TEKST

The End of Eddy – o siromaštvu i drugim iluzijama

 

Roman „The End of Eddy“ (u izvorniku “En finir avec Eddy Bellegueule”) mladog francuskog autora Édouarda Louisa, rođenog kao Eddy Bellegueule (1992.) prilog je, odnosno – umjetnički dokument, autobiografija siromaštva te njezine inkriminirajuće suradnje s identitetima, a posljedično i odnosima.

Foto: Liberty Leading the People (1830), E. Delacroix

Ekonomsko siromaštvo je jedino siromaštvo koje priznajem. Ove popularne nadriintelektualne retorike o siromašnima duhom valja probati pričati ipak nekome drugome, nekome tko zapravo nije često jeo rižu s vegetom. Ali dobro, detalji su zaista neumjesni.

*

Siromaštvo stvara bol, neugodu, glad, bolest, gubljenje dostojanstva, narušava samopouzdanje, dokida međuljudske odnose, svodi čovjeka na broj, pa na dezorijentiranu masu, na obespravljenost – nerijetko permanentnu. Siromaštvo se nasljeđuje, ono je transgeneracijsko, transindividualno, ono je poetično za dokone bogataše i one koji to znaju da će postati kada nona rikne. Siromaštvo izvanredno stoji kao figura, kao umjetnička biografska natuknica jer akreditira „autentičnost umjetničkog teksta“ (ne nužno i njegovu kvalitetu). Sa siromaštvom se vole ukrašavati i srednjeklasaši. Ali se taj nakit često pohaba, već na prvom odabiru tenisica, prvom ljetovanju koje dolazi, prvom ozbiljnijem popravku zuba kada oni isti odaberu za sebe ipak “bolje”, jer to i “zaslužuju”. Razumijete? Vjera ne poznaje siromaha, ali ni pravi siromah vjeru.

U deklarativnoj su relaciji, vjernici se tobože njima obraćaju, njihovi predstavnici njima manipuliraju, a ovi (mi) siromasi tobože vjeruju da će ih spasiti nešto veće od njih, a zapravo znaju da neće, manipulacija dolazi kao seks u kojemu ćeš kroz orgazam imati osjećaj da si dobro, super, da pripadaš, da ovo, da ono. Traje doista kratko. Svatko za sebe ( u sebi, molim) nek to prizna. Je li vrijedilo? Iskreno?

**

Roman „The End of Eddy“ (u izvorniku “En finir avec Eddy Bellegueule”) mladog francuskog autora Édouarda Louisa, rođenog kao Eddy Bellegueule (1992.) prilog je, odnosno – umjetnički dokument, autobiografija siromaštva te njezine inkriminirajuće suradnje s identitetima, a posljedično i odnosima.

Eddy, protagonist (kroz javne istupe autora, ali i blurbove na ovitku knjige saznajemo da se radi o autobiografski motiviranom djelu) mladi je homoseksualac, kroz veći dio romana (osnovnoškolac i srednjoškolac) koji nas prvo upoznaje sa svojom disfunkcionalnom obitelji, potom sa svojom “disfunkcionalnošću”unutar iste, odnosno intimno ali, sasvim jasno, lažno iskonstruiranom osjećaju neadekvatnosti koja se manifestira kroz nedovoljnu “muškost /muževnost”, pretjeranu feminiziranost, “afektiranost”. Kazne se vrlo rano isporučuju kroz emocionalno, psihološko i vrlo konkretno fizičko nasilje. Akteri tog nasilja su školski drugovi, otac i braća, majka.

Roman otvara nekoliko pitanja na koja valja obratiti pozornost, ovdje ću ih tek navesti: tko zapravo konzumira dvadesetstoljetni koncept adolescencije?; tko na isti zapravo ima pravo?; zlostavljanje je funkcionalno tek onda kada nije javno? (slažu se i žrtva i njezin dželat, naime). Zlostavljač o žrtvi puno manje misli, nego li žrtva o zlostavljaču. Je li nasilje moguće zaustaviti? Prijenos istog unutar obitelji? Kako skinuti stigmu uzroka, ali i posljedica nasilja? Ima li izlječenja od autohomofobije?

Ovo zadnje pitanje mi je osobno najrelevantnije jer treba tek odrediti konture iste, biti spreman ispostaviti anamnezu te stvarne LGBT pošasti, a tek ju onda (ili par koraka prije?) staviti u suodnos sa siromaštvom koje kao dijete jednako nisi birao, kao ni homoseksualnost, koje te trajno (htio – ne htio) određuje. Jasno je da tek irelevantno mali broj ljudi bira homoseksualnost i siromaštvo, većina ipak bira ove druge, lakše izvedive normative. Većina je nužno komforna. Razloga tome je na tisuću. Nećemo sada ni o tome.

Pripovjedačeva autohomofobija se rano razvija kao obrambeni i kao duboko destruktivni mehanizam (nije li svaki obrambeni mehanizam u određenoj mjeri i destruktivan?).

Autohomofobija je tu kako bi “smanjila”štetu, kako bi ga “preodgojila” u drugom smjeru, ona je tu kao regulator koji mjeri stupanj i funkcionalnost inicijalno nam date (kršćanske) krivnje. Autohomofobija u svojoj izvedbi sebe same nudi prisilnu maskuliniziranost, odnosno feminiziranost, odnosno feminilnost, odnosno prisilnu heteroseksualnost (kako je o tome pisala velika Adrienne Rich) , prisilne seksualne odnose sa suprotnim spolom, prisilnu rodnu artikulaciju koju ne doživljavaš bliskom neovisno o tome što ti je “kulturno”data. Ona proizvodi mržnju prema sličnim subjektima, direktnu i vrlo agilnu, nesuptilnu agresiju, te nesumjerljivo suludu verziju (izmaštavanja) seksualnog odnosa koji zapravo želiš, koji onda, u pravilu i realizaciji, metastazira u izvođenje kazne, a ne užitka. Možemo razmišljati i je li užitak nužno sadrži potrebu za kaznom u sebi, ali to neki drugi put.

Eddijeva majka je histerična pušačica, njega doživljava kao “prijateljicu”, o svemu se povjerava. Otac i brat su kronični alkoholičari, kao što su i stric, i djeda. Baka kao i majka, kao i sestra, vjeruju u najgora utemeljenja i/ili pretpostavke patrijarhata, razumiju zlostavljanje koje im se dnevno isporučuje pa i kada bivaju “histerične”, one zapravo šute. Ne mogu ništa. Neće ništa. Ništa se ne može.

Higijena i prehrana su narušeni u kući. Zubi se rijetko peru, jednom tjedno se tušira u istoj vodi, krumpir i svinjetina sa prezašećerenim kolačima su često jelo. Ponos kojim se diče (kao siromašna obitelj) tek je jedna od manifestacija srama koji kao obitelj osjećaju. Prezire se obrazovanje, “filozofiranje” i bilo koji vid odstupajućeg mišljenja – sve kao izraz “klasnog prezira” koji to za sebe ne zna da je, niti će saznati. Inzistira se na kodu “običnosti”, “uopćenosti”, “izjednačenosti”.

Pripovjedač Eddie je i sam pounutrio takve kodove, premda im želi izbjeći (primjećuje da smireni glasovi djece srednje klase su tek odraz njihove pomirenosti s novcem koji su naslijedili, koji im stvara dakako – ne iluziju, no realnost stabilnosti), a s druge strane, obzirom da nije prihvaćen unutar “prirodnog” mu okruženja, shvaća da nema druge nego da se preodgoji pa iseli ili pobjegne, ukratko – nestane. Da se nastavi školovati.

U velikom razgovoru za Guardian ovaj mladi autor ističe ipak opću poznatu stvar :” Riječ politika znači različite stvari različitim društvenim slojevima. Kako bi politika mogla stvoriti bolji život ako su pojedinci koji stvaraju tu politiku toliko odmaknuti ili nimalo dotaknuti njezinim učincima, ako ih politika ne udara na način na koje jest ljude mog djetinjstva? ” te dodaje da je za niže klasne razrede pitanje politika koje obnašaju vlasti, uvijek bila stvar života i smrti. Objašnjava:”Moji roditelji očajnički nisu željeli izgubiti neke od mogućih socijalnih naknada jer bi to moglo značiti razliku koja se očituje u tome hoćeš li uopće moći posjetiti zubara ili ne. Imao sam 15 godina kad je moj otac po prvi put otišao zubaru jer je vlada stvorila novu zdravstvenu “privilegiju” za jako siromašne.”

Namjerno nisam htio isticati najjuicy dijelove romana (ima za svakog ponešto – za pornofile, fetišiste, ali i tzv.tolerantne). Ipak, čini mi se da je najvažnija uloga ovog romana upravo u tome što je konačno jasno, artikulirano i vrlo vidljivo progovoreno o LGBT siromašnoj mladeži i svim nanosima problema koji taj identitet u “suradnji” sa siromaštvom razvija. O njihovim (njegovim) problemima koji se tek trebaju prepoznati, i o kojima treba suvislo razgovarati. Autohomofobija (podtip je seoska autohomofobija koja ima nešto grublje obrise od one urbane) je naglašavam, stvarni protagonist ove knjige. Kada izbacite homofobiju i ubacite bilo koji drugi vid nedopuštanja sebe, dobivate izvanrednu patologiju koja ne ugrožava samo onog koji ju “prakticira” već i društvo u cjelini.

***

Édouard Louis, rođen kao Eddy Bellegueule, odrastao je u gradu Hallencourt na sjeveru Francuske, gdje se odvija radnja romana o kojemu je riječ u ovom tekstu.

Louis je odrastao u siromašnoj obitelji koja je uglavnom živjela od socijalne pomoći: otac je bio tvornički radnik tad već desetljeće dok se “na njega nije srušio zid i uništio mu leđa” nakon čega je postao nezaposlen; njegova je majka nalazila povremene poslove, a u romanu je posebno opisana briga za stare i onemoćale.

Siromaštvo, rasizam i alkoholizam koji su ga pratili tijekom djetinjstva postali su fokus njegova književnog, ali i intelektualnog djelovanja. Prvi je u svojoj obitelji koji pohađa sveučilište, a 2011. godine primljen je u École Normale Supérieure i na School for Advanced Studies u polju društvenih znanosti u Parizu. Godine 2013. službeno je promijenio ime u Édouard Louis. Iste je godine uredio zbirku eseja Pierrea Bourdieua “L’insoumission en héritage”, koja analizira utjecaj Pierre Bourdieua na kritičko razmišljanje i političku emancipaciju. Godine 2014. objavio je En finir avec Eddy Bellegueule, autobiografski roman. Knjiga je dobila pozornost medija te je primijećena zbog svog izvanrednog “književnog doprinosa i uvjerljive priče”. Knjiga je također potaknula raspravu i kontroverzu nad percepcijom radničke klase. Bila je najprodavaniji roman u Francuskoj i prevedena je na više od 20 jezika. Godine 2016. Louis je objavio svoj drugi roman Povijest nasilja. Prilikom pripovijedanja o silovanju i pokušaju ubojstva na Badnjak 2012. godine i ovaj se autobiografski roman usredotočuje na cikličku samoproizvodnju nasilja u društvu, koje kao da ima svoju „prirodu“.

Rad Édouard Louisa u izvjesnoj je mjeri povezan i sa sociologijom: prisutnost Pierrea Bourdieua prožima njegove romane koji se pozivaju na teme društvene isključenosti, dominacije i siromaštva. Utjecaj je tu i Williama Faulknera koji se nadaje u Louisovoj sveznajućoj perspektivi, u istoj rečenici koja zna spojiti različite razine diskursa – stavljajući “puk” u srce njegova pisanja.

Nadalje, Louisov roman “Histoire de la violence” sadrži esej o Faulknerovom romaničkom svetištu. Autor kaže da radnim jezikom želi koristiti nasilje kao književni subjekt: “Želim nasilje u književnom prostor, kao što je Marguerite Duras stvorila književni prostor ludila ili kao što je Claude Simon ratovao u književnom prostoru ili kao što je Hervé Guibert to učinio s bolešću.”

Najveći (suvremeni) utjecaj na Louisa pak dolazi od francuskog sociologa Didiera Eribona, čiju bi knjigu “Povratak u Reims”, kako kaže Louis, “označio kao prekretnicu za svoju budućnost pisca”. Također je uključio Jamesa Baldwina i Simone de Beauvoir kao “pisce koji su mu najviše značili”.

 

Srđan Sandić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

 

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close