TEKST

Pad sistema – četiri budućnosti nakon kapitalizma

 

Ponekad zamišljam sudare

Zamišljam aute kako se bezrazložno i neočekivano zabijaju u tramvaje i jedni u druge, pod svjetlima uličnog neona. Samo najednom – sudar – dok čekamo na stanici, svi se okreću i onda posvemašnja pomutnja, sudar i ponovo sudar, svijet koji je izgubio svoju tehnološku svrhovitost, učinkovitost, ljudi koji svršavaju na sudare, umiru ili ostaju živi, nema smisla ni cilja, osim u ovim radikalnim tjelesnim iskustvima, bombama, bam after bam, dok se sve ne sruši. I nemam nikakvih sumnji da je Theodore Kaczynski upravo tako zamišljao kraj industrijske civilizacije, kao progres koji nije moguće kontrolirati, progres kojemu nije moguće izbjeći. Kao pad sistema.

Peter Frase ne zamišlja pad sistema, nego budućnost nakon kapitalizma, što za mnoge znači isto. Njegova knjiga, „Četiri budućnosti: Život nakon kapitalizma“ nedavno je izašla u izdanju Verso Books, kao dio Jacobin serije koja u pristupačnom, ne-akademskom formatu daje pregled historije i ideja ljevice, kao putokaza za radikalnu političku praksu. Frase je jedan od urednika Jacobin magazina i doktorand studija sociologije na City University of New York.

 

terreform-smart-city-farm-1
Foto: postugljični grad, preuzeto s http://www.terreform.org

Kontradiktorna dualna kriza oskudice i obilja

Frase kreće od tvrdnje: „Dvije sablasti proganjaju zemlju u 21.stoljeću: sablast ekološke krize i sablast automatizacije“.

Automatizacija predstavlja budućnost koja je već tu: kompjuteri i robotička tehnologija sve više zamijenjuju ljudski rad ne samo u tradicionalnim domenama poput poljoprivrede nego i u sektorima poput medicine, prava i transporta, pa čak i kreativnih industrija, a procjenjuje se da bi čak 47 % trenutačnih profesija u Americi uskoro moglo biti kompjuterizirano. „Treba li nam još jedna knjiga o automatizaciji?“ pita se Frase i odgovara da treba, jer ono što nedostaje u dosadašnjim analizama i istraživanjima post-radnih i auotmatiziranih budućnosti (poput Rise of The Robots ili The Second Machine Age) je klasna analiza, odnosno razrada političkih implikacija razvoja. Naime, ‘drugo mašinsko doba’ najavljuje mogućnost svijeta s boljom kvalitetom života i više slobodnog vrmena za sve. Alternativno, progres može završiti u masovnoj nezaposlenosti i daljnjem bogaćenju elita. Prevagu neće odnijeti roboti sami nego vlasništvo nad njima.

S druge strane, koncentracija ugljičnog dioksida u atmosferi i posljedične klimatske promjene prijete da zemlja uskoro postane nepogodna za ljudski život. Intenzifikacija borbe za prostor i resurse, uz zadržavanje trenutačne socijalne strukture lako može značiti da će mala elita nastaviti zagađivati planet, štiteći vlastiti komfor te istovremeno osuđujući većinu svjetske populacije na potpunu mizeriju.

Ove dvije anksioznosti su na mnoge načine dijametralno suprotne: ekološka katastrofa znači strah od premalo, odnosno oskudicu prirodnih resursa, gubitak obradive zemlje i naseljivog okoliša. Strah od automatizacije je s druge strane strah od previše – strah od potpuno automatizirane ekonomije koja proizvodi toliko puno s toliko malo ljudskog rada, da više zapravo nema potrebe za radnicima. Radi se o kontradiktornoj dualnoj krizi – kako kaže Frase – krizi obilja i oskudice u isto vrijeme; a upravo interakcija ove dvije dinamike čini današnje doba toliko nesigurnim, punom obećanja i opasnosti. Obje krize se fundamentalno tiču nejednakosti – one govore o distribuciji oskudice i obilja, o tome tko će platiti cijenu ekološke katastrofe i tko će profitirati od visoko automatizirane ekonomije.

Pred širom otvorenim očima onih za koje više nema alternative, Frase izlaže četiri moguća scenarija koja se događaju oko dvije osnovne osi: oskudice/obilja i hijerarhije/jednakosti. Nepromjenjiva, neumitna činjenica u svim scenarijima je auotmatizacija, a klasna moć i ekološka kriza predstavljaju varijable. Četiri su ideal tipa, četiri moguća ishoda: dva socijalizma i dva barbarizma. Svako od uređenja ima svoju centralnu temu – u komunizmu je to smislen život izvan svijeta plaćenog rada, u rentizmu je to intelektualno vlasništvo, socijalizam govori o klimatskoj promjeni i našoj potrebi da se adaptiramo, a ekstremizam je priča o militarizaciji svijeta.

Frase se ne bavi predviđanjem sigurnih ishoda već se okreće spekulativnoj fikciji kako bi skicirao simplificirane čiste modele koji ilustriraju fundamentalne principe po kojima društvo može biti organizirano. Kapetani naših brodova su, pri tom, u jednakoj mjeri William Gibson i Karl Marx, Cory Doctorow i André Gorz, da spomenem samo neke.

Od komunizma do ektremizma i natrag

Roboti obavljaju sav rad pogonjeni neograničenom čistom energijom, proizvodeći tako materijalnu bazu za post-radno, post-oskudno, post-ugljično društvo. Ovaj raj na Zemlji zove se komunizam, a karakteriziraju ga jednakost i obilje. Centralna je ovdje tema rada, a utopija ovisi o tome možemo li zamisliti smisao života izvan plaćenog rada. John Maynard Keynes je 1930. spekulirao da će ljudi našeg vremena raditi 15 sati tjedno, a sindikalni i socijalistički pokreti su se borili za progresivnu redukciju radnog vremena. Ipak, historija je Keynesa opovrgnula, sindikati se okrenuli kompenzaciji rada, odnosno povećanju plaća i benefita, a mi – bez obzira na trostruko povećanje produktivnosti – još uvijek radimo 40 sati tjedno.

Produkcionistički diskurs vlada posvuda, a ukidanje rada kao marksistička kategorija je bačeno u zaborav u korist plauzibilnijih političkih koncepata. Frase nas ovdje podsjeća na veliku, iako ponekad zaboravljenu tradiciju u kojoj sloboda počinje gdje rad završava. Marx se tu pojavljuje kao ‘stoner’ filozof komunističkog carstva slobode u kojem rad u današnjem smislu –  kao izvor ne samo prihoda nego i identiteta i socijalne vrijednosti – prestaje postojati.

Ovdje Frase dalje eksplicira temu kojom se već bavio u seriji ‘anti-work’ tekstova u Jacobinu, započetu sa „Stop digging“, čija je osnovna teza bila napuštanje zahtijeva za punom zaposlenošću u korist univerzalnog temeljnog dohotka (UTD) koji bi riješio ne samo probleme automatizacije već i otrgnuo od rada aureolu vrijednosti po sebi. U tom smislu, osnovna strategija puta u komunizam ali i osnovna ne-reformistička reforma unutar kapitalizma, odnosno alternativa kapitalizmu ovdje i sada je upravo UTD, neovisan o radu i drugim kvalifikacijama. Univerzalni dohodak će ubrzati potrebu za automatizacijom jer ljudi više neće biti prisiljeni prihvaćati sve poslove koji im se na tržištu nude, a cijena rada će rasti, ovisno o onima koji određenu vrstu rada još uvijek žele obavljati. S vremenom će ljudi raditi mnoge stvari besplatno, udruženi u afektivne i interesne zajednice (što djelomično rade i sada), čime će u dugoročnoj perspektivi i sama potreba za univerzalnim dohodkom i poreznom bazom koja ga osigurava, polako nestajati.

U rentizmu, čiji je anti-junak Aaron Swartz, obilje još uvijek postoji ali je ograničeno hijerarhijom, odnosno klasnom strukturom i državno represijom koja ju osigurava. Intelektualno vlasništvo i renta koja iz njega izvire centralne su kategorije ove distopije, odnosno osnovni mehanizmi kojima vladajuća elita osigurava svoju moć i bogatstvo u uvjetima potpune automatizacije. „Tko posjeduje robote, posjeduje svijet“ kaže Richard Freedman, pri čemu se ne radi o vlasništvu nad fizičkim robotima, nego nad tehnologijama njihove proizvodnje –  softverom, algoritmima i drugim vrstama informacija koje su monopolizirane putem sistema intelektualnog vlasništva. Oni koji kontroliraju najviše autorskih prava i patenata postaju nova vladajuća klasa. Frase naglašava kako ovo nije kapitalizam kako ga tradicionalno razumijemo jer se ne bazira na akumulaciji kapitala kroz proizvodnju roba, već na ekstrakciji rente. Proizvodi su ‘automatski’ dostupni ali nemamo svi pristup vlastitim Star Trek replikatorima, nego smo prisiljeni kupovati licence za korištenje.

Koliko god bio nepoželjan, rentizam ipak ne oskudijeva s energijom. Varijanta oskudice i ekološkog horora u uvjetima jednakosti, vodi nas u socijalizam. Rast je limitiran i energije jednostavno nemamo dovoljno, a otisak naših prošlih društava je toliko štetan da sada moramo raditi zajedno kako bi rekonstruirali svoj odnos s prirodom i ponovno učinili zemlju pogodnom za život. Najčešća ljevičarska zabrinutost – Tko će graditi ceste? – ovdje se aktualizira u nekoj vrsti centraliziranog državnog projekta koji mobilizira postojeće resurse i rad na način na koji to nije moguće u varijanti slobodnog tržišta ili ‘stonerskog’ komunizma.

Novi zeleni deal se formira oko ideje Antropocena, odnosno prepoznavanja da se ekologija uvijek kreće oko čovjeka. Mi jednostavno više nemamo izbora – kaže Frase – nego se svjesno još više involvirati u mijenjanje prirode, u upravljanje i brigu o njoj. Osnovni problem ovog društva će biti problem potrošnje. Iako ne oskudijevamo u proizvodima (jer imamo replikatore), energija i proizvodni inputi moraju biti racionalizirani, što zahtijeva neku vrstu ekonomskog planiranja. Frase ovdje predlaže inovaciju koja izlazi iz okvira marksističke ortodoksije; naime, potrošnja će biti regulirana tržišnim mehanizmima ponude i potražnje, dok će univerzalni dohodak osiguravati jednaku dostupnost dobara i usluga – svima.

Ekstremizam predstavlja svijet kojim vladaju oskudica i hijerarhija; svijet u kojem oskudica ne može biti potpuno prevladana za sve, već samo za elitu koja uživa u nekoj vrsti komunističke utopije. Proizvodnja je u stadiju potpune automatizacije i vladajuća klasa više ne ovisi o ljudskom radu. Nema više antagonizma rada i kapitala, odnosno njihove međuovisnosti koja je prije služila kao poluga moći radničke klase. U ekstremističkom svijetu, siromašne je potrebno neprestano držati u stanju militarizirane represije koja omogućuje bogatima da žive u miru. Ipak, održavanje društvenog reda i poretka će se na kraju učiniti nepotrebnim, a ultimativna točka ovog društva je eliminacija siromašnih. Naznake ovog ‘esktremizma’ postoje već danas, one su vidljive u vojnom industrijskom kompleksu i neprestanom naoružavanju, militarizaciji policije, zatvorskom sustavu, varijantama novog urbanizma koji se zasniva na enklavama, odnosno ograđenim zajednicama za bogate i getima za sve ostale, te u imigracijskim restrikcijama koje koncept enklava dižu do razine nacionalne države. Konture su to novog globalnog gulaga, prvog stadija društva ekstremizma, u kojem bogati žive na malim otocima bogatstva, okruženi oceanom mizerije. Jednom kada masovni rad, pa time i radnici postanu nepotrebni, finalno rješenje nadaje se u najmračnijoj budućnosti – genocidu bogatih nad siromašnima.

Frase naglašava da posebnu pažnju trebamo posvetiti putevima koji vode do ovih utopija j i distopija, jer ti putevi ne moraju biti nimalo utopijski. Osim što se bogati neće lako odreći svojih privilegija, a zaoštravanje sukoba lako može dovesti do posvemašnje brutalizacije, najmračniji scenarij uključuje društvo iz prvog poglavlja koje možda uopće nije na kraju kapitalističkog puta prema komunizmu, nego na puno dužem i strašnijem putu prema ekstremizmu. Resursa više nema, elite pobiju one koji im više nisu potrebni, te se – zaboravivši svoju brutalnu prošlost – odluče na život obilja i jednakosti. Povijest će ionako pisati pobjednici, a autor podsjeća na mračnu činjenicu – kako je i on sam, kao potomak europskih doseljenika u Ameriku, korisnik jednog takvog genocida.

Lutanje čovječanstva

Hibridni žanr Fraseove knjige, mix imaginativne spekulacije i političke ekonomije, čita se kao punk marksizam, a vozi kao ‘high-speed’ Snowpiercer vlak dok juri kroz ledene sante. I upravo to je njena najveća vrijednost –  u imaginiranju mogućih budućnosti Frase rekompozira uvide društvenih znanosti i izgrađene fikcionalne svjetove i njihove junake, omogućujući nam da mislimo budućnost izvan ograničenja određenog znanstvenog ili literarnog polja. Svoju socio-fantastičnu mitologiju zaključuje pozivom na izgradnju kolektivne moći i borbu za odabir budućnosti koju želimo.

Ipak, čini se da i Frase upada u (barem jednu) zamku. Iako često ponavlja kako tehnologija nije zadana, već ovisi o društvenim upotrebama, odnosno socijalnim borbama i političkim odabirima, na momente se čini da i sam upada u produkcionističko-robotički utopizam. I dok u socijalizmu i kapitalizmu proizvodnja mora da teče, makar na lešini proizvođača (da parafraziramo Bonana), Frase nas je, istina, oslobodio rada ali u korist tehnike. Mašina mora biti, tehnološki progres je neumitan, a na nama je da odlučimo koje političke implikacije će on imati. Vrijedi se ovdje prisjetiti Jacquesa Ellula koji u svojoj Tehnici[i] kaže: „Pojam tehnika, onako kako ga ovde koristim, ne označava mašine, tehnologiju ili ovu ili onu proceduru za postizanje određenog cilja. U našem tehnološkom društvutehnika je sveukupnost metoda racionalno razvijenih radi postizanja apsolutne efikasnosti (na datom stepenu razvoja) u svim oblastima ljudskog delovanja“. Za Ellula je tehnika inheretno autoritaran sistem čije maksimalno funkcioniranje ne trpi egalitarne, spontane i solidarne odnose. O mogućim budućnostima izvan tehnike Ellul je rekao samo to, da ih ne može misliti jer bi to značilo napuštanje polja sociološke analize.

I zamišljam tako sudare. Oni su neraskidivo vezani – ne samo s uništenjem mašina, nego i besmislom produkcionističke metafizike i etike, s njenim inverzijama u Ballardovim sudarima, s krajem kapitalizma.

 

Lidija Čulo i Aska Vuk

 

[i] Jacques Ellul: Tehnika ili ulog veka, Anarhija / Blok 45 i Bratstvo iz Evrona, Beograd 2010. Ista adresa je referentna i za cijelu alternativnu, neradničku i anti-produkcionističku povijest čovječanstva.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.

 

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close