TEKST

Paradoks jedne slike

 

Goran Trbuljak ― Ono što je pokazano manje je važno od toga zašto i kako je skriveno, Galerija Forum, Zagreb, od 18. veljače do 11. ožujka 2017.

Trbuljak I

Niz događaja nazvan Janje moje malo, s podnaslovom Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije, nesumnjivo je projekt koji je obilježio tekuću zagrebačku sezonu u području suvremene umjetnosti i kulture, pružajući građanima iskustva gledanja i viđenja stvaralačkih fenomena na kakva dosad nisu bili navikli ili ih duže vrijeme nisu imali prilike doživjeti. Tijekom tri do sada održane epizode projekta te upravo otvorene, odnosno upriličene četvrte i pete (pri čemu četvrta ponovo predstavlja skup više izložbi, a peta dvodnevnu seriju razgovora i performansa), središte grada preobrazilo se u malu, ali gustu mrežu mikrolokacija koje zajednički čine alternativnu mapu za novu koreografiju kretanja najfrekventnijim dijelom Zagreba, čime samo razgledavanje izložbi postaje izvedba.

U kustoskoj koncepciji kolektiva WHW ― Što, kako i za koga? te Kathrin Rhomberg, kustosice privatne austrijske zbirke Kontakt, važne za konceptualnu i neoavangardnu umjetnost Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe, cjelokupni projekt posvećen je sjećanju na Mladena Stilinovića, jednog od najznačajnijih hrvatskih umjetnika druge polovice 20. stoljeća, preminulog 2016. godine. Stoga je svaka dosadašnja epizoda u svojim izložbama među ostalima sadržavala njegove radove, tvoreći svojevrsnu raštrkanu retrospektivu Stilinovićevog opusa, i to sagledanog u kontekstu široke kontinentalne kulturne scene. Umjetnik joj je pripadao mnogo prije omekšavanja granica između Istoka i Zapada te svog međunarodnog proboja, što je lijepo argumentirano od epizode do epizode kombiniranjem njegovih djela u postavu s onima generacijskih i drugih srodnika s obje strane nekadašnje Željezne zavjese. Također, prevladavajuće teme pojedinih epizoda u određenom su smislu inicirane Stilinovićevim radovima ili ciklusima radova te potom proširene ili preoblikovane heterogenom selekcijom postava, kao što je slučaj s epohalnim ciklusom Eksploatacija mrtvih, nastalim od 1984. do 1990. godine te u cijelosti izloženom u aktualnoj, četvrtoj epizodi, koji otvara teme “isprepletenosti umjetnosti i politike kroz povijest i u sadašnjosti, s (…) naglaskom na pitanjima povijesne avangarde te (…) revolucionarni modus umjetnosti spram politike, repolitizacije povijesti umjetnosti, umjetničkog autorstva i autonomije te manipulacije medijima i njezinog učinka na realne političke i društvene procese”, kako su zapisale kustosice u pratećem deplijanu tekućih izložbi. Napokon, one su sljedeće: kolektivna izložba u stanu Softić u Neboderu na samom početku Gajeve ulice, izložba radova Kazimira Maljeviča, Rabiha Mrouéa i Gorana Trbuljaka u Institutu za suvremenu umjetnost na Tomislavcu, izložba U.F.O. Ane Vuzdarić i Marka Gutića Mižimakova u Galeriji Miroslav Kraljević u suterenu zgrade INA-e na križanju Šubićeve i Martićeve ulice te samostalna izložba Josefa Daberniga u Galeriji Nova, u atriju koji dijeli sa Zagrebačkim kazalištem mladih u Teslinoj ulici, a naposljetku i izložba Gorana Trbuljaka u Galeriji Forum, također u Teslinoj. Trbuljakovom samostalnom izložbom Ono što je pokazano manje je važno od toga zašto i kako je skriveno pozabavit ćemo se u ostatku ovog kratkog prikaza.

Trbuljak ne bi bio umjetnik kakvim ga poznajemo da navedene teme nije odlučio tumačiti u originalnom, izrazito intimnom ključu kojim osebujno spaja osobno i političko. Ovaj put to je učinio ističući slučajnu vezu između sebe i Vlade Kristla, jednog od najradikalnijih hrvatskih i jugoslavenskih umjetnika uopće, čije je apstraktno ulje na platnu iz serije Pozitivi došlo u njegov posjed 1976. godine. Prema mišljenju konzultiranih restauratora i stručnjaka, vrijedna slika koja datira iz 1961. bila je nepopravljivo oštećena, jer je umjesto u zbirci kojoj je pripadala godinama čamila u mračnom podrumu, nakon što je Vlado Kristl u Jugoslaviji dospio u trajnu političku nemilost zbog bezobraznog podrivanja sustava svojim animiranim i kratkim igranim filmovima te nihilističkog svjetonazora uopće. Prema anegdoti koja potječe od samog Trbuljaka, on je Kristla zamolio da mu pokloni sliku “jer će se brinuti za nju bolje od njega” i tako su opetovani pokušaji obnavljanja slike postali umjetnikov konceptualni rad, predstavljen u Galeriji Forum čitavih četrdeset godina poslije. Ovaj koncept obuhvaća prizemlje galerije i prikazan je crno-bijelim fotografijama detalja oštećenja slike u Trbuljakovom stanu ili ateljeu, kao i njezinim totalima čije suptilno osvjetljenje na začudan način proširuje tihu, svečanu poetičnost slike. Pored dokumenta, fotografije utjelovljuju meditativan ugođaj samotnog promatranja umjetničkog djela, pojačan činjenicom da je vaš kritičar u galeriji praktički boravio sam, čime je nastala meta-situacija umjetničkog doživljaja velikog vremenskog raspona i podjednako varljivih slojeva značenja. Nekoć politički nepoćudna, dapače opasna slika nepredvidivog autora, zlokoban smeđi pravokutnik na bijeloj površini toliko ranjenoj da bi neupućeni promatrač mogao pomisliti kako je riječ o enformelu, sada mirno visi iznad stepenica koje vode na kat i svjedoči o stuboko drugačijem dobu.

Postav u prizemlju upotpunjen je novinskom i kataloškom dokumentacijom iz onoga vremena, koja se tiče pronalaska slike i početka procesa njezine restauracije te portretom Vlade Kristla fotografa Branka Balića, koji vjerojatno također potječe s početka šezdesetih. Lajtmotiv slike i različiti odnosi u kojima su s njom bili Vlado Kristl, Goran Trbuljak i anonimni partijski aparatčici slikovito govore o društvenom položaju i ulozi umjetnika nekad i sad. Prije tranzicije iz socijalističkog samoupravljanja u liberalnu demokraciju kamo putujemo sve do danas, vlast je svojim obrambenim mehanizmima mogla reagirati na svaki stvaralački čin koji je u političkom smislu mogao biti jednako banalan kao i čin cenzure, dok bi danas bilo banalno i pomisliti da galerijska umjetnost može ostvariti ikakav politički utjecaj, a kamoli potaknuti eksplicitnu zabranu, kad se pokazalo da je ekonomska cenzura puno djelotvornija i dalekosežnija od političke. Cinici bi rekli da je to temeljna, ako ne i jedina razlika između socijalizma i kapitalizma. Pretpostavimo da je vječno lucidni Goran Trbuljak svjestan tog paradoksa, stoga njegovo previjanje rana jedne zaboravljene slike predstavlja plemenit, gotovo donkihotovski čin kojim se njezina današnja politička beznačajnost miri s ritualom spremnim primiti sve željne introspekcije i kontemplacije. Uostalom, čemu bi drugom mogla služiti izolacija svake umjetničke galerije?

 

autor: Bojan Krištofić

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close