TEKST

MOTEL TROGIR: Prošlost je bitna ponajviše u svojoj sadašnjosti

 

U posljednjih nekoliko godina, kampanja Motel Trogir artikulira bitan prostor i na polju nezavisne kulture i aktivizma. Usmjeren na afirmaciju i kritičku reevaluaciju modernističke arhitekture druge polovice 20. stoljeća, projekt se ne zaustavlja samo na trogirskom motelu, kako naziv sugerira, već uključuje puno šire područje djelovanja. Razgovarali smo s ekipom Motela Trogir koju čine Nataša Bodrožić, Lidija Butković Mićin i Saša Šimpraga, i pokušali naznačiti smjerove i opisati metodologiju rada po točkama koje su nam se učinile specifičnima i vrijednima.

Foto: Motel Trogir, Duška Boban, sve fotografije preuzete s bloga http://moteltrogir.tumblr.com/

Vaš rad kombinacija je rada u kulturi, baštinskog aktivizma i u neku ruku organiziranja lokalne zajednice. Naime, kao da se radi o tri sloja angažmana: radite u profesionalnom kulturnom polju – bavite se modernističkom arhitekturom, širenju mediteranske mreže i umjetničke produkcije. Zatim, izmičete iz okvira čiste kulturne produkcije – politički ste jasno artikulirani – ne odvajate ovu arhitekturu u kontekstu socijalističkih ideja pod kojima je građena, problematizirate revizionizam i društveno-politički kontekst koji ju zapostavlja i stavlja na marginu. I treće, dugotrajnim prisustvom na terenu, potaknuli ste osnivanje aktivističke grupe u Trogiru, Građanske akcije Trogir (GAT). Naizgled, tri polja podrazumijevaju drugačije uvjete rada i proizvodnje. Kako to pomirujete, koje su vam ključne točke, prednosti i nedostaci? 

Nataša Bodrožić: MOTEL TROGIR puno je više od „projekta“, to je naziv javne kampanje za njegovu zaštitu, ali i za podizanje svijesti o važnosti kasno-modernističke baštine i vraćanje na racionalno istraživanje (društvenog) konteksta koji ju je generirao. Tri polja našega djelovanja koja spominjete, samo su segmenti proizašli iz potrebe za sveobuhvatnijom „obradom problematike“, kao i širenja područja utjecaja. Motel Trogir kao javna kampanja zapravo koristi sve kanale koji su nam bili poznati i dostupni, koje smo artikulirali dugogodišnjim bavljenjem kulturnom proizvodnjom, uglavnom kroz male organizacije na tzv. nezavisnoj kulturnoj sceni.

Projekt smo započeli 2013. vrlo bazično; Vitićev motel u Trogiru, za koji su neki od nas i osobno vezani, stajao je – i još stoji – na ulazu u grad devastiran, a oko njega manje-više prostorni kaos, koji je još i veći otkako smo započeli s radom. Doimao se kao „pogrešan“ kod u prostornom „sustavu“ u kojem se našao: ogromna parcela uz magistralu, izuzetno promišljen prostorni dispozitiv, svedeni oblici, praznina među njima, totalna opozicija svome okolišu. Počeli smo ga reproducirati, umnažati, producirati desetke slika, uvijek istih nekoliko motiva: njegovi sad već kultni bungalovi, glavna zgrada s raspadajućim natpisom MOTEL SOLINE i palma koja se ogleda u razbijenom staklu prvog kata, šaš koji ga okružuje, lomljeni kamen njegovih vanjskih zidova.

Uslijedilo je istraživanje i intenzivno povezivanje s desecima ljudi koji su bili spremni pomoći, uključiti se u dugotrajan proces njegove re-afirmacije, re-animacije i prve faze njegova spašavanja – vraćanja na mentalnu mapu lokalnog stanovništva, šire javnosti i stručnjaka, koji su doduše znali za trogirski motel, obilazili ga sa studentima arhitekture, ali i nerijetko konstatirali njegovu „preranu smrt“. Obrćući logiku, tijekom nekoliko narednih godina, motel se kao vrhunski primjer modernističke arhitekture i jedan od najelegantnijih Vitićevih dalmatinskih projekata, nametnuo kao najogledniji arhitektonski projekt realiziran u drugoj polovici 20. stoljeća u Trogiru i njegovoj neposrednoj okolici. Nažalost, on danas više funkcionira kao raspadajući spomenik boljoj graditeljskoj prošlosti, jer iako zakonski zaštićen kao kulturno dobro, svojom logikom organizacije prostora, oblicima i simbolikom daleko nadmašuje imaginaciju i potrebe današnjih „poduzetnika“, koji u njemu vide „problem“ i na svaki ga način žele ukloniti i osloboditi prostor za neku novu gradnju. Odatle posezanje za donekle konzervativnom metodom „zaštite“, inzistiranje na očuvanju njegovih fizičkih (za)datosti, on je u isto vrijeme i okoliš i protagonist, jedan od zadnjih modernih podsjetnika drugačijeg poimanja prostora u gradu, ali i društvenih relacija. Njegov gubitak značio bi i gubitak epistemološki različitog prostornog znanja. Stoga je pitanje adekvatne evaluacije i zaštite motela i ostalih vrijednih primjeraka modernizma, ujedno i političko pitanje.

Saša Šimpraga: U arhitekturi i osobito urbanističkom planiranju, kao i u društvenim okolnostima i odnosima koji proizvode kulturno uvjetovani prostor, kontinuirano živimo ispod razine svoje prošlosti, kako je rekao Viktor Ivančić. Objekti koje tematiziramo materijalni su dokaz te prošlosti i njenih pokušaja i dosega.

Status trogirskog motela u vakuumu je između kompleksnog međunarodnog pravnog procesa za vlasništvo i totalnog propadanja objekta, a u slučaju splitskog kompleksa Koteks Gripe djelomičnog propadanja i ponajviše neodgovarajućeg održavanja. Pritom su oba slučaja primjeri gradogradnje koja stvara prostore s vrijednostima, a ne s problemima – što je karakteristika dominantne produkcije danas. Naime, koliko god nam je važna baštinska komponenta, toliko nam je još važnija sadašnjost.

Glavni nedostatak u radu uvjetovan je realnim mogućnostima – od skromnih financijskih uvjeta do činjenice da nismo kontinuirano fizički na terenu iako je, paradoksalno, to često i prednost. U tome smislu nam je još i važnija lokalna suradnja koju ostvarujemo od početka projekta i najvažnije, poticanje samoorganizacije na terenu s ciljem obrane ne samo arhitektonske i druge baštine, već i javnih dobara općenito. Tu smo i opet limitirani disperzijom problema koji traže pažnju i angažman, no neke od ključnih problema uspjeli samo barem otvoriti i lansirati alternative.

Foto: rad Neli Ružić ‘Stolen future’

Možemo li reći da je vaša praksa organizirana na specifičan način i da stvarate otklon strogoj logici projektnog načina funkcioniranja koji obilježava kulturnu proizvodnju? Od 2013. kontinuirano se bavite istom temom, radite s lokalnom zajednicom, a i strukom. Vidite li u baštini, inzistiranju na konzervaciji, neki vid otpora neprestanoj proizvodnji novog sadržaja koju nalaže projektna logika?

Saša Šimpraga: Počeli smo kao volonterska kampanja i zapravo prerasli u strukturirani projekt. Umjetničku produkciju, aktivistički segment i široku podršku stručnjaka različitih profila koje smo okupili vidimo kao sredstvo zagovaranja i plasiranja alternativa.

Nataša Bodrožić: Vjerojatno ste u pravu, nismo izmišljali „novo i originalno“, nismo „izmišljali“ projekt, konstruirali ga kompleksnim jezikom projektnog menadžmenta, već smo prepoznali potrebu na terenu i jednostavno mobilizirali sveobuhvatno znanje i mogućnosti članova projektnog tima, uz brojne suradnike, te zapravo artikulirali „platformu“ Motel Trogir koja nadilazi tim i naše „vlasništvo“ nad projektom. Motel Trogir proizvodi značenja i odnose koji se učitavaju u puno širi kontekst, a „projekt“ zapravo postaje komunalni, zajednički, te se mnogi prepoznaju u vrijednostima koje proizvodi.

Lidija Butković Mićin: Arhitektonska i urbanistička ostavština iz razdoblja socijalizma iznimno je opsežna i uglavnom predstavlja vrijedan povijesni sloj naših urbanih i ruralnih sredina, a čak je i prosječna produkcija često solidne kvalitete. Stoga se nameće kao prirodna zadaća, zapravo odgovornost i obveza povjesničara arhitekture, umjetnika i aktivista mlađe generacije, to da tu ostavštinu prvenstveno sistematiziramo i istražimo, potom razumijemo, interpretiramo i komuniciramo široj javnosti te joj, naposljetku, formalnom zaštitom i izvanrednim realizacijama osiguramo budućnost. Nastojanjem oko konstantnog održavanja i revitalizacije najvrijednijih segmenata arhitektonskog naslijeđa, bez obzira iz kojeg povijesnog perioda potječu, pokazujemo da smo kao društvo sposobni odgovorno upravljati baštinom. U tom su smislu ostvarenja iz druge polovine 20. stoljeća u posebno osjetljivom položaju; naime u nadležnim konzervatorskim službama teško se probija svijest da je riječ o materijalu koji već zahtijeva stručnu i pravnu skrb, a na terenu se događaju nebrojeni slučajevi neprimjerenih građevinskih intervencija, fizičke devastacije uslijed gubitka bilo kakve funkcije ili pak naprasnih rušenja radi osiguravanja zemljišta za nove investicije.

Slučaj Vitićevog motela u Trogiru našem je timu svakako bio poticaj za udruživanje i pokretanje građanske kampanje, no kako nam je u fokusu projekta poslijeratni modernizam kao takav, naravno da razmišljamo i šire od srednjedalmatinskog područja, o svim društvenim i zakonskim instrumentima koji bi ovoj novoj, vrlo ranjivoj baštini, mogli osigurati adekvatnu i pravovremenu zaštitu. Primjerice, tijekom proteklog proljeća organizirali smo dvije izvrsno posjećene i produktivne tribine u Zagrebu i Šibeniku upravo na temu preispitivanja postojeće situacije po pitanju uključivanja arhitekture nastale nakon Drugog svjetskog rata na listu registriranih kulturnih dobara RH, kao i mogućih izmjena zakonskih akata kako bi se olakšao taj proces.

Polje suvremene umjetnosti kreće se gotovo u potpunosti unutar okvira neoliberalnog polja, od tržišta i/ili isključivo projektnog načina funkcioniranja, preko određene mistifikacije procesa i rada umjetnika, do potenciranja individualizma. Kako vidite vašu umjetničku produkciju? Je li moguće i u tom polju pružati otklon neoliberalnim uvjetima produkcije? Na koje rasprave i probleme tu nailazite?

Nataša Bodrožić: Umjetnička produkcija unutar projekta Motel Trogir zahtijeva posebnu evaluaciju i tretman. Ona je, kako je rečeno, dio kampanje, ali ne nužno njezina ilustracija. Tu dolazimo na kompleksan teritorij i odnose u kojima nam je jako važno razjasniti s umjetnicima s kojima surađujemo što zapravo proizvodimo, kako, ali i koja su naša polazišta te (politička) stajališta. Dakle, početni input je prilično jasan, ali dalje, recimo, nemamo kontrolu. U trenutku kada umjetnik/umjetnica počne raditi na određenoj ideji, projektni tim Motel Trogir služi im samo kao podrška, i konceptualno i organizacijski. Naravno, pokušavamo utjecati i na ishod umjetničkog istraživanja, u smislu poticanja dijaloga ili sugestija, ali na kraju dana umjetnik/ca sami oblikuju svoj rad, preuzimaju odgovornost za njega, a mi ih tretiramo kao dio zajednice Motel Trogir.

Zasigurno ne možemo sasvim pobjeći od projektne logike u našem radu, u smislu da je nekada potrebno više vremena za promišljanje radova, više diskusije i razmjene, ali to nastojimo nadoknaditi na različite načine, uglavnom on-line konzultacijama i razgovorima, u procesu. Ono što nam je važno jest ponuditi umjetnicima „normalne“ uvjete proizvodnje, što znači da uvijek nastojimo i platiti njihov rad.

Saša Šimpraga: Radovi koji su producirani u okviru projekta neizostavno su dio kampanje za afirmaciju baštine kojom se bavimo i vrijednosti koje ona posreduje. Uz niz umjetnika i umjetnica iz Hrvatske, pritom smo podjednaku pažnju stavili i na uključivanje stranih umjetnika koji problematiziraju naš kontekst, odnosno poveznice s okolnostima u njihovim zemljama. Međunarodnu umreženost projekta sa sličnim inicijativama i pojedincima vidimo kao jednu od velikih prednosti i u tome smislu tek očekujemo da se neke planirane stvari dalje razviju.

Foto: Duška Boban, sportsko trgovački kompleks Koteks – Gripe

Motel Trogir u stanju u kakvom je danas, kao i mnogi primjeri, vjerna je ilustracija procesa devedesetih. Dok nije bio trajno zaštićen 2013., od rušenja ga je spašavao nered u vlasničkim odnosima. Od 2016. godine fokus širite i na Sportsko-prodajni centar Gripe-Koteks kojega povezuju iste posljedice privatizacije. Osim toga, u medijima spominjete da je Koteks donekle i kontroverzan, možete li objasniti zašto?

Saša Šimpraga: Dok se u slučaju Vitićevog trogirskog motela neupitno radi o vrhunskoj arhitekturi (što njegov, našom kampanjom formalizirani status spomenika kulture samo dodatno potvrđuje), u slučaju splitskog kompleksa struka se njime nije značajnije ili uopće bavila pa stav nije definiran. Nakon što smo mjesto prepoznali, upravo ta činjenica bila nam je i izazov i polazište. Sjajnu dvoranu Gripe, i vezani Koteks nemoguće je sagledavati jedno bez drugoga jer oni zajedno čine urbanistički vrijedan sklop koji je u vrijeme svog nastanka pretendirao biti dodatni centar Splita. Inicijativa za zaštitu kompleksa na samom početku kampanje otvorila je prostor za valorizaciju i potvrdu onih vrijednosti koje kompleks nedvojbeno ima. Projekt time ne samo da ponovno skreće pažnju stručne i kulturne javnosti na vrijednu točku u gradu, već kroz produkciju znanja doprinosi i njenoj stručnoj valorizaciji i afirmaciji. Osim što smo dali doprinos poticanju institucija na interes za baštinu kojom se bavimo, posebno nam je drago i da je od početka našega angažmana na kompleksu, niz drugih pojedinaca i incijativa također stavio fokus na te objekte, što samo potvrđuje pionirsku ulogu projekta u afirmaciji poslijeratnog modernizma bez kojega, uostalom, i identitet naših gradova ne bi bio potpun.

Nadalje, posjetili ste Maroko i Alžir, o čemu ste nedavno održali predavanje u Booksi. Razvijate mrežu oko modernističkog naslijeđa na Mediteranu. Koliko je utjecaja na modernistički koncept i suradnje imao pokret nesvrstanih, jesu li u npr. Alžiru i Maroku ti utjecaju vidljiviji, manje opterećeni? Koje su vrijednosti pokreta nesvrstanih vidljive u arhitekturi i urbanizmu ovih zemalja?

Saša Šimpraga: Dijelom smo koncentrirani upravo na ostvarenja jugoslavenskih, posebice hrvatskih, arhitekata u tim zemljama. Politička, gospodarska i kulturna suradnja koju je Jugoslavija imala s ciljanim zemljama, osobito Alžirom, nešto je što se olako odbacuje, umjesto da se nadograđuje. Realizacije jugoslavenskih, a time i arhitekata i arhitektica iz Hrvatske, u nesvrstanim su zemljama tek odnedavno predmet znanstvenog interesa lokalnih istraživača. Naš angažman u nekima od tih zemalja nastaje u okviru Mediteranske mreže modernizma koju samo incirali i koju gradimo s partnerskim organizacijama i pojedincima na svim bliskim temama. Primjerice, u suradnji s Memoire des architectes modernes Marocains koja je nakon našeg posjeta osnovana upravo po uzoru na projekt Motel Trogir, sudjelovali smo u organizaciji konferencije povodom stote obljetnice rođenja arhitekta Jean-Francoisa Zevacoa koja je održana ove godine u Casablanci, a zajedno smo pokrenuli i inicijativu da jedna od tamošnjih ulica bude nazvana njemu u čast. Osim šireg povezivanja i stvaranja mreže, jedan od ciljeva nam je i uspostava umjetničke razmjene između Hrvatske i Alžira.

Činjenice da je Jugoslavija bila prva zemlja koja je uopće priznala neovisnost Alžira, da Tito šalje medicinsko osoblje u alžirske bolnice koje su ostale bez osoblja nakon povlačenja Francuza, da su se prvi brojeva njihova Vjesnika tiskali upravo u Zagrebu, ili da su zagrebačke kompanije projektirale i izvele vodovod alžirskog glavnog grada, da navedem samo neke od primjera, sve to vidimo kao poveznice na kojima treba graditi nove veze s najvećom afričkom zemljom, s kojom imamo bogatu prošlost suradnje. Uopće nam je izuzetno važno nakon svakog studijskog posjeta suradnju nadograđivati kroz nove programe, primjerice predavanja gostujućih stručnjaka koje organiziramo u suradnji s Arhitektonskim fakultetom u Zagrebu. Otvaranje suradnje sa zemljama koje nisu u dominantnom fokusu, ujedno je i nastavak višegodišnjih aktivnosti udruge Slobodne veze, iza koje stoji niz projekata ostvarenih na europskom istoku i na Kavkazu.

Foto: publikacija Motel Trogir

Surađujete s Građanskom akcijom Trogira oko inicijative za park na Solinama, vaše ture po zagrebačkom modernističkom naslijeđu upisale su se kao vrijedna edukacijska platforma za reafirmaciju modernističkog naslijeđa. Što još planirate i koje biste točke naveli kao ključne u vašem radu trenutno?

Lidija Butković Mićin: Znanstveno istraživanje i edukacija bitni su preduvjeti reafirmacije modernističkog naslijeđa. Istraživanje je, prije svega, podloga svake valorizacije, a potom i formalne zaštite, a edukcija kroz stručno vođene šetnje suočava zainteresiranu javnost sa konkretnom arhitekturom i njenim suvremenim problemima. Primjerice, prilikom obilaska Iblerovog „drvenog“ nebodera razgovarali smo i o boljim i lošijim stranama njegove recentne obnove, kod Jelinekove Zagrepčanke nije bilo moguće zanemariti evidentne dokaze starenja i propadanja vanjskog oplošja zgrade koje bi hitno trebalo sanirati. Obilazak Vitićeve „Kockice“ imao je pozitivan efekt – medijska eksponiranost ponukala je korisnike objekta na povratak ulaznog atrija u stanje bliže originalnom, povijesnom izgledu, uklanjanjem kasnijih intervencija. Kod Jelinekovog nebodera, tzv. „trešnjevačke ljepotice“ imali smo priliku čuti mišljenja stanara u vezi mogućeg prilagođavanja objekta propisima o energetskoj učinkovitosti, pa i njihovu bojazan za reperkusije tog zahvata na vizualni dojam zgrade i autorski integritet projekta. Da ne nabrajam dalje, svaka šetnja je priča za sebe, ali sudionici (pa i mi kao organizatori) uvijek odu sa novim spoznajama, a nerijetko i idejama za nove mini-akcije i participativne projekte.

Izložbena i publicistička aktivnost projekta logično proizlazi iz naših interesa i ciljeva, jednostavno želimo i smatramo važnim proizvoditi znanje koje će poslijeratnu arhitektonsku baštinu prezentirati javnosti, ali i poslužiti konzervatorskim odjelima u njenom evidentiranju i formuliranju zahtjeva za registraciju. Kako je Trogir izvorište i trajni fokus projekta, tijekom 2015. godine poduzeli smo opsežno istraživanje moderne arhitekture grada koje je rezultiralo izložbom u Muzeju grada Trogira na jesen iste godine. Kao glavnoj istraživačici, uz stalnu i nesebičnu podršku stručne suradnice Diane Magdić, intencija je bila vidjeti ima li u Trogiru još poslijeratnih realizacija koje bi mogle parirati Vitićevom motelu, odnosno popisati i sagledati cjelokupnu arhitektonsku i urbanističku produkciju iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata na širem trogirskom području, te sagledati posljedice – pozitivne i negativne – koje su ta dinamična i propulzivna desetljeća ostavila na razvoj grada; odnos povijesne jezgre i periferije, izgrađenog i neizgrađenog, planirane i stihijske urbanizacije.

Osim mapiranja i atribuiranja desetina objekata te njihove interpretacije u lokalnom i širem kontekstu, što je najveći uspjeh poduzetnog rada, izložba je kroz arhivski fotografski materijal iznjedrila poraznu ocjenu suvremenog stanja građevinskog fonda iz promatranog perioda.

Saša Šimpraga: Osnivanje lokalne aktivističke grupe potaknuto je upravo nekima od aktivnosti projekta Motel Trogir, odnosno od početka nam je bio cilj stvoriti takvu bazu budući da je širi rad na terenu preduvjet uspješnijeg rada projekta koji probematizira izgrađeni okoliš i prostor općenito. Grupa ljudi koja se okupila je sjajna i pokazuje kako perspektiva postoji, ali je preduvjet u samoorganizaciji i proaktivnom djelovanju. Zanimljivost je da su većina uključenih osobe koje su studirale van Trogira i vratili se u grad koji donedavno nije imao doslovno nikakvu civilnu inicijativu.

S GAT-om sudjelujemo u svim inicijativama. Do sad smo već zajednički započeli inicijativu za obnovu i otvaranje za javnost povijesnog parka Garagnin Fanfogna, zaštitu zelene zone i uspostavu parka Soline – prostora koji je izuzetno bitan i za sam motel i njegov radijus. Od jednostavnijih inicijativa kroz GAT pokrenute su, primjerice, inicijative za povratak javnih česmi u Trogiru – gradu koji ih je nekad imao, a danas je jedan od rijetkih gradova u Dalmaciji koji ih uopće nema.

Nataša Bodrožić: Knjiga radnog naslova KOTEKS: PARALELNI CENTAR SPLITA je u pripremi i nadamo se objaviti je sljedeće godine, 2018. Na jesen ove godine zagrebačka publika moći će vidjeti dio umjetničkih radova produciranih u sklopu projekta od 2014-2017. u Galeriji VN.

Posljednjih godina čini se da se na marginama javnosti otkriva vrijednost socijalističkog naslijeđa. U neovisnim se medijima razbija vrijeme šutnje, shvaća se koji je nered prouzročio tranzicijski period i revalorizira se socijalistička ideja. Međutim, još i mnogo više na polju kulture. Imate li komentar na to, što mislite da je bitno imati na umu prilikom otvaranja ovih narativa? Gdje se možemo zaplesti?

Saša Šimpraga: Sloj modernizma nastao nakon Drugog svjetskog rata može se promatrati i kao kvantitativno najznačajniji u Hrvatskoj, a po svojim dosezima pojedinih realizacija, kako arhitektonskih, tako i urbanističkih, svakako i jedan od najvažnijih. Prošlost je općenito bitna ponajviše u svojoj sadašnjosti.

Nataša Bodrožić: Jedna od zanimljivijih pozicija u tom smislu, dakle revaloriziranja, odnosno analize socijalističkog perioda iz današnje perspektive, jest ona Milana Rakite, teoretičara i političkog aktivista. On ističe kako recentni trend historizacije različitih dimenzija prostorno-fizičkog razvoja socijalističke Jugoslavije ima svoju ideološko-političku funkciju, a tu spadaju i politike i prakse konzervacije modernističke baštine. Ti užestručni koncepti i metodologije zaštite, kako ističe, ne mogu se promatrati izvan općih obrazaca društvene valorizacije historijske prošlosti koji su dio još širih procesa kreiranja tzv. politike sjećanja, i koji o tim procesima ovise. Drugim riječima, ti koncepti i metodologije zaštite dio su odnosa cjelokupnog društvenog sistema prema vlastitoj historijskoj prošlosti, a znamo dobro da kod nas prevladava diskurs povijesnog revizionizma. Njega konstituira ne samo konzervativni diskurs tj „nacionalistička paradigma“ koji čini se dominira trenutno kod nas, nego se javlja i liberalno revidiranje prošlosti, koje SFR Jugoslaviju, „u njezinim progresivnim razdobljima“ želi svrstati uz bok „civiliziranog zapadnog svijeta“, izostavljajući tj. negirajući jedan prilično specifičan razvoj ove zemlje. Ako znamo da se već krajem 1960-ih u SFRJ kao i u nekim drugim socijalističkim zemljama razvija tzv. reformska struja kritike tih režima koji socijalističku modernizaciju vide kao polumodernizaciju, nedovršenu ili devijantnu, manjkavu u odnosu prema onoj zapadnoj, kako ističe Danijela Dolenec u jednom od svojih tekstova, u promijenjenim društvenim odnosima nakon 1990-ih, potpunim napuštanjem marksističke paradigme, ne čudi da je ta struja toliko zaživjela i da danas konstituira akademsko polje. Kako se postaviti u odnosu na te procese, odnosno pokušati konstruirati lijevi narativ u ovom području, u današnjim okolnostima izuzetno je zahtjevno i predstavlja priličan izazov. Ostaje nam nadati se da na neki način svojim djelovanjem, kritičkim propitivanjem postojećih okvira, utiremo put takvim interpretacijama. Možda će se tek u nekoj budućoj kritici našega rada – djelovanja projekta Motel Trogir – ili u promijenjenim društvenim okolnostima, oblikovati neki novi, moguće progresivniji interpretacijski okvir za historizaciju prostornog razvoja SFRJ i njegovih fizičkih manifestacija.

 

Razgovarala: Katerina Duda

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close