TEKST

Apatridi Jugoslavije

 

Povodom 29. novembra, setićete se možda, nekadašnjeg konstitutivnog državnog praznika, zanimalo nas je kako poslednja generacija formirana u onoj zemlji danas gleda na Jugoslaviju.

Koristeći princip pravilne geografske distribucije, pozvao sam svoje prijatelje i poznanike, za koje sam siguran da imaju britku pamet i mogućnost suvislog govora, ali ih takođe smatram i, bar donekle, političkim istomišljenicima, i ljudima koji i dalje smatraju Jugoslaviju svojom istinskom, pa makar i virtuelnom domovinom. Nadalje, svi su rođeni u osamdesetima, tj. dovoljno da se sećaju Jugoslavije i da su im životne vrednosti utemeljene na humanizmu i internacionalizmu koji se tada „nosio“. Danas ih spaja i to da ono što rade u životu, po skromnom  mišljenju autora, rade neobično dobro, i ne bih se zakleo da to nema veze sa prethodno iznesenim činjenicama.     

 

69628_raspad-jugoslavije_f

 

Svim sagovornicama i sagovornicima postavljena su ista pitanja: Da li je i u kom obliku Jugoslavija odigrala formativnu ili emancipatorsku ulogu u Vašim životima? Ovo je moglo biti romantično sećanje, ali i aktivistički, politički stav.  Koja je emancipatorska uloga Jugoslavije danas, ovde i sada?

 

Bor Dizdar, 1981., grafički dizajner, Sarajevo/Zagreb

Ja sam Bor Dizdar. Rođen sam 1981. godine u Sarajevu. Tamo sam i živio do rata. Od rata nadalje sam živio u Njemačkoj…jedno vrijeme onda opet u Sarajevu, studirao u Maleziji, i sad zadnjih već 6-7 godina živim u Hrvatskoj, nešto u Zagrebu i nešto u Rijeci. Bavim se grafičkim dizajnom. To sam i završio u Maleziji, u Kuala Lumpuru, tamo sam dobio i diplomu. Magisterij sam stekao u Zagrebu, na studiju dizajna na Arhitektonskom fakultetu. Samozaposlen sam. Sa svojom partnericom zajedno imamo agenciju – studio koji se bavi dizajnom i promidžbom. Zove se “Ideoteka”. Osim toga sa svojom užom familijom vodimo fondaciju “Mak Dizdar” u Sarajevu koja se bavi ostavštinom Maka Dizdara i općenito promicanjem bosansko-hercegovačke kulture. 

Što se Jugoslavije tiče, naravno da je odigrala formativnu ulogu u mom životu. To je zemlja, država koje se ja ipak sjećam, iako sam možda bio premlad da bih shvatio sve aspekte te zajednice.

Kao klinac sam živio u dijelu grada u kojem je bilo jedno 4-5 kasarni u okolini. Naravno, osobito pred rat sam, bilo je jako puno vojske, a nama kao klincima je bilo fora uvijek te vojnike zaustavljati na ulici i žicati ih da nam nešto daju. Obično bi to bile one zvijezde petokrake i onda bi se mi brojali, natjecali ko ima više zvijezdi – on je bio veća faca u raji.  Jednom prilikom sam zaustavio jednog vojnika i tražio sam ga:  “Vojnik, imaš zvijezdu?” On je meni rekao da NE, da nema zvijezdu, da neće više zvijezda biti, da je država propala. Ja sam se tu zbunio i pitao sam, dobro, ako neće bit’ zvijezda, šta će bit’ onda…Onda je on meni dao onaj neki novi amblem JNA, koji je bio ona jugoslovenska zastava, plavo-bijelo-crvena, koja nije imala zvijezdu. Tad sam doživio veliko razočarenje i tugu…tad sam zapravo shvatio da te države više neće biti. Tako sam ja osobno doživio propast te države.

Emancipatorska uloga Jugoslavije danas, ovdje i sada? Ja bih rekao da je Jugoslavija ostavila traga na nama ljudima, na ovoj generaciji, a to se najviše vidi kad se ode negdje van. Kad sretnete ljude bilo iz Srbije, Hrvatske, BiH, Crne Gore, svi smo opet tamo vani nekako Jugosloveni. Mi smo ipak dio jednog, istog civilizacijskog kruga. Ta kultura koja nas je oformila i iz koje svi potičemo, učinila je da kontamo i shvatimo da mi nismo baš toliko različiti, da smo puno sličniji jedni drugima nego što to i mislimo.

 

Ivana Perica, 1984., filolog i doktor političkih znanosti, Split/Zagreb

Ja sam Ivana Perica. Rođena sam 1984. u Zagrebu gdje i danas živim. Prije rata obitelj je živjela u nekoliko gradova po Hrvatskoj, u osnovnu školu sam krenula ’90. u Splitu. Od ’91 godine, odnosno od prvog razreda sam živjela i odrastala na Klisu. Diplomirala sam germanistiku i kroatistiku u Zagrebu. Doktorirala sam na temu političke teorije na Sveučilištu u Beču. Uz znanstveni rad mogu izdvojiti aktuelni projekt – Motor mijene, to je svojevrstan book club – političko-književni, niz sastanaka na kojima redovito raspravljamo o političkoj književnosti, odnosno pročitanim naslovima koje smatramo političkom literaturom.  

Što se tiče generacijskog sjećanja na Jugoslaviju osamdesetih godina, razmišljanja bih otvorila jednim pitanjem – o kakvom tipu sjećanja uopće možemo govoriti, o kakvom tipu generacijskog, kolektivnog sjećanja možemo govoriti? Ako se pomenutom desetljeću vraćamo kao vremenu koje još uvijek, i danas nosi emancipatorski potencijal, treba se pitati kakva su naša sjećanja na to vrijeme, odnosno jesu li ona sama po sebi nužno emancipacijska ili ih tek treba prekrojiti da to postanu? Govorim o generaciji ljudi rođenih osamdesetih, u vrijeme ubrzane političke i tržišne liberalizacije, o generaciji ljudi koji su iz Jugoslavije izišli još uvijek kao maloljetnici, kao možda i prvašići, u mom slučaju, i treba naglasiti da većina tada sretne djece, možda i nesretne, djetinjstvo nužno pamtiti kao sretnije razdoblje, razdoblje prije njihove društvene individuacije, prije političkog sazrijevanja, prije bilo kakvog otrežnjenja.
Ako gledamo unatrag, današnja naša identifikacija sa tada vodećim simbolima nekakve političke pop-kulture, velikim svojim dijelom poklapa se sa idealizacijom djetinjstva i to je sasvim u redu. Ali, treba imati na umu da je ovakav fenomen afektivne privrženosti, ako se ne nadogradi, ako se ne razradi, nepolitičan ili predpolitičan, kao što je djetinjstvo predpolitično vrijeme. Postoji vjerojatnost suspregnuća idealizirane priče o djetinjstvu u idealiziranu priču o državi u kojoj se djetinjstvo dogodilo, i takvih primjera u filmu, literaturi ima jako puno. To isto smatram da je sasvim u redu, jer su književnost i film mediji kroz koji progovara ne samo kolektivno i političko, već prije svega individualni pogled.

Ali ako sad govorimo o emancipacijskom potencijalu, koji uvijek nužno mora biti nadosoban u ovom okviru, ako govorimo o tom političkom potencijalu, onda treba imati na umu da određeni pod-ton koji je melanholičan ili nostalgičan, i kojim su takvi narativi vraćanja na osamdesete često obilježene, da taj pod-ton nije nužno politički aktivan, niti je aktivirajući afekt. On više funkcionira kao identitetsko zaleđe, kao generacijski oslonac i sl.

U pozivu na ovaj prilog, pominju su vrijednosti humanizma i internacionalizma koje su se osamdesetih godina itekako “nosile” i bile su određeni mejnstrim. One svakako jesu odigrale ključnu ulogu u otporu šovinizmima devedesetih godina, to se jugoslavensko iskustvo itekako aktiviralo u otporu prema mašineriji rata i šovinizama koji su se aktivirali devedesetih. Sličnu ulogu su te vrijednosti humanizma i internacionalizma i jugoslavenskog nasleđa odigrale i kasnije.

Međutim, ono što mi se čini da se u cijeloj priči izgubilo i da je nedovoljno naglašeno u ovom pitanju generacijskog sjećanja na Jugoslaviju – to je pitanje socijalizma.
To se izgubilo i u ovoj generaciji internacionalista ili humanista koji su se opirali ratu, koji su kritizirali nacionalizam, a koji su zaboravili na sam socijalizam. Nije rijedak slučaj da se liberalni post-jugoslavenski intelektualac opire nacionalizmu, ali se ne opire liberalizaciji tržišta i toj liberalizaciji vrlo često sličnoj privatizacijskoj pljački. Svijest o gubitku socijalizma kao ključnog uporišta i cilja emancipacijske politike – to je nešto što tek ova generacija rođena osamdesetih osnažuje, ili se nadam da osnažuje.

Markovina govori o dvema vrstama jugoslavenstva, naslonjen na baštinu zajedničke države, o nostalgičnom s jedne strane i akcionom jugoslavenstvu s druge strane. Treba reći da se ova potonja generacija, dakle akciona ili aktivistička prvenstveno  odnosi na mlade ljude koji nemaju iskustvo življenja u Jugoslaviji. Ni moja generacija, zapravo, nema političko iskustvo življenja u Jugoslaviji. Naše sjećanje je obilježeno nekakvim političkim markerima, ali ono nije sjećanje odraslih ljudi koji mogu trezveno razmišljati svojom glavom. Tako bi za tu moju generaciju, proizišlu iz osamdesetih ili rođenih osamdesetih bilo politički loše, ako ne i sasvim glupo da svoju pozitivnu identifikaciju s djetinjstvom poistovjeti jedan na jedan sa identifikacijom sa državom koja je tada postojala, nekritički poistovjeti s njom i da se istovremeno zaboravi ovo sjećanje socijalizma, da se sjećanje na osamdesete provuče isključivo preko identitetske matrice. Mislim da je to svakako nešto što treba izbjeći i na šta treba upozoravati.

Povrh svega, treba imati na umu da generacija rođena osamdesetih godina nije posljednja generacija, nego da su u međuvremenu stasale generacije i generacije novih mladih ljudi od kojih se ovi rođeni osamdesetih ne mogu sasvim odijeliti, ali generacije koje su obilježene šovinizmima i to ne samo nacionalističkog karaktera, nego i novim trendovima prodiranja i nametanja klasnih i klerikalnih ideologija u obrazovni sustav i u sve pore društva.
S obzirom na takav kontekst, ako se generacijsko sjećanje na Jugoslaviju osamdesetih godina svede na sjećanje jedne generacije na njihovo djetinjstvo, naše djetinjstvo, teško će biti sa takvim kulturnim paketom moguće doseći nove generacije kojih se naše odrastanje u tom vremenu apsolutno nikako ne tiče, niti ih zanima.

S obzirom na cijeli tijek političkih, povijesnih zbivanja koja su nastupila tijekom i nakon raspada Jugoslavije, mislim prvenstveno na privatizaciju i sistemsku plačku, mislim da je ključno to sjećanje osnažiti ili upotpuniti pamćenjem socijalizma. I to ne socijalizma kakav je bio, nego socijalizma kakav je mogao biti. Time se može izbjeći polarizacijsko tumačenje povijesti koje funkcionira po principu ili-ili, dakle ili Jugoslavija ili nacionalne države, ili ondašnji socijalizam ili današnji kapitalizam i gdje je jedan pol isključivo pozitivan, a drugi isključivo negativan. Mislim da se emancipacija, a ovdje govorimo o emancipacijskom potencijalu jugoslavenskog nasljeđa ili jugoslavenskog iskustva, da se ta emancipacija ne zasniva ili ne omogućuje nekakvim krupnijim polaritetima, nego naravno traži nijansirano, kritičko čitanje i kolektivnih i osobnih iskustava, povijesnih i političkih. U tom smislu ovo pamćenje i generacijsko sjećanje na osamdesete ili na djetinjstvo jugoslavenskih osamdesetih godina, može poslužiti kao jedan pozitivan afekt, ali ono je, politički gledano tek odskočna daska.

 

Marjana Brkić, 1984., molekularni biolog i doktorand neuronauka, Beograd

Ja sam Marjana Brkić, osamdeset četvrto sam godište, po zanimanju molekularni biolog koji se bavi neuronaukama. Doktoriram zajednički doktorat između Univerziteta u Beogradu i Univerzitetu u Gentu u Belgiji. Pre rata i danas, živela sam i živim u Beogradu.

Kada pomislim na godine koje sam provela u Jugoslaviji, one su za mene bile ispunjene izobiljem dečijih radosti,  čokoladicama “Životinjsko carstvo”,  filmovima “Otac na službenom putu” i “Žikina dinastija”, kao i pesmicama Branka Kockice i “Bijelog dugmeta”. Nakon života u sreći i izobilju osamdesetih, ušli smo u mračne devedesete, u kojima je sve što me je okruživalo bilo siromašno, skučeno, unikulturalno i nacionalistički obojeno.  Iako smo mogli da potpuno zastranimo na tu stranu, naši su roditelji nastavili da nam održavaju sliku Juge, koja je bila sve suprotno.  To je dovelo do toga da je u kasnijim godinama mojoj ličnosti u formiranju, Srbija postala uska i nedovoljna da odgovori na mnoga interesovanja i želje. Krenula sam da tražim nešto drugačije i šire otisnuvši se na putovanja širom sveta i studije u inostranstvu. Dok sam upoznavala ljude koji su poticali širom naše planete, shvatila da je  pojam Jugoslavije unekoliko sličan pojmu Evropske unije danas za njene građane. Kao što Evropska unija, pored himne i zastave ima svoje simbole, „Ikeu“, „Decaphone“, „Lidl“, „Zaru“ i druge, tako smo i mi imali „Zastavu“, „Bagat“, „Obodin“ i slične fabrike, samo su naše fabrike pripadale svima, a ne bogatim pojedincima i sa njihovim proizvodima i dan danas možemo da se poistovetimo. Ti simboli su mi značili da se bilo gde mnogo lakše povežem sa nekim iz ex-Yu, jer smo uvek mogli da se setimo pomenutih simbola, otpevamo po neku pesmicu i setimo se filmova i čuvenih citata kao što je “Vozi Miško”. I koliko god to romantično i prozaično izgledalo, to je osnov za prijateljstvo i saradnju, makar u našem naučnom svetu, jer u naučnim krugovima je saradnja jako važna kako bi smo izvukli što više možemo iz ograničenih resursa koje posedujemo danas kao pojedinačne male države. Nažalost, male zemlje, kao što su sve naše ex-Yu zemlje, koje se zatvaraju u vlastite granice i nemaju komunikaciju sa drugim zemljama osuđene su i na naučnu, kulturnu, obrazovnu, kao i ekonomsku  izolaciju, što dovodi do nazadovanja.  Jugoslavija nas danas podseća na besplatno obrazovanje, socijalnu sigurnost, mogućnost zaposlenja i krov nad glavom za sve. Motiviše na uspostavljanje međusobnih veza i komunikaciju na ljudskom i stručnom planu, omogućava ostvarivanje zajedničkih ciljeva koji svi mladi imaju.

 

Mariana Bucat, 1982., arhitekt, Split

Zovem se Mariana Bucat, pripadam poslednjoj generaciji pionira, osamdeset drugo sam godište, odrasla sam uglavnom na Pujankama u Splitu. Od 2007. ponovno živim u Splitu i radim kao arhitekt, odnosno vodim “Arhitektonski kolektiv”. Po cijele dane radim, osim kad odem na godišnji, onda putujem.

Teško mi je razdvojiti šta je u mom životu bio uticaj društva u kojem sam odrasla, a što drugih okolnosti. Rađe bih pričala o uvjetima u kojima sam odrasla, pošto mi se čini da su to bili jako sretni uvjeti.

U mom djetinjstvu su još bili živi i vrlo aktivni roditelji mojih roditelja. Jedni su bili prva generacija  koja se doselila iz sela u grad, radili su u brodogradilištu, a petkom su odlazili na svoj otok i tako se prilično ozbiljno bavili poljoprivredom. Druga strana je živjela od poljoprivrede i stočarstva  i oni su, jasno , živjeli na selu. I dok su oni bili aktivni mi smo se baš kvalitetno hranili, nije bilo kao danas bojazni, od  salmonele, od pretjeranih pesticida ili išta slično. A kako su i moji roditelji bili stalno zaposleni, naravno u državnim firmama, tako sam dosta bila upućena na starce. Budući da je moj otac bio građevinar, on je radio  po raznim velikim gradilištima širom Jugoslavije. Mi smo ga posjećivali. Jednom smo tako kratko bili u Beogradu. Meni se kao djevojčici iz Splita Beograd činio kao najveći grad na svijetu.  Onda smo jedno duže vrijeme proveli u Prištini. On je tad radio na nekim golemim ribnjacima i stanovali smo sa jednom albanskom obitelji koja je imala puno djece i svi njihovi susjedi su imali jako puno djece  i meni je to putovanje bilo super zabavno jer sam imala najveću ekipu za igranje. Oni su nekako drugačije živjeli nego mi, interesantno.

Moji roditelji nisu bili članovi Komunističke partije, a ipak su ekspresno napredovali na poslu. I danas, kada ljudi pričaju o tome kako je to članstvo u  Partiji bilo uvjet za bilo što, onda su moji ili bili iznimke ili ljudi pretjeruju kad to kažu. Isto tako, česta je priča danas kako je ta partija branila bogobojaznim Hrvatima odlazak u crkvu. Sad ne znam baš jesu li su moji bili Hrvati, jer se ne mogu sjetit da sam ikad čula tu riječ, ali jesu oduvijek bili religiozni, uostalom dolaze iz tradicionalnih obitelji. Mi smo uvijek imali i božićne i uskršnje praznike, išla sam u vrtić kod Salezijanaca i baš se ne mogu sjetit’ da sam se ikad osjećala čudno zbog tog toga i da sam imala bilo kakve neugodnosti.
Evo jedne sličice sa putovanja od prije četiri godine.  Zatekla sam se u Tangeru u Maroku, naišli smo na jednu baš kul kafanu, i to pred fajront. Neka starija ekipa unutra, na prvi pogled ne baš blagonaklona prema turistima. Mi navalili na pivo, i gazda s vrata pita odakle smo? I sad da se puno ne objašnjavam, grunem da sam iz Jugoslavije. Odmah su nam oslobodili dva mjesta za šankom, dali piće i imali sto nekih priča koga oni sve znaju iz Jugoslavije i šta je bilo kad je bilo. I kad si turist, ljudi najčešće pitaju – odakle si? Putujući po sjevernoj Africi i Bliskom Istoku, stariji ljudi shvataju odakle dolazim prije kad kažem iz Jugoslavije nego kad kažem iz Hrvatske, i uvijek imaju neku lijepu uspomenu bilo na Tita, bilo na to vrijeme. Uglavnom, pokazalo se lakše zapodjenut razgovor sa prosječnim Irancem, Egipćaninom ili Turčinom sa takvim početkom.

 

Dunja Bahtijarević, 1985., prevoditeljica i muzičar, Banja Luka/Zagreb

Zovem se Dunja Bahtijarević, osamdeset peto sam godište. Rođena sam u Banja Luci, a za vrijeme rata preselila sam se u Zagreb gdje živim i danas. Bavim se prevođenjem i pjevanjem.

Svi moji uvijek su se izjašnjavali kao Jugoslaveni. Jedna strana familije mi je radnička, a druga građanska i naravno da je to uvelike uticalo na mene i formiralo moje političke stavove, ali mislim da nostalgija nije pravi put i da svemu uvijek treba pristupati kritički, pa tako i Jugoslaviji, koja bez obzira na to da li je bila dobra ili loša za ove ili za one, ona je zapravo propali projekt. Zato mislim da nećemo daleko dogurati sa rekonstrukcijom i sa pokušajima veličanja, ali isto tako mislim da ove sada male republike i ovaj rascjepkani prostor u izolaciji ne može nikako napredovati. Čini mi se, isto tako, da je sad već potpuno jasno da bilo kakvim povezivanjem sa zapadom ne dobivamo ništa, da smo osuđeni na to da uvijek budemo periferija, da nikad ne upravljamo vlastitim resursima i ne odlučujemo o vlastitim interesima tako da mislim da bez neke Jugoslavije mi zapravo ne možemo, ali nju bi trebalo temeljiti imajući na umu sva prethodna iskustva, i sve ono što smo iz njih naučili, i pozitivno, a posebno negativno.

 

Aleksa Jorga, 1983., ekonomista, Beograd 

Zovem se Aleksa Jorga. Imam 33 godine. Radim u razvoju softvera. Nalazim klijente, pomažem u definisanju zahteva klijenata, i prenosim te zahteve našim dizajnerima i inžinjerima. Diplomirao sam u Italiji, gde sam posle bio i na master studijama. 

Ja nisam jugonostalgičan, pa ni levičar u uobičajenim okvirima, defiitivno ne marksista. Pa kako sad, jel moguće da Jugoslavija ima emancipatorsku ulogu za mene?

Za prošlost je možda jednostavnije objasniti. U Jugoslaviji su fašisti bili loši, a anti-fašisti dobri, bez relativizacije, zamagljivanja, i laganja. Jugoslavija je zločin jednoznačno osuđivala, čak i ako nije uvek vrlinu nagrađivala, mada je češće možda nagrađivala nego u ovoj našoj lažnoj stvarnosti. Naprimer, moja baba je imala malo formalnog obrazovanja, ali je moja majka u toj Jugoslaviji postala doktor nauka. A šta ćemo za sadašnjost?

Za mene je Jugoslavija doba pre nego što se zapošljavalo po političkim vezama, pre nego što je ova politička klasa odlučivala o našim sudbinama. Kao neko ko načelno podržava slobodno tršište, svestan sam dubine ironije da je ondašnja partija bila manje moćna od današnjih. Vidim da je Republika Srbija svojim birokratskim aparatom nekako uspela da zauzme svu površinu zgrada i Socijalističke Republike Srbije i SFRJ, možda je to naivni rezon ali nesporan, i onda mi je u takvoj političkoj stvarnosti smešno čuti priče o slobodi – kada nam je politička klasa suštinski veći etatista od komunista.

Bez izuzetka vidim da nam je ta politička klasa uglavnom nacionalistička, i to po etničkom ključu, manje ili više. Vidim da svi ti razni nacionalisti mrze Jugoslaviju, mrze i samu reč – Jugoslavija, ti svi isti što zapošljavaju svoje sinove, čerke, braću i sestre, uhlebljuju sledbenike na račun podanika. I onda je za mene Jugoslavija lozinka za drugačiju stvarnost, za bolju stvarnost, sve i da ne postoji dalje u nekom političkom obliku, ostaje kao podsetnik, kao miljokaz za novo i bolje doba.

 

Pripremio: Nikola Bojanić

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.

 

 

 

 

 

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close