TEKST

Represija u Rijeci: Eugen i Zorana osuđeni jer ih je napala policija

 

„Često ljudi ne žele slušati, ali svaka socijalna borba ima svoje žrtve. Bez žrtvovanja vlastite sigurnosti, stvari se ne mijenjaju, to je nemoguća misija. Međutim, to nije nikakav problem ako postoji mreža solidarnosti“, priča nam Eugen Babić, 28-godišnji profesor povijesti i filozofije iz Rijeke, kojeg je sutkinja Općinskog suda u Rijeci Brankica Gregurić nepravomoćno osudila na kaznu zatvora od deset mjeseci, uz rok kušnje od dvije godine za kazneno djelo protiv javnog reda i mira, pokušaj prisile prema službenoj osobi te nanošenje teških fizičkih ozljeda policijskom službeniku.

14610924_568671956676467_6880233983146770310_n

Naime, nakon prosvjeda usmjerenih protiv privatizacije javnih dobara i socijalnih rezova, kojeg su 1. ožujka 2013. godine u Rijeci organizirali pokreti Occupy Croatia i Anonymous Croatia, došlo je do fizičkog obračuna između policijskih službenika, Eugena te Zorane Jančić, 31-godišnje magistre edukacije engleskog jezika, književnosti i pedagogije, koja je kao drugoosumnjičena osuđena na uvjetnu kaznu od šest mjeseci zatvora, uz rok kušnje od godine dana, za kazneno djelo protiv javnog reda i mira te pokušaj prisile prema službenoj osobi.

„Dobio sam zapovijed utvrditi identitet organizatora prosvjeda, jer se tijekom prosvjeda narušavao javni red i mir, između ostalog i pisanjem grafita po zgradama. Kolega i ja prišli smo nekolicini prosvjednika kako bismo utvrdili njihov identitet, i to prvo i drugookrivljenice jer su se najviše isticali tijekom prosvjeda. Drugookrivljenica je imala megafon, a prvookrivljeni nosio veliki transparent, iako je bilo više prosvjednika. Prišli smo im na ulazu u Kružnu ulicu, bili smo u civilu. Legitimirali smo se značkama i rekli: „Policija, molimo na uvid vaše dokumente“. Oni su to odbili i pokušavali pobjeći u Kružnu. Ja sam Eugena pokušao uhvatiti, ali me odgurivao, došli smo do Palacha i barem deset puta ih zamolili da nam daju dokumente, samo da utvrdimo identitet i ništa više. Počeli su pružati fizički otpor odguravanjem, dok su ostali prosvjednici radili »štit« oko Eugena. Najviše otpora pružala je drugookrivljena, hvatajući nas za ruke i odjeću. Uhvatio sam oko vrata prvookrivljenog da ga srušim na pod i stavim lisice, a drugookrivljena je skočila na Babića. Nju su makli ostali djelatnici policije. Ja sam prvookrivljenog okrenuo na prsa i stavio mu lisice. Tom prilikom sam zadobio tjelesnu ozljedu jer mi je puknuo prstenjak desne ruke i to kad sam ga uhvatio oko vrata, a on se pokušavao osloboditi, uhvatio me za prst i okrenuo mi ga“, prenosi Novi List  svjedočenje teško ozlijeđenog policajca.

S ovom se pričom očito slaže i sutkinja Općinskog suda u Rijeci, Brankica Grgurić, budući da je dvojac proglasila krivima po svim točkama optužnica, a mi smo željeli saznati priču s druge strane barikada pa smo porazgovarali s Eugenom. Na snimci možete pogledati samu scenu uhićenja.

 

Možeš li nam ukratko opisati svoje viđenje onoga što se dogodilo nakon prosvjeda 1. ožujka 2013. u riječkoj Kružnoj ulici?

Policajci su nakon prosvjeda čekali da se ljudi raziđu pa da ih mogu napasti na izoliranim mjestima. Nisu se željeli suprotstaviti na licu mjesta, kada su svi bili na okupu, dobre volje i s kamerama, nego su čekali mračne ulice, a Zoranu i mene su identificirali kao glavne i odgovorne. Gledamo se već godinama sa suprotnih strana na ulicama i radnim mjestima, uključujući i na fakultetima. Sve je krenulo tako da su me napali s leđa, bez ikakvog upozorenja ili bilo čega. Cijela poanta je bila zastrašiti ljude, dati primjer da tko se bude bunio, završit će kao nas dvoje.

 

Koliko ste dugo ‘u procesu’ i je li vas u to vrijeme policija maltretirala?

Odmah nakon napada su krenuli formalni i neformalni pritisci, a 2014. je stigla i optužnica, i od tad je krenuo kazneni proces. U početku su to bili neformalni, u smislu da su policajci uznemiravali naše susjede, prijatelje i obitelji. Dečki iz interventne su se čak i obukli u civilnu odjeću i pokušali isprovocirati sukob sa mnom samo par dana poslije napada. Nema tu neke civiliziranosti. Ako ste se ikad zamjerili nekoj bandi iz nekog kvarta, a ova banda drži cijeli grad, županiju, državu. Oni su najbrojnija banda u Hrvatskoj. Ako se njima zamjerite, imate velikih problema gdje god krenete.

 

I sudska vještakinja je „obavila“ svoj dio posla, koji je bio njen zaključak?

Prvi put nije mogla doći, bila je bolesna, starija je to gospođa. Drugi put je došla, i bilo je očigledno da nas simpatizira. Rekla je da si je on to mogao i sam slomiti, da je prst mogao puknuti i kad me čupao za jaknu. Međutim, prošli put je ušla pola sata prije svih nas i pričala sa sutkinjom te je nakon toga njezina izjava bila vrlo štura te se dalo naslutiti da bih ja mogao biti kriv.

 

Iz snimke se jasno vidi odnos siledžije i žrtve. Kako je sutkinja reagirala donoseći ovakvu presudu?

Na veliko iznenađenje javnosti, pa čak i odvjetnika, i unatoč svim dokazima s naše strane, mislim da smo imali i 11 svjedoka uključujući i neke javne ličnosti poput Alena Liverića koji su rekli da je izmišljotina i sprdnja u biti to što nam se podmeće, sutkinja je, dobro, malo su joj se ruke tresle, dosudila da smo krivi po svim točkama optužnice i izrekla nam uvjetne kazne. A najiskrenije, to vam znači da, na isti način kako su nas cipelarili na podu pa smo mi optuženi da smo mi njih tukli, mogu očekivati da me policajac gurne na ulici i kaže tužiteljstvu da sam izvršio prisilu nad njime i dobijem 10 mjeseci zatvora.

 

Jedan ovakav „Kafkin Proces“ nekome može poprilično poremetiti život. Oboje ste na neki način profesionalno „vezani“ za tzv. državnu službu pa kako bi ova presuda mogla utjecati na vašu mogućnost zaposlenja?

Najveći je problem taj što ne mogu početi niti stažirati jer se traži potvrda o nekažnjavanju. Određeni ljudi su mi rekli da mogu očekivat posao profesora kad budem imao 40 godina, što znači da bi sve ovo moglo trajati još 8 do 10 godina. Zorana je uspjela stažirati, jer joj tada kazneni postupak još nije „ušao“ u birokratski sustav pa je uspjela izvadit potvrdu.

 

Dakle, nećete prihvatiti ovu presudu i postupak se nastavlja na riječkom Županijskom sudu?

Ja sam čak bio spreman prihvatiti presudu i otići u zatvor. Dosta mi je navlačenja po sudovima, nije mi problem odležat. Mogao bih tamo čitati knjige, dobio bi besplatni obrok, gledao bi TV i vježbao. Ali, objašnjeno mi je da bi, kao osuđeni čovjek, u Hrvatskoj bio građanin drugog reda te da je, dugoročno gledajući, bolje da postupak traje, nego da sam ja osuđen.

 

Ovakav jedan postupak može „fino udariti po džepu“. Koliko vas sve ovo košta i kako ste „nabavili“ odvjetnike?

Imali smo iskustva prije sa represijom i ispomoći prijateljima iz Srbije koji su nam preporučili neke odvjetnike iz Hrvatske za koje znaju da ih zanimaju ovakvi slučajevi. Na taj način sam došao do svog odvjetnika. On košta 1000 kuna po ročištu, inače je puno skuplji, ali kako je socijalno osjetljiv, dao nam je popust. Drugog sam našao sasvim slučajno kada sam šetao psa. Čovjek je samo sjeo pored mene, pitao me tko sam, što sam, i kada je shvatio o kome i kojem slučaju se radi, rekao mi je da mu se slobodno javim kad počne slučaj. On zastupa Zoranu pro bono. Do sada smo imali 10 ročišta, plus troškovi suđenja tisuću i nešto kuna, plus dvije i pol tisuće za to što je liječnica pregledala policajca, i to je sad već oko 14 tisuća kuna.

 

Cijela se situacija zasigurno odrazila i na vaš društveni život. Kakva su vaša iskustva?

Jedno vrijeme, ružno će zvučati, ali kao da smo imali kugu. S nama nitko nije htio imati posla jer se nismo mogli riješiti policije, stalno su bili blizu nas, ostavljali automobile blizu naših stanova, maltretirali nas na putu do fakulteta, do radnog mjesta, stalno su fotografirali, ispitivali susjede itd. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, kako smo mi nastavili dalje raditi svoje projekte i kako smo počeli dobivat podršku iz inozemstva, ljudi su se, polagano, ali sigurno, počeli vraćati za suradnju.

 

I za kraj, što misliš zašto vas je policija napala?

Neki policajci su nam suznih očiju u policijskoj postaji rekli da su došle zapovijedi iz političkog vrha. Tada su bili izbori za EU parlament i, koliko sam shvatio, bila je priča „počistite sad ulice od tog ološa, želimo se prikazati u pozitivnom svjetlu prema EU. Iskoristite bilo koje metode“. Tako da su neki policajci, oni koji su se ponašali malo više kao ljudi, priznali da oni ni ne znaju zašto nas privode, ali da je posao – posao.

Eugen i Zorana do sada su dobili podršku iz drugarica, drugova i ostalog pučanstva iz mnogih zemalja. Međutim, kako se očekuje da će, prema Eugenovim riječima, čitav ovaj proces trajati još desetak godina, svaka daljnja podrška je dobrodošla. Sve se „broji“, od transparenta podrške do koje kune viška za troškove. Ukoliko je itko voljan pomoći, ili ima bilo kakvu ideju, najbolje je da se, kako sam kaže, javite direktno Eugenu na najpoznatijoj društvenoj mreži, jer „…svaka socijalna borba ima svoje žrtve. Bez žrtvovanja vlastite sigurnosti, stvari se ne mijenjaju, to je nemoguća misija. Međutim, to nije nikakav problem ako postoji mreža solidarnosti.“

 

Tekst pripremio Dražen Matiček.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close