TEKST

Ugasili smo sve, ugasit ćemo i vas

 

Situacije prirodnih kataklizmi najčešće označavaju trenutačni raskid s uobičajenim društvenim redom i odnosima. No suprotno stereotipnim društvenim očekivanjima, zajednice pogođene katastrofama ne raspadaju se na skup sebičnih i agresivnih pojedinaca. Naprotiv, dominantan društveni odgovor su kolektivna samoorganizacija i solidarnost.

Foto: Naš Hajduk

Komunizam katastrofe

U svijetu u kojemu katastrofe poput požara i poplava zbog uznapredovalih klimatskih promjena postaju sve češće, primjere tzv. komunizma katastrofe, kolektivnog i direktnog odgovora zajednica na kataklizmičke situacije, pronalazimo diljem svijeta. U slučajevima poput tsunamija u Indijskom oceanu 2004., uragana Katrina u New Orleansu ili uragana Sandy u New Yorku pogođene zajednice su se spontano ujedinile ne čekajući pomoć države koja je, ako se uopće dogodila, došla prekasno ili u nedovoljnom opsegu. Tijekom kataklizme u New Orleansu je došlo i do aktivne represije države nad samoorganiziranom uzajamnom pomoći unutar siromašnog i uglavnog nebjelačkog stanovništva.  Kako pomoć nije stizala danima, očajni stanovnici su provaljivali u zaključane trgovine kako bi došli do hrane i vode – odgovor države bio je slanje Nacionalne garde i bjelačkih rasističkih paravojski s dozvolom za ubijanje kako bi se zaštitilo privatno vlasništvo. Situacije koje podrazumijevamo pod komunizmom katastrofe su one u kojima se prevladavaju svakodnevna otuđenost i razlike između ljudi, ruše se barijere vlasništva i zatvorenosti u vlastita četiri zida i stvara se nesvakidašnji osjećaj povezanosti i zajedništva. I sve to bez nadzora i instrukcija centralnog autoriteta odozgo koji se sa strane države najčešće pokazuje nespreman ili nesposoban odgovoriti na hitnost situacije. Samoorganizirane zajednice se pokazuju efikasnijima u brzom odgovoru na katastrofu nego državna tijela ili tržišni entiteti. Država se pojavljuje tek naknadno, nastojeći obnoviti ustaljeno stanje stvari i kooptirati novonastale društvene veze u svrhu svojih ciljeva koji često uključuju nametanje “kapitalizma katastrofe” i gentrifikaciju pod izlikom obnove pogođenih područja.

Sustavna i strukturna nebriga

Situacije prirodnih katastrofa na hrvatskim prostorima umnogome se uklapaju u opisani obrazac. Do samoorganizacije i solidarnosti je došlo i prije nekoliko godina za vrijeme velikih poplava u Slavoniji. Nekoliko godina kasnije, požar hara splitskom okolicom i dolazi do samog grada Splita. U najkritičnijim trenucima u kojima je jasno da državne strukture nemaju kontrolu nad situacijom, javlja se odgovor odozdo. Okupljaju se brojni volonteri koji odlaze na požarišta bez ikakve opreme, susjedi jedni drugima pomažu, nudi se smještaj ljudima iz stradalih mjesta… Zahvaljujući takvoj energiji, požar je zaustavljen na rubu Splita i situacija na sreću nije postala još mnogo i nezamislivo gora. Istovremeno smo mogli pratiti i gore spomenutu kooptaciju od strane državnog i medijskog aparata. Pa smo tako neprestano bili podsjećani da bez političke elite tobože ipak ne može biti ničega i gotovo ista količina medijskog prostora je bila posvećena tome kad će Plenković sazvati izvanrednu sjednicu nečega ili što kaže ministar obrane. Split se obranio i bez njih. Istovremeno smo izloženi i poplavi raznih humanitarnih akcija kojima se prikupljaju sredstva za vatrogasne snage koje se koriste zastarjelom opremom. Naravno da je nužno nabaviti kvalitetnu vatrogasnu opremu jer će time životi vatrogasaca biti manje u opasnosti, no nikakve humanitarne utakmice ispranih nogometnih zvijezda i uplate na žiro račune neće prikriti činjenicu da je jedan od uzroka splitske katastrofe sustavna, strukturna nebriga i propadanje javnih službi koja traje više desetljeća, razaranje zajednice, ideje kolektiva i zajedničkog dobra.

Organizacija i odgovor odozdo

No, vratimo se na organiziranje odozdo Splićanki i Splićana u najkritičnijim trenucima požara. Važan početni impuls i velik broj uključenih ljudi došao je iz redova Torcide koja je svojim članovima poslala poziv (naredbu!) da se uključe u borbu s požarima i uputila se na požarišta. Takav razvoj događaja nimalo ne iznenađuje. Navijačke skupine (ultrasi) u pravilu imaju vrlo visok stupanj unutarnjeg organiziranja i međusobne povezanosti svojih članova, pa se tako mogu vrlo brzo i prilično brzo okupiti u velikom broju. Njihova organizacija se najčešće vrti oko uže jezgre ljudi koja se bavi organiziranjem navijanja ili koreografija na utakmicama, te ostalih manjih skupina koje su uglavnom zasnovane na regionalnoj ili kvartovskoj osnovi, ali koje su također međusobno vrlo dobro povezane. Zajedničko prisustvovanje i navijanje na utakmicama, odlasci na gostovanja te okupljanja i na dane bez utakmica oko klubova i udruga navijača, stvaraju unutar sebe vrlo homogene i dobro povezane skupine zbog čega se i mogu vrlo brzo okupiti i reagirati u situacijama poput splitskog požara.

Foto: Torcida Split

U slučaju Splita i Torcide potrebno je imati na umu i još jedan važan moment. Split je grad poharan dugogodišnjim i sustavnim propadanjem i uništavanjem industrije i popratnim nestajanjem radničkog organiziranja. Posljednjih nekoliko godina događa se i turistički bum koji donosi ubrzanu gentrifikaciju, poplavu prekarnih poslova, rast cijena, te divlji i nekontrolirani urbanizam (također jedan od faktora koji je pridonio dramatičnosti situacije s požarima, o čemu smo već pisali na maz.hr-u, op.ur.). Klijentelističke i parazitske lokalne elite ne treba niti spominjati. No oko Torcide i Hajduka postoji snažna zajednica ljudi okupljenih oko osjećaja kolektivne pripadnosti i sa zajedničkim ciljem. Torcida je oduvijek imala veliku važnost i snagu u Splitu i šire, no kvalitativni zaokret započinje prije desetak godina kada s poljudskih tribina počinje borba protiv korumpiranih i od strane političkih stranaka kontroliranih uprava Hajduka te kriminala u nogometu općenito. Radi se o borbi kojom su razni Kerumi i njemu slični potjerani iz Hajduka i iz koje je proizašla udruga Naš Hajduk. U trenutku u kojem je 2011. Hajduk bio na rubu stečaja i lokalne političke elite više nisu mogle izvlačiti korist iz kluba, za cilj navijačke borbe postavljena je demokratska kontrola nad Hajdukom od strane njegovih članova i navijača. Hajdukovi navijači su se tako izborili za pravo da biraju Nadzorni odbor kluba, a upravo su tijeku i dugoročne akcije i kampanje prikupljanja novaca za formalno navijačko preuzimanje vlasništva nad Hajdukom (trenutno je to Grad Split). Možemo zdvajati nad činjenicom da se takva borba nije povela zbog industrijske i gospodarske devastacije Splita. Možemo i trebamo biti kritični prema nacionalističkim i šovinističkim ispadima istih tih tribina. Nikakve zasluge u borbi s požarima nikome ne daju pravo na veličanje ustaštva, pogotovo ne navijačima kluba tako bogate i raznolike prošlosti kao što je Hajduk. No činjenica je da je oko Torcide i Našeg Hajduka stvoren jedini društveni pokret u Splitu i Dalmaciji. Naravno, postoje povremene građanske incijative (poput Pokreta otoka i nedavne borbe protiv Zakona o koncesijama) i pojedine civilne udruge, no njihov mobilizacijski potencijal nije niti približan onome navijačkom.

Foto: Naš Hajduk

I ne samo to, već su i kroz borbu za narodni Hajduk barem u jednom dijelu društva ostvareni pozitivni pomaci i oživljene ideje zajednice i kolektivnog odlučivanja. Uzevši sve to u obzir, nije nikakvo čudo da u trenucima krize i katastrofe koja prijeti zajednici, najsnažnije kolektivno djelovanje dolazi upravo s navijačkih trbina. Nadamo se i da političke reakcije na splitsku požarnu krizu neće ostati samo na moralističkom prozivanju Plenkovića i analizama u kakvom je autu došao na požarište, već da ćemo svjedočiti i snažnijem organiziranju u drugim segmentima društva i upravljanja našim kvartovima, zajednicama i gradovima. Organiziranju koje će težiti da se principi solidarnosti i kolektivnog samoorganiziranja ne primjenjuju samo na navijačkim tribinama u borbi za demokratičniji nogomet, te da ne budu mogući samo u situacijama kada vatra prijeti gutanjem čitavih gradskih naselja. I to ne samo u Splitu, već i šire.

 

Filip Stipić

 

 

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close