TEKST

Ekstremna desnica u suvremenoj Njemačkoj – I dio – Stranke, ideologija i strategije

 

Stanje opće ekonomske i socijalne depriviranosti te nezadovoljstvo i nepovjerenje u vladajući politički establišment otvaraju prostor jačanju ekstremno desnih organizacija koje se konsolidiraju na ulicama i europskoj političkoj sceni. Prijeteći rast desnog ekstremizma ne smije se zanemariti te je vrlo bitno poznavati strategije i taktike koje pristaše takvog gledišta koriste u ostvarivanju svojih političkih ciljeva. Na tragu toga, Zoran Veselinović piše o organiziranju ekstremne desnice u Njemačkoj, o ideološkom i taktičkom profiliranju pokreta na političkom planu te o terenskom radu, osnaživanju postojećih struktura i širenju baze.

bn-mw038_gerrig_p_20160301141807
Foto: pristaše NPD-a na anti-imigacijskim protestima u  Kölnu, Njemačka, u januaru ove godine; Izvor: Reuters

 

Dugo se diskutiralo o tome možemo li govoriti o ekstremnoj desnici u poslijeratnoj Njemačkoj kao o društvenom pokretu. Diskusija se kretala oko pitanja je li dovoljno analizirati isključivo strukturu političkih stranaka kojima bi se mogla pridati oznaka ekstremne desnice i pritom očekivati kako ćemo dešifrirati sve ideološke smjerove i političke taktike kojima se ekstremna desnica nastoji probiti u središte političkog života. Kada se govori o društvenom pokretu ne želi se tvrditi kako se zaista radi o nekakvom masovnom pokretu, odnosno da ekstremna desnica ima ogroman broj privrženika. Naprotiv, riječ je o tome da se oznaka ekstremne desnice mora proširiti i na mnoge organizacije i aktivnosti koje se nalaze izvan ringa političkih stranaka. Zaključak je da se bez ovakvoga pristupa ne može obuhvatiti cijeli volumen aktivnosti ekstremne desnice i da bismo u suprotnom ostali bez potpune slike.

Dakle društveni pokret u ovome smislu označava mrežu partija, organizacija i drugih entiteta, a ova se mreža najlakše može prikazati shemom koncentričnih krugova. U samom se središtu nalaze partijski vrhovi i čelnici raznoraznih organizacija, nevladinih udruga i think tankova. Njihova je uloga pokušaj ulaženja u službene državne institucije te ideološko i taktičko profiliranje pokreta. Krug najbliži središtu sačinjen je od najviše razine terenskih radnika. Njihova je zadaća organiziranje najrazličitijih događanja: od marševa i ostalih oblika uličnih protesta (čiji je cilj pokazivanje brojčane snage) sve do piknika i nogometnih turnira. Sljedeći je krug sačinjen od niže razine terenskih radnika. Njihova je uloga širenje – najrazličitijim mogućim sredstvima – ideoloških elemenata i političke problematike koju ekstremna desnica nastoji nametnuti u javnom diskursu. Oni imaju dvostruku funkciju. S jedne strane nastoje konsolidirati već postojeću scenu, dok s druge strane regrutiraju novo članstvo za pokret. Posljednji je krug sačinjen od pasivnih članova pokreta. Oni su sigurna glasačka baza i oni koji su u najbližem doticaju s ostatkom javnosti.[i]

Posve je razumno pretpostaviti kako ovakva shema nije nikakav kuriozitet njemačkih prilika i da bi se lako mogla upotrijebiti pri opisu scena ekstremne desnice i u mnogim drugim zemljama. Također se može diskutirati kako ovakva slika funkcioniranja nekog političkog pokreta uopće nije specifična za ekstremnu desnicu. Bilo kako bilo, ova će nam shema poslužiti da pobrojimo i ilustriramo glavne značajke njemačke ekstremne desnice. To će uključivati strukturu ekstremno desnih partija, ideološki zaokret kroz koji su prošle, neke glavne političke koncepte, ključne oblike diseminacije nerafiniranih političkih recepata, strategije nametanja određene problematike u javnom diskursu i neke od najnovijih oblika organiziranja ekstremne desnice.

Političke stranke

Pri analiziranju strukture njemačkih ekstremno desnih partija nikako se ne smije smetnuti s uma povijest suvremene Njemačke koja je bitno determinirala pravni okvir funkcioniranja političkih stranaka. Taj pravni okvir nije pretjerano permisivan prema političkim organizacijama koje se mogu klasificirati kao ekstremističke – kako s lijeve tako ni s desne strane političkog spektra. Shodno tome njemačko zakonodavstvo propisuje proceduru kojom se ovako klasificirane stranke mogu zabraniti. Međutim ne smije se misliti kako je ovaj mehanizam ekstremni raritet u povijesti poslijeratne Njemačke: 1952. godine zabranjen je SRP (stranka nasljednica NSDAP-a), 1956. zabranjen je KPD (Komunistička partija Njemačke), 1995. zabranjene su ekstremno desne stranke FAP i Nacionalna lista. U ovome smislu treba spomenuti i neuspješni pokušaj zabrane NPD-a s početka 2000-ih.[ii] Postojanje spomenutog mehanizma uvelike određuje raspon aktivnosti i retorički naboj ekstremno desnih stranaka.

Kada govorimo o recentnoj povijesti Njemačke (to se odnosi na period od 80-ih godina do danas), možemo spomenuti dva općenita opažanja. Prvo, postoje samo tri relevantne stranke ekstremne desnice; drugo, njihovi su uspjesi na izborima u pravilu dolazili u valovima. Uspjeh u kontekstu stranaka ekstremne desnice znači uopće ulazak u parlament, a pritom su ga ostvarivali primarno na razini Europskog parlamenta, zemaljskih parlamenata (parlamenata pojedinačnih saveznih država Njemačke) ili na izborima za lokalnu upravu. Tvrdnja kako su dolazili u valovima znači da su pojedinačne stranke u relativno kratkom vremenskom periodu zaredale nekoliko uspjeha na izborima, da bi potom, najčešće već na sljedećim izborima, izgubile svoja mjesta i ponovno potpale pod rubriku izvanparlamentarnih stranaka.

REP i DVU

DieRepublikaner (REP) stranka je osnovana u ranim 80-im godinama. Krajem 80-ih i početkom 90-ih slovila je kao najveća nada ekstremne desnice, tj. predstavljala je prvi val uspjeha ekstremne desnice na izborima u recentnoj povijesti Njemačke. Prvi je veliki rezultat ostvarila 1989. godine na izborima u Berlinu kada je osvojila 7,5% glasova, da bi potom na izborima za Europski parlament održanima iste godine osvojila 7,1% glasova. U Berlinu joj se broj glasova na lokalnim izborima održanim 1992. godine povećao na 8,3%. U pogledu izbora na zemaljskoj razini najviše je uspjeha, te ujedno najveći kontinuitet, pokazala na izborima u Baden-Württembergu: tako je na izborima za zemaljski parlament 1992. godine osvojila 10,9% od ukupnog broja glasova (to je ujedno značilo 15 mjesta), a na izborima održanim 1996. taj je broj blago pao na 9,1% (14 mjesta).[iii] U istom je periodu u ostalim saveznim državama osvajala u prosjeku između 2% i 4%. Najveći joj je problem bio da svoju snagu nikako nije mogla prenijeti s lokalne na saveznu razinu, tj. nikako nije mogla ostvariti značajniji rezultat na izborima za Bundestag. Sredina 90-ih godina bila je najviša točka vala izbornih uspjeha REP-a. Val je uspješnih izbornih rezultata nakon sredine 90-ih u potpunosti nestao. Grumke i Klärner nude interpretaciju kako je prijelazna točka bila 1994. godina, tj. ključni je razlog za pad političke snage stranke bilo detroniziranje FranzaSchönhubera, jednog od osnivača, i dolazak RolfaSchlierera na čelo stranke. Prema Grumkeu i Klärneru, Schlierer nije imao Schönhuberovu karizmatičnost koja je bila jedan od ključnih razloga za uspjeh REP-a.[iv]

Mathias Brodkorb navodi kako je glavna značajka Schliererove ere pokušaj profiliranja REP-a u smjeru programske i građanske stranke. Prema Brodkorbu, REP se nastojao snažno odijeliti od svojih konkurenata na radikalno desnoj strani političkog spektra (od DVU-a i NPD-a), tj., kako on kaže, htjeli su da ih se prizna kao “normalnu stranku”. REP se nakon izbornih uspjeha najviše bojao situacije u kojoj bi se stranku dovodilo u vezu s pijanim skinheadsima i nasilnim neonacistima. Htjeli su se prikazati kao stranka koja nije protestna, tj. htjeli su da stranka nema izgled partije koja tijekom kriznih momenata populističkim parolama pobere određenu količinu glasova, da bi potom ponovno nestala u anonimnosti. Oni su, naprotiv, težili stranci koja ima dovoljno dobru infrastrukturu i program za ulazak u strukturu stabilnih i velikih političkih stranaka, tj. za ulazak u politički establišment. U ovome smislu Brodkorb citira Schlierera: “Na zadnjem je skupu stranke u Augsburgu stajao moto: od protestne partije do programske i parlamentarne stranke. Time je naš cilj jasno definiran: provedba stranačkog programa u parlamentima. REP se tako ne vidi kao izvanparlamentarni opozicijski pokret, nego kao stranka koja je spremna preuzeti zakonodavne i izvršne odgovornosti.”[v]

Može se dvojiti o razlogu koji navode Grumke i Klärner, međutim nemoguće je sporiti kako promjene u vodstvu makar vremenski ne korespondiraju s početkom snažnog pada političke snage stranke. Pored postupnog opadanja broja glasova također se postupno rasipalo i članstvo. Navedimo samo kao ilustraciju: 1993. godine broj članova iznosio je 23.000, dok se 2004. spustio na 7500 članova. Na izborima održanim 2001. u Baden-Württembergu, njihovoj očigledno najjačoj utvrdi, stranka je osvojila 4,4% glasova. To je bio posljednji trzaj prije potpunog pada u političku beznačajnost.[vi]

Deutsche Volksunion (DVU) stranka je koja je prvi puta izašla na izbore 1987. godine pod imenom Liste – D. DVU je oduvijek bio ono što Schlierer nije htio da REP ostane: protestna stranka. Tako Grumke i Klärner pišu: “DVU je klasična protestna partija koja ispraznim ksenofobnim parolama teži pobuditi resantiman i podići strah populacije od pogoršanja gospodarskog stanja, posebno u Istočnoj Njemačkoj, radi mogućnosti političkog iskorištavanja ovih osjećaja. Ona nema dugoročnu glasačku bazu i nikakvo karizmatično vodstvo.”[vii] Stranka ne samo da je protestna, ona je ujedno privatna – u punom značenju te riječi. Nerijetko se kao glavni razlog za uspjeh stranke navodi financijska moć i raspolaganje medijskim aparatom njihova dugogodišnjeg predsjedavajućeg – de facto vlasnika stranke i vlasnika izdavačke kuće DSZ -Verlag – Gerharda Freya. Ono što je s jedne strane omogućilo uspjeh stranke na izborima, s druge je strane kočilo bilo kakav oblik daljnjeg razvoja i jačanja. Frey je, s ciljem osiguravanja vlastite pozicije moći unutar stranke, direktno odabirao kandidate, uvelike određivao put stranke i detaljno strukturirao kadar.[viii] Shodno ovome Grumke i Klärner pišu: “DVU je fantomska stranka svoga neprikosnovenog predsjednika dr. Gerharda Freya.” Daljnji je zaključak kako je ovakav način funkcioniranja bio Freyov nehotični pucanj u nogu jer je njegova kadrovska slagalica u potpunosti ugušila svaku mogućnost stvarnog unutarnjeg stranačkog života koji bi eventualno proizveo kvalitetnu kadrovsku strukturu sposobnu za konsolidaciju izbornih uspjeha.[ix]

DVU je svoj prvi značajan rezultat ostvario 1992. godine na izborima za zemaljski parlament u Schleswig-Holsteinu kada su uzeli 6,2% glasova. Međutim njihov val izbornih uspjeha odgovara periodu postupnog opadanja snage REP-a, tj. njihov je val trajao od druge polovice 90-ih do sredine 2000-ih: izbori za zemaljski parlament u Sachsen-Anhaltu 1998. (12,9% glasova) te izbori za zemaljski parlament u Brandenburgu 1999. (5,3%) i 2004. (6,1%).[x]

Sredina 2000-ih značajna je još zbog toga što je u tom periodu sklopljen svojevrsni politički pakt između DVU-a i NPD-a.[xi] Kako obje stranke konkuriraju za istu, poprilično skučenu glasačku bazu, zaključile su kako je besmisleno međusobno si konkurirati na pojedinačnim izborima i tako se boriti za ionako premalen komad glasačkog kolača. Odlučile su se za određeni smjenski rad na izborima. Uzele su izborni kalendar i odredile koja će stranka izlaziti na kojim izborima, a time je automatski određen i sistem rotacija. Svaka bi lista ujedno sadržavala određen broj kandidata iz druge stranke. Međutim ovaj je politički brak od samog početka bio relativno neuspješan i bogat raznim međustranačkim trzavicama.[xii] Primarni se razlozi nalaze u činjenicama da su se snage ugovornih strana rapidno mijenjale i da je DVU oduvijek bio omražen u nekim dijelovima ekstremno desne scene. NPD je snažno jačao, dok je DVU padao u smjeru političke beznačajnosti. Frey je shodno tome 2009. godine odstupio s čelnog mjesta DVU-a.[xiii] Posljednja je velika odluka stranke došla krajem 2010. godine kada se DVU odlučio postupno integrirati u partijsku strukturu NPD-a. Međutim ovakva odluka nije naišla na odobravanje svih zemaljskih organizacija DVU-a. Nezadovoljne strukture unutar stranke pokušale su pravno osporiti odluku vrha o integriranju u NPD.[xiv] Ovi su događaji samo zacementirali već ionako silaznu putanju DVU-a.

NPD i nova desnica

Natinaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) stranka je osnovana 1964. godine. U drugoj polovici 60-ih godina ostvarila je niz iznimnih uspjeha na izborima za zemaljske parlamente u nekoliko saveznih država. Međutim nakon te veoma uspješne rane etape, stranka se kroz 70-e, 80-e i 90-e godine smjestila na političku marginu. Kriza je svoj vrhunac dosegla u prvoj polovici 90-ih godina kada je, kako Grumke i Klärner pišu, stranka stajala ne samo pred političkim nego i financijskim bankrotom.

Dolazak Uda Voigta na čelo stranke 1996. godine pokazao se ključnim momentom za revitalizaciju NPD-a. Voigt je zajedno s novim čelništvom stranke u partijskom programu iz 1997. godine zagovarao stratešku i ideološku reorijentaciju. Strateška se reorijentacija sastojala u tome da je NPD otvorio vrata za suradnju i koordinirane akcije svim ostalim organizacijama i grupacijama s ekstremno desne scene. Voigt i novo čelništvo stranke smatrali su kako je strankama ekstremne desnice nužna čvrsta terenska baza kako bi bile u stanju dugoročno održavati određenu razinu političke moći. Ovakav je pristup s druge strane mogao osigurati stalni priljev svježe krvi i na taj način stvoriti preduvjete za formiranje kvalitetne stranačke strukture – nešto što je, kao što smo vidjeli, bio ozbiljan problem u DVU-u.

U istom je programu formuliran njihov poznati princip političkog djelovanja koji se naziva konceptom triju stupova[xv]: borba za ulice, borba za glave i borba za parlamente.[xvi] Važno je naglasiti kako su prva dva stupa preduvjeti za eventualno ostvarivanje uspjeha unutar borbe za parlamente. Shodno ovome Grumke i Klärner citiraju Voigtove riječi iz 1999. godine: “Kada smo borbu za ulice odlučili u svoju korist, tada možemo voditi borbu za parlamente s nadom da nećemo tek kanalizirati protestne glasove koji brzo nestanu, nego da ćemo se etablirati kao dugotrajna nacionalna snaga u poslijeratnoj Njemačkoj s opravdanom pretenzijom stvarne alternative liberalno-kapitalističkom sistemu BRD-a.”[xvii]

Ideološka reorijentacija stranke odvila se prema načelima tzv. nove desnice. Bundesamt für Verfassungsschutz (njemačka obavještajna služba za zaštitu ustavnog poretka) ovako je 1997. godine definirao osnovnu ideološku podlogu ekstremne desnice: “Oni su vođeni idejom kako je etnička ili rasna pripadnost od iznimne važnosti za pojedinca. Ovoj su pripadnosti podređene sve ostale vrijednosti i interesi, uključujući građanske i ljudske vrijednosti. Desni ekstremisti prema tome odbacuju ideju kako su svi ljudi principijelno jednaki i propagiraju politički sistem u kojem se navodno prirodni poredak države i naroda stapa u jedinstvu. (…) Ova se ideologija u suštini svodi na antipluralistički sistem u kojem nema mjesta za demokratske diskusijske procese i demokratske procese donošenja odluka.”[xviii]

Nova desnica nije ništa drugo nego pokušaj redizajniranja tradicionalnih ideologija ekstremne desnice u noviju inačicu koja bi bila pogodnija za različita pravna i politička manevriranja i koja bi ujedno povećala regrutacijske sposobnosti ekstremno desnih partija i političkih organizacija. Nova desnica nastoji omekšati tradicionalno zastupanje koncepcija rasne hijerarhije i ostalih Blutund Boden elemenata kako bi ekstremno desni politički pokreti, organizacije i partije dobili ideološku i diskusijsku aparaturu koja bi bila prihvatljiva unutar utvrđenih diskusijskih gabarita građanske javnosti. Nadalje je ključni moment nove desnice zadržavanje većine konzekvenci tradicionalnih ekstremno desnih ideologija. Namjera je da se novoj inačici teže mogu zalijepiti oznake fašizma, rasizma, neonacizma itd., a da se ona u svojim daljnjim konzekvencama ipak svodi na to. Dakle osnovna je namjera prikriti stvarni sadržaj.

Nova se desnica počela formirati  u 60-im godinama, a obično se kao jedan od ključnih momenata navodi recepcija Antonija Gramscija, posebno njegove koncepcije kulturne hegemonije.[xix]Alain de Benoist smatra se teorijskim ocem nove desnice, dok su tri glavne značajke ove inačice ekstremno desne ideologije okret od biologizma prema kulturi, tzv. etnopluralistički argument i strategije retorzije. Kako bismo ukratko opisali funkcioniranje ideologije nove desnice, poslužit ćemo se jednim paradigmatskim primjerom.

Brodkorb prepričava navodni događaj u kojem je grupa ekstremnih desničara došla na skup ili okrugli stol o multikulturalnim društvima u organizaciji SPD-a. Ova je grupa, po naravi stvari, tvrdila da je bilo kakva varijanta multikulturalnog društva u startu promašen projekt. To je podiglo optužbe da su oni rasisti ili nacionalisti. U tom momentu započinje retorzija. Članovi grupe tvrde kako su zastupnici multikulturalnog koncepta zapravo ti koji su prikriveni rasisti ili nacionalisti, a da oni ni u jednom momentu nisu koristili riječ rasa ili nacija. (Nova desnica smatra da su termini poput rasa ili nacija izgovoreni iz njihovih usta suviše kompromitirani da bi se mogli politički uspješno koristiti. Oni obično govore o kulturi ili kulturnoj zajednici.) Ono što slijedi jest eksplikacija ove retorzije. Prema njihovu mišljenju, koncept multikulturalizma prešutno pretpostavlja kako postoje suštinske razlike između dominantne nacionalne ili rasne većine i manjinskih nacionalnih ili rasnih zajednica. Konzekventnim potezima – afirmativnom akcijom i cijelim nizom drugih oblika subvencioniranja – dominantna kultura teži asimilirati manjinske kulture unutar svoga općeg okvira života. Grupa ekstremnih desničara tvrdi kako je ovo u svojoj biti agresivan čin koji će kontinuirano stvarati društvene tenzije između dominantne grupe i ostalih manjinskih grupa. Njihov je zaključak iznimno radikalan. Upravo je zbog ove prešutne pretpostavke svaki oblik multikulturalnog društva osuđen na propast jer sve poduzete akcije samo zaoštravaju već pretpostavljene razlike. Njihova je solucija još radikalnija. Funkcionalna društva ostvaruju se isključivo oštrim razdvajanjem svih rasnih ili nacionalnih grupa. (To bi bio tzv. etnopluralistički argument. Ukratko, etnopluralizam nije ništa drugo nego segregacionizam.) Brodkorb navodi kako je njihov mokri san heterogeni svijet homogenih rasnih i nacionalnih zajednica.[xx]

Ključno je primijetiti sofisticiranost i perfidnost ovakvog načina diskutiranja. Brodkorbova je glavna teza da su mnogi istraživači, uključujući i Verfassungsschutz, zastarjeli sa svojom teorijskom aparaturom kojom pristupaju najnovijim fenomenima na ekstremno desnoj sceni. Prema njegovom mišljenju, oni ne čine nikakvu razliku između tradicionalnih ekstremno desnih ideologija i nove desnice. Opasnost se nalazi u tome da bi novi i perfidni ekstremno desni fenomeni mogli proći neopaženi, tj. da bi se mogli “ušuljati” u službene institucije i javni diskurs.

NPD je dugo, u ideološkom smislu, slovio za najkonzervativniju stranku ekstremno desne scene. Shodno se tome izraz nova desnica nerijetko koristio za označavanje političkih stranaka ekstremne desnice koje su se htjele udaljiti od ideološkog puta NPD-a.[xxi] Stoga je posve jasno koliko je strateška i ideološka reorijentacija tijekom Voigtove ere odigrala ključnu ulogu u formiranju NPD-a kao najjače ekstremno desne stranke nakon sredine 2000-ih u Njemačkoj.

Titula najjače stranke ekstremne desnice ne znači da je stranka jaka prema standardima stranaka političkog establišmenta. Štoviše, spekulira se kako je NPD u najnovijem periodu ponovno zapao u financijsku krizu, a nakon neuspješnog pokušaja zabrane NPD-a početkom 2000-ih, krajem 2013. godine započeo je novi proces zabrane.[xxii]

 

Zoran Veselinović je objavljivao tekstove o ekstremno desnoj ideologiji, novim strategijama ekstremne desnice i funkcioniranju političke muzike.

 

[i] Usp. Grumke, Thomas, AndreasKlärner (2006). Rechtsextremismus, diesozialeFrageundGlobalismuskritik. EinevergleichendeStudiezuDeutschlandundGroßbritannienseit 1990. Berlin: FriedrichEbertStiftung, str. 15-20.

[ii]Za popis svih zabranjenih ekstremno desnih stranaka i organizacija vidi BPB, “ParteienundVerbote”. http://www.bpb.de/politik/extremismus/rechtsextremismus/170613/parteien-und-verbote-sieben-fragen-und-antworten

[iii]Usp. Glaeßner, Gert-Joachim (1999). DemokratieundPolitikinDeutschland. Opladen, str. 362.

[iv]Usp. Grumke, Thomas, AndreasKlärner, str. 23-24.

[v]Brodkorb, Mathias,ThomasSchmidt (2002). Gibt es einenmodernenRechtsextremismus?.Schwerin: FriedrichEbertStiftung, str. 4.

[vi]Usp. Grumke, Thomas,AndreasKlärner, str. 23-24.

[vii]Ibid., str. 24.

[viii]Usp. Brodkorb, Mathias,ThomasSchmidt, str. 6.

[ix]Usp. Grumke, Thomas,AndreasKlärner, str. 25.

[x]Usp. Glaeßner, Gert-Joachim, str. 362. i Grumke, Thomas, AndreasKlärner, str. 24.

[xi]Vidi fusnotu 15.

[xii]Usp. Grumke, Thomas, AndreasKlärner, str. 25-28.

[xiii]Usp. DVU-Gründer Gerhard Freygestorben. 23. 02. 2013. http://www.sueddeutsche.de/politik/politiker-verleger-mulimillionaer-dvu-gruender-gerhard-frey-gestorben-1.1607848

[xiv]Usp. Jansen, Frank. Fusionvon NPD und DVU istunwirksam. 27. 01. 2011. http://www.tagesspiegel.de/politik/rechtsextreme-parteien-fusion-von-npd-und-dvu-ist-unwirksam/3773068.html

[xv]NPD je 2004. godine u svome programu dodao još jedan stup, borbu za organiziranu volju. Ideja je da se rasuta ekstremno desna scena mora ujediniti. Usp. ChristophSchulze. Vier-Säulen-Konzept. http://www.netz-gegen-nazis.de/lexikontext/vier-saeulen-konzept

[xvi]Usp. Grumke, Thomas, AndreasKlärner, str. 25-36. i Brodkorb, str. 7-9.

[xvii]Grumke, Thomas, AndreasKlärner, str. 34.

[xviii]Cit. prema Glaeßner, Gert-Joachim, str. 360-361.

[xix]Usp. Van Kranenburg,Rob (1999). WhoseGramsci? Right-wingGramscism. InternationalGramsciSocietyNewsletter, br. 9, http://www.internationalgramscisociety.org/igsn/ i Brodkorb, Mathias, ThomasSchmidt,

[xx]Usp. Brodkorb, Mathias, ThomasSchmidt, str. 29-40.

[xxi]Usp. Stöss, Richard.Die “neueRechte”in der Bundesrepublik. http://www.netz-gegen-nazis.de/artikel/die-neue-rechte-der-bundesrepublik

[xxii]Usp. Hebel, Christina, VeitMedick, ZweiterVerbotsversuchinKarlsruhe: jetztmussdie NPD zittern, 03. 12. 2013. http://www.spiegel.de/politik/deutschland/zweites-npd-verbotsverfahren-jetzt-ist-wieder-karlsruhe-am-zug-a-936805.html

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close