TEKST

Kako promišljati umjetnički aktivizam?

O nezavidnoj poziciji umjetničkog aktivizma koji nailazi na netrpeljivosti unutar i umjetničkih i aktivističkih krugova piše Katerina Duda.

art-kate
Foto: Izložba Destruktion af RSG-6 [Destruction of RSG-6], Odensein 1963
Pitanje društveno angažirane (vizualne) umjetnosti nije novo. Prepleću se rasprave o ulozi umjetnosti u društvenim pokretima i pritom se zauzimaju različite pozicije: od onih unutar institucionalnog i teorijskog okvira, umjetničkih akademija ili odsjekā za povijest umjetnosti do onih nezavisne kulture i aktivističkih krugova. Neovisno o tome koju poziciju zauzeli, zaključit ćemo da je društveno angažirana umjetnost na skliskom terenu: između etike i estetike, eksploatacije i autorstva, odricanja i zasluge, umjetnosti i aktivizma.

Može se činiti da je tema istrošena i da se neprestano ponavljaju floskule o umjetnosti kao otporu, ali zbog dvostruke pozicije iz koje dolazim, umjetničke i aktivističke, željela bih dati prilog promišljanju ove teme. Vlastitu poziciju mogu opisati kao žongliranje između s jedne strane rada u aktivizmu, gdje se vizualna pismenost više-manje svodi na i delegira za primijenjeni dizajn i popratni asortiman ili se pak umjetnost često ne promišlja dalje od slavljenja spomenika NOB-u, i s druge strane praktičnog umjetničkog rada i suvremenih praksi. Međutim, u potonjem kod šireg kruga aktera pojmovi poput prekarijata ili pak nužnost samoorganizacije nisu sasvim osviješteni, a kolegama iz generacije je zbog neizvjesnosti preživljavanja u struci lakši eskapizam, pa se okreću temama koje umjetnost ponovno vraćaju lijepome, svidljivome i lako probavljivome.

Pojam društveno angažirane umjetnosti koristi se kao kišobranski termin za svaku umjetničku praksu koja pokazuje izvjesnu kritičnost prema sustavu. Prije svega, potrebno je razdvojiti termine umjetnički aktivizam i kritična umjetnost[1], ona koja se osvrće na društveni kontekst s određenom dozom kritičkog promišljanja. Želim naglasiti da postoje dva načina umjetničkog angažmana: ona umjetnost koja donosi određenu kritiku, ali često na simboličkoj razini gdje je funkcija svedena na estetski privjesak borbi (poput ilustracije angažiranom tekstu); i ona umjetnost koja koristi vlastitu infrastrukturu kako bi doprinijela široj borbi i konkretnim promjenama. Drugi je smjer stoga puno bliži aktivističkoj praksi, aktivaciji prema promjeni, ali i u njemu se rabe umjetnički alati.

Što prema tome može biti umjetnički aktivizam?

Krenemo li dovoljno široko kad je riječ o mediju i formi koje zauzima umjetnički aktivizam (od instalacije i društvene prakse preko site specific-rada i akcija u javnom prostoru do audio ili video rada i drugih interdisciplinarnih i hibridnih formata), postavit ćemo okvire unutar kojih ga donekle možemo obuhvatiti. Određena sloboda koja je u umjetničkome polju veća nego u drugim područjima i znanosti nalaže da svaki umjetnički rad treba promatrati unutar vlastitog konteksta koji ga proizvodi i reprezentira, načina na koji komunicira s publikom i implikacija koje donosi. Zato nije moguće postaviti univerzalna pravila, a ovaj tekst možemo shvatiti kao naputke koje nije loše imati na umu kada govorimo o angažiranim umjetničkim praksama ili čak općenito o umjetničkom radu.

Zadatak umjetničkog aktivizma nije jednostavan. Postavlja pitanje o potencijalu umjetnosti za društvenu promjenu, a istovremeno mora zadržati političnost i poetiku unutar vlastitog medija. Mora funkcionirati i unutar polja umjetnosti i kao društveni angažman.[2] Praksa umjetničkog aktivizma ne znači ilustraciju problema i naglašavanje postojećeg stanja stvari. Ona treba djelovati prema promjeni zatečenog stanja, donijeti pomak. Istovremeno umjetnički rad koji je progresivan i kritičan unutar samog medija i umjetničkog sustava ne smije ostati hermetičan i čitljiv samo profesionalnoj umjetničkoj publici.[3]

Osim toga prakse koje razmišljaju isključivo u formatu galerijskog postava i umjetničkog svijeta mogu imati važnu ulogu u otvaranju dijaloga i informiranju javnosti o važnim pitanjima. Na tom je tragu rad Is It What It is? Jeremyja Dellera iz 2009. godine. Deller u želji da napravi mobilni muzej o ratu u Iraku uzima automobil potpuno uništen u bombaškom napadu. Dostavlja ga u SAD i, kao da se radi o skulpturi, započinje road trip po Americi: od New Yorka do Los Angelesa, uz četrnaest usputnih stanica. Na proputovanju mu društvo prave američki vojnik i Iračanin. Izlažu ostatak automobila u javnom prostoru, prolaznicima dijele letke s informacijom o mobilnom muzeju i automobilu. Pozivaju prolaznike na razgovor i nude im mogućnost da obojici suputnika postave pitanja ili iznesu dvojbe o ratu o kojem nisu imali priliku čuti argumentiranu raspravu ili su argumenti izneseni jednostrano kroz mainstream-medije.[4] Nakon turneje Deller nastavlja izlagati čitavu dokumentaciju projekta. Sa sličnim motivom poticanja aktivne rasprave, ali koristeći se drugačijom strategijom, godine 2006. njemački kolektiv LIGNA u sklopu Urban festivala u Mamutici u Novom Zagrebu pokreće radiostanicu unutar zgrade. Stvorivši prostor u kojemu susjedstvo može raspravljati o problemima i interesima stanovnika, ovaj projekt aktivirao je stanovništvo po pitanju javnog prostora koje je u Travnom u to vrijeme bilo relevantno zbog izgradnje crkve na površini parka.

Umjetnički aktivizam stoga nije tip umjetnosti koji će aktivisti objeručke prihvatiti jer pomiče granice unutar široko prihvaćene definicije umjetnosti, koja uglavnom obuhvaća samo klasične forme – plakat, ilustraciju, skulpturu, fotografiju, film ili izvedbu koja progovara o određenom problemu. Drugim riječima, umjetnički aktivizam nije estetski promišljena scenografija za određenu publiku. Jednako tako možda neće biti sasvim prihvaćen u umjetničkim krugovima jer stvari postavlja jasno: to je umjetnost koja možda nije dovoljno poetična, dosadna je ili dovodi u pitanje cijeli umjetnički sustav i samog autora, bježi od sigurne zone.

Kako god mu priđemo, umjetnički rad ne treba biti opterećen nalaženjem odgovora na sva pitanja što ih povlači problem koji tematizira. Ipak, mora na dovoljno zanimljiv način unutar umjetničkih strujanja potresti trenutnu situaciju i unijeti novu perspektivu u dani problem, promisliti ga iz novog kuta.

Nezavidna pozicija možda se najbolje odražava u učestalom prigovoru da angažirani radovi koji uključuju druge eksploatiraju određenu grupu ljudi ili problem u korist profesionalnog uspona autora. Međutim, umjetnički aktivizam u pravom (i iskrenom) obliku zahtijeva odricanje od autorstva i zasluge za pojedini rad. Autorstvo ovdje pripada cijeloj grupi ljudi i suradnika ili je pak rad odaslan u javni prostor bez umjetničkog okvira. Primjerice slučajni prolaznici zatečeni Dellerovom akcijom u javnom prostoru neće biti svjesni da sudjeluju u umjetničkom radu. U tom slučaju to nije važno, važno je otvoriti prostor za dijalog o određenom problemu i rad osloboditi tereta političke rasprave zbog koje mnogi ne bi imali želju priključiti se. Korak dalje, onaj kojemu bi umjetnički aktivizam trebao naginjati i po kojemu se razlikuje od kritične umjetnosti, sastoji se od ostavljanja trajnijeg učinka. Taktikama umjetničkog aktivizma vodimo računa i o onome što će ostati primjerice nakon kratke akcije u javnom prostoru. Dobar je primjer rad Mlijeko Kristine Leko iz 2002/2003. godine kojim autorica nastoji poboljšati uvjete i pokrenuti platformu koja bi samoorganizirala mljekarice, odnosno kumice koje na tržnici prodaju sir i vrhnje. Zbog zakonskih regulativa Europske unije, prema prethodno provedenome istraživanju, više od 80 posto mljekarica odustalo bi od posla kad bi došlo do rasta rente prodajnog mjesta. Leko u suradnji s udrugom BLOK unutar projekta uključuje mljekarice u akciju besplatnog dijeljenja sira i vrhnja u sklopu koje započinju skupljati potpise građana za podršku mljekaricama. Osim istraživanja i akcije usmjerene na administrativno rješavanje problema, projekt uključuje i film te internetsku bazu podataka, a organiziran je i okrugli stol naslovljen Mogu li zagrebačke mljekarice ući u EU?[5]

Primjer je i The Silent University, projekt koji je započeo Ahmet Ögüt tijekom rezidencijalnog boravka u britanskom Tateu 2012. godine. The Silent Universty platforma je koja imigrantima i tražiteljima azila nudi edukaciju i pravnu pomoć, proizvodi i razmjenjuje znanje o migrantskim pitanjima. Nakon početnog Ögütovog projekta, The Silent University razvio se u međunarodnu platformu s podružnicama u Hamburgu i Stockholmu.[6]

Na to se nadovezuje i problem koji se javlja s prostorom izlaganja. Svaki prostor izlaganja donosi određenu publiku, program i vodstvo koje naginje različitim kulturnim politikama i načinu financiranja. Zato rad koji teži društvenom angažmanu treba uvažiti svaki od ovih segmenata kako bi zadržao vjerodostojnost. Tako možemo postaviti pitanje što znači kada vidimo društveno osviještene radove na godišnjoj izložbi T-HT-a u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Možemo li govoriti o aktivizmu unutar umjetnosti ako „promjena“koristi tržišni žargon, projekti se tretiraju kao konkurentni i ostaju pod jasnim pokroviteljstvom onih koji isti sustav održavaju na životu? S druge strane možemo li govoriti o aktivizmu ako on ostaje dio uskog kruga istomišljenika?

Pojedini trendovi unutar medijskog diskursa, kako u mainstreamu tako i u nezavisnim medijima, ne zaobilaze umjetničke institucije. Iste teme poput problema prostora i stanovanja, politika otpora ili tema radništva preuzimaju natječaji i zaklade koji financiraju radove o određenoj temi. Kad otpor postaje dio trenda, moramo biti svjesni mnoštva radova koji kreću od kritike ali se kao nedovoljno promišljeni i bez puno izlaganja autora svode na pamfletsku umjetnost ili umjetnost dostupnu samo uskom krugu „educiranih“ primatelja.Velik broj površnih kritika ili jasnih poruka koje ostaju u kanonu medija iz kojeg dolaze dokidaju nam mogućnost da od umjetnosti očekujemo više. Na koncu konca, umjetnost nije plakat koji ćemo staviti na zid, dekoracija interijera ili pokazivanje autorove virtuoznosti, ona je dio šire borbe. Zato moramo zahtijevati mnogo više kritične umjetnosti i uložiti truda u njezino razumijevanje.

Katerina Duda je članica MAZ-a. Trenutno završava studij novih medija na ALU, a u umjetničkom radu polazi od gradskih prostora, akcija u javnom prostoru i društvene prakse. Temu angažirane umjetnosti i umjetnosti u javnom prostoru istraživala je i teorijski, za diplomski rad na studiju sociologije na FF-u.

[1] Od tog kreće i Boris Groys u tektstu On art activism, eflux journal; http://www.e-flux.com/journal/on-art-activism/

[2] Isto.

[3] Problem publike suvremene umjetnosti kod nas problem je koji traži posebnu studiju koja prelazi format ovog teksta. Izostankom kvalitetnog (i suvremenog) pristupa vizualnom obrazovanju u školama ili institucijama koje bi trebale obrazovati publiku, publika koja prati kulturu i umjetnost svodi se uglavnom na mali broj profesionalaca. Pitanje je tko nosi teret obrazovanja publike: kustosi, umjetnici ili institucije.

[4] Više na: http://www.jeremydeller.org/ItIsWhatItIs/ItIsWhatItIs.php

[5] Suradnik na projektu je BLOK – lokalna baza za osvježivanje kulture. Više na: http://artefact.mi2.hr/_a02/lang_hr/art_leko_hr.htm; http://www.kristinaleko.net/pdfdownloads.htm

[6] Više na: http://thesilentuniversity.org/

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close