TEKST

Promašenost javnih politika: Razgovor s Karlom Kraljem iz Mreže mladih Hrvatske

 

Visoka nezaposlenost, mjera stručnog osposobljavanja koja je skoro u potpunosti zamijenila klasično zapošljavanje, veliki broj nezaposlenih mladih iz strukovnog obrazovanja – tako ukratko možemo okarakterizirati neke od problema s kojima se susreće ova skupina. S Karlom Kraljem iz Mreže mladih Hrvatske razgovarali smo o ovim temama.

post
Foto: Mreža mladih Hrvatske pokrenula je Facebook stranicu “Mladi radnici i mlade radnice”

Nedavno je Međunarodna organizacija rada (International Labor Organization, ILO) objavila da će ove godine 71 milijun mladih osoba biti nezaposleno. Hrvatska je pri vrhu neslavne liste u Europskoj uniji i problemu se ne nazire kraj. Kao jedno od rješenja bivši Ministar rada Mirando Mrsić uvodi mjeru SOR – stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa. Kako takve mjere, pod uvjetom da se primjenjuju smislenije i promišljenije nego u našem slučaju, mogu pomoći s problemom nezaposlenosti mladih?

Mjere aktivne politike zapošljavanja su način poticanja zapošljavanja u pojedinim zemljama već desetljećima. Takve mjere u primjerice nordijskim zemljama postoje već dugo i koriste se primarno kako bi služile kao nekakav tip osiguranja od pada u nezaposlenost, od socijalne isključenosti. Ideja je da, kada osoba izgubi posao ili ga traži prvi put, ima mogućnost dodatnog rada na sebi. Ne samo ono što se stekne u obrazovanju, nego i ono što se stekne kasnije, može poslužiti, budući da tržište rada nikada nije fiksno, mijenja ponudu i potražnju za različitim vještinama te znanjima. Zbog toga je mjera korisna u smislu da se oni koji je koriste mogu prilagoditi potrebama tržišta rada. Ključan problem naše mjere je taj što ona nije poslužila ljudima da dobiju dodatno obrazovanje, jer mjera stručnog osposobljavanja zapravo ne pruža obrazovanje, puno je šire shvaćena i od strane države, i od strane korisnika kao socijalna mjera kojom se mladima isplaćuje naknada (za određeni posao) kako oni barem određeni period ne bi bili bez nje, odnosno nezaposleni i pritom se na to gleda kao na nužno zlo – mlade osobe uglavnom ne steknu nikakve vještine i znanja, a ako i steknu, mi nemamo neke pouzdane evaluacije što se točno događa te kakva znanja i vještine oni dobiju kod poslodavaca. Jedan od najvećih problema je taj što je osposobljavanje, ako do njega i dođe, otvoreno za jednu grupu ljudi. To su uglavnom mlade, visokoobrazovane osobe. Sve statistike pokazuju da te mjere, pogotovo SOR, dopiru samo do visokoobrazovanih mladih ljudi koji po definiciji već jesu – iako to ponekad zvuči nevjerojatno u Hrvatskoj – u boljem položaju od ostalih mladih ljudi. Većina mladih koji su prijavljeni na Zavodu za zapošljavanje imaju završenu trogodišnju ili četverogodišnju strukovnu školu.

U najgoroj poziciji su oni koji spadaju u skupinu NEET – not in education, employment or training – i kojima najviše prijeti trajno siromaštvo. Imamo li brojke o tome koliko se mladih u RH nalazi u skupini NEET?

NEET koncept se sve više koristi u javnim politikama jer zahvaća skupinu koja je u najvećem riziku od socijalnog isključivanja. Ako niste uključeni niti u jednu od te tri sfere, sasvim je sigurno da ćete se naći u riziku od siromaštva koje je trajno. Manji je problem privremena nezaposlenost, privremena isključenost iz tržišta rada, dok dulja isključenost za mlade znači trajnu stagnaciju. Od mladih u NEET skupini (oko 150 tisuća mladih ljudi) njih 71 posto je iz strukovnog obrazovanja, što pokazuje tragediju naših javnih politika – kada se pokušava riješiti nekakav problem, ne zna se ciljati skupinu koja ima problem. Hrvatska se po broju mladih koji su u skupini NETT nalazi na četvrtom mjestu u EU, iza Bugarske, Italije i Grčke. Dakle, nije samo problem nedefiniranih mjera ili nejasno propisanih financiranja mjera u javnim politikama, nego u tome da te mjere ne dopiru do onih do kojih bi trebale, a kada i dopru, ne znamo kako su im pomogle. Dakle, čak ni taj preduvjet nismo ispunili.

Svako malo “hrvatsku javnost” prodrma članak ili status na fejsu o kolonama uplakanih roditelja koji mašu autobusima prepunima hrvatske mladeži koja odlazi trbuhom za kruhom na rad u Njemačku, Irsku i sl. Postoji li statistika o broju mladih koji odlaze i razlozima zašto odlaze?

Ne postoje službene statistike o takvim pitanjima, budući da ne postoji nikakva obveza odjavljivanja kada se iseljavate iz zemlje. Na temelju službenih statistika drugih država možda se može procijeniti koliko je ljudi uselilo u druge države iz Hrvatske. Pojavljivali su se nekakvi podaci vezani uz primjerice Njemačku, pa se tu pokušavalo doći do zaključaka; međutim, teško je konkretno reći koje su brojke. Ključna stvar oko tih brojki je želi li se pokazati da država nešto radi ili ne radi ništa – govori li netko iz opozicije ili s vlasti. Priča o tome da je preko 200 tisuća mladih otišlo iz države ne drži vodu. Da je 200 tisuća mladih otišlo iz zemlje, to bi značilo da je četvrtina mladih napustila zemlju, što nije slučaj. Tako da ne treba pretjerivati, no s druge strane ne drže vodu ni priče da je otišlo tek nekoliko tisuća mladih. Istina je vrlo vjerojatno u sredini. Nema niti istraživanja koja bi nešto precizno rekla o razlozima odlaska mladih ljudi; postoje ankete koje se obično provode među onima koji namjeravaju otići: u slučaju da odete, zašto biste otišli, koji su razlozi odlaska i slično. Dominantni razlozi odlaska koji se u anketama navode su nezaposlenost, niski životni standard, odnosno želja za njegovim povećanjem, dakle razlozi koji spadaju u sferu ekonomskih i socijalnih pitanja. Ono što je jako zanimljivo kada govorimo o diskursu o emigraciji je taj moment koji obično dolazi od desno orijentiranih političara, kojim se poziva na domoljublje; naša organizacija (MMH, op.ur.) pokušava političare upozoriti da je njima, pogotovo jer ti političari dolaze iz starijih generacija, jako lako govoriti o domoljublju jer oni u osnovi nisu morali odlaziti. Tako se recimo naša Predsjednica još tijekom fakultetskog obrazovanja zaposlila u javnoj upravi, što je sada potpuno nezamislivo za jednu mladu osobu. Činjenica jest da Hrvatska puno toga gubi jer je ulagala u obrazovanje, ali država koja osigura uvjete za stjecanje vještina, a ne osigura uvjete za korištenje tih vještina, kao da i nije osigurala ovo prvo.

 Na Facebook stranici Mladi radnici i mlade radnice imate rubriku Dnevno razbijanje mitova. Možeš li nešto reći o mitu o neusklađenosti obrazovnog sektora s tržištem rada?

Mislim da priče o neusklađenosti obrazovanja s tržištem rada proizlaze iz jednog potpunog manjka kritičnosti prema izjavama političara i da te priče jako često perpetuiraju sami novinari, jer im je to pitko objašnjenje nezaposlenosti. No to je vrlo pogrešno objašnjenje. Kada bismo zadovoljavali potrebe tržišta rada, vjerojatno bi najveći broj mladih osoba radio u ugostiteljstvu. Evidentno je da država koja se želi razvijati, ne može to činiti samo na temelju ugostiteljstva. Ideja o tome da će prilagodba tržišta rada riješiti problem ekonomske stagnacije, ne drži vodu, kao ni ideja da će dovesti do povećanog zapošljavanja. Istraživanja pokazuju da bi prilagodba obrazovnog sustava tržištu rada u veoma malenom postotku nešto promijenila. No, ako država očekuje da ćemo svi biti konobari ili raditi na recepcijama hotelâ, pokazuje da očito nema ideju kako riješiti ovaj problem.

Što pokazuje i nedavni spot Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.

Da, mislim da je tip otuđenosti od stvarnosti s kojom se suočava ta institucija jako zabrinjavajući. MMH je bila u potpunom šoku nakon tog spota. Ta reklama poziva upravo na to – zaposlite se u ugostiteljstvu preko mjera. Dakle, ne nude se čak ni normalni uvjeti rada, nego neke mjere kojima se najčešće izlazi u susret poslodavcima u ugostiteljstvu. A kada već pričamo o ugostiteljstvu, tu je bitno napomenuti da bismo, čak i kada bismo se svi prekvalificirali u ugostiteljske djelatnosti, bili zaposleni pet mjeseci u godini. Dakle, HZZ promovira sezonski rad od kojeg na kraju nitko neće imati koristi, pa čak niti država. Da ne spominjemo da će naš dugotrajni rast turizma u jednom trenutku morati prestati, rast nije trajan. Veliki broj mladih ljudi ovisi o tome da nekoliko mjeseci u godini radi te prekarne poslove za uglavnom male novce; ako i dobivaju korektnu plaću, ostaje činjenica da ostatak godine ti mladi ljudi nemaju od čega živjeti. Ja imam nekoliko prijatelja i prijateljica koji svoje fakultetske obveze završavaju u roku kako bi mogli otići na more tri mjeseca raditi sezonu jer od toga financiraju život u Zagrebu ostatak godine. Sada govorimo o fakultetu, a kako je ljudima koji su završili trogodišnju strukovnu školu, imaju zanat i od svoje osamnaeste, devetnaeste godine rade sezonu ili čak niti to? To nije normalan život, da ovisiš o tri mjeseca rada u turizmu…

Vratimo se na stručno osposobljavanje. Iako je mjera daleko od idealne, mladi su izrazito negativno reagirali na nedavnu odluku da se financiranje ukida do ove godine, a od iduće mjera mijenja, što mi se čini da je samo po sebi pokazatelj očaja u kojem se mladi nalaze. Kakva su iskustva onih koji su odradili stručno osposobljavanje?

Često problem proizlazi iz toga što se izmjene u mjerama rade bez ikakvih konzultacija s javnošću. Najčešće je to diskrecijska odluka HZZ-a, Ministarstva rada ili čak Ministarstva financija koje primjerice zahtijeva određeni tip pravdanja troškova, kao što je nedavno bio slučaj s promjenama dokazivanja putnih troškova, koji većini ljudi predstavljaju dodatan prihod. Fantastičan je cinizam uprave čiji zaposlenici ne moraju dokazivati svoje putne troškove, ali zato zahtijevaju od mladih ljudi koji koriste mjere da svaki mjesec nose pravdanje putnog troška. To je prvi problem, taj cinizam koji se samo nastavlja iz one reklame s Lanom Jurčević. Drugi problem s tom najrecentnijom idejom koju su odlučili provesti u djelo je to što nema dovoljno zaposlenih koji mogu obraditi svu tu dokumentaciju. Ne znam kako je ljudima koji rade na dnu sustava, no naprosto je nevjerojatno da sustav, umjesto da im olakša posao, osmišljava nove zadatke koji zapravo nisu potrebni. Činjenica je da se ta sredstva trebaju trošiti tako da se zna na što se troše, ali taj tip birokratizma pokazuje da se oni, umjesto da rješavaju brojne probleme stručnog osposobljavanja, bave takvim birokratskim glupostima koje uopće ne doprinose poboljšanju mjere.

Što se tiče iskustava sa stručnog, najčešće su ljudi razočarani i rezignirani. Posebno je zabrinjavajuća javna uprava. Kada se uvodila ova mjera, mi koji smo pratili politike za mlade, bili smo više zabrinuti oko privatnog sektora. Međutim, pokazalo se da javna uprava više eksploatira, jer se istovremeno s uvođenjem ovih mjera pojavila odredba o zabrani zapošljavanja u javnoj upravi, tako da se ove mjere tamo često koriste kao zamjena za porodiljni, uvijek u nekom tipu privremene zamjene za nekoga tko je otišao.

Tu dolazi do problema, jer kada institucije uzimaju nekoga na stručno, nemaju nikakav plan s tom osobom, osim da im bude zamjena za određeno vrijeme. Privatni sektor zadržava puno veći broj ljudi nego javna uprava nakon završetka stručnog. Još jedna stvar – stručno je u potpunosti zamijenilo bilo kakav ulazak na tržište rada. SOR dominantno, ali i druge mjere, jedine mladima omogućavaju ulazak na tržište rada. Da ne govorimo o ovom sustavu pripravništva koje praktički više ne postoji, osim par iznimaka poput, recimo, Hrvatske narodne banke.

Što Mreža mladih Hrvatske predlaže kao dobre mjere koje mogu pomoći u rješavanju problema nezaposlenosti mladih?

Prvo treba odustati od ideje da će mjere aktivne politike zapošljavanja riješiti problem nezaposlenosti, one niti trebaju, niti mogu riješiti taj problem. MMH nema jasnu viziju kako se izvući iz krize. Naravno da imamo viziju oko toga kako se mogu poboljšati obrazovni sustav i tržište rada, a isto tako nam se čini da je vrlo problematično to što naši političari uvijek gledaju kako da uštede, umjesto da ulažu u mlade i obrazovanje. Budući da stranke u Hrvatskoj gledaju samo kako da vrate dug i uštede na javnim uslugama, teško je zagovarati bolje uvjete.

Ono što mi predlažemo po pitanju mjera aktivne politike zapošljavanja, prije svega je da one stvarno budu mjere uz koje ljudi uče i razvijaju se. Za to postoji nekoliko preduvjeta, jedan je da se poslodavci osobno informiraju, kako o njihovim pravima, tako i o svrhama tih mjera. Druga stvar jest da se ozbiljno promisli o kapacitetima HZZ-a, kako se oni mogu što bolje iskoristiti u zadanim uvjetima. I ono o čemu još treba razmisliti jest kako da mjere dopru do mladih ljudi u odnosu na dvije razine nejednakosti: obrazovnoj i regionalnoj. Dakle, kako da dopremo do mladih koji nisu visokoobrazovani i do onih koji su izvan velikih urbanih cjelina. Sada je dominantno korištenje mjera u velikim gradovima; trebamo vidjeti kako možemo doći do mladih ljudi u ruralnim krajevima. I naravno, treba razmisliti kako da tu mjeru koriste oni kojima stvarno može pomoći, a ne da se koristi kao mjera nužnog zla.

 

Razgovor vodila Matea Grgurinović

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close