TEKST

Bodljikavi grad i otpor neprijateljskoj arhitekturi

Kada smo prije više od godinu dana kao članovi MAZ-a posjetili Atenu, iznenadilo nas je relativno odsutstvo prosjaka i beskućnika na grčkim ulicama. Brzo smo saznali da su beskućnici prilikom čišćenja grada preseljeni u zone manje vidljive građanima i turistima, a jednakom brzinom posvjedočili sličnim procesima u vlastitom gradu. Kao što i autorica opisuje, u velikim gradovima sve rjeđe možemo vidjeti beskućnike na klupama. Njihovo uklanjanje je u procesu od Londona preko Atene do Zagreba – zaista, ”ujedinjeni u različitosti”! No, ovo nije priča o civilizacijskoj sramoti kojoj svjedočimo, već o onima koji su joj se suprotstavili te svojim ulicama vratili humanost.

U posljednjih godinu dana sve se češće pojavljuju fotografije izloga trgovačkih centara, odnosno površina ispred izloga i drugih zgrada na koje su vlasnici postavili šiljke. Visoki tek nekoliko centimetara, ali strateški postavljeni da onemogućavaju i najmanju udobnost, šiljci služe sprečavanju beskućnika i nepoželjnih građana da se pred izlozima zadržavaju ili spavaju i tako ruše ‘ugled’ mjesta na kojima borave i, što je još važnije, nađu se na putu profitu.

dijana2

Ne samo da su smetnja profitu (koji naravno nije profit radnika i firme, nego profit šefa, dok radnici rade za minimalac ili plaću nešto višu od minimalca), beskućnici su trn u oku gradskim vlastima i ako spavaju ispod mosta ili nadvožnjaka. Osobe koje nisu našle smještaj ili su na neki način ostale bez krova nad glavom ili jednostavno kisnu više ne mogu iskoristiti ni to natkriveno mjesto – jer je ono također u pojedinim gradovima prekriveno šiljcima, što šalje ipak opasniju poruku o načinima na koje se vlast nosi s beskućnicima: oduzima im i posljednju trunku digniteta i ljudskosti i svodi ih isključivo na problem, a pomoću šiljaka u javni diskurs plasira poruke o nepoželjnosti i opsasnosti beskućnika, pritom zaboravivši na uzroke beskućništva, koji su najčešće sistemski, a ne osobni. Umjesto da se novac ulaže u prihvatilišta, troši se na mjere zaštite od bezopasnih ljudi.

U većim gradovima beskućnike sve rjeđe možemo vidjeti ispružene na nekoj osunčanoj klupi. Nisu oni jedini. Na klupi u parku ispružit će se neki građanin kojega su zaboljela leđa, ali dakako vlasti imaju rješenje i za takve neprijatelje. Istina, na klupe nisu postavili šiljke, nego pregrade, koje dopuštaju ljudima da sjednu (iako i tu nailazimo na diskriminaciju dijela građana koji ne mogu ni sjesti), ali sigurno se ne mogu ispružiti, odnosno leći na klupu. Osim toga, postavljaju se i nakošene ili vijugave klupe, koje nisu samo protiv beskućnika, nego i protiv skejtera, ali ovi ih većinom shvaćaju više kao izazov nego kao blokadu (v. npr. arhivu na Dismalgarden.com).

dijana5

U Hrvatskoj taj trend još nije uzeo maha, ali u državama s većim brojem stanovnika, a time i većim brojem beskućnika, postavljanje šiljaka postaje sve češći slučaj, bolje rečeno problem. Građani i aktivisti prepoznali su šiljke kao civilizacijsku sramotu. Kao i svaki recentni oblik otpora, sve je počelo zgražanjem na društvenim mrežama, a potom je najavljen bojkot trgovačkih kuća i lanaca koji su postavili takve šiljke. Bilo je samo pitanje vremena kada će se razviti ozbiljniji otpor ovom urbano-arhitektonskom zahvatu, odnosno kada će se izroditi neka direktna akcija protiv šiljaka.

Prvi takav slučaj koji bih spomenula bio je direktna akcija skupine London Black Revolutionaries, koji su na najjednostavniji mogući način onemogućili šiljke. S obzirom na to da su šiljci metalni i obično kratki i piramidalnog oblika, izvlačenje ili pilanje šiljaka bio bi pretežak i prebučan posao. Ovi su pankeri stoga odlučili iskoristiti činjenicu da su šiljci vrlo niski i zalili ih cementom. Šiljci su tako ostali pod betonom. Međutim, sumnjam da se ti aktivisti zavaravaju da su zaista pomogli beskućnicima jer im ipak nisu riješili problem smještaja ili im dali prijeko potrebnu financijsku pomoć ili šansu za rad, ali napravili su prvi korak protiv neprijateljske arhitekture grada i beskućnicima pokazali, makar na simboličnoj razini, da vlasti ne odražavaju svijest naroda i da ipak postoje ljudi koji će ljudsko biće tretirati kao sebi jednako, bez obzira na njegovo socijalno, psihičko i fizičko stanje.

Drugi slučaj koji bih istaknula pokazuje nešto kreativnije idejno rješenje bodljikavog problema. Aktivistička skupina naziva Space, Not Spikes odlučila je preurediti šiljke koji su postavljeni ispred trgovačkog centra koji se 2015. otvorio na mjestu gdje je dvadeset godina radio kultni londonski underground klub Plastic People. Ispred kluba u kojem se promicao glazbeni i kulturni pluralitet ironijom sudbine danas je ‘nepoželjnima’ zabranjeno okupljanje i zadržavanje. Ekipa iz skupine Space, Not Spikes koja se okupila da bi se borila s ovim specifičnim problemom odlučila je otpor šiljcima odvesti korak dalje od pukog zalijevanja betonom. Umjetnici su prvo precizno izmjerili položaj šiljaka, potom deblju spužvu izrezali kao podlogu na kojoj su izbušili rupe tamo gdje su šiljci. Zatim su izradili policu za knjige i nju montirali uz samu spužvu. Čitavu konstrukciju odnijeli su na mjesto šiljaka i policu popunili knjigama i časopisima o urbanoj arhitekturi. Tako su, osim prijeko potrebnog otpora šiljcima, kreirali prostor za odmor i edukaciju, a usuđujem se reći i da su estetski unaprijedili čitavu vanjsku površinu.

Mogli bismo reći da su opisane akcije tračci humanosti u prijeteće nehumanom svijetu. Šiljci sprečavaju sjedenje i ležanje na javnim i privatnim površinama, pojedine države zakonom zabranjuju beskućništvo ili prošenje, klubovi i javna mjesta koji su bili prostori pluralizma zamjenjuju se privatnim trgovačko-poslovnim centrima, a krajolik grada izobličuje se tako da postaje neprijateljski nastrojen prema svima koji se ne uklapaju u zamišljenu figuru savršenog građanina.

Za kraj bih se dotakla jedne recentnije situacije s kojom se Europa suočava, a usko je vezana uz probleme beskućnika. Val izbjeglica s Bliskog istoka preplavio je jugoistočnu Europu na putu prema očekivanom prosperitetu u EU. Zastali su u Srbiji jer čelnici ‘naprednog’ Zapada prvo moraju odlučiti koliko su zaista napredni i za koga. Mađarska vlast duž granice nije postavila šiljke, nego bodljikavu žicu koja ipak ne predstavlja preveliku prepreku ulasku u EU. Međutim, ta je ograda spomenik civilizacijskoj sramoti kojoj svjedočimo iz svojih udobnih domova. Jednako tako, šiljci su sramota gradova koji su pustili bodlje da bi odagnali one koje bi trebali imati pod svojim okriljem.

Šiljci neće riješiti problem beskućništva, isto kao ni njihovo prekrivanje, kao što se ni na jedno kompleksno pitanje ne može odgovoriti jednostavnim rješenjem i očekivati progres. Sustav poput kapitalizma počiva na postojanju beskućnika i siromašnih i bez njih ne može i zato i onemogućava sistemsku borbu protiv uzrokâ, a ne simptomâ beskućništva. S druge strane, oni bez kapitalizma mogu, ali pored brige o tome gdje će jesti ili spavati o tome ne stignu razmišljati. Tim ljudima treba krov nad glavom i pravo na rad, pojedinima i psihološka pomoć. Ne trebaju im šiljci da bi znali da su nepoželjni. To ionako osjećaju svakim korakom prolaznika koji ih ignoriraju.

 

Dijana Ćurković radi kao postdoktorandica na Odjelu za dijalektologiju Insituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Studirala je u Splitu, doktorirala u Rijeci, živi u Zagrebu. Objavila je više radova u domaćim i inozemnim lingvističkim znanstvenim časopisima, kao i u časopisima za društvo i kulturu. Piše i za portale, a povremeno lektorira i prevodi na engleski jezik. Članica je brojnih udruga i neformalne grupe Direktna demokracija u školi.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close