TEKST

Nove borbe za stara prava: Nora Verde o ljubavi, batinama i revoluciji

 

nora-verde-crno-bijela-snimila-dada-zitko
foto: Dada Žitko

Nora Verde (Antonela Marušić) – književnom se praksom počinje baviti kao studentica kada objavljuje prvu knjigu poezije, Sezona bjegova (Narodno sveučilište, Split, 1994.) Pjesme su joj objavljene u pjesničkom zborniku Oblaci (Matica hrvatska, Zadar, 1998.) zadarskog Studentskog književnog kluba.


Od 2010. piše i objavljuje kao Nora Verde. Autorica je vrlo uspješne prozno – memoarske knjige “Posudi mi smajl” (Meandar, 2010.) i romana “Do isteka zaliha” (Sandorf, 2013.).Priče su joj objavljene u zborniku Pristojan život (lezbejske kratke priče s prostora Ex Yu), (Labris 2012.) i knjizi kratkih priča Zagreb Noir (Durieux, 2014.) koja je u prijevodu na engleski jezik objavljena u studenom 2015. godine u američkoj nezavisnoj kući Akashic Books.

Nedavno objavljena zbirka priča “O ljubavi, batinama i revoluciji”(Sandorf, 2016.) u kojoj autorica portretira mlade anarhistice, aktivistkinje, umirovljene pomoćne kuharice, prkosne djevojčice, učiteljice koje gube tlo pod nogama, lezbijke umorne od svakodnevnog, višedecenijskog coming outa …povod je ovog razgovora.

 

Novi identitet ti je trebao da se rasteretiš imena i samim tim funkcije novinarke Antonele Marušić. Koji prostor slobode osvaja Nora u odnosu na Antonelu a koji će tek Antonela u ovoj kontrarevoluciji morati osvajati?

Nisam sigurna da bih odgovarala na to pitanje jer sam već davno stavila znak jednakosti između ta dva imena. Neke ideje i svjetonazore koje novinarka Marušić promiče u novinarskoj formi, spisateljica Verde ostvaruje u književnom tekstu. Kada govorimo o prostoru slobode u novinarskom i književnom tekstu, teško je ne spomenuti autocenzuru. Nje sam se rješavala s vremenom. Koliko god smo uvjereni da kao novinari ne cenzuriramo vlastite tekstove, toga je teško biti posve svjestan. Autocenzura je poput autohomofobije. Suptilnih obrazaca ponekad nismo svjesni. U fikcionalnom svijetu se više opustim. To je udoban ležaj na kojemu se mogu protegnuti i disati, kretati se slobodnije u tekstu.

Osloboditi glas pod teretom prekarijata, dakle nesigurnih poslova, podstanarstva, sramotno malih autorskih honorara i ne djeluje kao neko oslobađanje. Ili je barem tako meni?

U pravu si ako misliš na onaj dio energije koji nam svima oduzimaju, pa čak i stalno zaposlenima, strahovi i brige za egzistenciju. Ali, ne bih htjela da ustrajemo na formiranju mučeničke uloge prekarijata jer su posljednjih godina uvjeti na tržištu rada poprimili prilično zastrašujuće oblike. Shvatila sam da slične emocije i količinu stresa prolaze neki ljudi koji su vezani za tzv. siguran radni odnos. Gotovo da više nema sigurnog radnog mjesta. Svi dijelimo loše uvjete rada i različite pritiske krupnog kapitala i interesnih skupina. Granice su tanke i često teško vidljive prostim okom.

U kojemu odnosu stoje ljubav, batine i revolucija? Kao da je svim ovim , gotovo pa frazemima, oduzeta političnost. Na barem našem tržištu ideja i tržištu praksi.

U mojoj novoj knjizi ova tri pojma međusobno komuniciraju i pretapaju se jedni u druge. Mnoge od ovih priča jesu priče o sve tri teme iz naslova: o ljubavi, batinama i revoluciji. Ljubav kao primarno humanistička kategorija ovdje je nabijena političkim, kao uostalom batine i revolucija. U nekim pričama ljubav je ideja za koju se protagonistice bore, u drugima ona znači zakonodavni i pravni okvir kao što je životno partnerstvo i prava koja smo izborili, a koja nam stalno ponovo oduzimaju pa ih onda moramo braniti na ulici. Uglavnom, sva tri pojma iz naslova tijesno surađuju. Redoslijed iz naslova nije slučajan. Kada govorimo o lezbijskoj i gej ljubavi na Balkanu, priča ide nekako ovako: u početku bijaše ljubav, onda silom prilika dođu i batine, a nakon toga jedino što možemo je dizati revolucije, izaći na ulice. Potencijal revolucije nije jednak u svim pričama. Negdje imamo protagonistice koje se spremaju do temelja promijeniti svoj život i svakodnevicu, u nekima od priča ona je locirana u osobnoj sferi pa tek posljedično i u političkom, a u nekima se nazire tek negdje u budućnosti. Dakle, ono što je važno reći da se gotovo sve protagonistice knjige nalaze u svojevrsnom sukobu sa političkim, društvenim i ekonomskim sustavom. Primijetit ćete, ako čitate pažljivije, da nisu udane, nemaju djecu i ne znaju upravljati motornim vozilima.

nora-verde-naslovnicaTematiziraš i zgađenost konstantnim autanjem. Autobiografski element?

Ne toliko zgađenost, nego umor i konsterniranost neprestanim autanjem. Vratila bih se na koncept izborenih prava za koja se moramo iznova boriti. To najviše umara jer se za ta prava, koja su za nas izborile generacije feministkinja, queer žena i muškaraca, mi moramo ponovno boriti. Nekad me to frustrira pa očajavam nad tim ponavljajućim mehanizmom. Mislili smo da smo izborili/e ženska reproduktivna prava, no u posljednje vrijeme borimo se za ta prava ponovno. Tako je nekako i s autanjem. Nekima od nas treba mnogo vremena da krenemo. U jednom trenutku povjerujemo da smo dovoljnom broju ljudi rekli, ali onda, kao u nekoj video igri, počinju dolaziti novi izazovi. To je never ending story, traje dok traje i život, valja se na to naviknuti, ali nekim mojim protagonisticama iz knjige to ne ide lagano.

Postoji još jedan zgodan autobiografski trag u zadnjoj priči. Dijelom ćemo razotkriti priču: fobija od vožnje. Može li se zaliječiti?

Sve se može zaliječiti, ako postoji dovoljno snažan motiv, ali ja do sada nisam toliko jako poželjela svladati vožnju automobila. Biciklom još kako tako upravljam, svladala sam ga, nakon višegodišnjeg truda. Nekada je solidan automobil bio simbol srednje radničke klase, a u današnjem vremenu automobil je postao skup luksuz. Činjenica da ga moje protagonistice ne voze ili ne posjeduju govori nešto o njihovoj klasnoj pripadnosti, ali i o njihovu odbijanju da se uklope u (hetero)patrijarhat. Ako se pitate kakve veze ima (hetero)patrijarhat s vožnjom automobila, morat ćete pročitati priču „Poligon za nevozače“.

Kako to da si se (vratila) formi kratke priče i što ti je u njoj izazovno, odnosno neuhvatljivo, odnosno zabavno?

Da budemo precizni, ja se kratkom pričom do sada nisam formalno bavila. Norin prvijenac „Posudi mi smajl“ je knjiga kratkih proznih, memoarskih zapisa, drugijenac „Do isteka zaliha“ je roman. Da, nije običaj da se autori/ice kratkom pričom bave tek u trećoj knjizi proze, sa shortom se u prozi uglavnom počinje, ali kod mene se rijetko poštuje literarni bonton ili/i propisani redoslijed. Moram priznati da me forma kratke priče prilično namučila, ali i naučila ekonomičnosti izraza, s čime sam se povremeno mučila ranije. Zabavno je bilo posložiti u kratkoj formi priču koja može zaintrigirati i ponuditi nešto začudno, a sve to unutar nekoliko kartica teksta.

Naslovnica knjige donosi vrlo eksplicitnu simboliku. Crveno na bijelo.

Da, htjela sam da se stvari vide „crveno na bijelo“. Moja je ideja bila da ovitak knjige bude jednostavan, da se koriste dvije boje, bijela i krvavo crvena, i da naglasak bude na tipografiji. Dizajnera Nikšu Eršeka za rješenje je nadahnula moja priča Voriorka, a budući da protagonistica iz te priče svoj nadimak duguje kultnom filmom The Wariors, Nikša je odlučio koristiti font koji asocira na font naslova filma s plakata i na ulični grafit.

Skoknimo malo na „kulturnu politiku“ i njezine recentne posljedice. Dežulović, Lucić i Đuderija nisu otkupljeni od Ministarstva kulture. To je politička gesta par excellence. Kako ju komentiraš?

Smatram je nastavkom politike progona, čistke svega što ima predznak antifašizma i ljevice. Nastavkom politike od koje se „reformirani“ HDZ, kao pokušava distancirati, a zapravo su sretni što ju je netko prije njih postavio. Posljednjih mjeseci toliko smo se puta bunili i pisali, komentirali loše i destruktivne odluke Hasanbegovićevog Ministarstva kulture da imam osjećaj da sam jednostavno potrošila sve riječi kojima dalje mogu eksplicirati o tome. Nedavno su izašli rezultati za elektroničke publikacije i časopise iz kulture o kojima je također odlučivalo povjerenstvo koje je postavio tehnički ministar i tu je, ponovno, podrška uskraćena cijelom nizu neprofitnih medija koji se na politički angažiran način bave kulturom poput Mufa i Voxfeminea, dok su tiskanim časopisima poput Hrvatskog slova i Vijenca, kao i svake godine, odobrene velike svote. Žao mi je što se takve odluke donose bez prethodnog istraživanja zbiljskog dosega i čitanosti pojedinog medija. Ako ste poznavatelj kulturnog polja u cjelini onda ne možete časopisu Hrvatsko slovo dati 600 000 kuna, a Vofeminae portalu ili Le Monde Diplomatique 0 kuna. Taj nesrazmjer bode u oči i vidljiv je dokaz nekompetentnosti i amaterizma, ali i potrebe članova povjerenstva da opravdaju svoju političku podobnost.

Lake mete su postali, iznova, Furlan i Šerbedžija, s druge strane Filozofski i neprofitni mediji. S treće strane cehovske udruge kao da žele biti apolitične. Ili bez „kao“.

Slučaj Šojat pokazao je koliko kobna može biti potreba mnogih dionika na književnoj sceni da se izbjegnu polemike i zdrave rasprave o problemima koji zaista tište ovaj sektor. Premda je već mjesecima objavljivala tekstove u kojima je širila govor mržnje prema mnogim društvenim skupinama, to nekim mojim kolegicama i kolegama nije bilo važno i pravili su se da to ne vide, pod izlikom da imamo važnijih problema. Bilo mi je smiješno gledati neke od naših deklariranih liberalnih ljevičara i ljevičarki kako na društvenim mrežama zdušno lajkaju Ivanine statuse i sekundiraju joj u brojnim raspravama. Nakon što je konačno izašao apsolutno gadljiv tekst o Šerbedžiji i Furlan svi su odjednom simulirali naglo buđenje i zgražali se, distancirali se od nje. Prema cijeloj situaciji pokušao se kritički odrediti i HDP no kada sam vidjela pismo koje je društvo u ime svih svojih članova i članica poslalo medijima bila sam razočarana mlakošću iznesenog stava i činjenicom da nigdje u tekstu nije izrijekom spomenuta glavna akterica slučaja na koji se pismo referira. Oni koji su odlučili da se tako reagira brane se objašnjenjem da je HDP cehovska udruga te da zbog toga ne bi trebala upućivati političke poruke. S tim se teško mogu složiti, upravo je cehovska udruga trebala iz svojih redova opomenuti i prozvati Ivanu Šojat ili je čak isključiti iz članstva društva. To bi bila kakva-takva zadovoljština za to što je služeći se govorom mržnje grubo klevetala dvoje svojih kolega, umjetnika, i prokazivala ih kao izdajnike.

 
Razgovor vodio Srđan Sandić.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close