TEKST

Tenzije između tijela i slika

 

Međunarodna grupna izložba Screen Present Tense u Galeriji Bačva posvećena je suvremenim oblicima performansa, feminizmu i tehnologiji. HDLU njome nastavlja otvarati prijeko potrebne dijaloge o ženskom tijelu kao medijatoru, njegovoj (samo)reprezentaciji u medijima, kao i ostalim slojevitostima ženskog identiteta u suvremenom svijetu. Ime izložbe Screen Present Tense direktno se referira na interes kustoskog dvojca Sandre Sterle i Klaudija Štefančića za sadašnjost uronjenu u ekran, simbol digitalne kulture.

Foto: Marina Paulenka

Feministice u Hrvatskoj i dalje neumorno traže svoj glas. Prisjetimo se, ove godine je održan Noćni marš za Osmi mart, masovni feministički prosvjed za prava žena, a u obranu reproduktivnih prava žena stala je i Platforma feminističkih i ljudskopravaških udruga, inicijativa i kolektiva kao jasno kontriranje neokonzervativnim tokovima Hoda za život. Spomenuti događaji prizvali su mi u sjećanje, danas već ikonički, rad Barbare Kruger Your Body Is a Battleground koji je nastao 1989. godine za Marš žena u Washingtonu. Iako je vezan uz određen povijesni trenutak, itekako je relevantan i danas, opominjući nas kako se dugotrajnoj borbi za ravnopravnost (nažalost) još ne nazire jasan kraj. No, gotovo usporedno s ovakvom vrstom događaja, odigrali su se i neki koje bismo najradije što prije zaboravili, kao što je bacanje suzavca u jednom zagrebačkom klubu zbog održavanja LGBT tematske večeri. Posve je jasno: biti feministicom i borcem za ljudska prava više nije pitanje mode, već nužnosti. Također, sve je veći broj umjetnica, kustosica i kulturnih radnica na hrvatskoj sceni. Možda one u ovom trenutku čak brojčano nadjačavaju svoje muške kolege, međutim, pitanje njihove javne vidljivosti i društvene potvrde kroz pozicioniranje na ključnim mjestima u kulturnom sektoru i jednake plaće, ostaje i dalje otvoreno.

Navedeni problemi u priču uključuju međunarodnu grupnu izložbu Screen Present Tense u Galeriji Bačva koja je posvećena suvremenim oblicima performansa, feminizmu i tehnologiji. HDLU tako nastavlja otvarati prijeko potrebne dijaloge o ženskom tijelu kao medijatoru, njegovoj (samo)reprezentaciji u medijima, kao i ostalim slojevitostima ženskog identiteta u suvremenom svijetu. Ime izložbe Screen Present Tense direktno se referira na interes kustoskog dvojca Sandre Sterle i Klaudija Štefančića za sadašnjost uronjenu u ekran, simbol digitalne kulture. Na izložbi je predstavljeno trinaestero umjetnika, pripadnika mahom mlađe generacije, formirajući tematski heterogen, a formalno homogen postav.

Odmah nakon ulaska u galeriju zateknete se u polumračnom prostoru, okruženi video-projekcijama kamo god skrenuli pogledom. Kružni tlocrt Galerije Bačva povezuje se s krugom kao geometrijskim najsavršenijim oblikom, kojemu se u povijesti umjetnosti i filozofiji pripisuje izraziti duhovni potencijal i stremljenje ka božanskom. U tom trenutku u meni se prelomio osjećaj sinergije između prošlosti koja je upisana u arhitekturi, moje sadašnjosti te, ako baš želite, tehnologijom nagoviještene budućnosti. Posebno ću izdvojiti radove koji su me se dojmili dozom originalnosti, čistoćom i artikuliranošću izraza i koji su u jednom od svojih aspekata najelegantnije usvojili koncept tehnologije, iskazujući pritom izravan stav autora i postavljujući pitanja posjetitelju. Prostor me nekako naveo na kretanje suprotno od kazaljke na satu. Možda je tomu razlog video-projekcija Erice Scourti Woman Nature Alone, prikazujući autoričino uživanje u prirodi, od bezbrižnog šetanja i gotovo religioznog pranja ruku i nogu u potoku do potpunog prepuštanja meditaciji. Vrlo je zanimljivo kako su njezine aktivnosti u prirodi zapravo determinirane rezultatom pretraživanja Interneta s tri ključne riječi: woman, nature, alone. U naizgled banalnim trenucima, u pomalo pastoralnoj atmosferi, u pozadini rada se iščitava pitanje o emancipaciji žene.

Erica Scourti: Woman Nature Alone (2010.)

Nasuprot tomu, u njezinu sljedećem radu jasnija je poveznica sa suvremenom tehnologijom. Body Scan podsjeća na hiperdimenzionirani iPad u kojemu autorica prenosi osobne fotografije na Googleovu tražilicu, uvrštavajući vlastite fotografije u bezbroj drugih koje danas, vrlo slikovito, no istovremeno vrlo površno, opisuju ljudsko tijelo, čime se provocira pitanje o univerzalnom odnosu prema ženskom tijelu. Nora Turato, jedna od najintrigantnijih umjetnica predstavljenih na izložbi, održala je performans indikativnog naziva Show Personality Not Personal Items na otvorenju izložbe. Ona se pojmom tijela poigrava na suptilniji način, koristeći vlastiti govor kao instrument i supstitut za tijelo. Materijalnost govora ostvaruje se ne samo riječima, već i autoričinim disanjem, brzanjem u izgovoru, kratkim pauzama u kojima hvata dah. Njezin odabir pristupa temi ne čudi, s obzirom na to da je Turato nekadašnja predvodnica riječkog industrial benda Klaus.

Slučaj Sandre Silađev Dinja je svojevrsni fenomen ovog područja koji pokazuje moć i utjecaj društvenih mreža. Silađev je, iskoristivši glumačku profesiju i profiliravši se kao Instagram senzacija u Srbiji, okupirana svakodnevnim temama i problemima žena koje donosi u formi kratkih i duhovitih video isječaka. U vrlo jednostavnoj i direktnoj maniri ironizira se celebrity kultura, apsurd fotografiranja za naslovnice časopisa i objektivizacija ženskog tijela, do razine kada autorica govori baš mi se grize prst. Osim toga, autorica se dotiče i problema stereotipizacije te svođenja slike žene na niz aktivnosti podređenih muškarcu (Ručajte da budete dobre djevojke i da budete lijepe i da se udate i kasnije da ga boli kurac za vas, da vas tuče). Na spomenutu poetiku se nadovezuje Genevieve Bellevau sa serijom Vine videa nazvanom #baegate. Ovdje se, ponovno u formi iPada, kritizira manipulacija Photoshopom, kao i općenito klasični mediji koji izokre u svaku sliku i podvrgavaju je iluzornim kanonima ljepote. Autorica za primjer uzima reklamu Justina Biebera za donje rublje Calvina Kleina. Ako više ne možemo vjerovati pop tinejdžerskoj zvijezdi koja je također produkt medijske manipulacije i izopačenosti, postoji li netko kome možemo? Nadalje, Andrea Resner i Ivana Rončević imaju snažno konceptualno uporište u svojim radovima, iako su različite provenijencije. Resner se referira na vlastito podrijetlo i tradiciju dalmatinskih otoka, dok Rončević, kao umjetnica i koreografkinja, reinterpretira perfromans jedne zagrebačke plesačice.

Rekla bih kako Leah Schreger najbolje iskorištava mogućnosti i moć selfija na društvenoj platformi Instagrama. Više nije tajna, sveprisutni selfie smatra se oblikom suvremenog autoportreta, a u ovom slučaju autorici omogućuje potpunu kontrolu nad vlastitim tijelom, nezavisnom od muškog pogleda. Odbacuju se tradicionalni prikazi na kakve smo naviknuti (žena kao božica ljepota, žena kao majka, žena kao duhovni ideal) i suprotstavljaju ženskom tijelu od krvi i mesa koje pršti seksualnošću. Na takvom skliskom terenu određeni sadržaji suviše se lako interpretiraju kao koketiranje s pornografijom, no s druge strane, možda je to samo lakši izgovor za okretanje glave i suočavanje sa sveprisutnim problemom objektivizacije ženskog tijela i neodobravanja ženskog prava na seksualnost. U svakom slučaju, društvene mreže su osigurale pomak u tom smislu te stavile uteg na drugu stranu emancipacijske vage. Sličnim idejama bavi se i jedini umjetnik Tonči Kranjčević Batalić, uklapajući u svoj rad koncept tijela kao poligona različitih društvenih i vjerskih odnosa. Intiman čin poput brijanja brade i duge kose u kupaonici zabilježen je na kameri, dok promatrač preuzima ulogu voajerista i suca – može li se tijelo prilagoditi i disciplinirati (i do koje mjere) kako bi se uklopilo u određene društvene norme? Posljednje stajalište je rad Into Water out of Air Brune Radelje koji zatvara krug započet s radom Erice Scourti. Meditativno stanje u morskom plavetnilu, kada čovjek postaje neraskidivo vezan s prirodom, označuje jedan od ultimativnih čovjekovih ciljeva, dok u ovom kontekstu predstavlja jedno od mogućih čitanja početka i kraja izložbe u Galeriji Bačva. Moram napomenuti kako nedostatak legendi na zidovima izvrsno nadomješta popratni materijal u obliku tlocrta galerije sa smještajem pojedinih djela u prostoru.

Bez obzira s kojeg kraja svijeta dolazile, umjetnice su okupirane univerzalnim pitanjima. Posebice je važno prepoznati kvalitetan i konkretan rad hrvatskih umjetnika koji svojom slojevitošću i promišljanjima ne ostaje u sjeni međunarodnih gošća. Vrlo je zanimljivo istaknuti jednu od osnovnih ideja izložbe, preuzetu iz predgovora: “Kroz svoju povijest, umjetnički performans nikad nije bio potpuno neposredan, lišen određene medijacije. Štoviše, performans je često ovisio o tehnologiji, bilo da je riječ o tekstu, fotografskoj ili video dokumentaciji izvedbe. To nam govori kako je određena tehnologija, ovisna o kontekstu vremena i prostora, oduvijek posrednik između čina performansa i recipijenta”. S tim u vezi, trebalo bi dodati kako se njegova suvremenost očituje u širenju tematskog spektra (s feminizma se izmješta i na LGBT zajednicu te općenito ljudska prava) i uključivanju društvenih mreža kao ravnopravnog sudionika digitalne kulture. Feministička kritika u performansu je samo jedan od alata za proširivanje i rastezanje granica u umjetnosti danas, dopuštajući inkluzivnost u širokom spektru dominantno prihvaćenih likovnih praksi. Kombinirana s digitalnom kulturom, posjetitelja suočava s onime čega se svi pomalo pribojavamo, a to je da ćemo, ulaskom u post-digitalno razdoblje izgubiti kontakt s vlastitim tijelom. Ako se digitalna kultura promatra kao novo i uzbudljivo područje, ona krije u sebi nezamisliv emancipacijski potencijal. Pišući iz pozicije mlade žene, osnažuje vidjeti postojanje artikuliranog glasa u suvremenoj umjetnosti koji se bori za jednakopravnost i uspostavljanje različitih uloga u ženskom identitetu kao cjelini. Na kraju krajeva, i ovaj tekst je nastao zahvaljujući digitalnom dobu, s obzirom na moje surfanje Internetom, prikupljanje informacija i istraživanje, a možda i pokoji lajk na neku od fotografija na Instagramu.

 

Anja Tomljenović

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close