram da je jedan od ciljeva permanentnog umjetničkog stvaranja u zatvoru rad na transformativnom procesu. Ti procesi transformacije mogu se događati na tri razine: individualna transformacija, institucionalna i društvena.

Zašto ste odlučili koristiti arhive u radu?

Upotreba arhivske slike tu je imala smisla na više razina: u zatvoru se slike ponavljaju te treba izrazito brzo naći način da ih se obnovi, činilo mi se da korištenje postojećih slika koje se mogu iskoristiti u procesu reciklaže otvara nove mogućnosti. S druge strane, rad s arhivskim slikama je i rad s kolektivnim pamćenjem koje preko procesa pisanja fikcije omogućava zatvorenicima, odvojenima od te kolektivne povijesti, bavljenje radom individualne aproprijacije, to je način povezivanja sa svijetom, zajednicom, način pogleda prema vani te način da nam se obrate.

Vaš rad sa zatvorenicima uključuje umjetnost: filmove, umjetničke radionice, ukratko, radite umjetničke projekte sa zatvorenicima. Vratimo se na koncept granica o kojem govorite u svom radu. Mislite li da Vaš rad ima granica i ako da, koje?

Granice nisu samo zidovi zatvora koji odvajaju unutrašnjost s onim vani, te granice postoje i u profesionalnim područjima, među umjetničkim disciplinama, institucijama i zasigurno među ljudima. Bavljenje umjetničkim iskustvima koja premještaju granice i dovode do mogućnosti otvaranja novih praksi, novih puteva, novih oblika, neizbježno dovodi i do rizika suočavanja sa svim tim granicama. Poteškoća dakle nije samo u iskušavanju, nego je također u širenju djela koja su proizišla iz toga i pronalasku ekonomija koje omogućavaju realizaciju drugih djela. Onih koje je teško klasificirati jer u eksperimentiranju ona nužno – od institucionaliziranih mjesta, utvrđenih pogleda gledatelja, zahtijevaju otvaranje drugim mogućnostima. Poteškoća dakle nije samo unutar zatvora kao što bismo pomislili, nego također utječe na cjelokupno društvo.

Iako ne znate ništa o zločinima koje s počinili zatvorenici i zašto su zatvoreni, kako gledate na sami koncept zločina?

Ući u zatvor, kada dolazimo izvana, to je prvotno suočavanje s našim odnosom prema tom prostoru. A taj je odnos neizbježno zapeo između fascinacije i odbijanja. Nužno je baviti se tim dvjema dimenzijama kako bismo uspjeli naći pravedno mjesto unutar tog prostora. Prijeći zidove zatvora nije bezopasan čin, to znači prijeći na stranu nečovječnoga, bijede i društvene nepravde, moći i nasilja i smrtonosnog instinkta. Nije na nama da sudimo, jer su oni zatvoreni, društvo je već obavilo svoj posao, ne možemo promatrati ni povijest, ni realno zamisliti budućnost koja ostaje Dimenzijom u nastajanju. Jedini je mogući stav onaj bivanja u sadašnjosti, u odnosu s drugim koji se tu i sada vrlo intenzivno upisuje. Ono što promatramo ono je što skupa radimo, i to uvijek bez ikakve osude.

S kakvim se poteškoćama suočavaju zatvorenici_e kada napuste zatvor? U Hrvatskoj, primjerice, teško dolaze do posla, posebice u kontekstu trenutačne ekonomske krize i stigmatizacije s kojom se suočavaju. Pitanje stanovanja nakon zatvora je također veliki problem.

Velika većina ljudi koja je u zatvoru ondje je jer nije našla svoje mjesto u društvu koje, unutar svog funkcioniranja, nema kapacitet da svima dopusti da u njemu nađu svoje mjesto. Nakon zatvora to pitanje ostaje isto te se povećava raskidanjem socijalnih veza, i zbog kaznene evidencije koja često ojačava tu marginalizaciju. Smještaj, rad, rekonstrukcija socijalnih veza, obiteljskih veza, to su pravi izazovi s kojima se zatvorenik suočava. Danas zatvori imaju ulogu socijalne regulacije u kojoj se jedan dio stanovništva nalazi neko vrijeme zatvoren u nedostatku toga da mu se drugdje nađe mjesto.

Na panelu u Zagrebu na kojem ste sudjelovali spomenuli ste da neki zatvorenici nakon odsluženja zatvorske kazne ostaju raditi na Vašim projektima. Kako prolazi resocijalizacija zatvorenika?

Od 2008. godine u udruzi integriramo, na razdoblja od jedne do dvije godine, osuđeno stanovništvo koje je bilo u francuskoj Udruzi za animirani film (AFCA) u zatvoru Baumettes. Iz posve profesionalne perspektive, taj prijelaz između unutarnjeg i vanjskog odvija se bez velikih poteškoća. Tehnička dostignuća i radni odnosi koji se već odvijaju u unutrašnjosti prirodno se nastavljaju s ekipama vani. Oni tako konsolidiraju ono što su naučili i nalaze svoje mjesto unutar nove zajednice za koju nikada nisu mislili da će naći svoje mjesto. Poteškoća je umnogome u dimenzijama povezanima sa smještajem, psihološkom pomoći (onom za ovisnosti: alkohol, droge…) i postavljanjem profesionalnog projekta iz tog tranzitnog vremena u našu strukturu. Vrlo je važno moći ponuditi ne samo rad, nego i pratnju osobi u svim tim dimenzijama. Naša poteškoća je da te dimenzije izlaze iz naših okvira kompetencija te da se van zatvora malo tko time bavi. Ako naša struktura i riskira s dijeljenjem svoga radnog prostora s krhkijim osobama, ali koje mogu i doprinijeti i hraniti naš razvoj van te krhkosti koju nose u sebi, malo je profesionalnih struktura koje su toga svjesne te zaziru od takvog otvaranja. Pa čak i u umjetničkim i kulturnim sektorima.

Što možete reći o odnosu medija spram zatvorenika_ca? U Hrvatskoj je prije nekog vremena promijenjen Zakon o izvršavanju kazne zatvora tako da se zatvorenike_ce ne može niti na koji način snimati. Iako je cilj te promjene bila zaštita zatvorenika_ca samih, ova odluka pridonosi stigmatizaciji, ne možemo čuti njihove glasove. Neki od njih žele pričati s novinarima, umjetnicima, ali njihovi glasovi ne mogu napustiti zatvorske zidove.

U Francuskoj je danas, unatoč raspravama o tome, moguće snimiti i prikazivati slike i glas zatvorenika pod uvjetom da potpišu ugovore ili daju prava na osobnu sliku. Međutim to je pravo izrazito regulirano kroz članak kaznenog zakona u kojem stoji da krajnje dopuštenje može dati samo kaznena uprava koja se tome može usprotiviti ako se time ide na štetu žrtvama, rehabilitaciji zatvorenika ili javnom redu. To ostavlja prostora za razne interpretacije, pa time i kontroli te slike. Zatvorenik u društvu ostaje onaj koji treba ostati nevidljiv. Zatvor je posebice tu kako bi osigurao, više nego zaštitio, njegova vrijednost je prije simbolička nego efektivna. Nažalost, takvo viđenje stvari oduzima društvu mogućnost preispitivanja zatvora unutar prostora u kojem bi realno moglo biti i to u smislu kazne. Stvorena je neka vrsta trenutne iluzije koja olakšava nemire, strah i koja se svodi većinu vremena na ulogu kažnjavanja osobe koja je zgriješila. Dok god cjelokupno društvo ne stane i ne pozabavi se značenjem svoje odgovornosti u odnosu na zatvor, nijedna kaznena politika neće se moći promijeniti. Također je nažalost zarobljeno u ekonomskim tenzijama koje većinu građana vode u stanje ukočenosti, u nemogućnost zamišljanja „zajedničkog života“. Stanje zatvora neće se promijeniti dok god se ne promijeni stanje društva jer je sve to blisko povezano.

 

Razgovor vodila Matea Grgurinović.

Zahvaljujem Dorotei-Dori Held za pomoć s prijevodom.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close