TEKST

Bijeda studentskog života

 

Nedavno je potpisan kolektivni ugovor – prvi u Studentskom centru Sveučilišta u Zagrebu – nakon štrajka njegovih radnica i radnika. Radnici, uglavnom iz proizvodnje, štrajkali su više od četiri tjedna i borili se za potpisivanje usuglašenog kolektivnog ugovora o kojem su sa sanacijskim upraviteljem Mirkom Bošnjakom pregovarali 15 mjeseci. Iako su njihovi zahtjevi bili uistinu minimalni i ticali su se samo zadržavanja postojećih prava i zaustavljanja daljnjeg rezanja plaća i materijalnih prava, nakon 15 mjeseci pregovaranja sanacijski upravitelj je „shvatio“ da nema ovlasti potpisati ugovor. Nakon što je sanacijski upravitelj odbio potpisati kolektivni ugovor, radnici, umorni od toga da se sanacije SC-a i loše upravljanje centrom prelamaju preko njihovih leđa, krenuli su u štrajk.

Uz podršku ostatka radnika koji nisu bili u štrajku i širenje borbe, radnicama i radnicima je naravno jako važna bila i podrška onih s kojima svakodnevno komuniciraju i za koje su uostalom i rade – studentica i studenata. No, iako su studenti deklarativno podržali štrajk i prosvjede radnika (poslana su pisma podrške plenuma Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Tekstilno-tehnološkog fakulteta, studenata geografije pri Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, Kluba studenata Fakulteta političkih znanosti i studenata dramaturgije pri Akademiji dramskih umjetnosti), velika podrška na terenu je izostala. Iako dio razloga za to zasigurno leži u manjku organiziranosti samih studenata, manjku svijesti o važnosti solidarnosti i povezivanja radničkih i studentskih problema, te krizama koje su se paralelno pojavile na nekoliko fakulteta u Zagrebu (kriza upravljanja Filozofskim fakultetom, malverzacije na Tekstilno-tehnološkom, te kriza koja trenutno drma Hrvatske studije), a koje zasigurno iscrpljuju dobar dio studenata, dio uzroka manjkave podrške treba tražiti i u materijalnim uvjetima u kojima studentska populacija živi (i radi). Stoga je cilj ovoga teksta ocrtati neke od problema s kojima se ona suočava, s naglaskom na studentski smještaj.

izvor: Radnički portal
izvor: Radnički portal

 

Bijeda studentskog života

U Hrvatskoj ne postoji stambena politika koja bi riješila stambeno pitanje sve siromašnije stanovništva opterećenog kreditima: nema socijalnih stanova, stambenih zadruga, a većina nas koji stanove nismo naslijedili od obitelji je prihvatila ili da do kraja života nećemo riješiti stambeno pitanje ili da ćemo si cijeli životni vijek morati opteretiti stambenim kreditom. Stoga ne treba čuditi da nema ni smislene politike zbrinjavanja studenata, izgradnje i obnove studentskih domova, niti adekvatnog broja kreveta u studentskim domovima. Studentsko razdoblje i studiranje uglavnom vezujemo uz „besplatno školstvo“ i zabavu, no činjenica je da sve veći broj studenata radi i plaća školarine. Iako većina vjeruje da je visokoškolsko obrazovanje besplatno, ono to nije. Obrazovanje je dostupno, ali većini zapravo nepriuštivo, a podaci EUROSTAT-a pokazuju da zapravo većina studenata na neki način participira u troškovima studija, točnije, njih 60 posto. No, oni koji plaćaju školarine uglavnom ne primaju stipendije niti nekakvu novčanu pomoć, a sustav stipendiranja u Hrvatskoj nije dovoljno razvijen. Prema EUROSTAT-u „stipendije su koncentrirane kod redovitih studenata oslobođenih plaćanja školarine“ – njih čak 40 posto prima neku stipendiju, naspram samo 21 posto onih koji plaćaju školarinu.

Studij također nipošto nije besplatan. Uz školarine koje plaća sve veći broj studenata (taj se broj povećao od 12 posto koliko je iznosio u akademskoj godini 1993./1994. na 60 posto u akademskoj godini 2009./2010.) i uz razne namete poput upisnina, rastu i opći troškovi života. EUROSTAT navodi da troškovi života po semestru akademske godine iznose otprilike 13 tisuća kuna, dakle, ukupno 26 tisuća po akademskoj godini. Također treba napomenuti da neoporezivi dio koji student ili studentica mogu zaraditi, a da pritom budu porezna olakšica svojim roditeljima iznosi 13 tisuća kuna, a u taj iznos se ubrajaju i stipendije. No, oni koji rade i plaćaju su fakultet u većini slučajeva ne primaju stipendije koje bi im olakšale studiranje – one su koncentrirane među onima koji fakultet ne plaćaju.

Studentski rad također buja od ekonomske krize 2008. godine. Tome su primarno dva razloga: s jedne strane su poslodavcima studenti/ce jeftinija radna snaga kojima ne moraju plaćati sve doprinose, stoga preferiraju ovakav tip zapošljavanja (ili zapošljavanjem samih studenta ili malverzacijom s ugovorima), a s druge strane je sve veći broj studenata prisiljen raditi zbog većih troškova studija i života. Podaci pokazuju da dvije trećine, odnosno 65 posto studenata obavlja neki tip posla preko student servisa. Ovaj tip posla je i izrazito nereguliran, studenti uglavnom nisu ni svjesni svojih prava, a poslodavci to poslovično iskorištavaju. Nema nikakvog tipa studentskog organiziranja oko ovih pitanja, budući da u većini slučajeva studenti nisu niti upućeni u vlastita prava, niti u to tko ih može zaštititi. Organiziranje studenata onemogućava i sama priroda studentskog rada – on je prekaran, kratkotrajan, te se do završetka samog posla često ne zna koliko će student/ica sati uložiti u posao, stoga se i studentski ugovor može potpisati prije, tijekom i poslije obavljanja posla. Međutim, student ili studentica svoja prava i ono što su zaradili ne mogu potraživati dok poslodavac ne potpiše studentski ugovor, što uvelike pomaže nezaštićenosti.

 

Nedostatan i neadekvatan studentski smještaj

Jedan od faktora koji igraju veliku ulogu pri financiranju studija za one koji studiraju van mjesta rođenja jest i smještaj – u studentskom domu ili u podstanarstvu. Ivana je pet godina provela u studentskom domu Stjepan Radić, tzv. Savi. Ona tih pet godina opisuje kao neke od najljepših u životu, kaže da je “plakala kada je došla na Savu i vidjela kako je to sve malo i staro, ali sam još više plakala kada sam odlazila sa Save”. No, ističe da je u studentski dom otišla zbog financijskih, ne emocionalnih razloga; roditelji su joj jedino mogli priuštiti život u Zagrebu ako je dobila smještaj u studentskom domu. Na pitanje bi li mogla studirati u Zagrebu da nije dobila mjesto u domu, odgovara “teško, vrlo teško”.

Zapravo, većina studenata u Zagrebu nije smještena u studentskim domovima. U Zagrebu studira oko 70 tisuća studenata, dok je smještajni kapacitet četiri studentska doma ispod deset tisuća kreveta. Dakle, prema podacima navedenim na internetskim stranicama Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu studentski dom Lašćina ima 482 mjesta, Dr. Ante Starčević 1,237 kreveta, Cvjetno naselje 1,812 kreveta i Stjepan Radić 4,014 kreveta. To je dakle sveukupno 7,545 kreveta na 70 tisuća studenata. Prema EUROSTAT-u najveći broj studenata živi s roditeljima (45%), potom u podstanarstvu (31%), a tek je 11 posto smješteno u studentskim domovima (oni smješteni u domovima su i najnezadovoljniji smještajem).

U dokumentu od nazivom Strategija prostornog i funkcionalnog razvoja Sveučilišta u Zagrebu 2013. – 2025. autori primjećuju problem neadekvatnog smještaja u studentskim domovima i problem nedostatnog broja kreveta na cjelokupnu studentsku populaciju u Zagrebu. Dotiču se neadekvatne opremljenosti domova i potrebe za renovacijom (iako su neki domovi, poput Stjepana Radića bili renovirani), te tvrde da su najveći problemi Studentskog centra “[g]ubitci na prehrani, nedovoljna ponuda smještaja u domovima, potreba obnove postojećih domova i zgrada za kulturne programe”. Također tvrde da je potreba za smještajem oko 12 tisuća kreveta, a tu potrebu pojačava i sve veći broj stranih studenata koji u Hrvatsku dolazi na studentske razmjene.

Prema riječima profesora na Pravnom fakultetu Gojka Bežovana Hrvatska je država s najnižim udjelom studentske populacije koji ima smještaj u studentskim domovima. Također naglašava da je stambeno pitanje jedna od prepreka studiranju i odlasku na studij, pogotovo onima koji dolaze iz socio-ekonomski nižih slojeva. Ističe da je u još za vrijeme Ivice Račana Vlada ukinula dječji doplatak za studente, što smatra da dodatno pridonosi nejednakosti u društvu. Nekome tko je odrastao u manjoj sredini, koja nije toliko bogata kao veliki gradovi, takvi bi mehanizmi poput dječjeg doplatka, stipendija i osiguranog smještaja u studentskim domovima uistinu koristili da dođe na studij.

Profesor Bežovan ističe i primjer studentskog doma Ivan Meštrović, popularne Moše gdje je prije bilo smješteno 200 studenata. U Strategiji prostornog i funkcionalnog razvoja navode i da se “zbog krajnje lošeg stanja prostora i nemogućnosti daljnjeg održavanja, moralo odustati od korištenja oko 200 kreveta u Studentskom domu Ivan Meštrović na Trgu žrtava fašizma”. Međutim, zaboravljen je još jedan detalj – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Naime, HAZU je potraživala zdanje veličine 8000 metara kvadratnih u kojem je do 2010. djelovao studentski dom (s 285 kreveta) i studentska poliklinika. Ta zgrada, zbog koje se HAZU sporio sa Studentskim centrom još uvijek zjapi prazna. Oni su, zahvaljujući Zakonu o HAZU iz 1998. iskoristili svoje prave da se uknjiže na sve nekretnine koje su nekada koristili, a u koje je spadao i bivši studentski dom. Zgrada na atraktivnoj lokaciji sada zjapi prazna, a studentskim domova i mjesta za sve one koji žele (i trebaju smještaj) nema dostatno. Prof. Bežovan vjeruje da, imajući u vidu poslanje HAZU i činjenicu da ta zgrada već godinama zjapi prazna, istu treba vratiti studentima zagrebačkog sveučilišta. Ovo, uz stipendije studentima po socijalnoj kategoriji, obnove i izgradnje studentskih domova (za što bi se mogla iskoristiti sredstva iz EU fondova) i povratak prava na dječji doplatak redovitim studentima, mogli bi biti neki od mehanizama poboljšanja studentskog standarda i dovesti do toga da je visokoškolsko obrazovanje u Hrvatskoj dostupnije većem broju ljudi.

 

Autorica: Matea Grgurinović

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close