TEKST
Izlaz iz zamka vampira
Mark Fisher, autor kultnog bloga K-punk, knjiga „Capitalist Realism: Is there no alternative?“ i „Ghosts of my Life: Writings on Depression, Hauntology and Lost Futures“ u tekstu „Exiting the Vampire Castle“ analizira identitet i klasu u specifičnoj komunikacijskoj konfiguraciji koju naziva zamak vampira. Tekst donosimo u skraćenom obliku, u prijevodu Lea Štedula.

Ljetos sam ozbiljno razmišljao o odustajanju od bavljenja politikom. Iscrpljen od previše posla i nesposoban za produktivni rad, lutao sam kroz društvene mreže, a moja depresija i iscrpljenost činili su se sve jačima.
Ljevičari na Twitteru znaju biti mizerni i obeshrabrujući. Početkom ove godine došlo je do nekoliko razvikanih sukoba na Twitteru, u kojima se određene pojedince koji se identificiraju kao ljevičari prozivalo i osuđivalo. Izjave tih ličnosti doista jesu ponekad bile vrijedne prijekora, ali način na koji ih se osobno ocrnjivalo i gonilo ostavio je gorki okus: odjeci grižnje savjesti, lova na vještice i moraliziranja. Razlog zbog kojeg se nisam javno izjasnio o tim incidentima, sram me je priznat, bio je strah. Nasilnici su bili u drugom dijelu igrališta. Nisam htio skrenuti njihovu pažnju na sebe.
Otvoreno divljaštvo tih razmjena bilo je popraćeno nečim sveprisutnijim, a time i moćnijim: atmosferom podrugljive ogorčenosti i zamjeranja. Najčešći predmet tog zamjeranja bio je Owen Jones, a napadi na Jonesa – osobu koju smatram najodgovornijom za podizanje klasne svijest u UK-u posljednjih nekoliko godina – jedan je od razloga zašto sam postao tako bezvoljan i rezigniran. Ako se ovo događa ljevičaru kojem doista uspijeva klasnu borbu učiniti središnjom temom u Velikoj Britaniji, kako da se itko usudi slijediti ga? Je li jedini način da se izbjegne ovakvo zlostavljanje ostajanje u poziciji impotentne marginalnosti?
(—)
Zatim smo imali slučaj Russella Branda. Već sam dugo njegov obožavatelj – on je jedan od samo nekoliko velikih suvremenih komičara koji potječu iz radničke klase. U posljednjih nekoliko godina svjedočimo postupnom, ali neumoljivom buržoaziranju televizijskih komedijskih sadržaja.
Dan prije nego je emitiran njegov sada već proslavljen intervju s Jeremyjem Paxmanom, gledao sam jedan Brandov nastup u Ipswichu. Nastup je bio nepokolebljiv i prkosan u svom proimigrantskom, prokomunističkom i antihomofobnom stavu, zasićen inteligencijom radničke klase koju se ne boji pokazati, te queer na način na koji je popularna kultura to nekoć bila (odnosno, na način koji nema nikakve veze s nabusitim pijetetom moralizatorskih poklonika identitarijanizma današnje posstrukturalističke ‘ljevice’). Malcolm X, Che, politika kao psihodelična demontaža postojeće stvarnosti: komunizam kao nešto kul, seksi i proleterski, a ne čitanje mise s propovjedaonice.
(—)
Klasna svijest je krhka i prolazna. Mala buržoazija, koja dominira akademskim životom i kulturnom industrijom, raspolaže cijelim nizom suptilnih preventivnih strategija kojima sprečava i samo spominjanje te teme, a ako se ona i spomene, to se doživljava kao strašna drskost i narušavanje pravila pristojnog ponašanja. Već godinama držim izlaganja na ljevičarskim antikapitalističkim događanjima, ali u javnosti sam rijetko govorio – niti se od mene tražilo da govorim – o pitanju klase.
Međutim, kada se pitanje klase ponovno pojavilo, bilo je nemoguće ne vidjeti je u svim reakcijama na skandal oko Branda. Branda su vrlo brzo osudile i/ili osporile barem tri osobe na ljevici, koje su imućnog podrijetla. Bilo je onih koji su govorili da Brand ne predstavlja radničku klasu jer je milijunaš. Uznemirujuće je koliko ‘ljevičara’ se u osnovi složilo s aluzijom na kojoj se Paxmanovo pitanje zasniva: ‘Što osobi iz radničke klase daje ovlaštenje da uopće govori? Uznemirujuće je, čak i potresno da smatraju da osobe iz radničke klase trebaju ostati u siromaštvu, mraku i impotenciji. U suprotnom, čini se, gube svoju ‘autentičnost’.
(—)
Kojim bismo smjerom, onda, trebali krenuti? Prije svega, potrebno je prepoznati obilježja diskursa i želja koji su nas doveli do ovog tumornog i demoralizirajućeg tjesnaca, u kojem je klasa nestala, ali moralizam je svuda, u kojem je solidarnost nemoguća, ali krivnja i strah su sveprisutni – i to ne zato što nas terorizira desnica, nego jer smo buržoaskim modusima subjektivnosti dozvolili da kontaminiraju naš pokret. Smatram da postoje dvije libidinalno-diskurzivne konfiguracije koje su odgovorne za ovu situaciju. One sebe nazivaju ljevicom, ali – kako nam je slučaj s Brandom jasno pokazao – oni su prije svega jasan znak da je ljevica – definirana kao nositelj klasne borbe – gotovo potpuno nestala.
U zamku vampira
Prva konfiguracija je ono što nazivam zamak vampira. Zamak vampira se specijalizirao u propagiranju krivnje. Motiviran je svećeničkom željom za izopćenjem i osudom, željom uobraženih učenjaka da budu prvi koji su uočili nečiju pogrešku i žudnjom hipstera da budu dio popularnog društva. Opasnost u napadanju zamka vampira leži u tome što ti napadi mogu djelovati kao da se napada sama borba protiv rasizma, seksizma i heteroseksizma, a zamak će učiniti sve u svojoj moći da takvo mišljenje podrži. Međutim, umjesto da ga se doživljava kao jedini legitimni izraz te borbe, zamak vampira valja razumjeti kao buržoasko-liberalnu perverziju i prisvajanje energije tih pokreta. Zamak vampira rođen je u trenutku kada se borba da ne budemo definirani identitetskim kategorijama pretvorila u potragu za posjedovanjem ‘identiteta’ koje prepoznaje buržoaski veliki Drugi.
Privilegij koji svakako uživam kao bijeli muškarac sastoji se djelomično od toga da ne moram neprestano biti svjestan svoje etničke pripadnosti i roda, a kada mi netko ukaže na takve slijepe pjege, to zna biti otrežnjujuće i edukativno iskustvo. No, umjesto da nastoji stvoriti svijet u kojem svi mogu postići slobodu od identitetskih klasifikacija, zamak vampira nas sve pokušava ponovno ograditi u identifikacijskim kampovima, u kojima smo zauvijek definirani uvjetima koje određuju dominantne strukture moći, paralizirani samosviješću i izolirani logikom solipsizma, koja inzistira da se međusobno ne možemo razumjeti osim ako pripadamo istoj identifikacijskoj skupini.
Primijetio sam fascinantni mehanizam čarobne inverzije projekcije i negacije kojim se sam spomen klase automatski tretira kao pokušaj umanjenja važnosti rase i roda. Zapravo je upravo suprotno slučaj jer je zamak vampira taj koji koristi krajnje liberalno razumijevanje rase i roda kako bi prikrio klasu. U svim apsurdnim i traumatskim sukobima na Twitteru o privilegiranosti prije svega je bilo očito da nitko nije ni spomenuo klasnu privilegiranost. Zadatak je očito i dalje artikulirati klasu, rod i rasu – ali osnivački pokret zamka vampira je disartikulacija klase iz drugih kategorija.
Problem zbog kojeg je zamak vampira uspostavljen je sljedeći: kako posjedovati ogromno bogatstvo i moć, a istovremeno djelovati kao žrtva, marginalizirano i u opoziciji? Rješenje je već postojalo – u kršćanskoj crkvi. Zamak vampira, tako, ima pristup svim paklenim strategijama, tamnim patologijama i instrumentima psihološkog mučenja koje je kršćanstvo izumilo, a koje je Nietzsche opisao u Genealogiji morala. Ovo svećeništvo loše savjesti, ovo gnijezdo pobožnih raspirivača krivnje je upravo ono što je Nietzsche predviđao kada je rekao da se sprema nešto daleko gore od kršćanstva. I sada vidimo kako to izgleda.
Zamak vampira se hrani energijom, tjeskobom i ranjivošću mladih studenata, ali uglavnom preživljava pretvaranjem patnje određenih skupina – što ‘marginalnijih’ to bolje – u akademski kapital. Najhvaljenije ličnosti zamka vampira su one koje uspiju prepoznati novo tržište patnje – tko god može pronaći skupinu koja je potlačenija i podjarmljenija od skupina koje su izrabljivane u prošlosti bit će vrlo brzo promaknut.
Prvo pravilo zamka vampira je: individualiziraj i privatiziraj sve. Dok u teoriji tvrdi da je za strukturalnu kritiku, u praksi se nikad ne usredotočuje ni na što osim ponašanja pojedinaca. Neki od tih likova iz radničke klase nisu baš dobro odgojeni i znaju biti vrlo bezobrazni. Zapamti: osuđivanje pojedinaca je uvijek važnije od obraćanja pozornosti na impersonalne strukture. Prava vladajuća klasa propagira ideologiju individualizma, ali djeluje kao klasa. (Mnoge takozvane ‘zavjere’ su znakovi pokazivanja klasne solidarnosti među pripadnicima vladajuće klase.) Pripadnici zamka vampira, kao nasamareni sluge vladajuće klase, čine suprotno: jaki su na riječima kao što su ‘solidarnost’ i ‘kolektivnost’, ali uvijek postupaju kao da su individualističke kategorije koje nam vladajuća klasa nameće te u koje zapravo vjeruju. Mala buržoazija do srži, članovi zamka vampira intenzivno su natjecateljski nastrojeni, ali to pasivno-agresivno potiskuju na način tipičan za buržoaziju. Ono što ih veže nije solidarnost, nego uzajamni strah – strah da su oni sljedeći na redu koje će se razotkriti i osuditi.
Drugi pravilo zamka vampira je: neka ljudima razmišljanje i djelovanje djeluju vrlo, vrlo teško. Ni u čemu ne smije biti nimalo lakoće, a svakako ne humora. Humor je neozbiljan po definiciji, zar ne? Razmišljanje je težak posao, za ljude s elegantnim glasovima i namrštenim čelima. Kada netko pokaže uvjerenost, uvedi skepsu. Reci: ne budi nepromišljen, o ovome moramo razmisliti malo dublje. Ne zaboravi: samo imanje uvjerenja je opresivno i moglo bi dovesti do logora.
Treće pravilo zamka vampira je: širi što je više krivnje moguće. Što više krivnje, to bolje. Ljudi se moraju osjećati loše: to je znak da razumiju ozbiljnost situacije. U redu je biti klasno privilegiran ako se osjećaš krivim zbog toga i ako natjeraš druge u podređenom klasnom položaju da se također osjećaju krivima. Ionako se sigurno baviš nekim oblikom volonterskog rada za siromašne, zar ne?
Četvrto pravilo zamka vampira je: esencijaliziraj. Iako pripadnici zamka vampira uvijek zagovaraju fluidnost identiteta, pluralnost i mnogostrukost – djelomice kako bi prikrili vlastitu imućnu privilegiranu ili buržoasko-asimilacionističku pozadinu – neprijatelja uvijek treba esencijalizirati. S obzirom da su želje koje pokreću zamak vampira velikim dijelom želje svećenika da izopći i osudi, mora postojati jasna razlika između dobra i zla, a zlo se mora esencijalizirati. Primijetite taktiku. X je rekao/ponašao se na određeni način – njegove riječi/ponašanje mogu se razumjeti kao transfobne/seksistične itd. To još možemo razumjeti, ali sljedeći korak je nevjerojatan. X se tada kao takav definira kao transfoban, seksističan itd. Njegov čitavi identitet se definira na temelju jedne nepromišljene opaske ili omaške u ponašanju. Jednom kada zamak vampira otvori sezonu lova na vještice, žrtva (koja je često iz radničke klase i neupoznata s pravilima pasivno-agresivnog ponašanja buržoazije) se može dovesti u položaj da izgubi živce, čime će dodatno učvrstiti svoj položaj kao persona non grata, najnovija žrtva krvožednog proždiranja.
Peto pravilo zamka vampira je: razmišljaj kao liberal (jer ti to jesi). Zamak vampira provocira reaktivno zgražanje tako što beskrajno ističe očito: kapital se ponaša kao kapital (to nije baš lijepo od njega!), represivni državni aparati su represivni. Moramo prosvjedovati!
Neoanarhija u UK-u
Druga libidinalna formacija je neoanarhizam. Pod neoanarhistima svakako ne podrazumijevam anarhiste ili sindikaliste uključene u stvarnu organizaciju na radnom mjestu, kao što je sindikat Solidarity Federation. Mislim na anarhiste čija upletenost u politiku jedva nadilazi studentske prosvjede i okupacije te komentiranje na Twitteru. Kao i žitelji zamka vampira, neoanarhisti obično potječu iz male buržoazije, ako ne i iz klasno privilegiranijih slojeva.
Oni su također gotovo isključivo mladi ljudi, u dvadesetim, najviše ranim tridesetim godinama, koji svoje stavove temelje na vrlo uskom povijesnom horizontu. Jedino što su neoanarhisti imali priliku doživjeti je kapitalistički realizam. U trenutku kada su neoanarhisti razvili političku svijest, a mnogima od njih to se dogodilo vrlo nedavno s obzirom na optimističko razmetanje kojim se ponekad diče, Laburistička stranka je pod palicom Blaira već postala ljuska onoga što je nekoć bila, provodeći neoliberalizam s malim povremenim dozama socijalne pravde. Međutim, problem s neoanarhizmom je taj da on bez razmišljanja odražava ovaj povijesni trenutak umjesto da nudi načine bijega iz njega. On zaboravlja ili je možda stvarno nesvjestan uloge koju je Laburistička stranka imala u nacionalizaciji velikih industrija i komunalnih usluga ili u osnivanju Državnog zavoda za zdravstveno osiguranje. Neoanarhisti će ustvrditi da ‘parlamentarna politika nikad ništa nije promijenila’ ili da je ‘Laburistička stranka oduvijek beskorisna’, a pritom će sudjelovati u prosvjedima protiv ugrožavanja zdravstvenog osiguranja ili prosljeđivati objave s Twittera kojima se kritizira demontiranje onog što je ostalo od socijalne države. Jasno da postoji jedno čudno implicitno pravilo: u redu je prosvjedovati protiv nečega što je parlament učinio, ali nije u redu ući u parlament ili masovne medije kako bi se kroz njih pokušale uvesti promjene. Srednjestrujaške medije treba prezirati, ali političke emisije na BBC-u se moraju gledati i zatim kritizirati na Twitteru. Purizam postaje fatalizam; najbolje je ni na koji način biti okaljan korupcijom srednje struje, bolje je pružati beskorisni ‘otpor’ nego riskirati prljanje ruku.
Ne iznenađuje, dakle, da toliko neoanarhista djeluje depresivno. Ovoj depresiji, nesumnjivo, doprinose tjeskobe postdiplomskog života, s obzirom da je prirodno stanište neoanarhizma, kao i zamka vampira, sveučilište, te ga obično propagiraju postdiplomski studenti ili oni koji su nedavno završili postdiplomske studije.
Što nam je činiti?
Zašto su ove dvije konfiguracije isplivale na površinu? Prvi razlog je taj da im je kapital omogućio prosperitet jer oni služe njegovim interesima. Kapital je obuzdao organiziranu radničku klasu rastakanjem klasne svijesti, pakosno pokoravajući sindikate i namamljujući ‘radničke obitelji’ da se poistovjete sa svojim vlastitim usko definiranim interesima, umjesto s interesima šire klase. Međutim, zašto bi se kapital brinuo zbog ‘ljevice’ koja klasnu politiku zamjenjuje moralizirajućim individualizmom i koja umjesto izgradnje solidarnosti širi strah i nesigurnost?
Drugi razlog je ono što Jodi Dean naziva komunikativnim kapitalizmom. Možda bi bilo moguće ignorirati zamak vampira i neoanarhiste kada ne bi postojao kapitalistički kibernetički prostor. Nadmeno moraliziranje već je godinama svojstvo određene ‘ljevice’, ali ako niste pripadali njenim redovima, misi niste morali prisustvovati. Društveni mediji su to promijenili i gotovo da smo potpuno nezaštićeni od psihičkih patologija kakve ti diskursi propagiraju.
Što nam je, onda, činiti? Prije svega, od presudne važnosti je odbaciti identitarijanizam i prepoznati da identiteti ne postoje, samo želje, interesi i identifikacije. Projekt britanskih kulturnih studija je dijelom bio toliko važan – kako to John Akomfrah moćno i dirljivo prikazuje u svojoj instalaciji The Unfinished Conversation (trenutno u muzeju Tate Britain) i filmu Stuart Hall Project – upravo zato jer se odupro identitarnom esencijalizmu. Umjesto zamrzavanja ljudi u okovima već postojećih ekvivalencija, poanta je ležala u tome da se svaka artikulacija tretira kao privremena i plastična. Uvijek možemo stvoriti nove artikulacije. Nitko esencijalno nije ništa. Nažalost, desnica ovaj uvid implementira djelotvornije nego ljevica. Buržoasko-identitarna ljevica zna kako širiti krivnju i loviti vještice, ali ne zna kako regrutirati građane u politiku ljevice. Ali, to im ni nije namjena. Cilj je tek popularizirati ljevičarsko stajalište ili navesti ljude da se slože s tim stajalištem, ali pritom uvijek ostati u poziciji elitne superiornosti, s tim da se ovaj put klasna superiornost podebljava moralnom superiornošću. ‘Kako se usuđuješ govoriti – mi smo ti koji govorimo u ime onih koji pate!’
Odbijanje identitarijanizma može se postići jedino ponovnom reafirmacijom klase. Jedino što ljevica koja se u svojoj srži ne bavi klasom može biti jest liberalna lobistička skupina. Klasna svijest je oduvijek dvostruka: uključuje istovremeno poznavanje načina na koji klasa uokviruje i oblikuje svoje iskustvo i upoznatost s položajem koji u klasnoj strukturi zauzimamo. Ne smijemo zaboraviti da cilj naše borbe nije priznanje buržoazije, čak ni uništenje same buržoazije. Upravo je klasna struktura – struktura koja šteti svima, čak i onima koji imaju materijalne koristi od nje – ta koju je potrebno uništiti. Interesi radničke klase su interesi svih nas; interesi buržoazije su interesi kapitala, a to nisu interesi nikoga. Cilj naše borbe mora biti izgradnja novog i iznenađujućeg svijeta, a ne očuvanje identiteta koje je oblikovao i izobličio kapital.
Ako vam se ovaj zadatak čini nezahvalnim i strašnim, to je zato što on takav jest, ali već sada se možemo početi baviti mnogim predfigurativnim aktivnostima. Zapravo, takve aktivnosti nadilaze predfiguraciju – mogle bi pokrenuti ciklus vrlina, samoispunjujuće proročanstvo u kojem se demontiraju buržoaski načini subjektivnosti i počinje izgrađivati nova univerzalnost. Moramo naučiti ili ponovno naučiti kako se izgrađuju drugarstvo i solidarnost, umjesto da posao kapitala obavljamo umjesto njega, osuđivajući i zlostavljajući se međusobno. To, naravno, ne znači da se uvijek moramo slagati oko svega – naprotiv, moramo stvoriti uvjete u kojima su neslaganja moguća bez straha od isključivanja i izopćenja. Moramo razmišljati vrlo strateški o tome kako koristimo društvene medije, uvijek imajući na umu, unatoč tvrdnjama libidinalnih inženjera kapitala da društveni mediji predstavljaju egalitarijanizam, da su oni trenutno neprijateljski teritorij posvećen reprodukciji kapitala. To, dakako, ne znači da taj teritorij ne možemo okupirati i početi ga koristiti za potrebe proizvodnje klasne svijesti. Moramo se iščupati iz ‘rasprava’ komunikativnog kapitalizma na koje nas kapital neprestano nagovara i sjetiti se da smo uključeni u klasnu borbu. Cilj nije ‘biti’ aktivist, nego pomoći radničkoj klasi da se aktivira – i promijeni. Izvan zamka vampira, sve je moguće.
Mark Fisher, The North Star, 2013
Prijevod: Leo Štedul
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.