TEKST

Glavom o zid: o hip hopu i politici s Adnanom Nuhbegovićem

 

12794627_10153922760942459_5036870306763208682_nKako je nastao hip hop i zašto baš među marginaliziranim skupinama, kako je poslužio kao sredstvo društvene kritike i kakva je situacija na sceni danas, razgovarali smo sa zagrebačkim reperom Adnanom Nuhbegovićem.

Inspiriran glazbom i porukom ranih rap izvođača i sam kroz glazbu opisuje i kritički se osvrće na situaciju oko sebe: društvene nejednakosti, rasizam i islamofobiju u kontekstu bliskoistočnih ratova i izbjegličke krize, situaciju na hip hop sceni danas… Kako je spojio nešto što bi mnogi danas smatrali nespojivim – hip hop i islam – i na koje predrasude se pritom osvrnuo, čitajte i slušajte u intervjuu. 

 

 

Kako je počela tvoja priča s hip hopom? Što te privuklo, na kojim si izvođačima odrastao…

Još kao mali sam otkrio hip hop, sjećam se Hameda Bangoure i emisije Hit Depo devedesetih koja se bavila urbanom glazbom. Tražeći način izražavanja otkrio sam ga tim putem u glazbi. Hip hop mi je legao jer je tematski ulazio u sve pore, bio je introspektivan, naglašavao je borbu za socijalnu pravdu…

Tadašnji izvođači, uglavnom s kraja 80-ih i početka 90-ih su zvukom i stilom bili nešto totalno drukčije od današnje mainstream glazbe: 2pac, Gang Starr, Wu Tang… Izvođači koji su uglavnom odrastali u slumovima New Yorka i Los Angelesa, u vrijeme crack ere i Ronalda Reagana, koji su govorili o ulici i uličnim nedaćama s kojima su se morali suočavati kao tinejdžeri, mnogo njih je odraslo bez roditeljskih figura u svom životu, pa droga, loše školstvo… Otuda je proizašla kritika cijelog sustava i sistema, rasne podjele i segregacije, tipične za Ameriku.

 

Ima li onda nešto baš u hip hopu kao žanru da privlači marginalizirane skupine?

Hip hop kao pokret ima više elemenata: repanje (MC-ing), DJ-ing, grafiti i break dance. Što se tiče DJ-inga i repanja, oni vuku korijene iz bluesa, odnosno jazza. Zanimljivo je to što su prije izvođači svirali na instrumentima od saksofona do bubnjeva i gitara, no daljnjim osiromašavanjem, kako ljudi jednostavno nisu imali novaca i nisu imali od kuda skupiti toliki broj instrumenata, došlo je do promjene.

hiphop14Počeli su se koristiti veliki zvučnici na nekom kamiončiću ili automobilu koji bi prolazili kroz kvart i glazba se tim putem puštala s gramofonskih ploča. Tu je bio značajan DJ Kool Herc koji je u dugačkim pjesmama uočio određene sekvence koje su bile najprimamljivije ljudima i onda ih je produživao putem dviju ploča: kad bi na jednoj pjesmi taj dio završio, samo bi ga nastavio na drugoj. Ali genijalno je upravo to što su iz ploča i mikrofona uspjeli izvući svu esenciju starih stvari pomoću sampliranja. Sintetizirali su zapravo sve muzičke pravce s gramofonske ploče i mikrofona. Iz čiste potrebe, jer su bili siromašni. Iz toga su izašli čitav subkulturni pokret i žanr koji je i 40 godina poslije jedan od najdominantnijih u suvremenoj glazbi, kakav god ona danas bila.

 

Da, danas većina klinaca upoznaje hip hop u njegovom već komercijaliziranom obliku…

Glazba kao takva mora evoluirati, a industrija je bila u hip hopu od prvih dana, samo što je prije čak i recimo na MTV-u izbor bio puno širi, u mainstreamu si mogao naći puno toga: od poruka black power movementa do gangsta rapa na tragu današnjeg koji je ono, seks, droga, alkohol…

Mene je između ostalog i privuklo hip hopu to što sam bio dijete iz perioda rata i sukoba, odrastao sam 90-ih i u svemu tome ti se nađeš okarakteriziran kao netko drugi. To nije nešto s čim sam ja imao velikih problema – u određenim situacijama bilo je teško nositi se s tim jer ti nije jasno zašto tebe netko miče iz skupine jer se drukčije zoveš. Ja sam bio Adnan, musliman, dok je on bio Tomislav, Pero, Marko… Automatski, kao pripadnik manjine ja sam drukčiji i od malih nogu naučiš rasti s tim, pogotovo u tim ratnim godinama. Bogu hvala pa nisam osjetio strahote kakve su drugi osjetili u to doba. Vrlo vjerojatno otuda i potreba za izražavanjem kroz hip hop, u mnogočemu je to kumovalo da baš izaberem žanr koji su u moje vrijeme ljudi slabo slušali. Bilo nas je dvoje troje u školi. Naviknuo sam da sam drukčiji pa me furao drukčiji film, i to dvoje sam spojio makar je u mnogočemu to i nespojivo.

 

Dakle s jedne strane je otišao komercijalnim putem široj publici, a s druge strane se eto, proširio i ponovno lokalizirao svuda po svijetu – u njemu se pronalaze i druge manjine i deprivilegirane skupine koje koriste hip hop za ekspresiju vlastite poruke. Kakva je veza hip hopa i muslimanskog svijeta, možeš li mi nabrojati neke izvođače?

untitled-4Meni osobno najbolji i najkvalitetniji Mos Def (Yasiin Bey), definitivno. Čovjek je jednostavno lirički prejak i zapanjujuće mi je kako preciznom jednostavnošću obrađuje kompleksne tematike filozofskog, socijalnog i ekonomskog karaktera. Nije ga strah reći što misli, ide totalno kontra uobičajenog obrasca glazbene industrije. Izložio se i snimivši video u kojem se podvrgnuo metodi mučenja korištenoj u Guantanamu. Na kraju tog svog rada i bavljenja glazbom, što se desilo? Dobio je zabranu ulaska u Ameriku.

Zatim jedan izvođač arapskih korijena iz Iraka, The Narcicyst, palestinska aktivistkinja Shadia Mansour iz Londona, Vinnie Paz, Q-Tip i Ali Shaheed Muhammad iz kultne grupe A Tribe Called Quest… Bilo je i onih pod utjecajem Nation of Islam krajem 80-ih, pogotovo na njujorškoj sceni. No, oni vjeruju u nadmoć crnačkog čovjeka, što je u kontradiktornosti s islamskim učenjem, jer čovjek nije bog. Oni koji su bili pod tim utjecajem su često izabirali samo neke elemente islama da bi bili kontraši bijelcima, svojim vlasnicima, jel. Tako da je to neko derogirano učenje islama.

 

Rekao si da si hip hopom i svojom vjerom spojio nešto naizgled nespojivo. Kako si to uspio i kako je to prošlo na sceni? Česta je predrasuda, sad malo karikiram, da islam koči „zabavu“ (alkohol, muško – ženski odnosi itd.), a onda se tu nađe hip hop kojeg se pak često povezuje upravo s tom „zabavom“, čak i seksizmom, bandama, sukobima s policijom, drogom…

Kod hip hopa je stvar što je dualan, kao yin yang. Sve je stvar tebe kao individue i persone na što ćeš se ti fokusirati. Postoji izjava „može svatko repati, ali nije svaki reper MC“. On ima svoje postulate i u mnogočemu se ne kosi s vjerskim uvjerenjem. Ima dosta zajedničkih poveznica, ali tu je veliki gap kad si pripadnik islama a istovremeno imaš poriv i želju za nekom ekspresijom, jer se tematski razlikuješ. Što se islama tiče, ne radi se o zabranama, već naglasku na sadržaju i poruci onoga čime se baviš.

To govori i Yasiin kad kaže „You can build yourself up just by turning things down“ i to je njegova referenca islamskog učenja, onoga što je Muhamed a.s. rekao: „sve što ti tišti dušu, otpusti“. Fokus nije na zabrani radnji kojih itekako ima, ali masa ljudi koji nisu u tome imaju percepciju: „ne mogu ovo, ne mogu ono“. Nije poanta u tome što ne možeš, već što sve možeš postati i postići ne radeći neke određene stvari.

 

Da li se ta tvoja pozicija „drugačijeg“ u svakodnevnom životu precrtala i na hip hop scenu? Osjećaš li se i u toj zajednici drukčiji, tj. čini li to i tvoje pjesme i tematiku drugačijima?

Kod nas je hip hop zajednica čudan spoj. Ljudi to nazivaju scenom, ja na to tako ne gledam – ona nema svoje pipke prožete u svim sferama medijskog djelovanja, rijetko je zastupljen, i to je nešto što će se vrlo teško promijeniti. Uvijek će ostati glazba za pojedince, u komercijalnom smislu. Puno toga je stihijski odrađeno, nema neke organizirane strukture.

Ne smatram se drugačijim unutar hip hop zajednice upravo iz razloga što je Zagreb okupljao ljude različitih backgroundova. Što se tiče samih izvođača kao takvih, djeluje ih dosta – svatko iz nekog svog uvjerenja. Postoji jako velik broj odličnih MC-a, ali prostor na kojem živimo uglavnom ne pruža medijski prostor za širenje njihove priče van hip hop krugova, kao što je i dosta onih koji su, kratko i jasno: loši. Sve je to dosta na demo razinama i demo granama, ima onih koji su isplivali, zvuk se promjenio, no kako u Hrvatskoj sve kaska…

 

Kakva je hip hop scena u Hrvatskoj? Kaskamo li i u komercijalizaciji ili je još snažan onaj urbani štih, socijalna kritika?

Socijalna kritika je dosta izražena, pogotovo u manjim sredinama u Hrvatskoj. Grupe kao što su Tram 11 i stari Elemental, a koje su se bavile socijalnom tematikom, bile su popularne početkom 2000-ih. Primjetio sam da se danas često vrlo površinski zagrebe po toj temi prilikom snimanja prvih versova, no publika se na to ne pali kao nekada. Devedesete su bile divlje, glazbeno hardcore, ali ti ljudi su djelovali tako. Prije nije bilo tehnologije, ljudi su više obitavali vani, brijali, ponašanje je bilo drugačije, samim time je ta bila glazba drukčija: obračunavali su se na ulici, Biggie i 2pac su doslovno izgubili živote zbog glazbe. Danas se ljudi twittaju, prijete si preko interneta, vrijeme je mekanije, politički sukobi su mekaniji, čak se i ljevica razvodnila u ovom kapitalističkom sistemu u kojem živimo, a ti ljudi bi trebali biti prvi koji će propagirati slobodu i pravdu.

No da se vratim na hip hop. Došle su te hipster generacije i izgubio se taj neki identitet pripadnika hip hopu, čak i onaj vizualni dio. Prije je to bilo strukturirano prvenstveno načinom odijevanja, izražavanja, glazbe. Danas je to dosta razbacano i rap je uzeo toliko maha, prate se trendovi, zvuk se promijenio… No nije to problem, ja sa zvukom nemam problema, treba prihvatiti promjenu. No imam problem s porukom. Te poruke se svode na poruke sintetizirane u frazi YOLO.

Ne samo u Hrvatskoj, već i u svijetu se nad mladima vrši totalna distrakcija, pokušava im se progurati yolo lifestyle bez ikakve dubine. Samo jednostavno, površno, zapakiraj proizvod, droge, seks, lake note, život je jedan… I to je baš pogodilo hip hop, ja kad danas čujem onaj mumbling rap, pa to je glazba za budale. Nekada si i u mainstreamu imao stvarno kvalitetnih izvođača koji su imali dobru poruku, kritički pričali o sistemu i političkoj situaciji i pri čemu su kroz glazbu educirali mlade i micali ih s ulice. Danas je mnogo izvođača koji su isto tako kvalitetni i na internetu kao platformi se može pronaći svega, ali u mainstreamu je fokus na 5-6 izvođača koje se cijelo vrijeme gura.

untitled-5Osim toga, nekad je najveća sramota bila zvučati kao netko drugi – morao si stvarati vlastiti identitet inače ajbok. Danas je trend jedan zvuk, jedan sound i svi tako briju, kopiraju jedni druge i to prolazi. Nekad si imao zvuk New Yorka – prljav zvuk sa šumom, dosta izraženu drum liniju – i ljudi su isfuravali spitting: samo rokaj rimu. Tu je New York gradio svoj liricizam. S druge strane, Los Angeles je imao melodičniji zvuk, prožet sintisajzerom, funkom… Jug je pak bio miks jednog i drugog a poslije je dobio svoj zvuk sa usporavanjem pjesme. Danas to ljudi zovu trapom, makar trap kao glazbeni žanr ne postoji, to je stanje uma – a to dosta govori. Trap je buksa u kojoj se obitavalo, crack kuća, iz koje se dila po kvartu.

 

Taj sveopći trend koji si spomenuo ne samo u hip hopu već cijeloj popularnoj kulturi – potpuno banaliziranje realnosti, apolitizacija i potpirivanje tog osjećaja da se ionako ne može ništa učiniti, pa zašto onda ne i iskoristiti život za puko zezanje. Gubi se osjećaj zajedništa i ideje da se nešto može promijeniti.

Da, apsolutno. Ja pokušavam ljudima približiti svoje viđenje situacije. Vjera mi je velika inspiracija, ne vidim u tome ništa loše – ne propagira ništa loše. Danas će masa neoliberalnih fašista zagovarati slobodu mišljenja, ali će istu tu slobodu pokušavati zatirati. Cilj opravdava sredstvo, sve je dozvoljeno što si zamisliš jer je to definicija slobodoumlja – što je djelomično točno. No, je li i ispravno?

 

Sloboda mišljenja pod uvjetom da se svi slažemo.

Da, a to je nemoguće. I u Kuranu se spominje poruka: „stvorio sam vas različite, idite po svijetu i upoznajte jedni druge“. Ne zato da međusobno ratujemo, već da se približimo jedni drugima.

No, ne volim taj način prosuđivanja koji ti daje za pravo da negativno komentiraš stvari o kojima nisi upoznat. Apropo cijelog tog današnjeg stanja uma, katastrofičnosti i utjerivanja straha i beznađa od strane medija: moja teorija je da se to radi svjesno i planski. Prozapadno orijentirani mediji od CNN-a do BBC-a guraju jednu te istu priču, peru ljudima mozak, šire islamofobiju, utjeruju im strah u kosti, da se još više oružje prodaje, da javnost blagoslovi nove ratove po Bliskom istoku koji je, gle čuda, bogat naftom, zemnim plinovima… Sve ove revolucije koje su stvorene pod krinkom demokracije i cijelo ovo Arapsko proljeće je instrumentalizirano od strane Zapada – a onda gazi, ubijaj, otmi resurse… I čude se kad se dogodi takva situacija u Europi.

Mainstream mediji su upotrebom određene terminologije zatrovali gledatelje. Daleko od toga da nisam kritički nastrojen prema islamskom svijetu, prvenstveno u vidu slabog obrazovanja i sektaških netrpeljivosti… Ali pričamo o milijardu i šesto milijuna ljudi, o području od Indonezije do kraja Sjeverne Afrike i šire. Masa ih je rasuta po cijelom svijetu i nisu svi isti. Ja kao europski musliman sam drukčiji od nekog muslimana iz recimo Malezije ili Jordana.

 

Za tebe će reći da si samo dobro asimiliran.

untitled-7Da… Problem je u tome što ljudi s jedne strane dobivaju instant informacije o tome što islam jeste – ja ću odmah reći da nije – a s druge strane, što je međusobno povezano, tu je ljudska nezainteresiranost u istraživanju, tj. proučavanju što to jeste. Tako onda u desničarskim krugovima raste ekstremizam u borbi protiv islama jer im se propagira slika o radikalnom islamu, koja nema veze s islamskim učenjem. Jedan ISIL stvoren i financiran od cionista – i za to postoje nebrojeni dokazi – se pokušava staviti na grbaču milijardi muslimana koji s njima nemaju veze. Šta ti je ljudska psiha, od 10 stvari, ako je 9 pozitivno i jedna negativna, negativna prevlada.

Ja sam i dalje u uvjerenju, i uvijek ću biti, da su ljudi dobronamjerni i normalni, ali ne znaju više što jest a što nije. Kad pokušavaš onda nekome pričati o islamu, ljudi to često doživljavaju kao vrbovanje. To je čest dojam, a ti samo pričaš o tome što jeste, jer si pripadnik te zajednice. Recimo da ti netko napadne obitelj – što ćeš uraditi? Braniš se.

 

Da, nezahvalna je pozicija uvijek biti primoran braniti se ili opravdavati za nešto. Nakon napada u Francuskoj, puno je muslimana je stavljalo francuske zastave na profilne slike, makar ne znam kad smo se recimo mi Zapadnjaci ikad opravdavali za nešto što smo napravili.

Da, to je pomodarstvo, šugavi trend, djelovanje na mase. U početku je i mene to pralo, ali onda sam shvatio da se nemam zašto opravdavati jer ja s tim teroristima ne dijelim nikakva uvjerenja.

Naravno da suosjećam sa svakom žrtvom napada, gdje god da se desi, bilo ono u Francuskoj, Beligiji, Njemačkoj, Jemenu. No, mi pripadamo tom europskom krugu i na ljude psihološki jače djeluje tragedija u Parizu kojem se smaraju bliži. Ljude ne zanima ono van njihove ograde i ne vide ili ne shvaćaju patnju drugih. Tome svjedoči i ova panika oko izbjeglica. U drugi plan se stavljaju ratne strahote i razlozi zbog kojih bježe, a u prvi plan potencijalna opasnost koju oni predstavljaju. Cijela priča je apolitizirana, bez konteksta, jer su mediji sveli njihovu patnju na obične brojke koje se na dnevniku vrte ispod malim slovima: Luka Modrić zabio gol, u Iraku 158 poginulih, razvode se Brad Pitt i Angelina

Nitko ne propituje srž problema, TV je rekao da je to tako i ljudi se počinju bojati i onih koji s time nemaju veze: Arapa koji nisu muslimani, tamnijih osoba koje nisu Arapi… Ne želim uopće izjednačavati žrtve i vraćati se na imperijalizam, spominjati koliko ljudi umire po Siriji i Iraku, Jemenu, Afganistanu, Centralnoj Afričkoj Republici, koliko su ih Francuzi pobili po Alžiru, i svoditi to na „vi nama, mi vama“ – to je idiotarija. Kuran kaže: „tko ubije jednog nevinog kao da je ubio cijeli svijet, a tko spasi jedan život kao da je spasio cijeli svijet“. Trebam li ja išta više reći po tom pitanju?

Živimo u svijetu gdje su od 9/11 stotine tisuća ubijeni, milijuni raseljeni, a islam stavljen na tobožnji stup srama. Nešto što nosi naziv „mir“ ne može ići u istu ladicu s fašizmom, to su dijametralno suprotni pojmovi.

 

Tako se ljude i dijeli. Umjesto rasvjetljavanja okolnosti i uzroka, mediji preusmjeravaju pozornost na debate o kompatibilnosti islama i demokracije, mogućnosti multikulturalizma….

Muslimani su braća po vjeri – niti je bogat bolji od siromašnog, niti je bijelac bolji od crnca… Nema rasne podjele, razlikuju se samo dobri i loši ljudi. No, iako s muslimanom bilo gdje u svijetu dijelim vjeru, sa svojim prvim susjedom dijelim svakodnevni život, jezik, kulturu – i tu nas politika pokušava podijeliti pa vladati. Poslanik Muhamed a.s. je rekao: „Nije musliman onaj kojemu je susjed gladan.“ Ova rečenica anulira sve čime mediji truju da islam jest. Pa vidimo gdje su danas zemlje koje su bile sekularne, koje su imale onu pan-arapsku i socijalnu crtu.

U redu je da ti poštuješ svoje korijene i kulturu, ali s druge strane, ako već idemo u svoje torove, pa ajmo barem onda iz toga iscrpiti ono plemenito. Imamo to iskustvo i imamo dokaz da je to moguće. Danas je to Sirija: sekularna zemlja, bez duga prema MMF-u, s jakom srednjom klasom i obrazovanim stanovništvom, koja je iz čistog interesa izrokana s lica zemlje.

 

Kako si ti onda u svim tim okolnostima uspio izbjeći rezignaciju? Čini se da nam je „svima siva perspektiva“, no što te potaknulo da ipak djeluješ kontra sistema?

Sad opet dolazimo do poveznice između hip hopa i mog osobnog uvjerenja, kako to pokušavam nekako objediniti – pokušavaš doprijeti do ljudi. Imaš te faze rezignacije, koje su kumovale, neću lagati, i mom nerijetko slabom angažmanu na aktualne događaje, ali prevlada potreba da kažeš ono za što vjeruješ da je ispravno.

untitled-8I hip hop je u svojoj esenciji priča o nepravdi, priča o klasnim podjelama, a danas to implementiraš na situaciju koja se dešava. Ljudska smo bića, slobodoumni, moramo kritički promišljati, govoriti i djelovati protiv nepravde u svojoj okolini – što smo uvijek u mogućnosti. Ne moraš se slagati sa mnom, meni moja vjera, tebi tvoja, ne govorim nikome u što da vjeruje, samo se kritički osvrćem na stvari oko sebe i obraćam se i onima koji su isključivi prema onima koji nisu poput njih. Potičem mlade da propitkuju svijet oko sebe, da se ne stapaju u masi samo zbog osjećaja sigurnosti, nemojte se ustručavati dići svoj glas, nađite neki viši smisao, budite ljudi jedni prema drugima. Volite sebe kako bi mogli voljeti druge.

Na kraju dana, postoje ljudi koji će te čuti: to je manja skupina ljudi koja će ti prići, ekipa s kvarta i prijatelji s kojima ćeš stvoriti nešto dobro i kvalitetno – nažalost manje popraćeno jer za stvari koje su kompleksnije treba više truda i rada. No, predivno je kad se desi situacija da netko odvoji vremena da te shvati što si htio reći, pogotovo u vremenima kad informacije dolaze i odlaze ubrzano. Tih ljudi je malo, ali neka ih, i da ih nema, ja ću se i dalje baviti s tim iz svoje potrebe za izričajem i mogućnosti koja mi je pružena da to izrazim.

 

 

 

Razgovor vodila Lidija Čulo.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close