TEKST

Američka mlada ljevica – medijska proizvodnja poslije Occupy-a

 

Francuska amerikanistica Alice Béja  održala je prošlog tjedna u Booksi predavanje pod nazivom „Američka mlada ljevica“, u organizaciji udruga Kulturtreger i Kurziv, na kojem je ocrtala političko i medijsko polje časopisa koji se javljaju u posljednjih 10 godina, a vezani su uz pojavu Occupy Wall Street-a te mapiranje mogućnosti i aktera socijalističke politike u SAD-u.

A man holds up a copy of the "Occupied Wall Street Journal" newspapers as members of trade unions join Occupy Wall Street protesters as they march to Foley Square on October 5, 2011 in New York. The demonstrators are protesting bank bailouts, foreclosures and high unemployment from their encampment in the financial district of New York City. AFP PHOTO/Stan HONDA (Photo credit should read STAN HONDA/AFP/Getty Images)
Foto: STAN HONDA/AFP/Getty Images

Alice Béja se bavi odnosom književnosti i politike u Sjedinjenim Američkim Državama kroz proučavanje anarhističkih i socijalističkih pokreta s početka 20. stoljeća, ljevičarskih pokreta u 21. stoljeću te proleterske književnosti.

Mediji protiv Occupy-a

Occupy Wall Street najveći je pokret koji se Americi dogodio poslije Seattle-a i nikad prežaljene, nikad ostvarene 1968. ‘Momentum Occupy-a’ , kako kaže Alice, ne odnosi se samo na konkretne okupacije od Zuccotti parka u New Yorku do komune u Oaklandu, već u sebi obuhvaća i događaje koji su mu prethodili – antiglobalizacijski pokret, financijsku krizu iz 2008., Arapsko proljeće, ili pak one poslije njega, prvenstveno oživljene u pojavi Bernieja Sandersa i njegove platforme demokratskog socijalizma. Upravo Occupy će udahnuti ne samo novi život američkoj politici, proizvesti promjenu diskursa i ‘razbiti’ dominantni narativ tradicionalnih medija, već i stvoriti novu medijsku proizvodnju.

U ‘mainstream’ medijima Occupy je dočekan na očekivani način: strategijama marginalizacije, provokacije, klevete i kulturne aproprijacije, koje gotovo nepogrešivo koriste mediji prilikom pojave pokreta koji izazivaju postojeći političko-ekonomski okvir. U početku gotovo potpuno nevidljiv, Occupy će naslovnice velikih medija početi puniti izvještajima o ‘nasilnim’ incidentima na prosvjedima ili u kampovima, dok je onim, ponešto naklonjenijim komentatorima, redovito smetao nedostatak jasno definiranih, ‘media friendly’ zahtjeva koje bi Occupy uputio političarima, državi i ostatku javnosti.  Neprijateljstvo s kojim su postojeći mediji dočekali Occupy s druge je strane rezultiralo bujanjem takozvanih malih časopisa kao mjesta artikulacije novih tema i aktera koje će se tek godinu-dvije poslije početi prelijevati u ‘mainstream’ komentarijat. Potresi poput financijske krize tražili su svoj novi medijski izričaj drugačiji od dominantnih interpretativnih okvira koje slijede sijeda dama New York Timesa, ‘Beltway’ mediji poput Washington Posta ali i nekadašnje perjanice ljevice poput Nationa ili pak Bufflera. Novi, ljevičarski časopisi koji su dio Occupy momentuma, nisu samo integralni dio scene, kao mjesta njene artikulacije, komunikacije i vidljivosti, nego često i njeni predšasnici (da upotrijebimo riječ koju je popularizirao prethodni ministar kulture zapamćen po ukidanju jedine institucionalne potpore neprofitnim medijima u Hrvatskoj). Tako će jednu od prvih debata posvećenih Occupy-u organizirati upravo jedan od tih, ‘malih’ časopisa – Jacobin.

Novi mali časopisi i promjene na tržištu rada

Alice je u svom predavanju predstavila časopise koji se javljaju u posljednjoj dekadi: N+1, Jacobin, Roar, New Inquiry, Viewpoint i Dissent (nastao davne 1954. Ali ga promjena uređivačke politike u zadnjoj dekadi svrstava uz bok novim malim časopisima). Tome svakako treba dodati i The Occupy! Gazette koja je izlazila tijekom samih okupacija i donosila vijesti iz različitih gradova, refleksije o organizacijskim pitanjima i strategijama.

Alice Béja ove nove, ljevičarske časopise smješta u kontekst jedne puno duže tradicije, političke, književne i medijske. Abolicionisti, prvi val feminizma, borba za osmosatni radni dan, svoj izraz će najprije naći u malim časopisima i proleterskoj književnosti. Zlatno doba malih časopisa u Americi je početak 20. stoljeća, kada su oni uglavnom orijentirani na modernističku umjetnost ali i povezani sa političkim pokretima i idejama tog doba, poput The Little Review koji 1914. objavljuje esej „The Challenge of Emma Goldman“. Iako mali i marginalni, ovi časopisi imaju puno veći utjecaj i asocijacijski doseg od pukog zbroja njihovih čitatelja.

Novi mali časopis se upisuju u ovu već postojeću tradiciju, pa tako N+1 nastaje 2004. kao literarni časopis u izravnoj referenci na nekadašnji Partisan Review te sadržajno obuhvaća fikciju i publicistiku; New Inquiry nastaje 2009. , Roar izrasta iz globalnih pokreta 2010. , Jacobin 2010. , a Viewpoint 2011. Ovi časopisi se razvijaju u središtima velikih gradova, uglavnom New Yorku, na marginama izborne politike, vezani za nove društvene pokrete i književnu kritiku. Gotovo svi posvećuju veliku pažnji dizajnu svojih tiskanih izdanja (poznata je anegdota da je dizajner Jacobin-a bio u početku jedina osoba na platnoj listi) na kojima se uglavnom temelji njihov prihod.

Alice Béja je pokušala analizirati ove časopise u odnosu na 3M (milieu, message, means), odnosno milje u kojem nastaju, poruke koje donose i sredstva s kojima raspolažu te izdvojila nekoliko faktora koji su snažno utjecali na njihovu pojavu. Prvi razlog je rastuća prekarnost tržišta rada, koja je u značajnoj mjeri zahvatila i akademski život, pri čemu su se na udaru najprije našle humanističke znanosti. Kako ističe Alice, i stari i novi magazini mnogo duguju promjenama na tržištu rada. Naime, cijelu ‘scenu’ novih magazina pogoni intelektualni prekarijat diplomiranih studenata s prestižnih američkih kampusa, koji – često opterećeni studentskim dugom – više ne mogu računati na pronalazak stabilnog zaposlenja ili prihoda unutar akademskog polja.

(Samo)izolacija američke ljevice – radnici vs. intelektualci

Druga stvar je da su događaji postali globalni, pa je tako npr. Roar opisao taktike Arapskog proljeća, koje je Occupy preuzeo i implementirao u okupacijama i prosvjedima širom Amerike. No važnija je zapravo bila interna dinamika u kojoj je globalnost događaja pružila priliku američkoj ljevici da izađe van iz dotadašnjeg izolacionizma. Historijski je ljevica u SAD-u bila slaba – iako socijalno i kulturno važna, a zadnje dekade prije Occupy-a karakteriziralo ju je sektaštvo i opći dojam ‘luzerstva’.

Od 60-tih naovamo američka ljevica se (samo)izolirala u akademskom polju, uronjena u teoriju, održavajući se na životu radikalizacijom studenata na kampusima, što naravno nije stvar samo interne dinamike nego i posljedica događanja u Europi i progona iz McCarthyjeve ere. U svojevrsnoj debati između osnivača i nekadašnjeg urednika Bafflera – Thomsa Franka, odnosno kao reakciju na njegov tekst o Occupy-u, Peter Frase objašnjava da je jedino mjesto – osim izoliranih kutaka interneta – na kojem su mladi mogli susresti bilo što lijevo od liberalizma upravo učionica na kojoj je nova ljevica (New Left) nastavila komunicirati radikalnu misao u godinama egzila. Ipak, ljevica je to koja će s vremenom biti sve više odvojena kako od rada i sindikata, tako i od društvenih pokreta s jedne strane i realnih potreba većeg dijela stanovništva, s druge.  Za razliku od sociologa C. Wright Millsa koji u pismu iz 1960. Letter to the New Left, adresiranom na britanski novu ljevicu zagovara napuštanje metafizike rada uz tvrdnju da ljevica više ne može ekskluzivno počivati na radničkoj klasi kao historijskom agentu promjene, nego na mladoj inteligenciji, intelektualcima i kulturnom aparatu, Jacobin se vraća korijenima. U jednom od prvih brojeva, sindikalni aktivist Chris Maisano piše Letter to the Next Left te za razliku od citiranog, Millsovog teksta, historizira problem agencije i vraća se na sindikate i radničku klasu kojoj sada pripada i intelektualni prekarijat, odnosno studenti.

Ipak, ostaje za primijetiti da niti jedan od ovih časopisa – bilo svojim sadržajem, bilo diskursom, ne dopire dalje od vlastitog polja – visoko obrazovanih (a obrazovanje je puno ozbiljnija demarkacijska linija s dalekosežnijim posljedicama po kasnije socio-ekonomsko pozicioniranje, u Americi nego npr. u Hrvatskoj) studenta, profesora, novinara i kulturnih radnika, uglavnom bijelih, uglavnom iz globalnih gradskih centara. Iako je upravo nova prekarnost akademske egzistencije predstavljala njihovu točku ulaza, odnosno povezivanja sa društvenim pokretima, vrijedi se prisjetiti i predavanja Viveka Chibbera nedavno održanog u MAZ-u (u organizaciji Centra za radničke studije), te tvrdnje kako su oni koji su na ovaj ili onaj način u sustavu akademskog života – odsječeni od bilo koje stvarno eksploatirane skupine.

Fragilnost medija i entuzijazam političkog projekta

Govoreći o trećem M – sredstvima, Alice je istaknula fragilnost ovih medijskih poduhvata koji ovise isključivo o pretplatama i donacijama čitatelja. Niti jedan od navedenih nije doveo u pitanje vlastiti ‘biznis model’, odnosno uključio se u širi pokret medijske reforme, koja pretpostavlja javno financiranje medija kao početak drugačije medijske politike. Ipak, kako Alice ističe, pitanje javnog financiranja nije na stolu, kako za kulturu, tako i za medije, što dijelom odgovara drugačijoj političkoj tradiciji, a dijelom govori o činjenici da je tržište engleskog jezika jednostavno dovoljno veliko da ovim časopisima osigura opstanak ili čak uspjeh u vidu dovoljno prodanih primjeraka tiskanog izdanja.

Zanimljivost vezana za novu medijsku produkciju američke ljevice je mobilizacija i entuzijazam koji Alice vidi u suprotnosti sa europskom ili specifičnije francuskom situacijom, utopljenom u defetizam, kao i napuštanje koncepta radničke klase i organizacijskog modela političke stranke u korist svega post (post-strukturalizma, post-operaizma), pri čemu je radnička klasa zamijenjena fleksibilno zaposlenim mnoštvom. ‘Revival’ Marxa, sindikalnog organiziranja i stranačke participacije su odlike mlade ljevice (Young Left) u Americi, zbog kojih je zanimljivo pratiti te pokušaje, koliko god oni embrionski bili.

Medijska reforma – nužnost ili zaborav?

Proučavanja medijske i posebice časopisne produkcije u Hrvatskoj uglavnom se događa u okviru sjajnih izložbi Hrvatskog dizajnerskog društva i Galerije Nova ili arhivističkih inicijativa Centra za dokumentiranje nezavisne kulture. U Hrvatskoj je tema medija kao i  njihova eksplicitno politička funkcija stavljena na stol s medijskom strategijom, te ponovo aktualizirana s ukidanjem potpore neprofitnim medijima.

Najveći dio lijeve ‘scene’ u Hrvatskoj se situirao na sveučilištima, medijima i NGO-ima, u sektorima znanstvene, kulturne i medijske proizvodnje. Druge radne skupine i sektori ostaju reprezentirani starim okoštalim sindikalnim strukturama koje – uhvaćene u perverziji socijalnog dijaloga – više nikada neće ni pomisliti na sazivanje generalnog štrajka ili su pak – kao ovršeni, deložirani i nezaposleni – reprezentirani trećeputašima poput Živog zida i Mosta. Kada tome pridodamo promjene u javnom financiranju poput navedenog ukidanja podrške neprofitnim medijima, teško se može očekivati od medija da artikuliraju neku novu politiku i strategiju.

Pukotine u svemoćnom ‘Fourth Estate’ postale su vidljive prilikom Brexita i američkih izbora. Čini se da elitizam, ideologija objektivnosti i ‘profesionalnih’ standarda ‘mainstream’ medija više nije u stanju osiguravati pristanak na status quo. Dosadašnji monopol ili nastajući duopol nad komunikacijom i medijima ima svoje uporište u vlasničkim i financijskim modelima u kojima današnji mediji operiraju. Reforma medijskog polja u smislu demokratskog samo-upravljanja tako postaje prvi zadatak za bilo koju vrstu promjene – medija ili pak mogućnosti komuniciranja novih političkih ideja i strategija, a izgradnja solidarnih paralelnih institucija (posebice u smislu financiranja) nužna strategija preživljavanja.

 

Lidija Čulo i Aska Vuk

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close