TEKST

Czarny protest/Crni štrajk u Poljskoj i feministički kolektiv „fAktiv“

 

Naše gošće su Karolina Wieckiewicz, pravnica i stručnjakinja za reproduktivna i ženska prava iz Varšave, suradnica zagrebačke inicijative „Obrani pravo na izbor“, te, u drugom dijelu intervjua, Jelena Tešija, članica feminističkog i antikapitalističkog kolektiva „Faktiv“

 

Karolina Wieckiewicz, pravnica i stručnjakinja za reproduktivna i ženska prava iz Varšave, suradnica zagrebačke inicijative „Obrani pravo na izbor“

Dana 3.10.2016. u Poljskoj je održan Czarny protest/Crni štrajk, a Zagrepčani su na uglu Varšavske ulice i Cvjetnog trga istog dana izrazili podršku tom štrajku. Karolina, šta se desilo u Varšavi i drugim poljskim gradovima?

Jučer u Poljskoj, žene su odlučile da izađu na ulice, u javni prostor. Jako je bitno da se prosvjed nije dogodio samo u glavnom gradu, u Varšavi, nego i u drugim, velikim, ali i manjim gradovima, širom Poljske. Razlog prosvjeda je inicijativa koja je prošlog tjedna prošla u parlamentu – inicijativa za potpunu zabranu pobačaja. Danas imamo vrlo restriktivan zakon o pobačaju gdje je pobačaj legalan u samo tri slučaja (kada je ženino zdravlje ili život ugrožen, kada je fetus teško malformiran i kada je trudnoća posljedica kaznenog djela), dok pobačaj na zahtjev nije dostupan, odnosno nije legalan. Pored toga, svake godine razne inicijative traže potpunu zabranu pobačaja. Druga, istovremeno podneta incijativa parlamentu, za liberalizaciju reproduktivnih prava na glasovanju nije dobila podršku. Ovo je, u ime vladajuće konzervativne većine, bila jasna poruka poslana poljskim ženama. Odlučile smo da ne želimo živjeti u takvoj zemlji i da trebamo nešto napraviti! To je bio razlog za ovaj, opći ženski štrajk.

161003-poland-abortion-mn-1531_4fb0e12d36ff13bf75830d8f4031061b-nbcnews-ux-2880-1000

Koja je bila inspiracija za ovaj štrajk?

Inspiracija je štrajk koji se dogodio na Islandu 1975. Islandski štrajk, doduše, nije bila borba za reproduktivna, već za ekonomska prava žena. Toga dana, žene na Islandu su odlučile da ne idu na posao, da ne idu na fakultete. 90% islandskih žena sudjelovalo je u tom štrajku! Tim prosvjedom, neka su prava izborena, i taj događaj bio je inspiracija i za štrajk u Poljskoj. Taj dan ostao je upamćen kao Crni ponedjeljak ili Slobodni ponedjeljak (1).

Štrajk se dešavao širom Poljske? Da li je „slobodni ponedjeljak“ uspio? Kakve su vijesti iz Poljske?

Ja sam sve ispratila preko interneta, jer sam bila ovdje u Zagrebu, ali vidjela sam da je protest bio jako uspješan. Ulice su bile pune. Bilo je loše vrijeme, padala je jaka kiša, bilo je jako hladno, ali žene su usprkos tome preplavile ulice i mislim da je to veliki uspjeh.

Ti si jedna od inicijatorica skupa potpore u Zagrebu. Slični skupovi organizirani su i u drugim europskim gradovima, van Poljske?

Nisam stigla sve pratiti jer su se stvari odvijale jako brzo. Ideja za akciju javila se tek prošlog tjedna, sve je bilo jako spontano. I podrška je počela pristizati brzo. Znam da je bilo puno događaja nalik našem u Zagrebu, u drugim europskim zemljama, ali i u svijetu, u Australiji, SAD-u, svugdje…

Koliki je utjecaj civilnih udruga desne orijentacije i možeš li napraviti paralelu s Hrvatskom?

To je počelo prije nekoliko godina i više nije ništa novo. Postoji čitav niz izuzetno aktivnih konzervativnih udruga koje svake godine pokušavaju nametnuti još restriktivniji zakon, zakon koji bi u potpunosti zabranio pravo na pobačaj! Trenutno u Poljskoj imamo desničarsku vladu i čini se da su ljudi prestrašeni da sve može otići još dalje, da dosadašnje inicijative odista mogu biti pretvorene u zakon. Slična je situacija u Mađarskoj, a sada i ovdje u Hrvatskoj. Čak i u slučaju da se zakon ne promijeni, mijenja se praksa. Sve više liječnika koristi priziv savjesti ili bolnice odlučuju da neće napraviti pobačaj. Onda su žene prinuđene tražiti alternativna rješenja. Sve ovo dešava se, između ostalog, zbog promjene javnog diskursa, stigmatizacije, mitova koje mediji perpetuiraju. Atmosfera sveukupno počinje biti konzervativnija.

Bujanje konzervativizma se obično objašnjava krizom. Kako ti vidiš poljski slučaj s obzirom na to da se za Poljsku kaže da krizom nije pogođena?

Meni se čini da u Poljskoj to nije počelo s krizom. Počelo je ranije. Na primjeru pobačaja, restriktivan zakon na snazi je od 1993. godine. Kada je javni diskurs konzervativan ovoliko dugo, teško je u fokus vratiti razgovor o pravima žena, o pravu na izbor, o slobodi. Kada se jednom desi odmak prema konzervativnom, povratak je jako težak. U školama se ne njeguje kritičko mišljenje. Sve se svodi na ili crno ili bijelo. Ili je da ili je ne, ili je muško ili je žensko. Ne postoji ništa između…Mislim da su ravnopravnost, ljudska prava sigurno kompliciranija od te dualnosti. Svaki čovjek je drugačiji, svi smo mi različiti. Teško je to shvatiti ukoliko već djecu ne učimo kritički misliti. Treba se potruditi da bi se razumijelo. Misliti o svijetu u kategorijama „da“ ili „ne“ je lakše. Misliti konzervativno je svakako lakše. I to je jedan od razloga zašto takvi stavovi opstaju.

Možeš li nam navesti neke sličnosti između Poljske i Hrvatske u pogledu organiziranja civilnog društva, lijevih pokreta ili partija?

Neke sličnosti postoje, s tim da je ovdje zakon (o pravu na pobačaj) bolji nego u Poljskoj. Ovo je razlog zašto je važno reagirati odmah, čim se nešto krene dešavati. Slično je sa drugim reproduktivnim pravima, sa pravima žena uopće. Kada ne poštujemo žene ne možemo se razvijati kao društvo. U sferi politike, poljski pandan hrvatskom SDP-u jako dugo nije prepoznao ni uvrstio u svoj program probleme koje smo mi, potencijalni glasači ljevice smatrali važnim. Danas, lijeva partija uopće nije u parlamentu. No, sami su krivi jer su mislili da su im glasovi garantirani i nisu razumjeli stvarne probleme ljudi.

 


 

Jelena Tešija, članica feminističkog i antikapitalističkog kolektiva „fAktiv“

Za početak, možeš li nam reći nešto o kolektivu? Kako i zašto je nastao?

„Faktiv“ je kao feministički kolektiv izrastao iz dvije inicijative, „Preuzmite odgovornost za ubojstva žena“ i „Osmomartovski noćni marš“. Inicijativa „Preuzmite odgovornost za ubojstva“ žena bilo je naše prvo okupljanje u veljači ove godine, gdje smo pokušale ukazati na činjenicu da sustav konstantno iznevjeruje žene koje su preživjele nasilje i koje trpe nasilje. Istovremeno, društvo zatvara oči prema tom problemu, reagira – ako reagira, tek kada dođe do finalnog nasilja, a to je ubojstvo. I onda dolazimo do problema na koji smo našom posljednjom akcijom pokušali ukazati. Na Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama medijima smo slale upute kako se piše o nasilju prema ženama. Vrlo često preko medija dolazi do sekundarne viktimizacije žena koje su preživjele nasilje. O ženama se piše na način da su one krive za to što im se događa, da im se otkriva identitet, otkriva se identitet djece i zbog svega toga one dodatno pate. Veoma često mediji u želji da prodaju tekst uopće ne razmišljaju o etici novinarstva, ne misle o tome kako bi trebala izgledati oprema teksta. Također, nerijetko pišu rečenice tako da čitateljima i čitateljicama pobude više empatije prema počinitelju nego prema ženi koja je preživjela nasilje. Govori se o ženinom ponašanju, što je ona jela, što je ona pila, kako se odjenula, dok se o njegovom ponašanju ne priča. Uzimaju se potpuno irelevantne izjave susjeda kao npr. „bio je miran i povučen“, bez da se stvar pokuša staviti u kontekst, zaključiti što to zapravo znači.

Nakon „Preuzmite odogovornost“, razmišljale smo kako dalje s tom našom inicijativom. Želimo li se baviti samo nasiljem prema ženama ili proširiti tu priču. Došao je Osmi mart, razmišljale smo što bi. Imale smo poziv drugim ljudima da se uključe u organizacijski odbor. Odlučile smo da želimo imati marš po uzoru na neke druge gradove. Željele smo imati prosvjed na koji može doći više ljudi jer je izvan radnog vremena, a druga ideja bila je ponovno osvajanje noći, ulice i toga da žene mogu i imaju pravo biti u bilo koje doba na ulici.

Meni je to izvrsno.

Je, bile smo jako ponosne! Znamo reći osmi marš… Noćni marš nam je baš dao krila. I tako smo zapravo odlučile i mi iz „Preuzmimo odgovornost“ i djevojke koje su se posle pridružile u „Noćnom maršu“ oformiti kolektiv. Malo smo dumale o imenu. Iz svega toga, došle smo do feminističkog kolektiva „Faktiv“. Nakon toga, počele smo raditi na svemu onome što nam stoji u definiciji, a to je očuvanje seksualnih i reproduktivnih prava, osvještavanje i borba protiv nasilja prema ženama i vrlo bitna stavka – socijalna i radnička prava žena.

Prošle sedmice izveli ste zanimljivu akciju…

Na globalni dan akcije za siguran i legalan pobačaj, 28.9., diljem svijeta su se izvodile određene akcije koje su zagovarale, podržavale, borile se za legalan, dostupan i siguran pobačaj. Mi smo probale razne forme djelovanja, od prosvjeda, direktnih akcija, tribina, pisanja medijima. Ovaj put smo se odlučile za performans ispred zagrebačke katedrale, vrlo namjerno izabrane, gdje smo došle sa osam tanjura na kojima je bilo ispisano osam mitova o pobačaju koje Katolička crkva sa svojim pomoćnim udrugama širi javnim prostorom i na jednoj plahti ispred katedrale smo porazbijale te tanjure čekićem. Jako dobro, jako dobar osjećaj! Ta akcija je bila popraćena slanjem dopisa medijima sa objašnjenjem šta smo to napravile ispred katedrale, tj. argumentacijom za razbijanje tih mitova.

Koji su to mitovi?

Prvi mit, vrlo učestao, je da je pobačaj dostupan svima i svugdje u Hrvatskoj, što je potpuna laž zato što se pobačaj ne izvodi u svim bolnicama i drugo, nije besplatan i time nije dostupan ženama koje to ne mogu sebi financijski priuštiti. Drugi mit je da nakon što žena pobaci više ne može zatrudnjeti, za što apsolutno nema dokaza. Zatim, mit da pobačaj izaziva i vodi nužno psihičkim teškoćama, što također nije istina jer slučaju pobačaja ti ustvari rješavaš problem, a ono što izaziva psihičke poteškoće zapravo je neodobravanje okoline, osuda, briga oko toga hoćeš li ti moći odlučivati o svom reproduktivnom zdravlju i slično. Još jedan bitan mit koji smo pokušale i jesmo razbile je da je pobačaj ubojstvo djeteta. To je ono na šta se najčešće ide, da se ubijaju male bebe. Naime, niti se radi o ubojstvu, jer je to legalni medicinski zahvat, niti se, bome, radi o djetetu jer to jednostavno nije dijete. Radi se o embriju koji onda u jednom trenutku postane fetus, ali to nije dijete. Sljedeći mit je bio da zabranom pobačaja štitimo život i to je bila retorika tijekom „Hoda za život“. U principu, Željka Markić pokušava ubijediti javnost da su oni za prava žena. Dogodila se potpuna kooptacija feminističkog argumenta u kojem one štite život, a istovremeno, kad pričamo o tome, one ne štite ženin život, one ne štite ni njeno zdravlje, ni njenu ekonomsku stabilnost. Još jedan rašireni mit je da se uvođenjem spolnog odgoja povećava broj pobačaja, što statistički nije dokazano. Npr. SAD, koje spolni odgoj temelje na apstitenciji imaju najveći broj maloljetničkih trudnoća i pobačaja, dok neke zemlje gdje se uči o kontracepciji imaju manji broj pobačaja. Još jedan argument koji se koristi je taj da ginekolozi moraju imati pravo na priziv savjesti i to je još jedan mit. Postoje zemlje gdje ginekolozi nemaju priziv savjesti i sasvim dobro funkcioniraju, npr. u Češkoj, na Islandu, u Švedskoj i u još nekim zemljama. Naše mišljenje je da je prva obaveza ginekologa prema pacijentici, a onda prema nečemu drugom. Posljednji mit koji smo razbile je taj da zabrana pobačaja dovodi do demografskog rasta. To je potpuna besmislica. Ono što može dovesti do demografskog rasta, ako vam je do toga, je osiguran i ekonomski stabilan ljudski život.

mitovi2

Koje su bile reakcije na vašu akciju? Jeste li razmišljale da tom akcijom možete antagonizirati dio javnosti?

Prije svega, očekivale smo da će se policija pojaviti, ali to se nije dogodilo. S obzirom da smo mi to plasirali u medije, način na koji se to prenijelo… bile smo i dosta zadovoljne, ali naravno da su nam se onda u jednom trenutku nakačili ljudi s komentarima da ubijamo male bebe, da smo isfrustirane i tako to, ali to je u opisu ovoga svega. Mislim da nismo antagonizirali dio javnosti kojem smo se mi obraćale zato što je ova akcija bila direktna poruka Katoličkoj crkvi i njihovim udrugama da im mi ovo nećemo dopustiti i da ćemo se nastaviti boriti za legalan pobačaj u Hrvatskoj. Tako da nismo ni ciljale na ljude protiv kojih se borimo. Njihovo mišljenje sigurno nećemo promijeniti. To je nešto duboko ukorijenjeno, iz ovih i onih motiva, i to eventualno može ići kroz obrazovni sustav. Ova akcija nije ni išla u tom smijeru.

Ciljali smo na naše saveznike i saveznice koji eventualno nemaju dovoljno informacija kako bi mogli imati argumentaciju. Govorim iz osobne, a mislim i „Faktiv“-ne perspektive; mi ne mislimo da je feminizam pristojan, niti da bi feminizam trebao biti pristojan, jer se pristojnošću baš ništa nije postiglo.

„Faktiv“ je definiran i antikapitalistički kolektiv. Reci nam zašto je bitno povezivati rod i klasu?

Prilikom stvaranja definicije našeg kolektiva, razmišljale smo da uz to što nam je bitno da stoji da smo protiv homofobije, transfobije, klerikalizacije, militarizacije, bilo nam je jasno da želimo biti i dio šireg antikapitalističkog pokreta. Kako se boriti protiv patrijarhata kapitalizma? Vrlo teško. Kapitalizam vrlo često kooptira feminizam i dolazi do onih situacija gdje određena kompanija ima izrazito feminističku reklamu i video, a odjeću za tu kompaniju proizvode žene s tzv. globalnog juga za nikakve pare, tj. doslovce kroz ropski rad. Kroz cijelo naše djelovanje pokušavamo pokazati koliko su rod i klasa povezani. Tako smo uoči Prvog maja imale tribinu o neplaćenom kućanskom radu, gdje smo pokušale objasniti i poslati poruku koliko žene rade neplaćeno za kapitalizam prilikom proivodnje radne snage. Istovremeno, ako govorimo o pobačaju, moramo razmišljati da pobačaj nije dostupan svima iz financijskih razloga. Kroz svo naše djelovanje pokušavamo poslati poruku da žena kao politički subjekt ima i svoju klasu i smatramo da je to bitno naglašavati.

Za kraj, nadamo li se nekoj široj mobilizaciji u borbi za ženska prava? U Hrvatkoj, ali vidimo i u drugim zemljama Europe?

Mislim da moramo biti spremne i da ovo što radimo u posljednje vrijeme – raditi na što širem povezivanju i da ne smijemo dopustiti neokonzervativnim strujama da nas vrate jako, jako puno natrag i uistinu očekujemo podršku!

 

Intervju vodili: Luka Čuljak i Nikola Bojanić

 

(1)  Islandski štrajk desio se, zapravo, u petak, 24.10.1975. Taj datum ostao je upamćen kao „the long Friday“.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close