TEKST

Svakome pripada centar grada, svakome pripada more

 

Solaris Beach Resort ili kako je socijalističko odmaralište postalo resort u koji više niti jedan radnik ne može ući.

Foto: En Vogue Beach Club, preuzeto sa Solaris.hr

Dolazim do Solarisa jedno kišno jutro u junu, u starom autobusu gradskog prijevoznika, šibenskog Autotransporta, koji se očito još nije oporavio od dugogodišnje stečajne agonije. U autobusu je i jedna starija gospođa iz Osijeka, kaže mi da je došla u Solaris odraditi sezonu, jer u Slavoniji već odavno nikakvog posla nema. Krajnje indiskretno ju odmah pitam – Za koju plaću?5.000 neto, odgovara ona, uz hranu i smještaj. Pitam ju smatra li to dobrim uvjetima, a ona samo kratko odgovara: Vidjet ćemo, s nepovjerenjem i strahom, iza kojeg zamišljam prijašnje nesiplaćene plaće i tko zna još kakve muke.

Ali Solaris je dobra firma, kažu svi, i plaća stiže na vrijeme. Za Šibenčane, Vodičane i cijelu okolicu, raditi za Solaris je gotovo stvar prestiža. Još ako radite u takozvanoj Upravi – a to su zaposlenici koji u Solarisu rade tokom cijele godine, onda se podrazumijeva da pripadate dobitnicima, a ne gubitnicima privatizacije i tranzicije.

Solaris se proteže na 430 hektara i može ugostiti čak 7 000 turista; osim svojih glavnih objekata – hotela Jure, Ivana, Andrije, Nike i Jakova, obuhvaća i bungalovsko naselje i kamp – koji u ovom modernom beach resortu stoji više kao relikt neke druge prošlosti. U kampu je još uvijek opušteno – roštilja se ispred kamp kućica, biciklići su tu, pivo iz Njemačke i Češke,  mitske paštete… Kompanija će se vjerojatno riješiti tog dijela jer se u kampu jednostavno ne troši dovoljno, a samo jedan pogled na goste jasno govori da ne pripadaju ciljanoj publici resorta kakav bi on u budućnosti mogao i trebao biti.

U hotelima je druga priča – sve košta. ‘Deci’ traminca je 23 kn, kava isto tako, koktel u Beach klubu prigodno nazvanom ‘En Vougue’ 75 kn. Minimalna konzumacija za ležanje na takozvanim ‘sunbeds’ (ležaljkama s baldahinom) je 800 kn. Sredinom juna prava sezona još nije počela, pa u Beach klubu, pod tuševima koji se vrte u bazenu, još uvijek nema plesačica. Tu su dvije djevojke u crvenim badićima koje se neprestano fotkaju, par tetoviranih tipova koji su uz obalu pristali sa svojim vodenim skuterima, DJ koji cijeli dan – gotovo za nikoga – vrti trash house. Zamišljam kako ovaj las vegasovski ‘raj’ s baldahinima izgleda u jeku sezone, kada dođu tijela i zaplešu u ritmu muzike za ples. Kao party nekadašnjeg premijera Oreškovića, kao njegov Living la vida loca. Kao novo jutro socijalističkog naslijeđa koje je ipak izgradilo dovoljno da bi na njemu mogla partijati neka druga elita. Ne ona radnička, to se valjda podrazumijeva.

A Solaris spada u ponajbolje od socijalističke arhitekture modernizma. S radom počinje 1967., a iste godine je i arhitektura Borisa Magaša nagrađena saveznom Borbinom nagradom. Do devedesetih su u Solaris dolazili svi, lokalci su tu bili preko dana, a ostatak Jugoslavije je – zajedno sa strancima – ovdje provodio svoje godišnje odmore. I da budemo pošteni, Solaris je uvijek bio pomalo ekskluziva „Ljetovali smo za dž“, kaže mi majka, ljuteći se i odbijajući svaku pomisao da je u socijalizmu moglo biti ikakve podjele, ikakvih razlika. „Moralo je na obali biti i ekskluzivnih odmarališta, za goste koji su dolazili izvana, razumiješ, promovirali smo zemlju, nismo mogli imati samo radnička odmarališta. Ali onaj tko je htio, mogao si je priuštiti i Solaris.“

Tijekom rata u Solarisu su boravile izbjeglice, a kompleks je – raubanjem i neodržavanjem – počeo propadati. 2002. Solaris dobiva novog vlasnika, UGO grupu na čelu s Veljkom Županom koja kupuje Solaris za svega 7 milijuna maraka, iako je prema procjenama samo zemljište  vrijedilo 70 milijuna maraka. Novi vlasnik obnavlja sve hotele (Ivan iz temelja), ulaže desetke milijuna eura i time počinje nova era Solarisa. Privatna era, svake godine sve više ograđena, sve ekskluzivnija, sve nedostupnija – bilo lokalcima, bilo domaćim gostima.

O arhitekturi Solarisa i (ne)uspješnosti preuređenja, znalački je pisala Diana Magdić istaknuvši pritom nerazumijevanje prostora i vremena, kao i onog sto se zapravo nudi gostima kao glavne odrednice preuređenja Dječjeg hotela Andrija. Las vegasovska estetka novih objekata, ‘dalmatinski Disneyland’ kako mu tepaju lokalni mediji, ništa što prethodno nije viđeno negdje drugdje, čine od većine Solarisovih novih objekata – pa tako i već spomenutog Beach kluba – vjernu repliku američkih odmarališta. Osim arhitekture, procesom privatizacije stradalo je mnogo više – stradala je baština dostupnog godišnjeg odmora. Devedeset posto posjetitelja kompleksa danas čine stranci. Njemački, austrijski, francuski penzioneri, obitelji s djecom, oni koji su u okviru sjevernjačkog standarda mogu priuštiti nekada socijalistički, danas periferno kapitalistički la vida loca.

U posjedu trgovačkog društva Solaris dd. su i Vile Kornati – apartmansko naselje udaljeno svega nekoliko metara od mora, zatim Solaris Yacht marina, a tu je i Dalmatinsko etnoselo i Aquapark. Solaris svake godine ulazi u nove rekonstrukcije postojećih hotela ili izgradnju potpuno novih objekata. Pa će tako, upravo otvoren Novi Konvencijski Centar Šibenik – također u produkciji Solaris d.d., biti najveći konvencijski centar u Hrvatskoj, s 4 000 kvadrata kongresnog prostora. Solaris je tako za Šibenik i okolicu ono što je Konzum nekada bio za Hrvatsku.

A što hoćeš? Ako ne žele raditi niti razvijati bilo kakvi drugi vid privredne grane i još biti slobodni cijelu godinu, onda je Solaris točno prava mjera njihovog opstanka“, kaže mi Irena, ekonomistica dalmatinskog podrijetla, aludirajući na lijenost lokalaca, odnosno težnju svakog pravog Dalmatinca da čitavu godinu živi od onih tri, a po mogućnosti i samo dva mjeseca rada godišnje.

Kad prolazim priobaljem, vidim mnoge uništene zgrade, hotele u propadanju. Strane kompanije žele kupiti nešto od toga, poslovati u Hrvatsko,j ali ne mogu to učiniti zbog brojnih birokratskih zapreka. Da onaj tip (Veljko Župan, op.a.) nije kupio, bilo bi uništeno sve. On je sve obnovio, dobro posluje i ‘boosta’ ekonomiju cijelog kraja. I nije stranac, on je bar Hrvat“, kaže mi poslovna žena, koja surađuje sa Solarisom i u Hrvatskoj živi svoj američki san.

Nitko od 1 300 radnika i radnica (koliko ih ima tijekom sezone), a ni gore spomenutih djelatnika i djelatnica iz Uprave, ne kupa se ovdje. Kupanje u Solarisu je za sve radnike zabranjeno. Za lokalce pak, kupanje u Solarisu postaje svake godine sve teže. Broj zapreka i ograda je svake godine sve veći, cijena dnevnog parkinga sve skuplja, a javna plaža i šuma time sve nepristupačnija lokalnom stanovništvu. „Pa nije da se ne sjećamo lonaca koje smo svi nosili na plažu“, objašnjava Irena, braneći pravo gostiju da zahvaljujući svom klasnom statusu i parama kojima su platili svoj godišnji odmor, mogu za taj novac tražiti ugodan ambijent i osigurano mjesto na plaži. Ipak, mnogo je i onih drugačijeg mišljenja:Moji starci su uvijek iz Drniša išli u Solaris“, kaže Paula i dodaje:“Dok sam bila u osnovnoj školi, bilo je kupalište i šuma, nešto kao Jadrija, divlje, i tada je bilo besplatno i opušteno. Meni ide na živce taj Solaris, cijela atmosfera, cijela ta spika – što je sve užasno skupo. I što su sve tamo ogradili, to je bio prije ogroman prostor, divlji, sa šumom, oni su to sve posjekli, sad je sve umjetno.“

Apartmanizacija i posljedično uništenje obale u Italiji, Španjolskoj ili pak Francuskoj još nisu posve uzeli maha u Hrvatskoj. Još uvijek nismo postali dovoljno konkurenti, još uvijek smo taoci egalitarnog sindroma, još uvijek nismo probudili svoj poduzetnički nerv. Ipak, sve je više turističko-hotelskih kompleksa koji zagrađuju svoje do tada javne prostore i sadržaje, sve je više plaža poput Velike Raduče u Primoštenu zatrpano komercijalnim sadržajima. Sve je više mjesta u koja više jednostavno ne možete ući – jer su ograđena, preskupa, jer jednostavno rečeno – pripadate drugoj klasi.

Kada država nema politiku onda te politike formatira i prema svojim potrebama ‘razvija’ privatni sektor. Pa se onda i voda i plaža ograđuju, a vi završavate u onom dijelu koji je namijenjen vašoj socijalnoj skupini. Oni koji rade su sretni da postoji netko tko taj rad omogućava. Mi ostali smo sretni da još uvijek imamo svoje paralelne strukture, da nitko nije napao baš našu uvalu, našu stijenu, našu konobu, naš klub.

Gostima je fino, radnicima je fino. I čemu onda ‘hejt’? Da, naravno da ne moramo ići u Solaris, glampirati na Obonjanu ili ležati u ležaljkama na Raduči u Primoštenu. Još uvijek se možemo kupati u Žaboriću i piti vino Kod Papeca u Primoštenu (najbolja konoba na ovom dijelu  Jadrana, a konkurencija je velika). Ipak, osim gorkog okusa u ustima koji ostavlja nekadašnji projekt najboljeg od arhitekture i turizma samoupravnog socijalizma, ostaje činjenica da se taj geografski i društveni prostor – obale i nekomercijalne zabave, iz godine u godinu neprestano sužava.

Ubio bi ih, da sam tamo ostao. Ili ja njih ili oni mene“, kaže mi prijatelj koji je radeći kao skiper trebao prevoziti goste na nekadašnji Otok mladih, danas glamping oazu Obonjan. Pa kao bi ih ubio, u jednom autentičnom iskazu klasne mržnje, u želji da taj prostor, ta obala, bude i naša, ne samo njihova, da svi imamo pristup.

Jer, svakome pripada centar grada, svakome pripada more.

 

Aska Vuk

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

TAGOVI

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close