TEKST

Priče iz urbane pustinje

 

Jose Eduardo Agualusa  i Ondjaki pisci su koji nam svjedoče Angolu. Obje knjige su prevedene na hrvatski jezik, Agualusina Opća teorija zaborava (MeandarMedia,2016) i Ondjakijev Prozirni (Hena com, 2016). Naime, Angola je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu unatoč okrutnoj, paradoksalnoj činjenici da je među glavnim proizvođačima nafte u Africi. Zemlja je 1975. godine stekla neovisnost od Portugala, a od tada je okrutno opustošena građanskim ratom koji je trajao 27 godina. Građanski rat i njegove posljedice scenografija su, pogonsko “gorivo”, protagonist(i) ova dva romana. Pa, krenimo malo s (online, priznajem!) povijesti istog događaja. Povijesti koja nužno briše male pripovijesti, a čuva mitove.

Slumovi u Luandi, glavnom gradu Angole

Nakon stjecanja neovisnosti, na čelu Angole nalazila se koalicija tri najveća zasebna pokreta ― MPLA, FNLA i UNITA. Koalicija se brzo raspala i država je ušla u građanski rat. Sjedinjene Američke Države, Zair (danas Demokratska republika Kongo) i Južnoafrička Republika su vojno podržavale FNLA i UNITA-u, dok je Kuba vojno intervenirala za MPLA. U studenom 1975., MPLA je porazila UNITA-u i protjerala južnoafričke trupe. Američki kongres je prekinuo daljnje američko vojno prisustvo u Angoli. Agostinho Neto je proglašen za prvog predsjednika Angole, a na njegovo mjesto poslije smrti 1979. godine dolazi José Eduardo dos Santos. Opozicijski pokreti FNLA i UNITA formiraju zajedničku vladu u poljima koje su bile kod njihovom kontrolom. Samoproklamirana Demokratska Narodna Republika Angola formirana je u studenom 1975. s Holdenom Robertom i Jonasom Savimbijem na čelu. Ista je vlada ugušena već 1976. godine, iako je kasnije obnavljana u nekoliko navrata.

Građanski rat se nastavlja između MPLA-e i UNITA-e sve do povlačenja kubanskih trupa iz Angole i južnoafričkih iz Namibije, kada je potpisan sporazum (jedan od prvih) 1989. koji je vodio do sporazuma 1991. Ovaj drugi je pak zagovarao izborni proces za demokratsku Angolu pod nadzorom Ujedinjenih naroda. MPLA je pobijedila, a opozicionar Savimbi je odbio priznati rezultate izbora i prekinuo primirje. Drugi pokušaj mira, mirovni sporazum potpisan je1994. godine između vlade i UNITA-e te je predviđao uključenje UNITA-e u vladu i vojsci. Međutim, lokalni sukobi se nastavljaju. Vlada nacionalnog jedinstva osnovana je u 1997., ali se borbe nastavljaju krajem već 1998., kada Savimbi ponovo obnavlja rat. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda izglasava uvođene sankcija UNITA-i. Angolska vojska pokreće masivnu ofenzivu 1999. protiv UNITA-e i uništava njezine glavne kapacitete te osvaja gradove koje je držao Savimbi. Savimbi je tada objavio da se UNITA vraća u gerilsku taktiku ratovanja i veći dio zemlje zahvaćaju nemiri. Oko 1,500,000 ljudi poginulo je u ovom ratu ili od njegovih posljedica. Dana 22. veljače 2002., Jonas Savimbi je ubijen od strane vladinih trupa i konačni prekid vatre je stupio na snagu.

Razumijevanje ovakvih događaja nerijetko nadilazi naše kapacitete, stoga i ne čudi što su naša dva pisca “optuženi” od strane kritike kao sljedbenici magičnog realizma. Zašto? Naime, to je jedini oblik pripovjedne proze koju odlikuje neproblematično spajanje suprotstavljenih perspektiva, jedne zasnovane na racionalnim i jezičnim strukturama zapadnoeuropskoga književnog realizma i druge koja prihvaća nadnaravno kao prozaičnu stvarnost. Pojava magičnog i fantastičnog u magičnome realizmu, sjetimo se, nije pripovjedno motivirana, čime se postiže učinak očuđenja običnoga.

Roman Opća teorija zaborava (Teoria geral do esquecimento) izvorno objavljen 2012., zamišlja život u Luandi nakon portugalske revolucije 1974. i proglašenja angolske neovisnosti. Prvenstvo u romanu zauzeli su dijelovi o strahu, o besmislu rasizma i ksenofobije, ali i o ljubavi i predanosti. Mnogi ga smatraju dosad najboljim Agualusinim romanom, a 2016. se našao i u najužem izboru za Bookerovu nagradu (Man Booker International Prize 2016). Prozirni (nagrada Saramago, 2013.) je, reklo bi se, u tom odnosu ― Luandin nekrolog. Inspiriran aktualnom političkom situacijom, Ondjaki je stvorio fresku ― hommage Luande, glavnog grada Angole, koja je nakon osamostaljenja od Portugala 1975. završila u vlasti Narodnog pokreta za oslobođenje Angole'(portugalski, MPLA). Originalno lijeve orijentacije, MPLA u sprezi s medijima postaje zločinačka elita, a Luanda poligon te perverzije. Dok moćnici dogovaraju privatizaciju luandske infrastrukture i usvajanje praznika iz solidarnosti, narod preživljava na rubovima, na dnu.

U tom smislu, obje knjige su više nego relevantne za dodatno razumijevanje (i naše) ekonomsko-političke makljaže (ako joj ima kraja?).

José Eduardo Agualusa (foto: Lara Longle)

Ludo, glavna protagonistica Opće teorije zaborava, od početka predstavlja pogled kolonizatora, koji je uvijek pun predrasuda, neznanja i straha u odnosu prema drugom – koloniziranom. Ona se spašava tek kada se pretvori u drugoga. Tada se ona “humanizira” i pronalazi svoj mir. Odonatova (glavni protagonist u Prozirnom) nostalgija je također, u širem smislu, pogled Drugoga, ali funkcionira i kao dio društvene kritike koju Ondjaki na drugim mjestima provodi vrlo elegantno i duhovito. Odonato koji uslijed gladovanja postaje proziran, inače pater familias, egzistencijalistički je prorok, asket, ali i moguća personifikacija angolskog naroda.

Za njega je Luanda nekad bila, u usporedbi s današnjim stanjem: “gotovo urbana pustinja s nestašicama hrane, odjeće i lijekova, bez vode i struje, često nije bilo ni piva, ni vina, obroci su se sveli na čuvenu prženu ribu s rižom s umakom od rajčice u tragovima, nedostajalo je konzervi, ali ne i nekih plodova s juga i iz unutrašnjosti, nije bilo viskija, ali bilo je sušene ribe… umrlo je puno djece, rodilo se još djece, sirotinjske veselice bile su više mjesto susreta članova obitelji i susjeda, nego što se ondje jelo ili oglašavalo novostečeno bogatstvo na sva zvona, more je bilo darežljivije i davalo više ribe čak su i ljudi bili nježniji”. Ondjaki je, u jednom razgovoru koji sam vodio s njim u BOOKSI to i priznao. Nostalgija je mehanizam nesuočavanja, mehanizam očuvanja statusa quo. Ona nužno daje povjerenje onome prošlome, a ono – sadašnje I moguće buduće – ignorira. U razgovoru za Novi list, Agualusa pak priznaje: “Ludo želi komunicirati, piše po zidovima stana, ali u jednom trenutku više nema po čemu pisati. Mora se sažeto izražavati. Jednostavnost je ono što sam i ja sam uvijek nastojao postići kao pisac: birati uvijek sitne riječi, pričati priče s najmanjim mogućim brojem riječi.” Isti modus se savršeno može “aplicirati” i na Ondjakijevog protagonist, na njegov diskurs.

Ondjaki

Karakterističan jednostavan govor (izvanredni prijevodi Tanje Tarbuk i Une Krizmanić Ožegović) druga je u nizu poveznica Ondjakija i starijeg mu kolege, Agualuse, uz spomenutu tematsku. Naime, oba romana su fragmentarni i slojeviti te se razvijaju unutar mogućnosti – i napetosti – koja je inherentno između pisanja i identiteta, teksta i značenja, priče i života. Obojica su duboko ukorijenjeni u kompleksnu i krvavu svakodnevicu kolonijalne i postkolonijalne Afrike.

Trauma niti kod jednog od njih ne funkcionira kao tek bilješka o prošlosti, nego čak pokazuje snagu iskustva koje subjekt još ne posjeduje – kako bi to Cathy Carut objasnila na liniji već ranijeg, konceptualnog modela trauma što ga je uspostavio Freud, što sve skupa bitno usložnjava. Njihova fikcija nastupa na rupama, pardon, temeljima onoga što se zove “trauma studies”, a to su “kolaps svjedočenja”, “događaj bez svjedoka”, “zakašnjelost svjedočenja”, “neizgovorivost traume”.  Naime, kao što je Shoshana Felman uvjerljivo argumentirala analizirajući Camusovu Kugu, traumatični je događaj onaj “koji je u povijesnom smislu nemoguć”, to je događaj bez referenta.

Kao ni u kugu u Camusovu tekstu, tako ni u holokaust zapadni svijet (dugo) nije vjerovao. Felman tvrdi da je upravo zbog nemogućnosti da se zamisli duboko, krajnje neljudsko zlo Camusu bio potreban “stvaran” medij – kuga, kako bi se dobio uvid u povijesnu stvarnost, kao i u posvjedočenu povijesnu vjerodostojnost njegove nezamislivosti. Možda zato Ondjakijev protagonist postaje proziran?a Agualusina protagonistica se ograđuje od svijeta – zidom? Svekolike posljedice rata kao da ne ostvaruju svoj jezik pa se mora pribjegavati u određene začudnosti, u “nadrealnost”, jer to kao da i jest priroda rata.

***

José Eduardo Agualusa rođen je 1960. u gradu Huambu u Angoli. Radi kao novinar. Knjige su mu prevedene na više od dvadeset jezika. “U mojoj zemlji stvarnost je moćnija od fikcije”, napominje Agualusa, koji je mnoge neobične slučajeve pretočio u književnost, stvorivši snažne likove i zanimljive zaplete u svojim knjigama. Prema mnogim njegovim knjigama snimljeni su, ili se tek snimaju filmovi. Lula Buarque de Hollanda režira film prema romanu Prodavač prošlosti, a Belisário Franca film prema romanu Kreolska nacija. Engleskinja Karen Boswall, koja živi u Mozambiku, režirat će film prema romanu Žene mojega oca, u kojem se i sama pojavljuje. A Portugalka Joana Porto priprema film prema romanu Kišno razdoblje. Dosad je objavio više od desetak proznih djela.

Mladi nagrađivani angolski pisac Ondjaki (1977), koji trenutno živi u Rio de Janeiru, nakon studija sociologije u Luandi i New Yorku, radio je na brojnim kinematografskim i filmskim projektima. Ondjaki je već ovjenčan mnogim i važnim nagradama, između ostalog nagradom Grande Prémio de Conto Camilo Castelo Branco 2008. i prestižnom nagradom Jabuti. Za roman Prozirni dobio je nagrade Saramago 2013 i Prix Transfuge 2015. Osim toga, ušao je u izbor 39 afričkih pisaca mlađih od 40 godina, u sklopu projekta Africa39. Napisao je četiri romana.

 

Autor: Srđan Sandić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close