TEKST

Šezdeset godina migrantske krize u SAD-u

 

O sistemskim uzrocima migrantske krize i izazovima borbe za ravnopravnost migrantskih radnika piše Anand Balasubrahmanyan.

maxresdefault

 

Demografska slika SAD-a dramatično se promijenila od 1960-ih. Američko stanovništvo sve više sačinjavaju djeca imigranata iz regija koje su bile ekonomski devastirane američkom vanjskom politikom. Demografi predviđaju da će udio imigranata u ukupnom rastu stanovništva SAD-a, odnosno natalitetu, tijekom sljedeća tri desetljeća iznositi čak 82 %. Danas je oko 41 milijun ljudi, što čini 13% ukupnog stanovništva, imigranata. Ovaj broj ne uključuje njihovu djecu koja su rođena u SAD-u. Jaz između ukorijenjenih uvjerenja o “američkom identitetu” i stvarnosti strukture američkog stanovništva doveo je do toga da je imigracija jedno od najkontroverznijih političkih pitanja u zemlji. U biti, anti-imigrantska retorika jedan je od rijetkih stavova koji ujedinjuju američke konzervativce. Nedavno provedeno istraživanje stavova republikanskih birača utvrdilo je da je najdosljednije iskazivano uvjerenje među ispitanicima ono da se “broj imigranata koji dolaze u SAD-u svake godine treba smanjiti”. Isključujući neovlaštene ulaske u zemlju, SAD prima gotovo pola milijuna novih imigranata svake godine, uglavnom iz Latinske Amerike i Azije. S druge strane, kampanja vrlo popularnog predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa zasnovana je upravo na antiimigrantskim politikama.

Neprestana polemika dovela je do političkog nedjelovanja vezano uz pitanja imigracije. Amerika nije obnovila savezne imigracijske zakone od 1965. To je velik problem jer ti zakoni pružaju pristup državljanstvu s obzirom na radna mjesta za koja SAD treba imigrante, a shvaćanje te potrebe i radnih mjesta zastarjelo je u odnosu na sporazum NAFTA i početak informatičke ere. Drugim riječima, trenutni zakoni koji reguliraju useljeničke kvote krojeni su po potrebama gospodarstva iz tog vremena i ne odgovaraju današnjim uvjetima. Rezultat ovog nedjelovanja velik je broj neprijavljenih stanovnika. U SAD-u živi jedanaest milijuna neprijavljenih imigranata. S druge strane, američki savezni imigracijski zakon, ne uključuje mehanizme za zakonit ulazak s obzirom na radna mjesta koja se smatraju “nekvalificiranim” radom, uključujući aktivnosti poput rada u poljoprivredi te rada na održavanju i čišćenju. Svaki od tih sektora treba radnike, a imigranti lako nalaze posao kada uđu u zemlju. Na primjer, polovica svih radnika u poljoprivredi u SAD-u su neprijavljeni imigranti. Međutim, zakon ne prepoznaje tu potrebu, a time i cijele skupine američkih radnika čine “kazneno djelo” berući jabuke. Nedostatak pravnog statusa stavlja neprijavljene imigrante u ranjiv položaj. Ne mogu se organizirati jer vidljivost prijeti njihovom daljnjem ostanku u zemlji. Ne mogu prijaviti zločine nad sobom ili glasovati o pitanjima koja utječu na njihov život. To su ljudi koji nemaju “pravni status” koji bi im omogućio život i rad u Americi, ali oni ipak žive i rade ovdje. Kupuju kuće, plaćaju porez, njihova djeca idu u školu – a sve to rade “nezakonito”.

Nisu priznati, ali plaćaju porez

Ovo se može činiti paradoksalnim. Kako  je moguće da osoba koja nije pravno priznata od strane države plaća porez? Osim plaćanja poreza na pasivni dohodak, Porezna uprava je 1996. osmislila ITIN (Individualni identifikacijski broj poreznog obveznika), deveteroznamenkasti broj koji neprijavljeni imigranti mogu navesti na obrascu porezne prijave umjesto broja socijalnog osiguranja. Izričito je navedeno da nitko ne može biti uhićen zbog plaćanja poreza ITIN brojem, uz snažnu implikaciju da bi neprijavljeni imigranti mogli koristiti svoju povijest plaćanja poreza kako bi stekli pravni status u slučaju zakonske reforme. Naša vlada procjenjuje da doprinosi neprijavljenih radnika ITIN mehanizmom čine 10% od 2,7 bilijuna dolara Povjereničkog fonda socijalnog osiguranja te da neprijavljeni radnici godišnje uplaćuju 8,5 milijardi dolara u sustav socijalnog osiguranja i zdravstvenog osiguranja.

Obrazovanje je još jedno područje u kojem su neprijavljeni imigranti prepušteni podjelama međusobno suprotstavljenih zakona. Odluka Vrhovnog suda u slučaju Plyler v. Doe 1982. odredila je da svoj djeci, bez obzira na rasu ili imigracijski status, mora biti dopušteno pohađati osnovnu i srednju školu u SAD-u. Međutim, ova prava nisu proširena na visoko obrazovanje. Ovisno o saveznoj državi, neprijavljeni učenici često ne mogu ostvariti pristup daljnjem obrazovanju. Također je moguće da moraju platiti veće školarine za “međunarodne studente” u državi u kojoj su odrasli. To im u potpunosti onemogućuje upis ako se uzme u obzir činjenica da su neprijavljene obitelji među najsiromašnijima u SAD-u. Rezultat je da manje od 10% od 65,000 neprijavljenih učenika koji završavaju srednju školu u SAD-u svake godine nastavlja obrazovanje na sveučilišnoj razini.

Imigranti kao jeftina radna snaga

SAD ignorira vrlo bitan ekonomski doprinos neprijavljenih imigranata. Mjesta u Americi koja su zanemarila imigracijski zakon i tolerirala ljude bez pravnog statusa doživjela su ekonomski boom. Tajna nevjerojatnog ekonomskog učinka Teksasa tijekom recesije leži u velikom broju mlade populacije radnika i potrošača koji su ili imigranti ili djeca imigranata. Ipak, ti isti imigranti etiketirani su kao “kriminalci” (ironično je da su političari koji osuđuju državno reguliranje gospodarstva oduševljeni birokracijom kada obespravljuje ljude koji ne izgledaju poput njih). Američke države koje provode “tvrdokorne”, isključive politike pretrpjele su posljedice tih politika. Primjerice, Georgia i Alabama su usvojile drakonske anti-imigracijske zakone na razini državne vlasti, zbog čega je industrijska i poljoprivredna radna snaga značajno smanjena. I Mercedes-Benz i Toyota prekinuli su proizvodne aktivnosti u Alabami što je bila posljedica pojačanog policijskog nadzora nad imigrantskom radnom snagom. Industrijska poljoprivreda preselila je iz obje države u područja s blažim zakonima. Osim toga, SAD ograničava pristup visokom obrazovanju imigrantima.

Nacionalna koordinacija u svrhu izgradnje lokalnih političkih odnosa

Reforma imigracijskih zakona na saveznoj razini još uvijek predstavlja sveti gral reformatorima koji djeluju unutar okvira državnih zakona. Međutim, pozitivno imigracijsko zakonodavstvo bilo je uspješno na državnoj razini, s obzirom na to da je opći birokratski zastoj norma u Washingtonu. U posljednjih pet godina nekoliko država usvojilo je u osnovi nepokorne lokalne zakone, što je bilo zasnovano na inicijativi snažnih pokreta na lokalnoj razini. Washington, Illinois, Minnesota i druge savezne države imaju zakone koji omogućuju neprijavljenim učenicima da se upišu na sveučilište i dobiju vozačke dozvole, a to su tako kontroverzna pitanja na saveznoj razini da nikad nisu bila uključena u prijedloge zakona za nacionalnu reformu zbog straha da bi prijedlozi bili previše radikalni.

Ovi pokreti najčešće su formirani kao široke koalicije poduzeća, sindikata i imigranata koji su okupljeni oko nacionalne kampanje za imigracijsku reformu. Dopustite mi da poimence navedem neke sjajne organizacije:  We Dream, The Immigrant Law Center of Minnesota, The Northwest Immigrant Rights Project, OneAmerica i TheDream.US.

Financiraju ih lobisti koji žele dati podršku reformama na saveznoj razini. Sredstva također pristižu od poduzeća u sektoru industrijske poljoprivrede koja žele smanjenu učestalost policijskih akcija protiv svoje radne snage, kao i od  sindikata na nacionalnoj razini čije se članstvo sve više sastoji od imigrantskih radnika.

Koalicije koje su najbolje iskoristile ova sredstva, izabrale su pristup simultanih političkih skupova za saveznu reformu u nekoliko država kako bi ostvarile pritisak na lokalna zakonodavna tijela. Marš nekoliko tisuća ljudi je primjetniji u manjim gradovima poput St. Paula i Spokanea. Utjecaj je mnogo značajniji nego što bi bio na nacionalne predstavnike kada se ista vrsta aktivnosti organizira u nekoliko saveznih država. U kampanjama se često od lokalnih političara tražilo da sudjeluju, koristeći draži govora pred velikom publikom, kako bi gradonačelnici i načelnici policijskih uprava imali dojam da napreduju u karijeri. Na taj način aktivisti omogućuju lokalnim političkim vođama pristup novim biračima, medijsku pozornost ili naprosto priliku za fotografiranje što postaje temelj za suradnju. U zemlji poput SAD-a gdje su politička uvjerenja često okamenjena zbog dvostranačke strukture, proaktivno ponašanje po pitanju stvaranja prostora za kompromis može biti vrlo uspješno u manjim sredinama.

Na primjer, 2013. godine sudjelovao sam u koaliciji u Minnesoti koja je zagovarala reforme na državnoj razini, kao i reforme na saveznoj razini. U koaliciji je sudjelovalo trinaest središnjih organizacija, uključujući imigrantske skupine u društvenoj bazi latinsko-američkih, afričkih i azijskih zajednica, sindikate poput SEIU-a koji su predstavljali radnike hotela i bolničko osoblje, neprofitna odvjetnička društva koja su specijalizirana za imigracijsko pravo, zajednice Katoličke crkve te imigrantske studentske grupe. Ova široka koalicija uspjela je pridobiti veće političke igrače koji se slažu oko imigracije i malo čega drugoga za isti stol – uspjeli smo potaknuti suradnju između  Trgovačke komore Minnesote usmjerene biznisu i sindikata AFL-CIO na uvodnim člancima lokalnih novina. Organizirali smo velike političke skupove u dijelovima grada u kojima su lokalni političari imali nedoumice u vezi imigracije. Pozvali smo ih da sudjeluju. Doveli smo imigrante veterane da razgovaraju s desničarskim političarima koji su također veterani – a onda smo pridobili lokalne medije da poprate događaj uz domoljubnu notu. Iako ovo nije dovelo do značajnog pomaka po pitanju savezne reforme, ipak je dovelo do toga da je guverner Minnesote, Mark Dayton, potpisao zakon koji imigrantima pruža veći pristup sveučilištima u Minnesoti.

Fokus na mehanizme koji imigrantima omogućuju pristup visokom obrazovanju

2013. sam nesigurnim rukama držao kameru kao dio komunikacijskog osoblja u odvjetničkoj tvrtki koju su u velikoj mjeri vodili volonteri. Tvrtka je pružala besplatnu pravnu podršku migrantima. Moj zadatak bio je snimati neprijavljene imigrante koji su dovedeni u zemlju kao maloljetnici dok su pripovijedali svoje priče. Klinci su praktički odrasli kao djeca rođena u SAD-u. Savršeno su govorili engleski i pohađali američke srednje škole isti broj godina kao i američki državljani. No, za razliku od svojih školskih kolega, nisu bili u mogućnosti ostvariti zakonito zaposlenje ili upis na sveučilište. Od svih priča imigranata koje smo prenijeli, priče te djece privukle su najviše medijske pažnje i dovele do najznačajnijeg političkog uspjeha.

Razmišljajući o medijskoj strategiji, odlučili smo ih prikazati kao utjelovljenja konzervativnih vrlina. Zbog statusa “autsajdera”,  svi mladi imigranti bili su prisiljeni snalaziti se vlastitim sredstvima i oslanjati se na sebe u situaciji teškog preživljavanja. Istaknuli smo poduzetnički duh učenika koji su bili odlični u srednjoj školi, iako su znali da bi njihov pravni status mogao spriječiti nastavak obrazovanja. Naglasili smo “ekonomske razloge” za omogućavanje pristupa obrazovanju imigrantima tako da smo iskopali statističke podatke o pozitivnom gospodarskom učinku migranata u industriji i priče imigranata koji su zauzeli potrebna radna mjesta, poput medicinskih tehničara. Prema mojem iskustvu, mnogi ljudi koji se strastveno protive imigraciji istovremeno mogu gajiti pozitivne osjećaje prema određenim imigrantima ako su čitali priče ili osobno poznavali nekoga tko odgovara njihovim idejama o marljivom radu. Ovakav je pristup doveo do toga da savezne države koje su poznate po tendenciji da biraju konzervativce poput Michele Bachmann, usvajaju zakone koji omogućuju neprijavljenim migrantima upis na sveučilišta i primanje stipendija.

Osmišljavanje programa povezivanja policijskih službenika i imigranata

Osim zagovaranja specifičnih politika, postoji nekoliko programa za migrante, na razini gradske uprave, koji promiču dobre odnose s općinskim dužnosnicima. Programi za koje smatram da funkcioniraju najbolje, kao što je projekt “El Buen Pastor’s Listos” u Sjevernoj Karolini, ostvaruju kontakt između imigrantkinja i njihove djece te policije, kao i bolničkih radnika. Programi angažiraju policijske službenike i bolničke radnike kako bi prezentirali načine na koje ljudi mogu tražiti pomoć. Majkama je također omogućeno postavljanje pitanja. Ovakav pristup ima dvostruku korist, kao prvo humanizacira imigrantske obitelji u odnosu na ljude koji bi mogli negativno reagirati na njih u manje ugodnom prostoru, a također omogućuje majkama da steknu bolje razumijevanje funkcioniranja novog društva u kojem žive što im omogućava snalaženje i pristup potrebnoj pomoći i infrastrukturi.

Na tragu svega navedenog, premda se američki kontekst razlikuje od svakog drugog, vjerujem da se iz američkih grešaka, ali i prenesenih iskustva te opisanih metoda i strategija borbe za prava migranata, može nešto i iskoristiti jer svaki prijenos ili još važnije razmjena znanja, ključni su za uspješnost aktivističkog, terenskog i institucionalnog djelovanja.

 

Anand Balasubrahmanyan

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close