TEKST

Intervju s fra Dragom Bojićem: Vrijednosti Isusa iz Nazareta su lijeve vrijednosti

 

Povodom promocije knjige „Zlato i tamjan. Kritički osvrti na politiku i religiju“ razgovarali smo sa fra Dragom Bojićem, bosanskim franjevcem, teologom i publicistom. Promocija se održala 17.10.2016. u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu.

foto: Mirsad Behram
foto: Mirsad Behram

Luka: Prije 3 godine smijenili su Vas s mjesta urednika tjednika „Svjetlo riječi“ i s mjesta predavača na franjevačkoj teologiji u Sarajevu nakon čega ste određeni na službu u Jajcu. Što se događalo prije tri godine i kako je taj proces tekao?

Od početka mog javnog angažmana, dakle ono što sam govorio i pisao, stalno je bilo određenih napetosti i problema sa crkvenim vlastima i uopće franjevački list za vjeru, društvo i kulturu „Svjetlo riječi“ imao je svoju cijelu povijest 30 godina, uvijek nekakav problem u odnosu prema onima koji su vodili katoličku crkvu, a pogotovo devedestih godina prema nacionalističkoj koncepciji hrvatske politike i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Godine 2013., u vrijeme kad sam ja bio glavni urednik, i to je bio i povod za sve ovo što će se kasnije događati, prvo, čekala se u određenom smislu i prilika da se „Svjetlo riječi“ prilagodi sadašnjoj, crkvenoj, katoličkoj i istovremeno nacionalnoj hrvatskoj ideologiji. Ja sam dao jedan intervju gdje sam govorio o odgovornosti ljudi u ratovima na ovim prostorima, pritom sam posebno spomenuo odgovornost dijela ljudi u hercegovačkoj franjevačkoj provinciji za herceg-bosansku politiku, koja je kreirana unutar Tuđmanovih i Bobanovih razgovora i dogovora.

Drugi problem o kojem sam govorio su manipulacije sa svetištem u Međugorju, sa blaženom djevicom Marijom, dakle, sa svim onim što se događa u vezi sa tobožnjim, navodnim viđenjima da to nije u skladu sa biblijskim, kršćanskim i katoličkim. Uslijedila je jedna reakcija iz Hercegovine, hercegovačkog provincijala, tadašnji provincijal Bosne Srebrene Lovro Gavran i uprava praktično su jedva dočekali takvu reakciju, onda je krenula hajka. Uredništvo lista, u konačnici, budući da su preko Rima zaprijetili da će pokrenuti postupak za izgon iz franjevačkog reda i još da će kažnjavati neke druge moje kolege onda su me prisilili da odem u Jajce, gdje sam kroz ove tri godine i sada franjevac, naravno fratar i kapelac.

 

Mrgood: Vaša knjiga nosi podnaslov Kritički osvrti na politiku i religiju. Kako je nastala ta knjiga?

U toj knjizi, zapravo je skupljen jedan izbor mojih tekstova, jednim dijelom, možda većim dijelom i u „Svjetlu riječi“, ali i na drugim portalima i medijima. Prije godinu dana izdavači knjige Amer Bahtijar i Štefica Galić iz Mostara, iz Centra za kritičko mišljenje, predložili su da bi bilo dobro da to objavimo. U jednom dijelu su tekstovi koji se tiču političke situacije u Bosni i Hercegovini i na ovim prostorima, u drugom su tekstovi koji se ponajprije tiču katoličke crkve i drugih vjerskih zajednica. U treći dio dodali smo intervjue koji su nastali uglavnom nakon tog slučaja 2013. godine.

 

Luka: O Vašoj knjizi su govorili Viktor Ivančić, Ladislav Tomičić i Dragan Markovina, dakle redom svi sekularni intelektualci. Mene i Mrgooda zanima kako Vaš rad vide ostali u Crkvi?
Mrgood: Kako se danas reagira na Vaš rad, unutar Vaše zajednice pogotovo?

Mislim da je to očito i iz ovoga što se događalo posljednjih godina, dakle, i u mojoj vlastitoj zajednici. Od onih koji vode tu zajednicu, ali nažalost i od najvećeg dijela ljudi, zapravo, ovakvi istupi, kritički istupi, samostalno, slobodno mišljenje ne nailazi na odobravanje, ali niti unutar katoličke crkve u cjelini. Mogućnosti tu slobode i kritičkog mišljenja su vrlo male. Meni je pritom jako žao, sada to govorim i uvijek nastupam kao član franjevačke zajednice, i nju nekako gledam u najboljem smislu njezinih početaka počev od Franje Asiškog, paradigma slobode, nije se zatvarao u nekakve uske franjevačke katoličke kontekste unutar samostanskih zidina nego je stalno tražio dijalog sa ljudima. Ja mislim da i katolička crkva, kršćanstvo prije svega u cjelini, zapravo jest upravo to. Isus iz Nazareta i njegova poruka, mi je često svodimo na svoju mjeru, crkve, katoličke, pravoslavne, evangeličke, u biti najviše se bore oko toga tko će, zapravo, u određenom smislu privatizirati Isusa iz Nazareta i njegovu poruku. To je naprosto suprotno svemu tome. Njegov put, njegova otovorenost, ne smijemo nikad zaboraviti da on unutar svoje zajednice pristupa otvoreno. Tko će zapravo privatizirati Isusa iz Nazareta. Pritom ne dopušta ni svojim najbližim učenicima da njegovu poruku svode na svoju mjeru. U tom kontekstu, kontakt sa svijetom, i u povijesti je to bilo važno, a i danas sa sekularnim svijetom. Osim toga smatram također, da sekularne vrijednosti, humanističke vrijednosti, vrijednosti koje su sadržane u Povelji ljudskih prava su istovremeno i kršćanske i monoteističke vrijednosti i mislim da to su temelji. U tom smislu su mnoge kršćanske vrednote u stvari lijeve vrednote. Isus iz Nazareta denacionalizira vlastiti narod, sam se bori protiv uskoća, protiv tih sitnih, malih patriotizama koji isključuju druge, pritom pripadnicima svoga kolektiva, kao uzor stavlja pripadnike drugih naroda, čak njihovih neprijatelja. Progovarati o nečemu što je daleko vrijednije. Danas bi za suvremeno kršćanstvo važno trebalo biti da slijedi Isusa iz Nazareta i njegov put ili za nas franjevce, slijediti primijer Franje Asiškog, a ne naše puteve institucija gdje se mi grčevito borimo da održimo moć i monopol koji ima politički katolicizam i neka vrsta političkog franjevštva koja je u prošlosti i danas zapadala u najdublji nacionalizam.

 

Mrgood: Vi niste usamljeni glas. U novije vreme, pored Vas, tu su još Ivan Šarčević, Marko Oršolić i pokojni Luka Markešić. Može li se govoriti o bosanskoj teologiji oslobođenja?

Povijest Bosne Srebrene je duga, traje preko 700 godina i mislim da ju treba diferencirati. Za tu povijest uglavnom imamo na jednoj strani pojedince ili manji broj ljudi koji su ostali vjerni paradigmi Bosni Srebrene, otvorenosti, dijaloga. Jedan od takvih franjevaca je fra Anđeo Zvizdović (1420.-1498.), koji je od sultana Mehmeda II. Osvajača isposlovao Ahd namu. Anđeo je svakako jedan od nekoliko najvažnijih ljudi u povijesti Bosne Srebrene. Ne mogu ih sve pobrojati, ali nekoliko ću ih istaknuti.

Ivan Frano Jukić (1818.-1857.) pokreće prvi časopis u Bosni i Hercegovini. Zauzima se za sekularne ideje. Imajte na umu da se događalo prije 100-150 godina. Ivan Frano Jukić govori o tome kako treba razdvajati sekularno i duhovno, književnost i religiju. U XX. stoljeću imamo fra Josipa Markušića (1880.-1968.), jednog nevjerojatno angažiranog antifašistu. Olovna teška vremena u kojima nije bilo ni malo lako svjedočiti te vrijednosti, za pravoslavce toga kraja, za Židove, tražeći uvijek načine da ih spašava od tog ustaškog ludila koje je progonilo te ljude i naravno na toj tradiciji i danas postoje neki pojedinci.

Nažalost, i u povijesti i danas, puno je tih negativnih strana. Podržavali i aktivno sudjelovali u ustaškom režimu, pisali takođe u novinama tamo ćete naći zastrašujuće tekstove. U svojim tekstovima, budući da sam istraživao povijest svoje zajednice i uopće katolički tisak na ovim prostorima i u zadnjem ratu bilo je, nažalost franjevaca koji su se odupirali suvremenom hrvatskom nacionalizmu u Bosni i Hercegovini uokvirenom u tu paradigmu Herceg-Bosne ili trećeg entiteta, ali imate također i one, i to sa žaljenjem izgovaram.

 

Luka: Ali Vi ste i dalje u manjini u Vašem redu? Zašto ostajete u Crkvi i redu?

Zato što ja vjerujem da to ima smisla. Vjerujem da one ideje koje su nam ostavili svojim životom i djelom Isus iz Nazareta i Franjo Asiški, mislim da one imaju svoju vrijednost unatoč tome što se ne mogu ostvariti, mali broj ljudi se trudi, ne možemo nikad tako daleko dobaciti. Kada razgovaram o Franji Asiškom, kada razgovaramo o Isusu iz Nazareta, mi se, zapravo u toj dvojici ljudi, u njihovim životima susrećemo i sa jedne i sa druge strane, jer to je jedan skup vrednota koji mogu prihvatiti i ljudi koji prihvataju i ljudi koji ne prihvataju vjerskim zajednicama.

Često o tome i govorim, da taj suvremeni antagonizam, navodni, koji postoji između s jedne strane nekih vjerskih, religijskih stajališta, a s druge ateističkih ili sekularnih. Ponekad je on i prividan u tom smislu, da jedna i druga strana ozbiljno ne postavljaju ta pitanja ne možemo izbjeći pitanje boga u ovom svijetu, ne možemo izbjeći pitanje religije, ne možemo također izbjeći mnoga druga pitanja. Ono što je danas važno za vjerske zajednice, one moraju prihvatiti činjenicu da danas živimo u pluralnom društvu, u demokratskom društvu. Sekularna država je za sve nas najbolji okvir, unutar sekularne države mogu živjeti, mogu participirati sve naše razlike. Unutar samo takve države mogu suživjeti određene razlike.

Hrvatska je jako katolicizirana. U Hrvatskoj imate jako puno katolika, u Srbiji imate jako puno pravoslavaca, u Bosni i Hercegovini imate i jednih i drugih i imate još muslimana. Pitanje je za Hrvatsku i Srbiju koliko su oni kristijanizirani, koliko oni stvarno žive evanđelje.

U nacionalno-političkom smislu imamo situaciju da načelno živimo u sekularnim državama, a zapravo živimo u kristijaniziranoj Hrvatskoj, svetosaviziranoj Srbiji, a u Bosni i Hercegovini imate sve to još trostruko. U tom smislu razumijem sekularnu poeziju jer živimo, kako je govorio pokojni sociolog religije Mirko Đorđević, državi božjoj. Stalno se događa pojačana klerikalizacija na svim razinama. To je moja kritika onim ljudima koji nastupaju sa sekularnih pozicija, zato što se vrlo često djeluje na vrlo sličan način, ne pristupa se ozbiljno temama i problemima te se pozicije brani samo iz razloga jer se pripada određenom kolektivu. Zauzimaju se nekakve ideološke pozicije, stvara se antagonizam.

 

Mrgood: Ima nekoliko manifesticija tog katoliciziranog društva, odnosno, estradizacije duhovnosti, kako ste vi to definisali, recimo nedavno nošenje moštiju Leopolda Mandića, koje neodoljivo podseća na nošenje moštiju kneza Lazara ’89., fenomen Međugorja i možda kao treća beatifikacija Alojzija Stepinca, možda sve to u jednom pitanju?

Ne bih baš, iako ima nekih asocijacija, ne bih uspoređivao nošenje moštiju Leopolda Mandića sa Lazarevim. Prije svega i zbog toga što znamo kako je kasnije sve to skupa išlo i koje su bile posljedice, ali u svakom smislu se dodiruje… To je relikt prošlosti. To je jedna tradicija unutar kršćanstva koja je bila posebno prisutna u srednjem vijeku i koja u određenom smislu i nije do kraja kršćanska.

Ta tradicija unutar kršćanstva vuče korijenje iz srednjeg vijeka, ali kršćanski bog nije bog mrtvih, nego je bog života. U tom kontekstu, meni je isto bilo otužno gledati sve to sa Leopoldom Mandićem i sa svim tim paradama koje su se proizvodile zato što bi današnji ljudi, svećenici, trebali dodavati duhovnost suvremenim katolicima.

Međugorje je na našim prostorima poznato. Takvih svetišta, suvremenih, ima svugdje u svijetu. Poštujem jer tamo odlaze ljudi kojima se srušio svijet. Naprosto manipuliraju tim ljudima, svode tu duhovnost na emociju, vrlo često prave od toga u doslovnome smislu estradiziraju, od hodočašća prave turistička mjesta, jednu vrstu onih mjesta u kojima ljudi koji tu dolaze mogu tobože doživjeti neke duhovne obnove ili neke duhovne okrepe. Ne isključujem tu mogućnost, ali mislim da sam taj koncept nije dobar.

Uvažavajući Stepinčevu tužnu i tragičnu sudbinu unutar montiranog političkog procesa, tome čovjeku i njegovome životu mora se pristupati diferencirano, sa svih aspekata. Ostajem pri stavu koji sam i prije iznosio, a to je da je Alojzije Stepinac za potrebe suvremene katoličke crkve u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini prije svega nacionalni svetac, politički svetac, koji bi sada trebao poslužiti crkvi da osnaži svoju poziciju u društvu. To nije korektno ni prema samom Alojziju Stepincu, moramo govoriti također o cjelini života toga čovjeka, o svim njegovim postupcima, o njegovom životu unutar Endehazije. To se ne smije zaboravljati, preko toga se ne smije prelaziti, što se dogodilo tome čovjeku unutar komunističkoga režima, ali današnja situacija, pogotovo današnje inzistiranje na Stepinčevoj crkvi, to je tako uskogrudo, tako katolički usko nacionalizirano i katolicizirano da ja ne mogu prihvatiti tu sintagmu. Ne prihvaćam ni sintagmu „Crkva u Hrvata“, zato što je Crkva naprosto puno više od svega toga, puno više od jednog čovjeka, puno više od jedne nacije ili od jedne grupacije – ona mora uključivati sve moguće.

 

Luka: Čini se iz dosad navedenog da je religija posla instrument za političke ciljeve, što nije novost. Vratio bih se kratko na Međugorje. Možete li nam otvoreno reći vjerujete li u ukazanja u Međugorju?

Ne! Ušao je termin ukazanje, tu je naprosto riječ o viđenjima, postoji tu razlika i terminološka i teološka. Niti smatram da bi to trebalo nešto tako važno. To nisu temelji kršćanske vjere, vjere uopće. Dopuštam da neko i na takav način može graditi svoju duhovnost. Ali mislim da bi i ti ljudi koji tu forsiraju i oni koji dolaze, morali sebi postaviti neka temeljna pitanja koja vrijede za vjeru. Vjera se prvo ne može odvajati od razuma. Vjera koja bi bila bez razuma, koja bi se isključivo svodila na čudesa, na magiju, ona zapravo nije Isusova vjera. Kršćanstvo i bog o kome govori Isus iz Nazareta, čak Isus to izričito kaže onima koji ga slušaju…

To nije bog čudesa, jeftinih emocija, kratkotrajnih ugoda, to nije bog spektakla, to nije bog magije, to nije bog koji funkcionira kao analgetik, kao tableta, koji funkcionira kao džuboks, to nije to. Oni ljudi koji su u potrazi za utjehom, koji imaju muka i problema i bolesti… Isus iz Nazareta ih uči sljedećem – kršćanstvo je religija ili vjera koja se prije svega oslanja na žrtvu, ona je povezana sa kalvarijom, sa Golgotom. Ne može se očekivati, kako je danas običaj u tim karizmatskim pokretima, da se jednim pokretom riješe svi problemi. Isus iz Nazareta inzistira da se nosi svoj križ i da se ta patnja izdrži do kraja.

 

Pripremili: Nikola Bojanić i Luka Čuljak

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close