TEKST

Josip Jagić: “A mi u ovom kavezu muku mučimo…”

 

Historiografsko istraživanje ‘A mi u ovom kavezu muku mučimo…“ autora Josipa Jagića, ovaj mjesec je objavljeno u izdanju beogradskog ureda Rosa Luxemburg Stiftung SEE. Istraživanje se bavi Narodnooslobodilačkim pokretom u Zagrebu u periodu od kraja 1943. do marta 1945. godine. Povjesničar Jagić je ovim istraživanjem proizveo nezaobilazno gradivo za razumijevanje strukture otpora u okupiranom Zagrebu, ustaške represije i otežanih uvjeta rada organizacija NOP-a. Naslov istraživanja dolazi od Norberta Vebera (kasnije zapamćenog i kao legendarnog direktora Željezare Sisak u njenim danima ponosa i slave), koji, kao instruktor Povjerenstva CK KPH za Sjevernu Hrvatsku, šalje pismo Draganu Cariću Ozrenu, bivšem sekretaru MK KPH Zagreb, upozoravajući ga da spriječi slanje pisama ljudi s oslobođenog teritorija, svojim najmilijima u gradu: „Izgleda da vam je sloboda svima udarila u glavu, a mi u ovom kavezu muku mučimo, za vaše hirove“.

‘A mi u ovom kavezu muku mučimo…’ na momente se čita kao triler koji počinje vješanjem Bogdana Ogrizovića, odnosno s ‘Dvije noći na zagrebačkoj periferiji umjesto uvoda’. Osim istraživanja ovog, relativno zanemarenog perioda u povijesti okupiranog Zagreba, Jagić je tekstu uspio udahnuti život i prenijeti atmosferu ilegalnog Zagreba,  represije, zagrebačkih ulica i kvartova u historiografskoj analizi otpora koji se gotovo može opipati rukama.

S obzirom na to da je Jagić ujedno i član MAZ-a, bila je ovo prilika da s njim razgovaramo u ciljevima istraživanja, strategijama preživljavanja i borbe zagrebačkog pokreta, otvaranjima arhiva kao i suvremenim ‘suočavanjima’ s prošlošću i borbi protiv teze o dvama totalitarizmima.

800px-Partizanski_plakat
Foto: propagandni partizanski plakat za područje Hrvatske

U svom istraživanju baviš se periodom od kraja 1943. do marta 1945. Zašto si izabrao baš taj period, u čemu je njegov značaj (u odnosu na prethodni) te na koju vrste periodizacije NOP-a u Zagrebu se tu oslanjaš?

Istraživanje navedenog perioda u funkcioniranju NOP-a Zagreba se nekako samo od sebe nalagalo. Ono je proizlazilo iz same logike istraživačkog projekta. Naime, istraživački projekt «Kartrografija otpora» (skupina istraživača/ica, Blok/RLS SEE 2016. , op.a.) je započeo 2015. godine te se tada koncentrirao na razne aspekte oslobođenja Zagreba 1945. godine. Tijekom te godine napravljena su arhivska istraživanja koja su pokušala rekonstruirati način funkcioniranja NOP pred sam kraj rata. Prilikom rada s arhivskim materijalom u sklopu istraživanja 1945. godine ušli smo jednim dobrim dijelom i u period 1944. godine. Naprosto, da bi se adekvatno objasnili procesi funkcioniranja NOP-a na samom kraju rata bili smo prisiljeni gledati te procese u njihovom dužem trajanju. U tom smislu činilo nam se sasvim logično da se ta kronološka optika proširi na period od kraja 1943. do veljače/ožujka 1945. godine koji nam se činio kao neki tip specifičnog perioda u funkcioniranju NOP-a kojeg je karakteriziralo pojačanje brutalnosti ionako već brutalnog ustaškog režima u namjeri da se isti održi na vlasti.

Što se tiče same periodizacije NOP-a u Zagrebu ona nikad nije napravljena. Barem ne na zadovoljavajućoj razini. No periodizacija sama po sebi nije toliko ni važna. Ona je samo jedno didaktičko pomagalo koje nam pomaže da što efikasnije objasnimo pojedine specifičnosti u funkcioniranju određenog subjekta u određenom mjestu, vremenu i kontekstu. Ona nam pomaže da bolje razumijemo određene dijelove povijesti i međusobne odnose tih dijelova. Naravno ona sama po sebi ima i svojih opasnosti kao što je na primjer inzistiranje na razlici pod svaku cijenu gdje je nekad nije ni bilo. Što se tiče NOP-a u Zagrebu, mi određene elemente, vrlo bitne elemente u njegovom funkcioniranju, možemo pratiti tijekom cijelog ratnog perioda, a naš istraživački cilj je uočiti promjene u tim elementima s obzirom na promijene u povijesnom kontekstu.

U čemu je značaj ovog istraživanja u odnosu na do sada objavljena istraživanja i podatke, koji motivi i ciljevi su te vodili u radu?

Cilj ovog istraživanja je bio da se na jedan jezgroviti način pokuša objasniti i rekonstruirati dinamiku funkcioniranja NOP-a u jednom, po njega, kontinuirano kriznom periodu. Motivacija je bila tim viša što ovaj, nazovimo ga zadnji period funkcioniranja NOP-a u Zagrebu, do sada nije bio adekvatno obrađen u dosadašnjim objavljenim istraživanjima. Izuzmemo li memoarsku građu, referiranje na događaje iz 1944. i 1945., a koji su vezani uz funkcioniranje NOP u Zagrebu je vrlo siromašno i može se svesti svega na nekoliko pasusa. Fokus istraživanja je nekako bio na prvim ratnim godinama gdje su se spektakularne akcije rekonstruirale do najsitnijih detalja, a ovaj krizni period je nekako ostavljen po strani. U osnovi kako se rat primicao svojem kraju Zagreb je gubio na važnosti pa vjerojatno i tu dijelom leži odgovor na pitanje zašto toliko koncentracije na prve godine rata, a ne na zadnje. S druge strane moram priznati da postoji i određeni izazov u rekonstrukciji odnosa organizacija NOP-a s obzirom na njihovu ranjivost spram represivnog aparata NDH u Zagrebu. Sve se to reflektira i u dostupnosti arhivske građe za taj period gdje u prvoj polovici 1944. godine imate veliki broj sačuvanih partijskih dokumenata dok je u drugoj polovici taj broj dokumenata znatno manji radi drugačijih oblika funkcioniranja. Sve u svemu, radi cijelog niza okolnosti pokušaj da se objasni zadnji period NOP-a u Zagrebu predstavlja jedan veći izazov koji smo, nadam se uspješno riješili.

Koja je bila uloga organizacije NOP-a u Zagrebu, koji specifični problemi s kojima su se aktivisti suočavali (koji su ponekad bili, čini se, i veći od onih na frontu)?

Čini mi se da je ključni problem zagrebačke organizacije bio kako osigurati njezino preživljavanje u jednim uvjetima koji su na svim razinama bili smrtonosni. Naprosto se radilo o relativno malom urbanom prostoru u kojem se kroz period koji pratimo kontinuirano povećavala koncentracija institucija NDH zajedno s ljudima koji su ih činili. Dolazi do ogromne koncentracije represivnog aparata u Zagrebu upravo zato jer sve te institucije moraju seliti prema Zagrebu budući da je prostor na kojem bi one nominalno trebale djelovati sada pod kontrolom NOP-a. Situacija je još ozbiljnija kad imamo na umu da je NDH tijekom tog perioda imala jedino mehanizme represivnog aparata na raspolaganju u namjeri da osigura svoju vlast. Da nije bilo NOP-a u Zagrebu i njegovog otpora mogli bismo mirne duše reći kako je Zagreb bio jedan od rijetkih dijelova NDH koji je bio u potpunosti pod kontrolom NDH. Radi djelovanja tih ljudi NDH nikad nije mogla uspostaviti kontrolu koju je htjela nad Zagrebom i njegovim stanovnicima. Nevjerojatno zvuči podatak da su ustaše samo u periodu od listopada 1944. do veljače 1945. godine uspjele objesiti 331 čovjeka. Nevjerojatno zvuči podatak da se politički sekretar Mjesnog komiteta u Zagrebu tijekom perioda kojim se bavimo mijenjao čak šest puta. Sredinom godine je organizacija provaljena do te mjere da nije ostao niti jedan rajonski komitet čitav budući da su njihovi članovi ili morali pobjeći iz Zagreba ili su bili uhićeni te zatim, u većini slučajeva, ubijeni.

Smrtonosni uvjeti unutar kojih su aktivisti NOP-a morali djelovati su zapravo bili njihov najveći izazov i konstantno se pokušavalo na njih odgovoriti. Odgovori su nekad imali više, a nekad manje uspjeha ali čini mi se da su svi problemi u funkcioniranju tu imali svoju neku ishodišnu točku.

Možeš li nam ocrtati osnovnu organizacijsku strukturu i linije odlučivanja/djelovanja NOP-a u Zagrebu, odnos hijerarhija u njoj (CK KPH, MK KPH, NOO, AFŽ, partijske i van-partijske organizacije, rajonski komiteti)?

Ključno organizacijsko tijelo u Zagrebu je bio Mjesni komitet. On je obično imao šest članova od kojih je svaki od članova bio zadužen za određeni dio organizacije npr. za neki od rajona u gradu, obavještajnu mrežu, prebacivanje ljudi van Zagreba… Uz MK je uvijek bio prisutan Instruktor povjerenstva CK za sjevernu Hrvatsku i Zagreb. Radilo se o ljudima sa znatnim organizacijskim iskustvom koji su nekako predstavljali garanciju institucionalnog kontinuiteta. U periodu kojim se bavimo oni su se mijenjali u pravilu svakih pola godine te su bili zaduženi za organiziranje i pomaganje rada MK. Njihova uloga je bila tim više kritična kad se uzme u obzir da ni članovi MK ili «društva», kako su ga znali pod kodnim imenom zvati pojedini instruktori, nisu imali pretjeranog partijskog staža. Takva karakteristika je bila primjenjiva na sve organizacije NOP-a u gradu. Organizacija se u osnovi dijelila na partijsku organizaciju i van-partijsku organizaciju. Putem vanpartijskih organizacija nastojalo se vezati što veći broj ljudi uz razne organizacije koje su predstavljale otpor sve omraženijem režimu. On su na jedan fleksibilniji način nastojale privući što veći broj ljudi k NOP-u. Naravno intenzitet angažmana pojedinaca je varirao. U periodu kojim se bavimo jedna o ključnih ciljanih skupina su bile žene. Taj tip političkog rada je u osnovi bio vrlo izazovan jer se našao u sukobu s cijelim nizom problema na putu da se žena afirmira kao ravnopravni politički subjekt. No usprkos svim teškoćama, greškama i problemima, žene su u osnovi odradile nevjerojatan posao unutar NOP-a i to mi se čini neobično bitnim za istaći budući da sam uvjerenja kako njihova uloga nikad nije bila adekvatno valorizirana. Zato u osnovi i moje inzistiranje u istraživanju na biografskim elementima Vikice Tučkorić, danas potpuno nepravedno zaboravljene aktivistkinje NOP-a čija sudbina puno govori i o samom NOP-u Zagreba.

Uz žene ciljane skupine su bile i mladi s kojima je bio izazov raditi s obzirom na to da je veliki broj provala dolazio od organizacija mladih. U svakom slučaju cilj organizacija NOP-a je bilo stvaranje što šire narodne fronte te se to pokušalo učiniti kroz razne organizacije kojima je rukovodilo partijsko vodstvo okupljeno u MK zajedno s instruktorom Povjerenstva CK.

Koje su bile glavne strategije ‘preživljavanja’ i borbe zagrebačkih organizacija NOP-a?

Zadatak zagrebačke organizacije NOP-a, kao i bilo koje organizacije NOP-a drugdje,  bio je dobiti rat. Do proljeća 1942. godine definitivno se odustalo od «rata u Zagrebu» kad se shvatilo da se direktnim oružanim sukobom s NDH na zagrebačkim ulicama neće postići taj cilj. U preostalim godinama rata po pitanju aktivnosti organizacija NOP-a Zagreba to je značilo konstantnu političku aktivnost u namjeri da se mobilizira što veći broj građana protiv NDH te da se pomogne antifašistička borba diljem Jugoslavije tako da se osiguraju potrebne informacije i materijal. Problem za NOP je ležao u tome što ni druga strana s kojom je NOP bio u sukobu nije mirovala te se prilagođavala izazovima koje su pred nju stavljali aktivisti NOP-a.

Kolika je bila podrška gradskog stanovništva? U istraživanju spominješ Veberov prijedlog o tiskanju propagandnih letaka koji ne bi trebali previše ‘skretati u lijevo’, kako bi se privuklo najšire stanovništvo…

Podrška građana je rasla kontinuirano. Takva dinamika je bila posljedica djelovanja NOP-a u gradu i van njega, bila je posljedica promjena u globalnom ratnom sukobu, a ona je također bila i posljedica ustaških politika masovnih ubojstava. Potpuno je jasno da tijekom perioda kojim se bavi istraživanje ustaški režim ima vrlo malo manevarskog prostora ne bi li uvjerio građane u legitimitet svoje vlasti. S obzirom na pojačanje represije možemo iščitati kako im ideološko uvjeravanje nije išlo za rukom te stalno pribjegavaju represivnim mjerama ne bi li se održali na vlasti. Te represivne mjere i njihov intenzitet imaju također reperkusije po intenzitet uključivanja određenog dijela građana. Širenje represivnih mjera na članove obitelji onoga za kojeg se sumnjalo da se nalazi u partizanima su pomogle ustaškom režimu da zaplaši određeni broj ljudi da se aktivno uključe u NOP, ali su isto tako imale katastrofalne posljedice po gubitak i ono malo legitimiteta kojeg je među malim dijelom građana taj režim još uvijek imao.

Veberova primjedba mi se čini bitna jer ukazuje na motivaciju određenog dijela ljudi koji su pristupali NOP-u u Zagrebu, a koja je u osnovi bila klasne prirode. Određeni broj ljudi se priključivao pokretu jer se identificirao s njegovim komunističkim političkim programom i onda je to znalo predstavljati problem s obzirom na to da je otežavalo okupljanje jedne šire antifašističke fronte. Veber također negdje predlaže i štampanje letaka o federativnom ustroju nove Jugoslavije te sasvim sigurno procjenjuje kako je pitanje nacionalnog oslobođenja jedno od bitnih pitanja koje treba adresirati i tako steći potporu onog dijela stanovništva koji su to držali bitnim. U osnovi dosta je nezahvalno govoriti o motivacijama ljudi koji su prilazili NOP-u u Zagrebu. Te motivacije su u većini slučajeva bile isprepletene i višeslojne. Kako god bilo broj građana koji se priključivao na ovaj ili onaj način NOP-u je stalno rastao.

Kako je dočekan kraj rata i oslobođenje Zagreba-koliko je uopće bilo preživjelih i je li većina aktivista već bila na oslobođenom teritoriju?

Rat je dočekan borbeno. Gradska organizacija je uspjela djelovati zajedno s Narodnom zaštitom koja je trebala garantirati red i mir u gradu tijekom interregnuma, odnosno u vremenu kad je ustaški vrh pobjegao i dolaska partizanskih divizija. Čini se da je usprkos konstantnim provala organizacija zadržala članstvo na nekom stalnom nivou od 80 do 100 ljudi. U samom oslobađanju grada veliku ulogu je imala gradska organizacija, poglavito Živka Bibanović Nemčić, koja je u nekoliko navrata javila da se što hitrije uđe s borbenim jedinicama u grad ne bi li se isti sačuvao od razaranja. Zbog brzih vojnostrateških promjena, prve jedinice koje su ušle u grad su bile jedinice 45. srpske divizije, a nedugo zatim i jedinice 28. slavonske divizije.

U svom istraživanju koristio si i neobjavljene izvore iz Hrvatskog državnog arhiva. Kako, u tom kontekstu, gledaš na najavu ‘otvaranja’ arhiva oko kojeg, čini se, postoji široka fronta zainteresiranih dionika?

Mislim da je apsolutno nužno da sav arhivski materijal bude dostupan znanstvenoj zajednici na uvid. Nedostupnost jednog manjeg dijela materijala se do sada pravdala zaštitom privatnosti. Iako razumijem tu potrebu za zaštitom privatnosti čini mi se da je potreba društva za objektivnim i zdravim pogledom na prošlost puno važnija od zaštite privatnosti ljudi kojih već odavno nema među živima. Kako godine prolaze sve je manje problema što se tiče građe koja se odnosi na period 1941.-1945. Veći je problem građa koja se odnosi na socijalistički period. Iz konteksta historiografije mislim da je nužno otvoriti taj dio arhivske građe zainteresiranoj javnosti. Hoće li se to nužno prevesti u efekt podizanja kvalitete rasprave o problemima Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije ili o problemima socijalističke Jugoslavije? Imajući u vidu kvalitetu rasprave o tim fenomenima zadnjih godina moram reći da nisam siguran. Čini mi se da jedan veliki dio diskutanata, konkretno revizionističke struje, jednostavno nastupa iz pozicija koje su duboko ukopane u nacionalističku ideologiju  što ih ostavlja bez ikakve mogućnosti za autorefleksiju ne bi li se kritički postavili spram koncepata na kojima temelje svoje analize.

Nedavno je Vlada osnovala Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, kolokvijalno nazvanim Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću. Iz sastava članova Povjerenstva kao i dosadašnjih postupaka i izjava Vlade, jasno je da se radi o revizionizmu koji ima za cilj ‘mainstrem-izirati’ u Hrvatskoj tezu o dva totalitarizma, odavno prisutnu u europskom javnom prostoru, političkoj teoriji i historiografiji. Kako se suprotstaviti takvim pokušajima, odnosno što napraviti prije nego što bude prekasno – na način potpunog brisanja svih pozitivnih aspekata socijalističke revolucije?

Mislim da je teza o dva totalitarizma već ‘mainstream’. Ona je to postala zadnjih godina kada je već postojeća revizionistička produkcija dobila nove resurse putem kojeg su mogli uspješnije plasirati svoje teze u javnom prostoru. To je bila posljedica sinergije koja je nastala između Karamarkovog HDZ-a i tog dijela historiografije. Karamarkov HDZ je tu odigrao važnu ulogu u smislu osnaživanja svih konzervativnih i ultrakonzervativnih aktera na polju civilnog društva. Jedan od prvih aktera u tom smislu su bili revizionisti po raznim državnim institucijama koje se tamo ciljano postavljalo u prethodnim godinama. Ono što je sada bila razlika je to što Karamarko nije imao baš nikakvih skrupula da ih sve ubaci u višu brzinu tako da upregne sve resurse koji su mu stajali na raspolaganju kao čelniku najveće stranke u Hrvatskoj. Tako se pokušalo rekonfigurirati javno mnijenje. Jedna od posljedica tog Karamarka je i povjerenstvo koje si spomenula budući da je sada ova dinamika nastavljena i nakon što je Karamarko postao politička prošlost. Barem za sada. Uglavnom nitko ne zna na temelju čega će ti ljudi donijeti neki tip pravorijeka. Ako se ne varam u cijelom povjerenstvu se nalaze svega dva povjesničara od kojih se jedan uopće ne bavi ovom tematikom. No uvjerenje da će sada ta skupina ljudi donijeti neki tip kanona na koji će se sada morati referirati svi javni akteri koji se bave tematikom Drugog svjetskog rata je nevjerojatno imbecilno. Pretpostavljeni kanon je u osnovi protivan svemu što bi historiografsko istraživanje i znanost općenito trebali biti.

Kako se tome suprotstaviti? Čini mi se da je jedini način da se nastavimo baviti ovime čime se bavimo i kontinuirano ukazivati na ove probleme u javnom prostoru. Hoće li to biti dovoljno za neki tip pozitivnog ishoda? Vjerojatno neće samo po sebi, ali negdje moramo napraviti prvi korak.

 

*Istraživanje ‘A mi u ovom kavezu muku mučimo’ besplatno je dostupno ovdje.

 

Razgovarala: Aska Vuk

 

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close