TEKST
Život, smrt i mjere štednje
Danima nakon dramatičnog požara u zapadnom Londonu, život u četvrti Kensington se ne vraća u normalu. Požar koji je u noći s ponedjeljka na utorak planuo u neboderu Grenfell te se proširio velikom brzinom na cijelu zgradu, odnio je brojne živote i otvorio brojna pitanja. Još uvijek se na zna broj mrtvih, broj nestalih ni točan uzrok izbijanja požara, ali svakim danom su okolnosti koje su dovele do ovog incidenta sve jasnije i otkrivaju se problematični detalji. Utjecaj politike pokazuje se presudan dok vlasti pokušavaju minimizirati reakcije i upozoravaju da ovaj događaj nipošto ne bi trebalo politizirati. Priča o ovom događaju neizbježno uključuje pitanje socijalnog stanovanja, mjere štednje i korupciju.
Iako je London možda najmanje podijeljen po materijalnom statusu između gradova te veličine i statusa u zapadnoj Europi, zahvaljujući ponajprije smještaju u socijalnim stanovima u sve dijelove grada, to naslijeđe se sve više urušava pred balonom cijena nekretnina i procesom gentrifikacije. Kensington i Chelsea je dio Londona obilježen iznimnim razlikama među stanovnicima. Dok je južni dio četvrti poznat po luksuzu i nekretninama čije cijene ruše sve rekorde, na sjeveru prevladavaju blokovi socijalnih stanova građenih pretežno 60.-tih i 70.-tih godina. Desetljećima zapuštani, oni koji su preživjeli Thatcher i njenu rasprodaju fonda društvenih stanova dolaze u središte interesa tek kada se njihova neposredna okolina dovoljno gentrificira i postane zanimljiva investitorima. Grenfell i još nekoliko nebodera u njegovoj blizini nalaze se na poznatoj lokaciji te su lokalne vlasti nedavno odlučile uložiti u njihovu obnovu. Stanari su već godinama upozoravali na kritične točke te zgrade, organiziravši se u Grenfell Action Group, no njihovi apeli su ostajali bez odgovora. Prilikom odluke o obnovi, primjedbe stanara nisu uzete u obzir i najveći dio sredstava uložen je u fasadu, što odražava moć investitora koji su na okolnom području gradili luksuzne stanove i htjeli popraviti pogled iz svojih zgrada. No, već je dovoljno napisano o oplatama koje su izazvale ovakvo nezapamćeno širenje požara i sramotno niskoj razlici u cijeni koja je presudila u odabiru materijala.
Grenfell Action Group je navodila problematiku instalacija u zgradi koje nisu bile propisno izolirane, strujnog napona koji je dovodio do čestih kvarova i iskrenja kućanskih aparata, nepostojanje centralnog alarma u zgradi i protupožarnih prskalica, vatrogasnog pristupa i izlaza za slučaj nužde. Njihova posljednja objava prije pola godine eksplicitno je navela da su svi njihovi napori ostali neodgovoreni te da će tek neizbježna katastrofa dovesti do promjena. Napori ove grupe i predstavnice stanara rezultirali su prijetnjom tužbom od strane lokalnih vlasti i širenjem glasina koje su imale za cilj diskreditaciju i blaćenje svih onih koji su se istaknuli angažmanom na poboljšanju uvjeta stanovanja. U ovom slučaju mogli bi se obratiti pravnoj pomoći, no to je upravo jedna od službi koje su ukinute u posljednjem valu mjera štednje. Lekcije naučene iz angažmana Grenfell Action Group su da se nenasilnim, zakonitim putem ne postižu rezultati, već da se oni koji upozoravaju na probleme izlažu sankcijama. S druge strane, lokalne vlasti iz godine u godinu ostvaruju uštede u proračunu, koje su planirali iduće, predizborne, godine vratiti u obliku isplata najbogatijim platiteljima poreza. Izbjegavanje odgovornosti zbog nefunkcionalnih i loše izvedenih radova postiže se isprobanim metodama outsourcinga, pri čemu je niska cijena jedino mjerilo i spremno se zanemaruje sukob interesa i brojne tužbe koje određene tvrtke vuku iz nedavnih propalih projekata.
Svi ovi elementi pokazali su se kobnima u presudnim trenutcima. Stanovnici Grenfella su dio stanovnika Londona koji je sve marginaliziraniji i sve više isključen iz donošenja odluka o vlastitim četvrtima i životima – radnička klasa, migranti, osobe s invaliditetom, samohrane majke, djeca, stariji i bolesni. Nakon godina nesmiljenih mjera štednje, stjerani su u kut brojnim rezovima svih aspekata socijalne skrbi i ostalih zajedničkih službi. Medijski progon najranjivijih društvenih skupina i optužbe da su samo teret na proračunu doprinijeli su razaranju društvene kohezije i beznađu, što ih je ostavilo nezaštićenima pred destruktivnim potezima vlasti na svim razinama. Ovaj primjer zrcali sve razine disfunkcionalnosti takvog pristupa.
Reakcija sa svih razina vlasti na situaciju dodatno je pogoršala stanje i produbila nepovjerenje. Upute za slučaj požara postavljene u zgradi nalagale su da stanari trebaju ostati u svojim stanovima i staviti mokar ručnik pod vrata. To su savjeti koje su im ponavljale i službe koje su zvali zbog požara. Ovo je nebrojeno puta ponovljeno na prosvjedu dan nakon požara, i stanari smatraju da je povećalo broj žrtava jer su ljudi poslušali dane upute. Umjesto objašnjenja zašto se inzistiralo na ovakvom pristupu u okolnostima koje nisu odgovarale takvoj reakciji, nadležni se nastavljaju opravdavati što izgleda kao spašavanje vlastite kože od odgovornosti. Najviše bijesa izaziva odbijanje iznošenja broja žrtava, za koji se od prvog trenutka procjenjuje da će biti veći od stotinu. Vlast i policija uporno izbjegavaju dati procjene, već se drže samo “nepobitno utvrđenog broja”. Najčešći komentar koji se može čuti u susjedstvu je da se boje reakcije ljudi pa zato minimiziraju štetu dok se situacija malo ne smiri. Ovakav pristup savršeno se uklapa u ono što su ovi stanovnici navikli dobiti od vladajućih: aroganciju, ignoriranje i patroniziranje.
Osim vatrogasaca i lokalne policije, na terenu se danima nije moglo vidjeti nikoga iz lokalne uprave. Nije uspostavljen jedinstveni krizni centar, mjesto gdje bi se preživjeli stanari mogli javiti, dobiti pomoć i upute o daljnjem postupanju, informacije za članove obitelji. Sve se svelo na nevjerojatnu spontanu reakciju susjedstva, koja je pokazala da nema podjela među siromašnima i da svi osjećaju iste nepravde. Mediji koji su tijekom netom završene predizborne kampanje pokazali do koje mjere su u raskoraku sa stvarnošću najvećeg dijela stanovništva, ostali su zatečeni jasno artikuliranim stavovima i činjenicama koje su bez oklijevanja iznosili ljudi iz susjedstva. Naknadni pokušaji cenzure nisu toliko efikasni u doba kamera na mobitelima i interneta, pa je poruka doprla do širokog gledateljstva i učvrstila nepovjerenje u velike medijske kuće kojima je preostalo samo da se ispričavaju i zgražaju nad ponekom psovkom koja je doprla do gledateljstva.
Iznenada su se teme koje su bolno prisutne u životu siromašnih našle u javnosti bez posredovanja političara: rasprodaja fonda državnih stanova, spekulativno tržište nekretninama zbog kojeg je preko 10% stambenog fonda prazno, kriminalno zanemarivanje uvjeta stanovanja u socijalnim stanovima, ušutkavanje korisnika tih stanova, financijske malverzacije i korumpirane političke odluke lokalnih vlasti, kao i podložnost zastupnika u parlamentu utjecaju poslovnih lobija nauštrb dobrobiti i zaštite života i zdravlja ljudi. Sve češće se čuje da je pogrešno ovo nazivati nesrećom, pošto se radi o bjelodanom slučaju korporativnog ubojstva, kao posljednjem stadiju socijalnog čišćenja poželjnih lokacija od nepoželjnog, siromašnog i imigrantskog, stanovništva. Dan nakon požara fine ulice Kensingtona svjedočile su bijesu nekoliko tisuća stanovnika sjevernog dijela četvrti, okupljenih pred zgradom lokalne uprave kako bi zatražili informacije i predali popis zahtjeva svojim predstavnicima. Kako ih isti nisu željeli primiti, u jednom trenutku situacija je eskalirala ulaskom prosvjednika u zgradu. Pozivi na nenasilje od strane političara, raznih javnih ličnosti i profesionalnih aktivista zvuče kao uvreda suočeni sa bijesom i suzama zajednice koja trpi nasije već godinama, a čija su upozorenja ostala bez odgovora.
U situaciji političke neizvjesnosti nakon izbora i pregovora s EU koji su pokazali da uobičajeni trikovi političke i medijske elite više ne prolaze, nitko se ne usudi prognozirati što čeka London ovih tjedana. Iznenadno osvještenje da su svi elementi za eskalaciju itekako prisutni zateklo je samo one koji su uljuljkani službenim narativom. Vidjet ćemo može li solidarnost i povezivanje radničke klase prevladati nad arsenalom taktika vladajućih, od pacifikacije do opresije. Dok premijerka izbjegava odgovoriti na postavljena pitanja i najavljuje osnivanje još jedne neovisne komisije koja će istražiti što se dogodilo, na ulice oko zgarišta Grenfella je postavljena naoružana policija.
Jelena Kranjec
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.