TEKST

Smrt radnika i život u uvjetima globalnog prekarijata

 

Nismo imali budućnost. Nismo imali sutra. Danas je bilo rasplinuto u očekivanju boljeg života za koji je odavno bilo jasno da nikada neće doći.

Foto: Liana S. , Šibenik, 2017

Nekada je ta vrsta posvemašnje nesigurnosti bila rezervirana za globalni proleterijat, za onu vojsku siromašnih, lako zamjenjivih i još lakše potrošivih, bez obrazovanja i bez ikakvog imetka, za one koji su živjeli uz tračnice tek nastajućih megapolisa, tražeći posao, od danas do sutra, za one koji su nadničarili na poljima Kalifornije ili prodavali staro željezo u predgrađima Bombaya. Za one koji su preživljavali povremenim, loše plaćanim poslovima, bez stalnog boravišta, zdravstvenog osiguranja ili bilo čega što život čini relativno sigurnim, a budućnost izvjesnom. Za one koji su se brzo trošili i koji su od teškog, uglavnom fizičkog rada izgledali barem 10 godina stariji.

Tko je danas taj globalni proleterijat, tko je danas izmješten i raseljen, tko danas živi bez godišnjeg odmora i bolovanja, mirovinskog osiguranja i ostalih benefita države blagostanja?

Njihova su tijela i dalje u stalnom kretanju, ali to nisu samo izbjeglice iz bliskoistočnih zemalja. Oni su uglavnom bijeli i obrazovani, rođeni u zemljama razvijenog zapada i europskog istoka. Oni se više ne zovu migranti, oni se danas zovu globalni nomadi. Oni se ne kreću poljima i ne žive u predgrađima; oni naseljavaju centre velikih gradova. Oni nisu panksi na ‘junku’, nego hipsteri na antidepresivima. Oni nisu podobrazovani, štoviše, posjeduju diplome uglednih – uglavnom humanističkih  – fakulteta. Oni nisu siromašni u klasičnom smislu i njih Svjetska banka u svojim indeksima neće ubrojati u one koji žive ispod razine siromaštva. Demarkacijsku liniju između njih, kao nove klase stasale na zadnjoj ekonomskoj krizi zapada i privatizaciji istoka, i onih koji sebe još uvijek mogu smatrati srednjom klasom, čini neposjedovanje ičeg ozbiljnijeg od kompjutera. Nemanje krova nad glavom, nekretnina i pokretnina od kojih bi se živjelo metodologijom rentijerskog kapitalizma, za posljedicu ima istu staru proletersku poziciju – prodaju vlastitog rada i vremena za nadnicu, koja je nesigurna, nikad do kraja izračunljiva, nikad na vrijeme isplaćena. Ono što ih povezuje s migrantima – bliskoistočnim, ali i onim nekadašnjim, iz godina prve velike krize – jeste posvemašnja nesigurnost, život u neprestanom, paničnom sada.

Kada je Dorothea Lange, snimajući za američki Farm Security Administration napravila neke od najutjecajnijih fotografija u povijesti, nije ni slutila da će slika majke sa svojom djecom, uhvaćene u trenucima beznađa i prisilnog odmora na poljima graška u južnoj Kaliforniji(jer je usjeve uništila ledena kiša), u posvemašnjoj bijedi i siromaštvu utjeloviti u sebi sve – Migrant Mother će postati dokument cijele jedne ere u povijesti SAD-a, ljudsko lice Velike depresije ali i upečatljiv prikaz američke sirotinje, migrantskih radnika koji žive bez ikakve sigurnosti i zaklona.

Takvih radnika ima još uvijek  – što nam je, nekih 50 godina poslije, u drugom mediju, onome filma – uvjerljivo pokazao austrijski filmaš Michael Glawoggers, snimivši trilogiju (Megacities, Workingman’s Death i Whores’ Glory) u kojoj dokumentira ekstremne uvjete života i rada na nekoliko svjetskih lokacija: indijski ‘samozaposleni’ radnici koji uskaču u kanalizaciju Bombaya i tamo prebiru stvari koje su neki drugi siromasi odbacili iako se čini potpuno nevjerojatnim da bi te stvari itko htio kupiti; nosači sumpora u Indoneziji koji ‘izbijaju’ sumpor iz planinskih gudura i onda ga goloruki, na sepetima postavljenim na ramena nose u podnožje; rudari zatvorenog rudnika u Donbassu koji leže i kopaju na udaljenosti od 10 centimetara između sebe i utrobe zemlje. I radit će svi oni tako, dok ih kičme i noge njihove nose, dok se stroj ne potroši i skapa na ulicama megalopolisa, rudarskog okna ili planinske serpentine.

Ipak, to polje nesigurnosti, taj bazen potrošivih radnika bez mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, odnedavno se proširio i zahvatio i one koji su o sebi voljeli misliti kao o srednjoj klasi. Kao onima kojima će obrazovanje i trud, ili pak obiteljske veze i boja kože, priskrbiti drugačiji život. Oni koji su odgajani u ideji da će to biti dovoljno – za pristojan život od svoga rada. Onih, koji su se sve do zadnje krize uspijevali uspinjati, ili barem održavati na istom mjestu na društveno-ekonomskoj ljestvici. Onih koji su nekada ‘frilensali’ svojim izborom ili koji su nekada mislili da taj izbor imaju. Od Amerike do Britanije i Hrvatske, oni to više nisu u stanju.

„Jedini moj ‘asset’na tržištu rada je to što imam 30 godina i ‘cool’ tetovaže. I omogućujem svojim poslodavcima da ispune onaj box ‘diversity’ i da se osjećaju dobro što u timu imaju Amerikanku iz starosjedilačkog plemena“, kaže Liana, dok sjedimo na stepenicama s pogledom na šibensku plažu Banj. Završila je studij Kreativnog pisanja na Portland State University. Završila ga je, s dugom od 50 000 dolara.

Nije mogla dobiti posao u struci – izdavačkoj kući, školi ili bilo čemu što bi imalo veze sa ‘strukom’ jer je te, 2010. godine, velika kriza već divljala i rušila sve pred sobom. Zaposlila se kao ‘bartenderica’ i u tom poslu provela sljedećih šest godina. Zna miješati sjajne koktele. I danas je sretna što ima taj konkretni ‘skill’ kojem se uvijek može vratiti.

Osim šanka, radila je i niz bezveznih poslova koji je uglavnom nisu zanimali, na kojima je zarađivala minimalnu američku nadnicu od 10 $ po satu. Sada radi najbolji od svojih recentnih poslova, u službi za korisnike za Snapchat aplikaciju koju koriste ‘biznisi’ kako bi bolje i integriranije komunicirali sa svojim korisnicima.

Liana nema zdravstveno niti mirovinsko osiguranje, jer nema stalno mjesto boravka. S mužem je živjela u Portlandu koji je bio ‘cool’ grad. S dolaskom giganata tehnološke industrije, cijene stanarina počele su vrtoglavo rasti. Hans i Liana danas putuju i žive po osiromašenoj periferiji Europe (Portugal, Hrvatska), ne zato što žele biti dio suvremenog urbanog nomadizma, već zato što je život ovdje jeftin: „I potpuno sam svjesna da naše migracije mijenjaju ekonomiju ‘lokala’ u koji dolazimo. Ali ne znam šta da radim sa svim tim“.

Toj novoj formaciji na tržištu rada, mladih, obrazovanih, upotrebljivih ali savršeno besperspektivnih pripada i Marko koji u Londonu završava PhD s disertacijom o sustavu socijalističkih institucija u kulturi i njihovog utjecaja na umjetnički rad i društveni položaj umjetnika, dok sam nema izgleda da dobije ikakav stalan posao u akademskom ili kulturnom polju u UK; njoj pripada i Lindsey koja je završila prestižnu New School for Social Research u New Yorku, školu koju je osnovalo najbolje od Europe izbjegle od nacizma, da bi tamo učila o proletearijatu i prekarijatu, a sama nije imala za metro kartu, a kada je završila na hitnoj, vrištala je iz svega glasa: „Pustite me van, ja nemam zdravstveno osiguranje“; njoj pripada i Andrej, pisac iz Zagreba koji mi u trenutku pisanja ovog teksta, u kombinaciji histerije i bijesa kaže kako mu nude posao u jednom hrvatskom tabloidu za koji do sada nismo ni znali da postoji, za 1000 kn mjesečno; njoj pripada i Maja koja u Beogradu zarađuje na freelance platformama na copy-editing ‘gigovima’ od 10-50 dolara po ‘projektu’… Tako žive i brojni novinari, prevoditelji, pisci i vizualni umjetnici koji preživljavaju po rezidencijama, pišu projekte za koje više ni sami ne znaju kome i čemu služe ili su pak upregnuti u stalni proces sve više specijaliziranog znanja i obrazovanja jer je to jednostavno isplativije od preživljavanja na tržištu rada.

I nepotrebno je, a kako je teorijsko-metodološki već dokazano i krivo, tu novu formaciju na tržištu rada zvati prekarijatom. Jednostavno rečeno, to je isti stari globalni proleterijat. Osnovna karakteristika te nove-stare klase je odsustvo –  jasnih procedura rada, sindikalnog organizacijskog okvira i lako identificiranog radnog mjesta. Sami, jedni protiv drugih, na tržištu povremenih poslova, u stalnom kretanju, bez neformalnih ili formalnih solidarnih mreža.

Kada Međunarodna organizacija rada (kako to gordo zvuči) izvještava o ranjivim oblicima rada, onda tu ulaze svi – od zaštitara, sezonskih radnika, čistačica, do radnika u kulturi i medijima, digitalnih radnika. Veliki svjetski (i hrvatski) sindikati posvetili su dužnu pažnju organiziranju ovakvih radnika i izradi novih strategija, primjerenih polju nestalnog i nesigurnog rada. Sindikalno organiziranje dalo je značajne rezultate u npr. polju usluga čišćenja i održavanja u Kanadi ili pak taxi usluga u New Yorku pri čemu je jedan takav sindikat – The New York Taxi Workers Alliance (ujedno jedini sindikat ‘nezaposlenih’ radnika u AFL-CIO čarteru poslije United Farm Workers iz 1960) –uspio pobijediti Uber i izazvati pometnju na JFK aerodromu.

Iako će sindikati i dalje biti fundamentalni akteri u radničkoj reprezentaciji globalno, prekarnost nije karakterizirana homogenim uvjetima, što otežava pokušaje organiziranja ovakvih radnika odozgo, kako pokazuje Maurizio Atzeni u svom istraživačkom radu „Beyond ’trade unions’ strategy? The social construction of precarious workers organizing in the city of Buenos Aires“ (Labor History, 57:2). Preduvjet za za organiziranje ovakvih radnika, smatra Atzeni, jest uspostava polja kolektivnog interesa, inkluzivnih komunikacijskih kanala i kolektivnog dijeljenja –izvan radnog mjesta.

I nije stvar u tome da svi trebamo imati osmosatne, stalne poslove ili pak ostajati u svojim sredinama, na braniku države i nacionalne kulture. Stvar je u prisutnosti, u tome da odbijamo biti razmješteni prema zakonitostima kapitala pa nosio taj kapital i slatko lice sharing ekonomije ili freeelance rada na internacionalnim platformama. Stvar je u tome da želimo biti ondje gdje možemo sudjelovati u izgradnji zajednica, stvaranju veza, novih prostora društvenosti i konkretnih, lokalnih političkih borbi. Stvar je u tome da ponovo naučimo dijeliti i povezivati se, na drugačijim, zaista horizontalnim osnovama.

 

Aska Vuk

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close