TEKST

Proizvodnja ustaškog Zagreba

 

U vremenu kad svjedočimo ulasku predstavnika ekstremne desnice u strukture gradskih vlasti Zagreba, valja se posebno prisjetiti odnosa Zagreba i hrvatske inačice fašizma, tzv ustaškog pokreta. Povijesne scene donošenja rasnih zakona, provođenja antisrpskog političkog programa “trećinu pokrstiti, trećinu protjerati i trećinu pobiti”, logora Kerestinec, parka-šume Dotrščina, šume Rakov potok zauvijek će ostati u kolektivnom pamćenju Zagrepčana i Zagrepčanki kao neuralgije u životu grada koji je bio i ostao nepokoreni grad.

Foto: wikipedia.hr

Glavni problem ustaškog pokreta bio je taj što su se nalazili na margini društva. Pri dolasku na vlast 1941. godine ustaše nisu bili ni blizu slici vlasti u mnijenju političkog naroda Kraljevine Jugoslavije. Hrvatska seljačka stranka dotad je monopolizirala tzv. hrvatsko pitanje djelotvornim političkim utjecajem u posljednja dva desetljeća, vladavina kneza Pavla omekšala je političkim slobodama šestosiječanjsku diktaturu, pakt Cvetković-Maček u liku Banovine Hrvatske već je polagano ostvarivao snove onih brojnih koji su snivali “hrvatski tisućljetni san”. Ako se ovim političkim faktorima ubroji i onaj društveni u vidu postojanja preko 20% “rasno inferiornog” stanovništva prema nauku hrvatskog fašizma (oko 18% ljudi se izjašnjavalo da su samo srpske etničke pripadnosti), to je imalo velike političke posljedice za ustaše u tuzemstvu, posebice u Zagrebu, i inozemstvu, na Liparskim otocima.

Međutim, u relevantnim političkim i društvenim krugovima hrvatske političke zajednice najreakcionarniji domaći velikodostojnici rovarili su u pore hrvatskog društva bilo s ultra-konzervativnim udarom, kao bivši austrougarski oficir Slavko Kvaternik, bilo s klerikalističkim, kao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, bilo s antisemitsko-fašističkim, kao predsjednik Matice Hrvatske Filip Lukas, bilo s otvoreno ustaškim, kao Mile Budak, pripremajući teren za povratak Poglavnika i hrvatskog radikalnog nacionalizma u novoj, fašističkoj ulozi. Od Jugoslavije raskomadane Aprilskim ratom stvorili su se dotad neviđeni entiteti za koje su okupatorske Sile Osovine tražili domaće upravljače. Trećem Reichu logičan prvi izbor bio je najpopularniji politički vođa u Hrvatskoj i dotad najuspješniji batinaš otpora radnog naroda Hrvatske, predsjednik HSS-a Vladko Maček, no sâm Maček nije vjerovao u pobjedu fašizma te je odbivši funkciju čekao dolazak liberalnih Saveznika malo bivajući u koncentracijskom logor u Jasenovcu, malo u kućnom pritvoru u Kupincu, da bi na kraju nakon pobjede antifašista otišao sâm do svojih saveznika u Pariz. Drugi izbor za upravitelja Hrvatske kao satelitske države fašističkog poretka moći bio je čovjek koji nije stupio na hrvatski Boden gotovo jedno čitavo desetljeće. Proglašenjem NDH 10. travnja 1941., potpuno novog, narodu nepoznatog, niti od naroda legitimiranog poretka, ustaše su dobili nevjerojatnu poziciju da čine sve ono za što nisu bili legitimni i da čine sve što moraju kako bi pridobili legitimitet, naročito u svjetlu cijene poklanjanja velikog dijela teritorija fašističkoj subraći.

Zagreb je bio od posebne  važnosti za ustaški poredak moći, i kao glavni grad i kao sjedište otpora okupaciji. Na sreću ustaša, značajan dio antifašističke, ponajviše komunističke inteligencije bio je već represivnim Mačekovim režimom stacioniran u kaznionice, pritvore, najpoznatija adresa zatvorenikâ bio je logor Kerestinec, osnovan u ožujku 1941., gdje su, još od Mačekove žandarmerije zatvoreni, čamili poznati intelektualci poput Ognjena Price, Božidara Adžije, Otokara Keršovanija, Augusta Cesarca i drugih drugova. Primopredaja zatvorskih ključeva između mačekovaca i ustaša išla je glatko, ponekad toliko glatko da se ključevi nisu ni predavali, već je palica ostala u istoj ruci tada do maloprije mačekovca. Logor Kerestinec bio je jedan od stožera logike ustaške moći. Da bi narod uvjerili i/ili razuvjerili u prednosti pokoravanja konzervativno-autoritarnom režimu na osnovi biologicističko-nacionalističke podjele rada, ustaše su ciljano vršili teror tamničenjem, batinanjem, masovnim pokoljima, tajnim i javnim ubojstvima. Genocidi nad “ne-ljudima” (Srbima, Romima, Židovima…) bilo je po planu i programu ustaškog pokreta u skladu s datim mogućnostima i kompradorskim obvezama. No, logor Kerestinec, park-šuma Dotrščina, Rakov potok itsl. bili su auditoriji smrti s kojih se nastojalo preobraziti hrvatske narode i narodnosti u odane podanike novostvorene ustaške države. Pozornice su već 10. travnja bile spremne, trebalo je samo dovesti tjelesa i napuniti puške da bi se moglo otpočeti s ustaškom “proizvodnjom pristanka”. Dok je logor Kerestinec bio relativno kratko u pogonu, samo nekoliko mjeseci, jame u šumi Dotrščine i Rakovog potoka punile su se od svibnja 1941. do kraja rata 1945. godine. Tko se u Zagrebu i okolici nije izričito pokorio volji ustaškog terora i njemačkog Reicha, toga je prijeki sud već dosudio na smrtnu kaznu najčešće izvršenu na području Dotrščine ili Rakovog Potoka, što je bio slučaj s 18 627 osoba, od kojih je preko 7 000 strijeljano samo u Dotrščini. Imajući na umu činjenicu da je u Zagrebu i okolici tada živjelo tek oko 550 000 stanovnika, pokušaj ustaškog stvaranja legitimnosti još je više zastrašujuć.

Foto: wikipedia.hr

Politika homogenizacije volje naroda likvidacijom neistomišljenika i neidolopoklonika ciljeva članica Sile Osovine, kao fašističkog konkurenta zemljama Atlantske povelje za tron imperijalističkog ugnjetavanja svijeta ili, pak, kao fašističke opasnosti za opstanak Kominterne, kulminirala je 20. prosinca 1943. u prizoru javnog masovnog vješanja u parku u Dubravi iza tramvajskog okretišta. Šesnaestorica njih bili su bez suđenja obješeni, među kojima i poznati Bogdan Ogrizović, a njihova su pogubljenja u ustaškom tisku poput Hrvatskog naroda javno razglašena kako se čin otpora ustaškoj vladavini ne bi ponovno pojavio. Pojavljivao se otpor i nakon i prije, i pojavljivao bi se da je ustaški režim dulje trajao, jer taj režim nije imao nikakve materijalne uvjete kojima bi uspio opravdati svoje pljačke, odmazde i genocide, jednom riječju, protunarodne politike. Od početka rata, diverzantske akcije napada kod Botaničkog vrta i paljenje Maksimirskog stadiona, do samoga kraja rata, akcijom Jelenovac 1945. godine, dokaz je da nikakvog mira u Zagrebu nema za ustašku ideologiju, a ni za drugu stranu. Za svaku diverzantsku akciju pripadnika narodnooslobodilačkog pokreta ustaški pokret uzvratio je još jačim i još surovijim represalijama. Tako se zbog akcije Botanički vrt, u kojoj su SKOJ-evci napali ustašku jedinicu, provela odmazda nad građanima Zagreba gdje je nastradala i 15-godišnja učenica Vera Gross ustrijeljena na Dotrščini. Zbog sudjelovanja u akciji paljenja Maksimirskog stadiona i drugim narodnooslobodilačkim bitkama, Krešo Rakić sa svojih 22 godine biva s još sedamnestoricom drugova strijeljan kod Rakova Potoka. Ubijeni su jer su se borili za slobodu od fašizma i njegovih izvora.

Kad je srpnja 1941. ustaški doušnik Ljudevit Tiljak bio ubijen od zagrebačkih komunista, ustaše su uzvratile izvukavši iz logora Kerestinec gotovo sve intelektualce, koje je Maček tamo svojedobno bio strpao, u Dotrščinu na pogubljenje. August Cesarec bio je jedan od rijetkih intelektualaca koji nije tada stradao, jer je bio prevažan za proizvodnju legitimiteta novostvorenog poretka moći. Preostalima u logoru smrt njihovih drugova bio je jasan znak da im nema spasa ako ostanu u logoru te da je bijeg jedina solucija. U noći s 13. na 14. srpnja 1941. oko 80 logoraša iz Kerestinca bijegom je pokušalo umaknuti skorašnjoj, izvjesnoj smrti. Logoraši su uspjeli pobjeći do dogovorenog mjesta susreta sa zagrebačkim komunistima, međutim, Gradski komitet Komunističke partije Hrvatske nije uspio naći se s logorašima, zbog toga je veoma mali broj doista uspio pobjeći. Augusta Cesareca i mnoge druge uhvatili su ustaški krvnici i odveli brojne u jame šume Dotrščine za poruku ostalima koji se opiru fašizmu. Noć 13. na 14. srpnja 1941. zapamćena je i mora biti zapamćena u kolektivnoj memoriji Zagrepčana i Zagrepčanki i šire kao neuspjeli pokušaj proboja slobode protiv fašizma i kao veoma nesretan dio cjelokupne povijesti Narodnooslobodilačkog pokreta koji ostaje važan podsjetnik zbog čega su se ljudi borili. Nema boljih riječi koji bi opisali zašto ustaški pokret nije mogao biti uspješan od teksta uklesanog velikim slovima na kamenoj ploči u današnjem spomen-parku Dotrščina u čast palim zagrebačkim borcima i borkinjama koji su poginuli za slobodu na ulicama Zagreba: NEMA IH VIŠE JER SU HTJELI BITI.

 

Nikica Kolar

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

TAGOVI

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close