TEKST

Zapisi usred puta, dio I

Mala kronika ljetne biciklijade 2017.

Bicikli na rivi Slatina na Čiovu

20. srpnja, četvrtak / Zagreb-Duga Resa-Slunj

Začetak zore. Na izlazu iz Zapruđa mahali su mi Hope Sandoval, Kurt Vile i njihova Let Me Get There. Hrvoje me zvao i javio da će mi se priključiti kasnije. Na put sam krenuo sam. Pratile su me rane sramežljive ceste. Par puta skrenuo sam krivo, prije zbog navike nego nepoznavanja smjera, jer si volim utvarati da ne želim otići iz Zagreba. Gonio me moj dvokotačni suputnik, a vlastita mi je volja u našem odnosu bila posve usputna, nebitna. Polazak je potreba ispunjena fizikalnim zakonima, dok se razlozi kretanja pridružuju poslije, u vremenu mirovanja. Kad bih se pitao zašto i čemu, krenuo bih tek potkraj produženog godišnjeg odmora.

Jastrebarsko, prva kava. Pročitao sam intervju s Novakom u Večernjaku. Vesela i naspavana konobarica nagovorila me da naručim i sok. Entuzijazam u sedam ujutro, vrijedno bilježenja.

Kupalište na Mrežnici u Dugoj Resi

Duga Resa. Po prvi put ove godine proveo sam nekoliko sati sasvim sam, osim spavajući. Pisao sam, crtao… Promatrao sam djecu kako se igraju i kupaju u Mrežnici. Svijet je bio svjež. Podatan. Uvukao sam ruku u riječni mulj, uzeo šaku blata i njime namazao lice. Muhe su mi se približile vrlo brzo kako bi zagospodarile sa mnom. Prepustio sam se njihovom zujanju, rafaljnoj paljbi nerazumljivog jezika koji me ipak milovao umjesto ubadao. Potom je slijedilo pranje, gotovo ritualno. Sklopio sam primirje s insektima. Mahnuo sam dječaku s crvenom loptom, igrali smo picigin u plićaku.

Bregovi između Mrežnice (Generalski Stol) i Korane (Barilovići). Pozornost mi je privukla večernja zvonjava iz drvenih crkvica, kao i vjernici koji su na bogoslužje putovali traktorima. Isus Nazarećanin izranjao je na raskršćima, s kožom tople teksture i drvenim pogledom koji mi je poklonio na ulasku u šumu. Ona je njegovo kraljevstvo, a on je šumski duh, zavodljiv i neuhvatljiv. Zaslužio je to svojom krunom od trnja.

Slunj i Rastoke. Čovjek u majici na HDZ Karlovac svojevoljno mi je pokušao srediti smještaj negdje u gradiću. Naravno, od toga nije bilo ništa. Spavao sam na travnatoj plaži pored Korane, s prtljagom pod glavom kao jastukom. Što bi tek bilo da uza se nisam imao vlažne maramice?

21. srpnja, petak / Slunj-Plitvice-Korenica-Lovinac

Hrvoje se napokon pojavio, prekinuvši me u čitanju zanimljivog članka o Indirinoj novoj frizuri. Vrućina je bila gotovo nepodnošljiva, a dionica do Korenice, preko Rakovice i Plitvica, činila se beskonačnom. Vozio sam u grču – osjećao sam nelagodu, čak sam se i bojao, ne znajući pravo zašto. Vožnja me trebala oslobađati. Protrnuo sam svaki put kad bi pored mene prošao kamion, trubeći i stenjući. Nekoć me to nije toliko uznemiravalo, ali očito je bila riječ o djeliću šireg straha kojeg bih morao savladati. Zato sam i odlučio ponovno putovati bicklom, između ostalog. Tik do Jošana – nesreća! Rasturena olupina automobila izvalila se naopačke kao nemoćna kornjača. Srećom, debeli šofer je preživio. Hitna pomoć stabilizirala ga je dok smo prolazili.

Skretanje za Udbinu na ličkoj magistrali nakon Jošana

Smirio sam se tek kad smo se riješili te nesretne ceste i skrenuli prema Udbini. Tek tada sam počeo uživati i, dapače, doživljavati Liku u punom smislu riječi. Poluprazna, ničija zemlja, međuzemlje čija su etnička većina ovce s tamnom i neprobojnom vunom, istodobno oštrom i mekom poput rijetkih ljudi koji još uvijek ovdje žive. Kraj između planina i mora, visoravan mimo zemlje i neba, nedokučivi domaći Avalon koji zbog bake ipak smatram svojim, sluteći otkud su dolazile njezina stamenost i otresitost, ali i toplina, kao i pritajena, tinjajuća snaga.

Zrak je tekao kao njezin dah – osvježavajuće, ali i obvezujuće, potičući čovjeka da misli o njegovoj čistoći. Na putu nas je zatekla hladna i blaga noć, a pri ulazu u pitomi predio Lovinca za nama je odzvanjao lavež nevidljivog psa. Bio je to pozdrav koji smo čekali od rođenja. Lovinac je mjesto suvremenog duha koje pokazuje kako bi cijela Lika mogla izgledati.

22. srpnja, subota / Lovinac-Mali Alan-Maslenica-Zadar

Prelazak preko Velebita. Jedno od najljepših i najspiritualnijih iskustva u životu. Planina nas je gladila svim svojim strminama, pružajući mi toliko potreban osjećaj nečega važnijeg i trajnijeg od mene u što se mogu pouzdati. Stari narodi nisu uzalud proglašavali masivne planine svetima i posvećivali ih bogovima, od Ararata i Olimpa nadalje. Budući da se s planinom u svakom pogledu nije moguće natjecati, vrlo je korisna za sagledavanje sebe u kontinuitetu, od stidljivih početaka do neminovnog, no ne nužno i gorkog kraja. Planine nas rađaju i odgajaju u svim svojim naručjima, a zatim neizbježno odbacuju, da bi nas ponovno primale kad god osjete da su temelj našeg zajedničkog bivanja.

Hrvoje s djedom na vrhu prijevoja Mali Alan

Vegetacija Velebita obavijala je bicikl i mene poput živog blata koje obnavlja umjesto da guši i sve uvlači u sebe. Bogato pošumljena lička strana planine ništa ne guta, nego se širi ne osvajajući, kao prava protočna sila koja skupa s Plješivicom tvori korijenje svoje regije, nalik isprepletenim prstima starice koju sam sanjao prošle godine. Na vrhu prijevoja dočekao nas je djed koji me podsjetio na mog pokojnog. Imao je vrlo slično držanje, stas, kao i skromnost na prvi pogled, a znatni ponos na drugi, ponos koji proizlazi iz življenja u skladu s vlastitim poslanjem. To je sve što o njemu zasad mogu reći.

Silazak s Malog Alana niz strmu makadamsku cestu

U Zadru smo spavali kod Ene, a boravili smo u Nigdjezemskoj. Čuli smo koncert grupe Lice mista iz Preka na Ugljanu. Daleka obala susrela je Bonnieja “Princea” Billya. Tako zvuči otvaranje ždrijela mora koje na površinu pušta ribe skrivene na samom dnu, da suoče čovjeka sa svojim svjetlucavim očima, grozdom bljesaka začetim u gnijezdu njihovog podvodnog jata. Događaj je bio dobro posjećen, ondje se zateklo i nekoliko poljskih turista, ljudi su plesali, prepustili su se.

Spomen-ploča na zidu podno prijevoja

23. i 24. srpnja, nedjelja i ponedjeljak / Zadar-Čiovo-Split

Premda smo se dogovorili da ovaj put nećemo forsirati, ispalo je da smo samo to sve vrijeme radili. Tako smo i odlučili voziti noću od Zadra do Čiova, iako smo znali da smo premoreni te bismo trebali doći najdalje do Šibenika ili Brodarice. Ali, naravno, postoji nešto sasvim neodoljivo u noćnim vožnjama, na primjer dobro poznat osjećaj da se sav svijet kreće osim tebe, a ti sjediš u balonu promatrajući beskonačnu vrtnju Zemlje, gordijski čvor makadama, magistrala i autocesta, slučajno se zaputivši u njegovo središte.

Trebaš li se uopće truditi otpetljati ga? Ako je Aleksandar presjekao mačem izvorni, legendarni čvor, ti bi biciklom samo morao slijediti smjer vlakana koja čine užad, sve dok se ne probiješ na drugu stranu i shvatiš da si upravo probušio svoje srce. To je trenutak osvješćivanja vlastitog kretanja potaknut pojavom kamp-kućice ili automobila koji nakratko izrone iz mraka i namignu ti svojim mračnim, ugašenim očima, momentalno prenuti iz sna dok njihovi vlasnici vode ljubav na plažama ili u šumama. Zvjezdano nebo prekriva te kao cjediljka krupne, svjetlucave soli prosute posvuda iz ruku ljudi koji žive i umiru od mora.

Originalni prikaz Isusa Krista na početku Masleničkog mosta

Sv. Filip i Jakov, Drage, Biograd, Vodice… Mjesta su protjecala jedno za drugim dok smo vozili nevjerojatnom, nestvarnom brzinom potpomognutom glatkoćom asfalta i time što nam ama baš ništa nije stajalo na putu. Kad smo došli do šibenskog mosta, inzistirao sam na kraćoj pauzi kako bih malo promatrao grad u kojem pukom slučajnošću nikad nisam živio iako mi pripada po svemu, više od svih drugih na Jadranu. U njegovoj veduti vidio sam djedovo lice koje se rastvorilo u tisuću rebrastih prozora, poput bora koje ništa nisu zaboravljale. Tvrđava Sv. Mihovila sjajila je kao čelo mu, a svod katedrale Sv. Jakova bio je čvrst i žilav kao njegova ramena. Pripadala mu je i svaka glava na njezinoj fasadi. Zahvaljujući Šibeniku osjećao sam se sasvim siguran.

Marine nadomak Trogiru

Ipak, nastavili smo dalje, mada je postajalo sve teže i teže. Stali smo dulje samo u mjestu Bilo prije Primoštena i to zato što je netko na tabli napisao “Vuci!”. Kuhali smo tjesteninu na plaži dok je ribič-hobist, usidren u plićaku, razmatao svoje mreže neposredno pred zoru. Nekako smo se uspjeli dokopati Marine ususret Trogiru, gdje smo naišli na najveću agavu koju smo ikad vidjeli, gorostasa među biljkama. Lagano lupiti rukom o njene gojazne listove bilo je kao pokušati probuditi pretpotopnu neman. No, agava je ostala nijema. Još nije bila procvjetala, još se nije vinula prema Suncu da joj sprži cvjetove kao Ikaru krila.

Na Čiovo smo došli potpuno iscrpljeni, pa smo mogli samo čekati brod za Split kod Tina i Tonija. Prilegao sam na veliku stijenu koja je virila iz mora i dugo zurio u Marjan. Čempresi koji su dopirali gotovo do površine vode činili su da brdo izgleda kao mali kućni ukras, idealan motiv za goblen iznad bračnog kreveta koji se ogleda u prvoj jutarnjoj kavi, kad se pijucka ne ustajući iz postelje do podneva.

24. i 25. srpnja / Split

Noćio sam u Splitu po prvi put poslije dobre četiri godine, kad smo se bili otisnuli na premijerno putovanje biciklom. Kontekst je ovaj put potpuno drugačiji. Hrvoje i ja našli smo se s Nevenom, a svo troje smo spavali na brodu Andreinih roditelja, usidrenom na Zenti. Bilo je to najbolje moguće rješenje našeg stambenog pitanja, odavno nisam tako obilno i mirno snatrio, bezbrižno se ljuljajući na površini lijenog i prljavog, ali svejedno mirisnog mora.

Nevena i Hrvoje u lučici Zenta

Turneja modernističkom arhitektonskom baštinom Splita pokazala mi je lice toga grada različito od turističkog, meni ranije nepoznato, te još jednom prikazala dosege samoupravnog socijalizma koji je nekadašnji umirovljenički ljetnikovac rimskog tiranina i mediteranski gradić pretvorio u nešto što se isprva doima još starije, kao polis sastavljen od retro-futurističkih megalita, propao vjerojatno kad i Atlantida, a potom ponovno izronio sa svom svojom morskom patinom, ali potpuno neokaljane strukture. Konkretno, srčani projekt izgradnje promišljenog i pažljivo dizajniranog grada nenametljivo uklopljenog u prirodni okoliš i namijenjenog prvenstveno svojim stanovnicima još uvijek je itekako vidljiv usprkos svoj novijoj neodgovornoj gradnji, jer je jednostavno bio prepametno planiran da bi ga urbanistički tumori potpuno uništili, premda napreduju.

Sličan slučaj, mada mnogo ekstremniji, jeste sa Skopljem, koje je unatrag nekoliko godina postalo neka vrsta jugoslavenskog Las Vegasa, no sav nabubreni pretjerani i uvozni historicizam ipak nije uspio sakriti činjenicu da su novi grad poslije katastrofalnog potresa 1963. projektirali najbolji moderni arhitekti svijeta. Ono što povezuje ove gradove je poseban odnos njihovih zgrada i blokova prema svjetlu, s kojim vode suptilan graditeljski ples puštajući da ono do određenih točaka dopire čas jače, a čas slabije, odajući mu tako počast što je uz planine i more, odnosno rijeku, jedan od središnjih demijurga života lokalnih ljudi.

Spomen-ploča antifašistkinji i heroini Palmini Piplović u Veloj Varoši

Drugoga dana u Splitu smo poslije ručka kod Fife (čije su punjene paprike s pire krumpirom bile sasvim dobre unatoč glasinama da mu se kuhinja pokvarila, ali nakon nekoliko dana konzervirane hrane i pizze takve razlike nije moguće primijetiti) pošli u šetnju Velom Varoši, rodnim kvartom Miljenka Smoje, te se njegovim kolopletom malih ulica i otvorenih dvorova uspeli sve do početka Marjana, gdje se pred vidikovcem u staroj kući nekadašnjih splitskih Židova smjestio luksuzni restoran, pun do posljednjeg mjesta. S druge strane, staro groblje ovdašnjih Sefarda, pristiglih na obale Jadrana s grčkih, makedonskih i bosanskih drumova, a još ranije iz nesklone im Španjolske, zjapilo je prazno.

Jedan od spomenika na starom židovskom groblju podno Marjana

Hodali smo među blijedim kamenim grobovima trudeći se proniknuti u njihove poruke na pismu koje ne umijemo čitati, no saznali smo samo da na ovo mjesto turisti uglavnom ne zalaze. Ploče i humci bez cvijeća i svijeća, ali puni malog kamenja, učili su nas o dirljivom židovskom običaju da se tako obilježi nečiji dolazak na posvećeno mjesto i odavanje poštovanja mrtvima. Igrom slučaja, premda nisu bili Židovi, grob moje bake i djeda na zagrebačkom Mirogoju jednog dana je udomio takav kamen. Nismo nikad otkrili tko ga je ostavio, ali otad stoji tamo raznolikosti radi, ne smetajući nikome.

Pogled na Split s Vidikovca

Povratak našoj plovećoj kući bio je sustavan dokumentarni uvid u sumrak civilizacije na relaciji od Bačvica do Zente preko Firula, ali na zabavan, pomalo benigni način. Ako u ranim dvadesetima nisi prebijen povraćao u more ili grmlje dok te prijatelji održavaju u jednom komadu, nisi ništa napravio. What the hell, we found love in a hopeless place.

 

Autor teksta i fotografija: Bojan Krištofić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close