TEKST

Koliko fašizma?

 

Fašista! – sve je češća optužba u javnom prostoru, pri čemu je antifašizam sveden na kućni odgoj i odliku pristojnog građanstva. Jedino razumijevanje specifičnih razlika i međuodnosa između historijskog fašizma, fašističkih  tendencija te suvremenih rehabilitacijskih trendova, može nam stvoriti horizont za razumijevanje antifašizma kao klasno utemeljenog političkog projekta.

 

Već dulje vrijeme sve su češća upozorenja o tome kako se odvija fašizacija Hrvatske. To učestalo upozoravanje na fašizaciju počelo se u znatnoj mjeri javljati u vrijeme očiglednih desnih zaokreta u hrvatskoj politici povezanih poglavito s vremenom dok je Tomislav Karamarko bio predsjednik HDZ-a i šef oporbe te na tom planu okupljao desnicu unutar i izvan HDZ-a s ciljem institucionalnog desanta koji se u nekoj mjeri i dogodio za vrijeme kratkotrajne vlade Tihomira Oreškovića, a u različitim oblicima nastavlja se i danas za vrijeme vlade Andreja Plenkovića.[1] Govor o fašizaciji društva dolazi uglavnom iz lijevih i građansko-liberalnih krugova, pa tako, primjerice, imamo nove stranke na ljevici koje veći dio svoje retorike baziraju na opasnosti od fašizacije i afirmaciji antifašističkih vrijednosti, ali i dobar dio tzv. političkog centra također koristi ovu retoriku, što je također slučaj sa srednjostrujaškim medijima koji naginju blago ulijevo. Bez obzira na političko-ideološke razlike, ono što je dominantno „zviždačima“ u pogledu fašizacije jest način na koji se tumači fašizam te kako se, prema tome, oblikuje i viđenje antifašizma kao nužnog odgovora na fašizam i fašizacijski proces. U tom smislu uglavnom dominira „civilizacijski“ i „vrijednosni“ diskurs kao što možemo vidjeti na ovim primjerima. Cilj ovog teksta jest u ukazivanju na slijepe pjege takvog diskursa te u pokušaju odgovora na pitanje događa li se uopće fašizacija u Hrvatskoj, te ako da, u kojoj mjeri.

Historijski fašizam, fašistički pokret i fašistička vlast

Prije svega bi trebalo razmotriti što je to fašizam i fašizacija te u kojim je to oblicima moguće u današnje vrijeme. Kako bismo to uspješno sagledali, potrebno je razlikovati historijski fašizam i suvremene pojavnosti fašizma, a prema tome i fašističke tendencije, fašistički pokret te fašističku vlast. Historijski se fašizam javlja kao reakcija na boljševizam, odnosno kao reakcija na opasnost širenja boljševizma na europski kontinet (nije čudno, stoga, što su mnogi apologeti fašizma – čak i oni bazično liberalne ili konzervativne provenijencije vidjeli u fašizmu svojevrstan spas za „zapadnu civilizaciju“) – zato se pojavio i kao pokret, a ubrzo i kao vlast u svojoj punini, mada s međusobno različitim specifikacijama koje ćemo ovdje zanemariti, upravo u zemljama u kojima je dominantni politički oblik vlasti kapitala (liberalno-demokratski oblik) bio preslab da omogući stabilnu klasnu vladavinu buržoazije.[2] Zato se i fašizam pojavio kao politički oblik vlasti buržoazije u zemljama „gubitnicama“, koje nisu imale mnogo kolonija, u kojima su profitne stope bile niske te u kojima je nezadovoljstvo masa bilo znatno izraženo, a posljedično i vlast buržoazije dosta nestabilna.[3] S nezanemarivom razlikom između tih dvaju slučajeva, Njemačka i Italija zadovoljavale su u velikoj mjeri te uvjete, a manji satelitski fašistički režimi (slovački, hrvatski, rumunjski i sl.) ostvarili su fašističku vlast samo zahvaljujući velikom patronu (potonjim dvjema silama), dok su neki fašistički režimi bili rubnog karaktera (španjolski i portugalski).[4]

Da bismo uopće govorili o fašizaciji danas, treba u izraženoj mjeri razlikovati upravo fašističke tendencije, fašistički pokret i fašističku vlast. Gledajući Europu, za koju se stalno govori da je u opasnosti od tzv. desnog populizma[5] koji se često jednači s neofašizmom, možemo lako zaključiti da takvih tendencija ima dosta (kombinacija ultranacionalističkih narativa i obnove određenih elemenata fašističke prošlosti), da ponegdje ima pokreta (koje je često teško razdvojiti od onih krajnje konzervativnih i nacionalističkih), a da nigdje nema fašističke vlasti, što ne znači da u mnogo slučajeva vlast koristi određene fašističke elemente da se očuva i legitimira.[6] Ako to tako uspijemo sagledati, onda znatno lakše možemo racionalno razmotriti fašizacijske procese u Hrvatskoj. Sukladno tome, ovdje je teza da se načelno situacija u Hrvatskoj ne razlikuje mnogo od one u ostatku Europe (s mnogo naglašenih specifičnosti, ali o tome malo kasnije) – fašističkih tendencija ima dosta, fašističkog pokreta baš i nema, na vlasti nije fašistički režim, koliko god se često u opravdanoj ljutnji upravo na taj način označavaju brojni potezi službene vlasti.

Rehabilitacijski trendovi

Teza je, dakle, da je u Hrvatskoj na djelu tek djelomična fašizacija, a da je oblik u kojemu se ona ispoljava uglavnom onaj koji se tiče historijskog revizionizma, tj. određene simboličke rehabilitacije nekih elemenata koji simboliziraju fašističku prošlost na ovom području. Trendovi rehabilitacije nacifašističke prošlosti na djelu su u mnogim tranzicijskim postsocijalističkim zemljama (npr. Srbija, Bugarska, Mađarska, Ukrajina, Slovačka, baltičke zemlje), ali i u nekim zapadnoeuropskim zemljama (Njemačka, Francuska, Italija), no fetiš krajnje desnice na rehabilitaciju kvislinga i kolaboratora u nekim zemljama se više ističe nego u drugima. Tako je npr. temeljno obilježje hrvatske krajnje desnice puzajuća rehabilitacija NDH i obračun s ostavštinom NOB-a i socijalističke Jugoslavije, o čemu smo već pisali. Kada bolje pogledamo europsku kartu, možemo vidjeti da je glavno obilježje te tzv. populističke desnice u Europi izrazita antiimigrantska nastrojenost i ksenofobija pod krinkom očuvanja „zapadnih/europskih vrijednosti“, dok takav narativ u Hrvatskoj ni izbliza nije zaživio, a da se ne bi smatrao krajnje marginalnom pojavom.

Gledajući stvari kroz tu prizmu nije teško zaključiti da se kontekst za razvoj fašizma danas ipak razlikuje u odnosu na period nastanka i razvoja historijskog fašizma – nema prijetnji od masovne i svjetske komunističke revolucije, tradicionalni oblici autoritarnih poredaka doživjeli su svoj poraz, liberalna demokracija kao politički oblik vlasti uzima se kao neupitna, velikodržavne pretenzije smanjene su na minimum ili se ispoljavaju u drugim oblicima, itd. Stoga, ne radi se o tome da treba odbaciti pojam fašizma i njegove prakse kao nemoguće danas, već da treba modificirati načine na koje se gleda na njegove pojavne oblike. U tom smislu, nailazimo na sljedeće: strategija „žrtvenog jarca“ i dalje postoji, zazivaju se autoritarni i krajnje represivni načini obračuna sa svim žarištima otpora, militantni antikomunizam je i dalje vrlo izraženo obilježje, kapitalizam kao društveno-ekonomski sistem nalazi se u krizi, revival nacionalizma nerijetko se vidi kao rješenje, itd.

Kapilarno osvajanje institucija i perpetuiranje kulturalnih ratova

Sve gore navedene stvari navode nas na to da na razini Europe možemo zaključiti kako postoje izražene neofašističke tendencije u kombinaciji s krajnje desnim ili autoritarno-konzervativnim pokretima koji se često neprecizno nazivaju populističkima. Nasuprot tome, niti jedna vlast nije fašistička, što ne znači da se neke značajke fašizma ne mogu rehabilitirati unutar institucija zvanične vlasti koja je po obliku liberalno-demokratska. U tome je jedna od ključnih stvari – krajnja desnica i neofašisti vrlo su ozbiljno shvatili strategiju kulturne hegemonije te su, u tu svrhu, aproprirali brojna simbolička obilježja koja se danas uzimaju kao neupitna, poput „demokracije“, „slobode“, „tolerancije“, „osude svih totalitarizama“ i sl. To im omogućava da dobiju legitimitet u javnom prostoru te da na kapilaran način fašiziraju društvo. Time uspijevaju preduhitriti mogućnosti liberalne demokracije i ostati stabilnim stubom sistema kada i nemaju jasno klasno uporište – kao što je to u historijskom fašizmu bila uglavnom deklasirana srednja klasa i nacionalna buržoazija.[7]

Da je historijski revizionizam glavno obilježje krajnje desnice u Hrvatskoj, dovoljan je dokaz da ta desnica nema svoje klasno uporište, a nema ga upravo zbog izvjesnih tranzicijskih tokova koje je i sama omogućila. Naime, u Hrvatskoj uopće nema nacionalne buržoazije na čije bi se interese ona mogla nakalemiti – od početaka restauracije kapitalizma u Hrvatskoj, novonastajuća buržoazija je bila kompradorskoga karaktera, bez obzira i na jaku nacionalističku ideologiju devedesetih i određene protekcionističke elemente. Nadalje, deklasirana srednja klasa toliko je heterogena i neodrediva da ju je uopće nemoguće promatrati kao kompaktnu društvenu grupu. Konačno, antiimigrantska ksenofobija i oličenje žrtvenog jarca u muslimanskom izbjeglici s Bliskoga istoka u Hrvatskoj također ne pada na plodno tlo jer izbjeglica skoro da i nema, a muslimansko se stanovništvo čak i pokušava kooptirati u hrvatski nacionalistički narativ. Postoje eventualno pojedinačni i izolirani ekscesi, ali daleko od organiziranog antiimigrantskog pokreta kao što je to slučaj u velikom dijelu europskih zemalja.

Ono što je pak zastupljeno jest kapilarno osvajanje institucija i perpetuiranje kulturalnih ratova. Potonji se ispoljavaju kao borba ustaške i partizanske Hrvatske ili kao borba klerikalne i sekularne Hrvatske. Zahvaljujući Karamarkovoj politici, izvjesnim medijima krajnje desne provenijencije i razgranatoj bazi na terenu (braniteljske udruge i župni uredi), krajnja desnica u Hrvatskoj uspijeva u zauzimanju institucija, i to ponajviše onih koji su ideološki aparati države – mediji i obrazovanje.[8] Cilj je kroz te kanale širiti revidirane povijesne „istine“, propagirati nacionalistički narativ koji odgovara državotvornom konsenzusu te homogenizirati društvo pod kapom nacije i vjere. Karakteristike te ideologije djelomično su fašističke, djelomično klerikalne te djelomično klasično konzervativne, odnosno obično u kombinaciji svega navedenoga. Drugim riječima, ono što je prije bilo znatno izraženije na terenu i među neartikuliranom deklasiranom masom koja nije uspjela dobiti svoj politički izraz, sada se šutke provodi upravo kroz institucije liberalne demokracije.[9] I doista se tome ne može prigovoriti odstupanje od uzusa liberalne demokracije, čak i bez obzira na neke oblike supresije te iste liberalne demokracije[10] – naime, njoj je u samoj naravi da je samodestruktivna. A u potonjem se hrvatski slučaj ne razlikuje mnogo od europskog i svjetskog.

Politika utemeljena na klasi

Dakle, kako bi se mogli suočavati i nositi s negativnim društvenim tendencijama među kojima neke od njih imaju očiti fašistički karakter, potrebno je za početak jasno razlučiti o čemu se radi. To se ne postiže time da se svaka negativna pojavnost poput seksizma, šovinizma, lokalne malograđanštine, homofobije i sl. prozove fašizmom. Također, to se ne postiže apeliranjem na svijest „prosvijećene“ i „pristojne“ građanske javnosti nego isključivo okupljanjem što širih masa, naročito onih deprivilegiranih, oko progresivnih ideja, oko ideja koje povezuju i okupljaju ljude na bazi zajedničkih konkretnih problema gradeći točke otpora, mreže solidarnosti, pa i paralelne strukture. Antifašizam je danas, nažalost, silom prilika u koje je doveden perpetuiranjem simboličko-kulturnih ratova sveden na apolitičnu civilizacijsku normu, uzus pristojnog građanstva i elitno oponiranje ignorantima. Njegov se sadržaj, a time i politički domet može promijeniti tek ako se promijeni i shvaćanje fašizma i fašizacije, mimo negiranja očitih regresivnih tendencija i mimo hiperinflacije tog pojma bez osjetljivosti na detalje i kontekst. U tom simboličkom univerzumu fašizam je postao psovka, fašizacija prijetnja, a antifašizam fin kućni odgoj. Umjesto toga, na očiti nedostatak klasnog uporišta u suvremenih ekstremnih desničara te njihovo posljedično perpetuiranje kulturalnih ratova valja odgovoriti klasnom politikom i pristupom koji će u prvi plan staviti interese šire zajednice te materijalne interese osiromašenih i deprivilegiranih radnih ljudi.

 

[1] U slučaju Karamarka tî su procesi bili provođeni pod krinkom „povratka HDZ-a tuđmanističkim korijenima“, a odvijali su se kako medijski-diskurzivno (proliferacija desnih internetskih stranica i glasila te ulazak nekih krajnje desnih emisija poput „Bujice“ Velimira Bujanca u mainstream), tako i ulično-terenski (prosvjed ratnih veterana u Savskoj 66). Jedna od posljedica toga jest trenutna intenzivna zastupljenost Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih u javnom prostoru te njihova mogućnost kreiranja različitih politika. U slučaju pak trenutnog premijera Plenkovića više smo svjedoci ignoriranja ranije započetih procesa.

[2] Prema Domenicu Losurdu, historijski revizionizam kao struja u historiografiji bazira se na obračunu s revolucionarnom tradicijom koja se prostire u kontinuitetu od Francuske revolucije do Oktobarske revolucije (vidi u:  Losurdo, Domenico. 2002. Il revisionismo storico: Problemi e miti. Roma: Laterza). Pri tome se nacizam i fašizam javljaju kao svojevrsno „manje zlo“ koje je odgovor na „okrutnosti lenjinizma“ i spas za „zapadnu civilizaciju“. Tom su se retorikom koristili i navodni svjetski priznati antifašisti poput Winstona Churchilla i Franklina Delana Roosevelta (vidi o „kulturi zaborava“ toga tipa u sljedećem članku: http://slobodnifilozofski.com/2016/08/fasizam-kultura-zaborava.html), ikone klasičnoga liberalizma poput Ludwiga von Misesa (sljedeći članak donosi Misesov citat koji je apologija fašizma: http://www.maz.hr/2015/03/29/filip-draca-fasizam-i-libertarijanci/) te nezaboravni štovatelj Francisca Franca, sudionik NOB-a i prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman (među brojnim njegovim izjavama jedna je i lauda Francu i sebi kao „spasiteljima zapadne civilizacije: http://www.lupiga.com/vijesti/tako-je-govorio-franjo-tudjman).

[3] Jedan od najpoznatijih teoretičara fašizma Reinhard Kühnl gleda na fašizam kao na jedan od oblika građanske vladavine uz liberalizam te razlaže njihove sličnosti i razlike te okolnosti koje pogoduju pojavi fašističkog oblika političke vlasti (Kühnl, Reinhard. 1978. Oblici građanske vladavine: liberalizam-fašizam. Beograd: Komunist), a time se u historijsko-sociološkoj studiji bavi i Todor Kuljić (Kuljić, Todor. 1987. Fašizam. Beograd: Nolit).

[4] U slučaju Francova i Salazarova režima točnije je govoriti o krajnje autoritarno-konzervativnoj vlasti s osloncem na klerikalističke i fašističke elemente.

[5] Populizam je dosta diskutabilan pojam, a često služi samo kao etiketa od strane liberala na vlasti i u medijima kako bi prikrili činjenicu da su te reakcije zdesna samo druga strana iste kovanice, o čemu sam već pisao.

[6] Dosta sustavan pregled fašističkih te krajnje desnih tendencija i pokreta u Europi može se naći ovdje: http://www.dreamdeferred.org.uk/2016/04/fascism-and-the-far-right-in-europe-country-by-country-guide-part-one/. Tu se naglašava i razlika između, primjerice, autoritarnog konzervativizma tipa Orbana i vladajuće poljske stranke Pravo i pravda te otvoreno fašističkih stranaka i pokreta poput npr. Jobbika i Zlatne zore. Na mnogim spomenutim primjerima možemo vidjeti elektorske uspjehe stranaka krajnje desnice, ali i koketiranje političkog centra s tim strankama i pokretima, kako na razini retorike, tako i unutar institucija vlasti.

[7] Indikativan je intervju koji je nedavno dao Zlatko Hasanbegović na N1 televiziji u kojemu se osvrnuo na „pseudoljevičarska zanovijetanja o nekakvom neoliberalizmu“ te predložio da se moramo izboriti za „istinsko slobodno poduzetništvo“.

[8] Tu su najistaknutiji primjeri HRT-ove programske promjene koje idu u smjeru intenziviranja nacionalističkih i klerikalnih sadržaja te uvlačenje klerikalnih konzervativaca u reformu obrazovanja.

[9] Period kasnih dvijetisućitih obilježavalo je dosta navijačkih prosvjeda i Thompsonovih koncerata gdje su se ispoljavale izvjesne fašističke tendencije. Danas je toga manje jer je ta desnica zadobila svoje mjesto u zvaničnim institucijama.

[10] Zatiranje određenih medijskih sloboda, ulični desanti na zvanične institucije te iskorištavanje plebiscitarnih mehanizama za ugrožavanje manjinskih prava svakako su primjeri supresije liberalne demokracije korištenjem njenih okvira i mogućnosti.

 

Karlo Jurak

Teskt je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close