TEKST

Iskustvo prekarnog rada na psytrance festivalu

 

Posljednjih par godina u Hrvatskoj je niknulo nekoliko, uvjetno rečeno, velikih festivala. Kako izgleda priprema i izvedba takvog festivala razgovaramo s Aleksandrom Dolićem, studentom Filozofskog fakulteta u Zagrebu i radnikom na festivalu Momento Demento koji se održava već pet godina za redom nedaleko od Slunja.

Kako si došao raditi / volontirati na festival Momento Demento?

Prijavili smo se frend i ja na volontiranje za psytrance festival. Dali su oglas da traže volontere, ali na početku moraš platiti punu cijenu karte/ulaznice. Svaki dan imaš šihtu od šest sati, koju moraš odraditi i onda će ti taj novac biti vraćen. Pored toga, dobivaš kupone za hranu i piće, koje je relativno skupo.

To je svojevrsna privilegija. Platiš ulaz da bi volontirao na festivalu.

Tako to funkcionira. To je i njima garancija. Ti daš neki novac i ako ti je stalo do tih para, onda ćeš raditi. Sjećam se da su neki volonteri, npr. jedna mlada Britanka; nije dolazila na šihte, ali nije ni dobila taj novac nazad. Meni se čini da je njen standar puno viši i svejedno joj je za te novce. Ona se dobro zabavila.

Prvu godinu volontiranja pokazao si da si dobar radnik da bi te drugu godinu zaposlili.

To je zapravo regrutacijska platforma. Postoji osoba na festivalu koja vodi bilješke o volonterima, kako je ko radio i je li bio dobar.

Koje su bile obaveze, zadaće? Koliko je trajao radni dan? Kako si se hranio?

Prva godina volontiranja, u opisu je bilo da imaš svoju šihtu od šest sati i gotov si. U praksi to ne izgleda tako. Bili smo podijeljeni po sekcijama i ja sam bio u eko timu. Ujutro bi se okupili i rasporedili bismo se. Moram napomenuti da je taj teren gdje se festival održava zapravo logistički jako zahtjevan. Komunikacija je otežana i treba biti dobro organiziran. Zbog toga su organizatori imali talkie walkie. Ovisno gdje ste se rasporedili na festivalu, odeš i kupiš smeće. Jednostavna stvar. Vodilo se računa o tome da se otpad koliko toliko odjeljuje (staklo, plastika i ostali otpad). Bilo je više posla nego što su organizatori očekivali jer je bilo skoro pa 10 000 posjetitelja na festivalu. Shodno tome, bile je puno i smeća pa je i potreba za dobrom radnom snagom bila velika. Zato smo i radili više od šest sati na dan, ali smo i zato dobivali više bonova za hranu i piće. Prve godine smo se pokazali kao dobri radnici da bi nas druge godine pozvali da radimo za novac.

Kako je izgledao rad druge godine 2016.?

Druga godina je bila puno zahtjevnija. Prvu godinu tamo smo bili samo tjedan dana. U drugoj godini tamo smo bili skoro mjesec dana. Stekneš uvid u to koliko zapravo rada stoji u samoj pripremi za festival. Ja sam trebao voditi logistiku za smeće. Za vrijeme samog festivala radio sam višestruko više fizičkog posla, nego kaj je to bilo prve godine. Dakle, logistika je podrazumijevala dogovor s lokalnim radnicima kako, kad i gdje da dođu i da npr. istovare ili utovare materijal.

Ti si kordinirao lokalce ili si radio i sa volonterima?

Ja sam radio s lokalcima, ali ponekad i sa volonterima. Radio sam najteže i najodvratnije poslove i zato i jesmo bili plaćeni jer niko od volontera ne bi to radio dobrovoljno. Nazvao bih taj posao krajem hranidbenog lanca ‘civiliziranog’ čovjeka. Volonteri sakupe đubre, papir, plastiku i sortiraju, u, kako su oni to nazvali, collection point. Nakon toga, mi smo taj otpad ubacivali u kamion. Tih collection point-ova je bilo par desetaka. To su bile tone smeća. Kad bi kamion bio pun vozili bi otpad u glavno sabiralište. Kad bi došao rotopress iz sabirališta opet unutra u rotopress. Ponekad bi jednu te istu vreću nekad znali nositi i po tri puta, a nerijetko su bile teške 20-30 kila.

Prije toga, bavili smo se svime i svačim. Nas 20 do 30 sudjelovalo je u izgradnji festivalske infrastrukture. Ove godine se radio eco toilet. Temelje su postavili lokalci, a mi, volonteri i radnici, smo radili drvenu infrastrukturu. Postavljali smo znakove za ambulantu, shopove i ostale stvari na festivalu. To smo naravno trebali i ofarbati. Postavili smo željezne bačve i farbali ih, njih 120 i razvrstati po cijeloj lokaciji. To je trajalo dva dana i zahtjevno za izvesti jer se isti kamion koristi za sve radove. U pripremi festivala eco priča bila je sporedna stvar, a za vrijeme festivala se ispostavi da je to najbitniji dio, da sve ostane čisto. Radio sam nabavku robe potrebnu za čišćenje, vrećice i rukavice. To bi spadalo pod minimalnu zaštitu na radu jer to đubre nećeš golim rukama kupiti. Gradnju Eco toilet-a je osmislio i vodio jedan Španjolac. Pošto ne govori hrvatski, ja sam mu pomagao da pronađe stvari iz alatnice, odnosno prijevod u prijevodu. Jedan dan u Karlovcu smo cijeli dan nabavljali robu i dovezli je na lokaciju. Također sam par puta prevozio volontere iz Slunja, čistio kuhinju nakon objeda, sudjelovao u postavljanju malih i velikih šatora, premještao drvo za izgradnju infrastrukture po lokaciji, sastančio i dogovarao se sa slunjskim radnicima i komunalcima, odradio generalno čišćenje, kopao rupe u kršu za ogradu, miješao kompost, dogovarao se sa restoranima i dućanima oko odvoza smeća itd.

Koja je naknada za taj rad?

(smijeh hahahah)

Unutar te organizacije preraspodjela rada je – organizacijska i volonterska. Granica između toga, što je volonterski rad i što je plaćeni rad nije previše jasna. Ja sam bio zakinut za sav rad koji sam odradio prije početka festivala. Recimo, jedan dan smo namještali mjenjačnicu. To je bio posao jebeno opasan po život, ali ne, to je bio volonterski rad i za to nisam dobio naknadu. Naknadu sam dobio samo za ovaj dio tokom festivala, tih tjedan dana. Za dva tjedna prije nisam isplaćen.

Kakav je dogovor bio?

Da ću biti plaćen za sav posao unutar tri tjedna. Malo smo se pokefali, tako da nisam dobio sav novac.

Koji su razlozi sukoba?

Između ostalog, moja klasna svijest. Jedan od šefova jako vodi računa o tome da unutar te organizacije nema skupštine u pravom smislu te riječi. Sve on organizira i to radi jako vješto. Svakog radnika izolira i vodi razgovor jedan na jedan. Nema zajedničkog odlučivanja o bilo kojem tipu problema, ali za vrijeme festivala to bude ionako skoro nemoguće zbog nedostatka vremena. Kad se ti nađeš jedan na jedan sa šefom, nisi baš toliko moćan, ali kad ste zajedno onda ste mnogo snažniji, ali do toga ne dolazi. To je dosta problematično. Direktne demokracije nema uopće, mada bi bilo korisno da je zastupljena. Postoje sastanci koji su pro forma, da se pokaže tko je gazda i koga se treba slušati.

Gdje se festival održava? Na koji način je organiziran festival?

Prvi party bio je prije pet godina. Nisam bio, ali znam da je bio na Jankomiru. Koliko ja znam, bilo je dovoljno uspješno da su nastavili sa organiziranjem. Druge godine Momento Demento je organiziran na lokaciji gdje je sad, a to je blizu Slunja kod Primišlja na rijeci Mrežnici. Jako blizu je jedan od izvora. Do tog trenutka to zemljište nije bilo toliko skupo za najam, no kako su godine išle i festival rastao povećavala se i cijena najma. Vlasnik koji iznajmljuje te parcele vidio je da organizatorima ide pa je on njima podigao rentu. Na kraju krajeva, kroz lokaciju teče rijeka, a to je neprocjenjivo. Sad to zemljište vrijedi višestruko više. Napravljena je cijela infrastruktura, kućice za obitavanje, kuhinje, tuševi, wc-i, pozornice, alatnica, napravljeni su razvodnici za struju, postavljeni su stupovi, elektrificiran je cijeli kompleks festivala. To je ujedno i jedna od kritika navodne eko priče. Električna energija se recimo ne dobiva iz solarnih panela ili snage vode, nego na generator koji ide na benzin. On upogonjuje cijeli festival. S te strane to uopće nije ekološki, ali dobro, korak po korak. Postoji ideja da se od organskog i plastičnog otpada počinje raditi gorivo koje bi se koristilo za pogon generatora i pumpe za vodu.

Zašto su odabrali Hrvatsku?

Odabrali su Hrvatsku jer su shvatili da se ovdje sa lokalnom vlašću može sve dogovoriti. U Njemačkoj bi izgrađenu infrastrukturu nakon festivala trebali razrušiti, u Hrvatskoj ne. To je idealno mjesto da se radi što god se poželi. Nije daleko od Zagreba, voda je blizu.

Simbioza sa lokalnim stanovništvom? Kako rade organizatori?

Lokalci i općenito dobar dio Slunja sigurno profitiraju od festivala. To je jedna od pozitivnih strana u ekonomskom smislu. Ta regija nije bas prosperitetna. Svi čekaju taj dio događanja u godini. Recimo, čovjek koji u Slunju drži alatnicu jako dobro posluje. Za vrijeme festivala zapravo drži monopol nad alatom i to mu na neki način spašava obrt. Sav mogući materijal potreban za rad, oni otkupljuju kod njega. Ljudi iznajmljuju svoje sobe, mada većina ljudi ode kampirati baš na festival. Zatim, restorani, dućani. Svi mahom profitiraju. To je malo mjesto koje je blizu festivala. To je najdostupnija ‘civilizacija’. Momento Demento, tj. Primišlje udaljeno je par kilometara od Slunja. Prvi veći grad je Karlovac, a do tamo treba sat do dva. Zamisli da organiziraš festival za 10 000 ljudi na takvom mjestu. To je lavovski poduhvat.

Ilustracija: Liana Finck
Ilustracija: Liana Finck

Kolika je cijena karta? Presjek posjetitelja? Odakle dolaze radnici / volonteri, odakle organizatori?

Za svih sedam dana 120 eura. Za naše prilike to nije malen novac. Zato sam prve godine išao volontirati. Da je bilo 30 eura, platio bi kartu. Visoka cijena za naše prilike bila je jedna od motivacije zašto sam tamo išao prve godine raditi. Koliko sam uspio pohvatati u samoj organizaciji ima bar stotinjak ljudi. Znatan dio volontera dolazi iz Hrvatske i Srbije. Njima je ta karta zapravo nedostižna. Što se tiče samih posjetitelja, preko 90% ljudi su stranci. Pod stranci mislim da ljudi nisu iz Hrvatske, Srbije, Slovenije…nego da su iz zemalja zapadnoga svijeta. Najviše je bilo Francuza, iz Južnoafričke republike, bijelaca naravno, Australci, Nijemci, Britanci, Španjolci, Talijani…Francuzima je nekako najlagodnije jer imaju socijalnu naknadu. S tim minimalnim novcem koji dobivaju iz svoje matične države, bez problema mogu preživjeti u Hrvatskoj mjesecima, ako ne i više. S druge stvarne, te novce nemaju Španjolci, Talijani ili Grci, zato je njih manje na ovom festivalu.

Dio ljudi i putuje od festivala do festivala?!

Znatan dio ljudi po Europi tokom samog ljeta, a neki to rade apsolutno cijele godine, cijeli život zapravo. Putuju od festivala do festivala i mijenjaju polutke tj. hemisfere, ovisno o tome gdje je ljeto. Tako je cijela godina zapravo ljeto, neprekidan festival.

Koji je to profil ljudi? Srednja viša klasa kojih država?

Ovisi. Tu ima svačega. Neki to rade profesionalno. Pretvorili su nešto što im je bila strast u profesiju. Recimo čovjek koji postavlja šatore na festivalima je iz Južnoafričke republike. On je prije par godina počeo raditi na postavljanju istih na partijima. Sad drži toliko šatora da ih iznajmljuje, ima firmu koja se isključivo time bavi. Između ostaloga, zapošljava i ljude iz regije i po raznim festivalima nudi svoje usluge.

Dakle, on vodi biznis i cijelo vrijeme se zabavlja.

Da. Unutar te festivalske psytrancerske kulture on je recimo predstavnik višeg sloja. Unutar toga postoje i niže klase, kao npr. piratski šopovi. Na običnim prostirkama prodaju đinđe, craftwork, ogrlice i slične stvari, samo što oni nisu sastavni dio organizacije. Prošle godine ta stvar sa piratskim šopovima nije bila regulirana, kao što je bila ove godine. Na tom chill shopu sve je bilo puno pirate shopova. Zatim se iz organizacije donijeli zabranu za svojevoljno postavljanje prostirke ili ćilima i dali su im malo mjesto pokraj collection pointova gdje mogu prodavati svoje stvari, jer su zauzimali previše mjesta, a nisu ništa platili. Ako želiš imati neki shop, moraš platiti najam organizatorima. Bilo kakvu drugu uslugu da nudiš, da prodaješ pizze, palačinke ili nešto treće moraš plaćati najam. Pirate shopovi nemaju te novce i zato i jesu pirate shopovi.

Da li umjetnici spadaju u prvu skupinu festivalske kulture? Drugo pitanje, šta je sa prodavateljima duhovnih usluga?

Ako si umjetnik-veteran, sigurno imaš većeg ugleda. Ako si u artist kampu, sigurno si plaćen.

Ako hoćeš biti unutar festivala, yoga majstori i slično, oni su plaćeni. Sjećam se jednog masažera iz Srbije od prošle godine. Napravili su mu kvotu koju je morao dnevno ispuniti pa mu nije ostalo mjesta da svoju uslugu ponudi posjetiteljima festivala za dodatan novac. Bio je svrstan u program, ali jedan maser na 10 000 ljudi je jednostavno premalo. On je tu bio dosta zakinut.

Također sam upoznao ženu iz Južnoafričke Republike koja je radila kao volonterka prije festivala kako bi imala slobodno vrijeme tokom. Ona ima već istančan osjećaj za svoju profesiju. Prije festivala odradila je par reiki sesija kako bi ju ti isti klijenti mogli promovirati za vrijeme trajanja istog. Ljudi kojima je nudila tretman prošire glas i ona tokom festivala ima pune ruke posla. Alternativna psihoterapija; dobra stvar, ako se mene pita. Na neki način su svojevrsni dušebrižnici u sklopu te subkulture.

Ironija cijele priče jest da je to odnos jing-jang. S jedne strane imaš festival svega i svačega od spiritualnosti do totalne obijesti, a s druge strane festival graniči s vojnim poligonom gdje se granatira brdo. S jedne strane trešti muzika, s druge trešte bombe. Sve to razgraničeno je ogradom i bodljikavom žicom na kojoj piše „opasnost od mina“. Dosta bizarna situacija.

Zaštitarske firme koje su u sklopu organizacije nadgledale ulaze na lokaciju su većinom bivša vojna lica. Sad osiguravaju lokaciju kako se ljudi ne bi švercali. Dosta je lako to za napraviti jer je teren logistički jako teško za pokriti. Ljudi se švercaju na tisuće. Svake godine računa se sa gubitkom od 1000-2000 prošvercanih ljudi.

Koliko ljudi nadgleda taj prostor?

Pedesetak, ako ne i više.

Kako izgleda organizacijska struktura?

Što se tiče same organizacije tu ima niz manjih kolektiva koji dolaze odasvuda, recimo kolektivi koji postavljaju bine. Što se tiče same konstrukcije, to su bili Austrijanci, Britanci i Nizozemci. Jedna ekipa je radila jedan dio dekoracije od drva i platna. Drugi umjetnički kolektiv radio je drugu vrstu dekoracije, između ostalog i krunu festivala tj. oltar. To je bila mandala promjera deset metara, napravljena od drva i svjetlucavih kamenčića. U tom kolektivu bilo je desetak ljudi. Zatim ljudi iz Italije koji se bave sa vizualima, tj. projekcijama tokom festivala na main stageu. Oni su kalibrirali projektor koji je bio usmjeren na spomenutu mandalu i to je izgledalo nevjerovatno.

Zatim, tu postoji niz tih restorančića. Recimo, jedan tim dolazi iz Italije koji su radili pizze. Ekipa iz Medike koja je prije festivala kuhala za volontere i radnike u glavnom kampu, a tokom festivala pekla hamburgere za posjetitelje.

Unutar same organizacije neko treba postaviti i struju. Taj lavovski dio posla odradio je jedan čovjek, doslovno, a kasnije uz pomoć par volontera. Radio je to mjesecima. U međuvremenu se zaposlio i u Slunju u školi i predaje tehnički.

Vodoopskrba je jedan od esencijalnijih dijelova festivala. O tome se također brinuo jedan domaći čovjek. Za pitku vodu su pak koristili Mrežnicu čija voda je išla kroz sistem filtracije koji su osmislili i montirali meksikanci sa višegodišnjim iskustvom u organizaciji raznih festivala i koji dobro funkcionira.

U jezgri organizacije je još i vrhunski čovjek iz alatnice koji održava razne strojeve i vozila koja se tamo koriste, odjel za računovodstvo i nabavku robe, odjel za Artist Camp, kao i ekipa koja je tokom festivala, tj. na početku, vodila računa o parkingu. Par tisuća vozila treba znati dobro smjestiti.

Ne u samoj organizaciji, ali bliski suradnici su bili i autoprijevoznici. S njima su koordinirali i obavljali prijevoz u Slunj i nazad. Tu su još i razni OPG-ovi iz okolice koji su prodavali svoje proizvode iz biološke proizvodnje.

Cijela jedna ekipa došla je iz Costa Rice. Jedan od glavnih organizatora dolazi iz Costa Rice i on je sa sobom doveo te ljude. On je njih nazvao tico crew. Tico je naziv za čovjeka koji dolazi iz Costa Rice.

Šta su radili?

Neki mlađi su radili postavljanje puteva, nanosili sa taćkama kamenčiće i šljunak jer se to u slučaju kiše pretvori u kaljužu. Neki su čistili wc-e. Ticosi su čistili wc-e u artist kampu, dok su recimo lokalci čistili eco toielt koji je bio glavni wc sa 30-40 wc-eva odmah do main stage i to su bili mlađi lokalci, srednjoškolci uglavnom. Također su postavljali šatore za umjetnike i pomagali u postavljanju velikih, od kojih jedan ima skoro 100 metara kvadratnih. To je par sati posla da se to postavi; šator iznad chill stagea, šator kod čaj shopa, šator kod artist kampa, pa na dva ulaza, itd.

Koliko ljudi je sudjelovalo u produkciji festivala?

Otprilike dvjestotinjak. Jezgra organizacije je sto i nešto ljudi.

Ako pričamo o nekom novom društvu i drugačijoj organiziranosti, ovaj festival mi je dao uvid u to šta je potrebno sve za preživiti u zadanim okolnostima. Između ostalog, bila je tamo hitna pomoć, ambulanta, koja se specijalizirala za slučajave koji se tamo dešavaju. Često se ljudi otruju s vodom, piju vodu iz rijeke, ne sa izvora. Također, ljudi koji se malo predoziraju s drogom, prijelomi, iščešenja zglobova.

Ekipa koja je vodila logistiku za parking jer bude par tisuća automobila. Treba pripremiti teren, treba iskrčiti šumu, treba pokositi travu. To su isto napravili lokalci. Ove godine se proširio prostor festivala. Bilo je novog mjesta za kampiranje i parkiranje. Zato jer je prošle godine bio problem da su se ljudi parkirali uz rub ceste, bio je otežan lokalni promet. Moram napomenuti vozače koji su u sklopu te organizacije. Oni su jako bitna stvar jer za vrijeme festivala uvijek negdje nekome nešto zafali, a zbog veličine terena i manjka vremena to se treba desiti dosta brzo.

Dobra stvar je i zen garden. Pošto ljudi iz tog miljea imaju naravno i svoju djecu. Nerijetko su se ljudi upoznali na tim festivalima i napravili obitelj. Trebaš imati mjesto gdje ćeš ostaviti svoje dijete, tako da se sam malo zabaviš. Dadilje su bile također pokrivene od MODEM organizacije. Tu su bile i radionice yoge i disanja. Nakon cijelonoćnog partijanja se ovdje možeš pribrati ili se jednostavno baciti u hladnu rijeku.

Od čega ljudi tamo bježe?

Mene je to isto zanimalo. To je svojevrstan bijeg od stvarnosti, ali s druge strane ti kreiraš neku novu stvarnost. To je bunt sam po sebi i po meni jedna jako dobra platforma izgradnju boljeg društva.

Imaju li neku poziciju naspram toga da oni zapravo mijenjaju stvari? Smatra li iko od njih to političkim činom?

Ustvari da. Dosta ljudi koji dolaze, koji su u organizaciji tih festivala, su u svojim domicilnim državama i mjestima iz kojih dolaze politički aktivni. To nisu nacionalisti, niti desničari, ni fašisti nego su mahom ili liberalno ili lijevo-liberalno orijentirani, također ne treba zaboraviti tu ekološku komponentu. Postoji naravno i cijela ta…recimo, stariji organizatori imaju i naziv za friške ljude – vikend partijaneri. To su ljudi koji tamo dođu, zdrobe se i odu. Nemaju izgrađenu svijest o nekim komponentama koje sačinjavaju tu psytrance kulturu, bilo da se radi o duhovnosti ili o političkoj svijesti. To se vidi na činjenici da ti ljudi ostavljaju sve svoje stvari nakon festivala, šatore i slično, jer vjerojatno imaju previše novaca za vlastito dobro.

Koliko je duhovnost bitna za tu subkulturu?

Ja mislim da je to sastavni dio toga. Upravo se radi toga ljudi tamo i sastaju. Puno ljudi tamo su vješti u različitim duhovnim praksama; reiki majstori, yogini, iscjeljitelji kristalima, sve je to tamo prisutno. Različite kulture i prakse se tamo miješaju.

Da li bi ti to nazvao new ageom / archaic revivalom?

To je baš new age u svojoj praksi. Oni se jednostavno sastanu i rasplinu se. Nakon toga, opet se sljedeće godine nađu i isto se desi. Moglo bi se govoriti o formi rituala. Ovo što sam spominjao to je sve kostur koji omogućuje da to sve bude izdržljivo jer je to organizirano u sred pizde materine.

To bi bio onda sukob. Ako postoji kapital koji organizira tu stvari i sve ovo što si naveo, ali tu je biznis sam radi sebe, ne zbog nekakve duhovnosti, to mu je sporedna stvar.

Bilo bi zanimljivo viditi koji su njihovi prihodi i rashodi, ali upravo se takve informacije ne dijele i utoliko je to problematično. Neko tamo dolazi baš zaraditi, a neko dolazi iz uvjerenja.

Kako bi se ljudi koji rade na takvom festivalu mogli organizirati?

Oni su izvrsno organizirani, ali uvijek se to može bolje. Bilo bi dobro da se vode zajednički sastanci, koji ne bi bili samo pro forma prije festivala, nego radne grupe. Poslove ti dobiješ od nekoga. Zapravo, dobivaš naredbe. Neki zajednički komunikacijski kanal, tj. forum gdje bi se pohranjivale prepiske i razne ideje na serveru bi također bio od velike pomoći. Toga u praksi nema.

Recimo odjel za financije sjebe neke stvari. Kasnije se to manifestira na način da se neke ljude ne isplati do kraja, a to obično budu šljakeri. Na kraju ti glavni organizator kaže „it was just business“.

Hoćeš li opet tamo raditi?

Apsolutno, ako ne pročitaju intervju. Za mene je to svojevrsno hodočašće. Fizički i mentalni rad usred prirode okrepljuju duh i tijelo, a to mi nakon sezone iskrivljenog načina života u Zagrebu itekako treba. Na kraju krajeva želim svojim radom doprinijeti da taj festival bude što bolji, jer kada ga se uspoređuje se nekim događajima kao što je to recimo Ultra u Splitu, ispada da je to stvarno raj na Zemlji.

 

Intervju vodili: Luka Čuljak i Nikola Bojanić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close