TEKST

Samo punk

 

Intervju: Abel Ferrara

Kultni redatelj američkog umjetničkog undergrounda za MAZ govori o svojim filmovima, Passoliniju, New Yorku sedamdesetih, ovisnosti i svom novom europskom životu.

abelferrara_0_0_468X10000
Foto: Abel Ferrara, Fimske mutacije

Na nedavno održanom Festivalu nevidljivog filma – Filmske Mutacije, koji je za svoju ovogodišnju temu postavio nasilje i utopiju, gost je bio kultni redatelj američkog umjetničkog undergroundaAbel Ferrara. Između projekcija njegovih filmova, od prvog – Driller Killera, pa do premijerno prikazanog ‘grubog šnita’ novog filma koji dokumentira turneju Ferrarinog benda po Francuskoj (u pariškom kafiću Davida Lyncha, između ostalog) – Live in France, Ferrara je u Zagrebu svirao usnu harmoniku s Franz Kafka Ensemble, posjetio Filozofski teatar s Bobbyjem Gillespijem i Francom Berardi Bifom te neumorno razgovarao s publikom. Potičući komentare, a ne samo pitanja, Ferrara je – već je tokom Q i A bilo jasno, pristupačan i duhovit lik, street style ‘spadalo’, ovisnik koji je postao Budist,  panker i vjernik istodobno, koji se redovno smije vlastitim forama i gotovo svaku rečenicu završava s „You dig that, man?“

I teško je u kontekstu Ferrarinih filmova koristiti pridjev kontroverzni, jer je svaki na svoj način kontroverzan i beskompromisan, bilo u smislu tužbi koje su uslijedile, famozne oznake X rated, odnosno zabrane prikazivanja ili barem ograničene distribucije. Iako cijeli život u undergroundu – po temama, stilu i načinu života, Ferrara je uspio probiti i onu crtu mainstreama koja znači ulazak na velike festivale (Velika nagrada žirija u Veneciji za film Mary), istodobno zadržavši svoj outlow status, u filmskoj industriji i među odanom sljedbom gledatelja. Jer kako sam Ferrara kaže: „To što se prikazuje na Amazonu ili što je označeno s X, to nije dio jednadžbe, nije ono do čega nam je stalo“.

Rođen je u New Yorku, na čijim je ulicama proveo veći dio života i to u godinama kada još nije bilo bankara, kada su njime vladali gangsteri i skvoteri, a njegove ulice bile poprište najluđih obračuna koji bi ponekad posve slučajno završili na filmu. „Mean Streets – to je film kakav bismo mi snimili da smo znali snimat filmove“, uz smijeh kaže Ferrara. Tog njegovog i Scorsesejevog New Yorka više nema: „1977. je bila prijelomna za New York, kada je došao Giuliani i očistio bamove. New York je danas mjesto gdje svi lopovi svijeta dolaze i operiraju, oni najgori, najpokvareniji“, kaže Ferrara koji se nedavno preselio u Rim i uronivši u europsko umjetničko iskustvo spojeno s mladalačkom fascinacijom, snimio svoj predzadnji film, jednostavno nazvan Passolini.

pasolini-abel-ferrara-willem-dafoe
Foto: Passolini, William Dafoe

Često iznenadivši s rasponom svojih tema i žanrova, neke odlike njegovih filmova su ipak stalne: ženski i muški superheroji u niskobudžetnim urbanim dramama, uronjeni u ovisnost, nasilje, na podlozi vječnog sukoba dobra i zla, suživljeni s urbanim landscapeom, najčešće onim New Yorka koji će ostati trajna Ferarina inspiracija. Poslije pornografskog 9 Lives of a Wet Pussy Cat  iz 1976, Ferrara snima grindhouse ostvarenje koje će mu odmah priskrbiti kultni status – The Driller Killer (1979) , u kojem utjelovljuje umjetnika koji postaje serijski ubojica. U Ms .45 (a.k.a. Angel of Vengeance) iz 1981., Zoë Lund (koja će kasnije napisati sceanrij za Bad Lieutenant) utjelovljuje ženu koja poslije dvostrukog silovanja kreće u osvetnički pohod. King of New York iz 1990. prikazuje bande na newyorškim ulicama, dok je Bad Lieutenant iz 1992. vjerojatno najpoznatiji Ferrarin film, djelomično zahvaljujući i maestralnoj izvedbi Harveya Keitela u ulozi pokvarenog policajca koji se bori s krivnjom i nalazi svojevrsno iskupljenje u religiji. Vampirski film Addcition iz 1995. poslužio je kao metafora ovisnosti shvaćene kao vrhunsko filozofsko i spiritualno pitanje – vamipiri citiraju Heidegerra i Nietzschea dok sišu krv jedni drugima, a sve završava u velikom finalu PhD zabave koja se pretvori u vampirsku orgiju. Njegov predzadnji film Welcome to New York iz 2014. direkcija kanskog festivala je odbila prikazati, zbog kontroverznog prikaza bankara Dominiquea Strauss-Kahna, za kojeg je i prije suđenja jasno – da je posve kriv.

Iste godine, Ferrara je napravio i post-dramskog Passolinija koji donosi zadnji dan u životu Piera Paola Pasolinija. Aktivnosti toga dana, poput zadnjeg Passolinijvog intervjua u kojem nas  sve upozorava „Svi samo u opasnosti“ kombinirane su sa scenama iz nedovršenih Passolinijevih filmova, poput one u kojem se lezbijska i gay zajednica Rima nalazi jedanput godišnje kako bi prokreirala ljudsku rasu. „Dodirnuo ih je sve, svi su ga obožavali“ reći će Ferrara o Passoliniju, objašnjavajući kako su u procesu snimanja filma pomagali svi, od obitelji do bivših ljubavnika.

Moralnost je stalni podtekst vaših filmova, a vaši junaci su često mučeni odnosom dobra i zla. Koja je uloga nasilja u tome?

Moji filmovi su refleksija onoga što mi jesmo, gdje se nalazimo i kako radimo stvari. Oni su svi, u osnovi, dokumentarci o meni i mom životu. Kada gledaš te filmove, onda vidiš situacije u kojima smo bili,  koliko smo bili nasilni, koliko smo brinuli jedni za druge, koliko smo se bavili pitanjem dobra i zla. Npr. 1992. i 1993. su bile godine crack epidemije, specifične za New York toga vremena. Zato su filmovi takvi, jer mi nismo živjeli najzdraviji lifestyle tada. Ljudi su skvotirali, živjeli na ulici, nisu plaćali rent. New York je bio nasilno mjesto kojim su vladali policija, punk i junk. Ja sam sretan što sam još uvijek živ. Što se tiče moralnosti, kako uopće napraviti film koji se ne bavi pitanjem dobra i zla?

Bad Lieutenant svoje iskupljenje nalazi u katoličkoj crkvi, a vi ste s katolicizma ‘prešli’ na budizam. Kako danas vidite odnos spiritualnosti i organizirane religije?

Sve je u spiritualnosti, spiritualnost je glavna tema. Ja sam sada budist i na život gledam na taj način – u kojem se zapravo radi o jednostavnoj stvari brige i pažnje, pomjeranju fokusa sa  sebe na brigu o drugim ljudima i u tom smislu, spiritualnost je zapravo, posve jednostavna stvar. U toj filozofiji, ti nisi na zemlji da bi patio. Ako patiš, ako si u patnji, onda ne vidiš svijet čisto i moraš to riješiti sam sa sobom. Ipak, pitanje patnje nije samo spiritualno nego prije svega političko pitanje-u smislu distribucije resursa, nije li? Ako ima dovoljno hrane na svijetu, zašto ljudi gladuju? Da, o tome pričam. Zato što je siromaštvo veliki biznis i netko ne posvećuje jednaku pažnju ljudskim bićima (u kontekstu brige i njege) kao svom profitu.

U Welcome to New York kao priča je poslužio realan događaj, visoko publiciran skandal iz javnog života. Koje su političke implikacije tog filma?

Moja uloga nije da propovijedam ljudima. Bio sam u New Yorku kad se to dogodilo, a ja sam umjetnik koji reagira na svijet oko sebe i ova priča mi je bila bačena ravno u lice. Netko na takvoj poziciji završi u zatvoru u New Yorku, optužen za silovanje sobarice u hotelskoj sobi. On je mogao biti idući predsjednik Francuske, a završio je na Rikers Islandu. To je realnost. Napravio sam taj film ali nemam posebnu političku poruku. Radim filmove kako bi dobio informacije, naučio i razumio. Ja ne propovijedam, pokušavam doći u stanje razumijevanja sa sobom i svijetom. To je film o  meni, više nego što je o njemu. Ja mogu suosjećati s tim tipom jer sam bio tamo. Znam kako je biti u poziciji moći i znam što znači iskoristiti tu moć. On nije prvi, niti posljednju tip koji je to učinio. Žena također može to učiniti. Mi govorimo o moći i opresiji, o nekome tko zloupotrebljava moć, a nema spiritualnost da pogleda i vidi tko si ti i što ja mogu učiniti za tebe u suprotnosti s onim što ja mogu uzeti od tebe.

Poznati ste po dugoročnim suradnjama s glumcima i scenaristima – Zoë Lund, Christopher Walken, William Dafoe, Harvey Keitel. Kakav je vaš način rada i koja je uloga improvizacije u vašim filmovima?

Ljudi koji su na istoj liniji s mojim stavom i načinom radom se vraćaju. Pisanje scenarija je improvizacija i proba je također improvizacija. A kada izađeš i počneš snimati – svi moraju imati istu namjeru i isti fokus. I onda se magija događa. Čak i ako si u studiju s velikom ogradom oko njega, ti si i dalje u svijetu i snimaš u svijetu… Nitko ne može koreografirati budućnost.

Zašto ste odlučili preseliti se u Rim-je li danas lakše raditi filmove poput vaših u Europi?

Ja sam tamo i filmska industrija u Rimu nije sjajna ali život u Europi i Rimu je cool. Poštovanje prema radu i prema umjetniku je tradicija, vi ipak imate 3000 godina kulture, što Amerika nema. I to je važno. Ali kao režiser – ti ideš gdje god te vodi tvoj gig , gdje god je tvoja ideja, moraš slijediti svoju muzu. Snimali smo u Jerusalemu, snimali smo u LA-ju, u Alabami, posvuda. Gdje god te film odvede, moraš ići.

Kako su promjene u filmskoj industriji, demokratizaciji proizvodnje i distribuciji utjecale na proces nastanka filma i mogućnosti financiranja?

Novac je uvijek problem, teško je prikupiti potrebnu lovu. Nakon Ms .45  mi nismo snimili film idućih 5 godina. Tada nismo imali mogućnost snimanja s mobitelom. Ali ako živiš u skladu sa svojom vizijom, morat ćeš živjet i s (financijskim) posljedicama. Danas radimo filmove sa ministarstvima, vladama, privatnim investitorima, na sve moguće načine, kako god možemo, iscrpljujemo sve mogućnosti. Što se tiče proizvodnje, sve je dobro što ti omogućava da izraziš svoje ideje. Ne mislim da su te promjene negativne. Osim ako tvoj telefon utječe na tebe, na način kako vidiš stvari, kao što je Bifo rekao jučer. Ali svaka kamera je mašina, znaš? Ovaj telefon će te ‘koruptirati’, ali fuck it, već si koruptirana, hahaha.

U filmu Addiciton, vampirska priča je poprište spiritualno-filozofske meditacije o ovisnosti. Mnogi vaši kolege i prijatelji (poput Zoë Lund) su već odavno mrtvi, pokošeni crack epidemijom o kojoj ste već govorili ili njenim posljedicama. Kakav je danas vaš odnos prema ovisnosti?

Mnogo njih je mrtvo. Ja sam ovisnik ali ja imam drugačiji odnos s alkoholom i drogama jer za mene kao budistu to nije održivo, ne možeš biti budist i uzimati droge i piti alkohol. Moja spiritualnost dolazi od moje trezvenosti. Dugo mi je trebalo da to shvatim. Kao ovisnik, glorificirao sam opijate i na taj način im davao moć koju oni nemaju.  Što se tiče Zoë -ona je umrla u 38. godini života. Prekrasna, talentirana žena koja je živjela vrlo kratak život. Romantizirala je što i zbog čega?

 

Lela Vujanić

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close