TEKST

Razgovor sa Zadrugom otvorena arhitektura: Arhitektura za društveni interes

 

Zadruga otvorena arhitektura je aktivističko-projektantski kolektiv s bazom u Zagrebu kojemu je u fokusu održiva i odgovorna arhitektura. Za MAZ.hr razgovarali smo s članovima ove, nedavno osnovane zadruge, o važnosti same ideje zadrugarstva, o arhitekturi u zajednici, o tome čemu nas uči socijalističko nasljeđe, konceptima stambenih zadruga i još koječemu. U situaciji u kojoj nemamo odgovor na vlastito stambeno pitanje i u kojoj grad (ako se zadržimo samo na lokalnoj razini) ne zanimaju javni prostor i javni interes, Zadruga otvorena arhitektura čini se kao primjer dobre prakse koja može proizvesti znanje, ali i napraviti korak dalje u organiziranju lokalne zajednice.

suradnja-ne-konkurencija
foto: Ognjen Milošević

Krenemo li od forme, prvo pitanje odnosi se na sam oblik organizacije. Što organiziranje u zadrugu omogućuje u odnosu na klasičnu arhitektonsko-projektantsku firmu? Pitanje možemo postaviti iz drugog kuta: koje su prednosti zadružnog organiziranja u odnosu na neki tip neformalnog organiziranja ili organiziranja u udrugu kakav pronalazimo kod raznih kolektiva koji se bave istraživačko-aktivističkim praksama u ovom polju?

Zadruga, koju je nas sedmero pokrenulo početkom ove godine, svakako vuče inspiraciju iz načina organiziranja udruga i neformalnih organizacija (od kojih je jedna i MAZ) u kojima svi djelujemo već godinama. Željeli smo principe solidarnosti i zajedničkog odlučivanja, kao i aktivizam i ljevičarstvo, preslikati iz sfere slobodnih aktivnosti u okvire radnog vremena od devet do pet.
Činjenica da smo odlučili pokrenuti baš zadrugu, a ne d.o.o, što je “klasičan” oblik arhitektonske firme, naravno, nije nimalo slučajna. U trgovačkim društvima koja su društva kapitala, važne odluke donose većinski vlasnici kapitala. Maksimalizacija dobiti često je jedini poslovni cilj, a stečena dobit pripada većinskom vlasniku. Nasuprot tome, zadruga je društvo osoba kojom na demokratski i neposredan način upravljaju svi njezini članovi. Oni ravnopravno sudjeluju u poslovanju zadruge, odlučuju o svim bitnim pitanjima poslovanja i raspodjele dobiti.
Ono što je organizacijski zanimljivo jest da u zadrugu možemo uvoditi nove članove koji imaju ravnopravan status kao i stari članovi te da možemo zajednički osmišljavati organizacijske modele na kojima zajednica funkcionira. Slično načinu na koji bi se trebao proizvoditi prostor.

 

S više strana čitamo kako je arhitektonska struka na udaru i da je funkcija arhitekta svedena na minimum usred dominantne politike i proizvodnje prostora koje nalaže kapitalizam. Kakva je lokalna situacija i što u tom kontekstu znači otvorena i odgovorna arhitektura?

Arhitektura, nažalost, nije jedina koja stradava uslijed ovakve politike. Ipak, njezina specifičnost je u tome da, kao dio građevinskog sektora, predstavlja svojevrstan lakmus papir stanja u društvu. Naime, kako je gradnja troma, spora, a jako skupa branša, i pritom jako vidljiva i materijalna – njezino je svojstvo da prva manifestira financijske krize, a zadnja iz njih izlazi. Iz njezine se pojavnosti – kuća, zgrada i naselja koja se grade – lako iščitava politički i društveni trenutak u kojemu nastaje.

Lokalnu situaciju od devedesetih naovamo možemo lako opisati terminima “investitorska gradnja” i “investitorski urbanizam”. Svojstva takve gradnje su: maksimalne kvadrature, jeftini materijali i nikakav odnos prema javnom prostoru jer je to onaj dio građevine ili naselja koji se ne može prodati. Ovo je, naravno, vrlo pesimističan osvrt na stanje u struci, ali je dominantan. Istovremeno, možemo pratiti i pojavu mnogih pozitivnih inicijativa: od onih za očuvanje i unaprjeđenje javnih prostora, do onih koji podižu svijest o potrebi za ekološkom i energetski učinkovitom gradnjom, upotrebom prirodnih materijala itd. Taj val i mi svojom pojavom želimo osnažiti nastojeći promovirati vrijednosti očuvanja prirode i resursa, održivosti, suradnje, demokratizacije, arhitekture koja zadovoljava potrebe klijenta, ali istovremeno i društva u cjelini, integriteta i kompetencije u poslovanju, poštivanja, uvažavanja i solidarnosti sa suradnicima (unutar i izvan zadruge) te dijeljenja znanja kroz svoj rad.

 

Kada govorimo o lokalnoj situaciji, što možemo učiti iz socijalističkog nasljeđa proizvodnje prostora i projektiranja? Koje su prakse koje treba reinterpretirati danas, kako i na koji način se može proizvoditi znanje o njima?

Možemo učiti, ponajviše o širokopoteznom planiranju stambenih naselja i njihovoj kvaliteti, ali i politici naseljavanja gdje je stan tretiran kao socijalna kategorija, i bez obzira na primanja i društveni status svakome je pojedinačno valjalo osigurati kvalitetan stambeni prostor. U izgradnju stambenog prostora ulagao se ozbiljan proračunski novac. Država je tada gradila po modelu tzv. opsežne stambene politike i za cilj imala stvarati urbane zajednice koje “moraju biti obrazovane ili reformirane u zdravim domovima i okolini u fizičkom i duhovnom pogledu” (Eero Saarinen). Ovakav sistem podrazumijeva da država ima razrađen plan na svim razinama, od poreznih olakšica na građevinski materijal, preko povoljnih kredita za samogradnju, do kvalitetnog besplatnog visokog tehničkog obrazovanja i držanja kvalitete stanovanja za sve socijalne staleže. Kvaliteta arhitekture, uslijed velike produkcije, nije uvijek jednako kvalitetna. Međutim, glavna kvaliteta tih stambenih politika jest da je način dodjeljivanja stanova doveo do brisanja socijalne segregacije pa su često u istim ulazima i jednakim stanovima odrastala djeca inženjera i nkv radnika.

Danas nemamo instrumenata na državnoj razini kojima bismo provodili sličnu politiku, ali u manjim mjerilima, u onome što je u domeni projektiranja, trebamo voditi računa o kvaliteti za krajnjeg korisnika.

 

Spominjete razvijanje i poticanje stambenih zadruga kao jedan od ciljeva zadruge. Što one podrazumijevaju i na koji način mogu riješiti stambena pitanja? Postoje li neki primjeri gdje stambene zadruge postoje i dobro funkcioniraju?

Razvijanje i poticanje osnivanja stambenih zadruga vidimo kao potencijalno učinkovit model rješavanja stambenih potreba u društvu. Korištenjem zajedničkih kapaciteta, isključivanjem posrednika iz procesa gradnje i ograničavanjem uloge tržišta, stvaraju se uvjeti za izgradnju jeftinijeg i dostupnijeg stambenog prostora. Kroz zadružne modele stanogradnje moguće je kreirati i nove oblike kolektivnog stanovanja koji bi korištenjem zajedničkih prostornih resursa (npr. praonica, gostinjska soba, igraonica, tulumara, rekreacijski i drugi sadržaji) te izgradnjom energetski učinkovitih zgrada i naselja koji proizvode više energije nego je koriste, dodatno smanjili trošak gradnje i održavanja zgrada, a ujedno povećali kvalitetu života u višestambenim naseljima.
Naravno da primjera stambenih zadruga ima. O nekim južnoameričim primjerima pisao je i MAZ-ov časopis Nepokoreni grad, a stambene zadruge vrlo uspješno funkcioniraju u nekim europskim socijalnim državama, ali i onima izrazito kapitalističkim (Danska, Švicarska). Modeli se razlikuju po tome jesu li poticani od države ili su isključivo privatne inicijative, ali je u oba slučaja logika iza udruživanja budućih stanara i zaobilaženja posrednika, financijski isplativa i zdravorazumska.

 

Zadružno organiziranje prvi je korak u organiziranju čitave zajednice i možda, korak prema rješavanju nekih strukturnih pitanja, barem na lokalnom nivou. U kojem se smjeru planirate razvijati, kako ćete graditi mrežu, koga vidite kao svoje korisnike i suradnike?

Osnovni zadatak koji smo sebi postavili, a tu se vraćamo na prvo pitanje, jest da za razliku od arhitektonskog posla u “klasičnom” birou, ovdje jednu trećinu svog angažmana ulažemo u javno djelovanje i zagovaranje, svojevrstan politički rad u zajednici s ciljem promicanja odgovornosti prema okolišu, javnog interesa, alternativnih stambenih i prostornih politika i/ili konkretnih progresivnih projekata i planova. Ukazivat ćemo na bitne prostorne nepravilnosti i nelogičnosti, ali isto tako istraživati i objavljivati pozitivne, inovativne primjere u rješavanju prostornih i stambenih problema.

Svjesni smo da se važne odluke o stambenim, prostornim i drugim politikama sistemski donose netransparentno, da su podređene logici tržišta te da se u procese odlučivanja ne uključuje struku i javnost. Na sve te dominantne politike i prakse mi kao atomizirani pojedinci ne možemo odgovoriti ni utjecati, ali u zadružnom načinu organiziranja u kojem udružujemo ideje, znanja, resurse, vidimo prostor u kojem možemo djelovati u smjeru promjena.

Jedan od ciljeva naše aktivnosti je osnaživanje lokalnih zajednica i njihova emancipacija u smislu aktivnijeg participiranja u stvaranju i promišljanju izgrađenog okoliša u njihovim sredinama.

Na umrežavanju s kolegama iz struke i srodnih disciplina već uveliko radimo unutar Zadruge za etično financiranje (ZEF) koja je osnivač upravo osnovane Etične banke. Vjerujemo da će se najveći broj suradnji ostvarivati upravo na toj platformi, a kao potencijalne investitore i izvore financiranja vidimo lokalne samouprave, državne institucije, ZEF, članove ZEF-a, poslovne subjekte i fizičke osobe.

 

Jasno je da ovakav tip angažmana donosi progresivan pogled na projektiranje u kapitalističko-tržišnim uvjetima, međutim, donosi li on i progresivan element u promišljanju same arhitekture i elemenata projektiranja? Ako se složimo da je svaki rad za klijenta ili korisnika donekle kompromis između njihovih očekivanja i ograničenja i vlastitih istraživanja i eksperimentiranja unutar struke, koliko vam otvorena arhitektura omogućava da istražujete ono što vam je osobno zanimljivo?

Živa arhitektura postoji jedino u odnosu između projektanta i korisnika. Smisao arhitekture i jest da zadovolji stvarne potrebe korisnika i u tom smislu ne postojimo “mi” arhitekti i “oni” klijenti na suprotnim stranama. Cilj je kroz zajedničko razumijevanje doći do najboljih rješenja, ali moguće je da baš zbog načina organizacije, načina umrežavanja i planiranog javnog djelovanja u smislu izlaganja i zagovaranja, potencijalni klijenti budu više senzibilizirani za cijelu problematiku.

Osim toga, ideja je kroz zadrugu raditi na projektima koji su održivi (ekonomski i ekološki) te su u javnom i širem društvenom interesu, graditi arhitekturu koja proizlazi iz zajednice te je u službi zajednice i društva u cjelini.
Također, ideja zadruge je da se kroz ovu formu uspostavi način djelovanja koji nije u potpunosti profitno orijentiran, već postoji otvoren prostor za bavljenje istraživačkim radom, javnim djelovanjem, zagovaranjem drugačijih politika i praksi u prostornoj produkciji te proizvodnju znanja u svrhu samoedukacije i edukacije. Ovdje se radi i o odnosu prema vlastitom radu i vlastitom znanju kao nečemu što ne donosi isključivo profit, već može biti i društveno korisno.

Zadruge nažalost ne donose dovoljno beneficija koje bi trebale donositi. Morale bi postojati subvencije za tip udruživanja koji teži k nekoj društvenoj koristi.

 

Sa članovima Zadruge razgovarala Katerina Duda.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close