TEKST

Progutao sam mjesec od željeza: kineski migrantski radnici

 

Kineski migrantski radnici, zarobljeni u sustavu hukoua, žive na rubu siromaštva, u nemogućnosti da prevladaju strukturne dihotomije kineskog društva.  Ovi „pjesnici željeza” često jedinu utjehu nalaze u poeziji koju stvaraju na pokretnoj traci, daleko od svojih obitelji koje su napustili u potrazi za boljim životom.             

Foto: radnici/e u kineskom industrijskom postrojenju, preuzeto s micgadget.com

Svake godine za vrijeme Kineske nove godine, najvećeg praznika u Kini, događa se jedna od najvećih, ako ne i najveća migracija na svijetu. Milijuni kineskih migrantskih radnika koji većinu godine provode u velikim gradovima poput Pekinga, Šangaja, Shenzhena, Hangzhoua, vraćaju se roditeljima i djeci koju su u većini slučajeva ostavili s djedovima i bakama. Kina, fascinantna zemlja nevjerojatnog razvoja svoj razvoj duguje i onima koji često u tim gradovima ne mogu ostvariti nikakva prava zbog sustava hukoua, a vrlo često i žive na rubu siromaštva. Cilj je ovoga teksta ocrtati probleme s kojima se susreću kineski migrantski radnici, od kojih veliki broj piše i poeziju. Ovi „pjesnici željeza” često jedinu utjehu nalaze u poeziji koju stvaraju na pokretnoj traci, daleko od svojih obitelji koje su napustili u potrazi za boljim životom.        

Nije li život na selu uvijek težak?

Da bismo razumijeli što se događa u Kini i poziciju migrantskih radnika (dagong), potrebno je pojasniti sustav hukoua koji diktira pristup uslugama poput javnog obrazovanja i zdravstva, te razumijeti dihotomiju grad-selo, tj. dihotomiju ruralno-urbano područje.

Od 1952. do 1982. država je osiguravala zdravstvenu skrb svima, a ruralno stanovništvo ju je dobivalo putem svojevrsnih zdravstvenih komuna koje su pružale kakvu-takvu zdravstvenu skrb. Iako njihova kvaliteta često nije bila na zavidnoj razini, barem su bile dostupne, te je smrtnost pala s 200 na 35 na tisuću rođenih, a zarazne su bolesti stavljene pod kontrolu (prema Hsaio-Hung Pai, 2013). Takav tip zdravstvenih komuna ukinut je 1982. godine čime se u ruralnim područjima urušava sustav zdravstvene skrbi – ruralno stanovništvo ostaje bez zdravstvenog osiguranja. Skrb je privatizirana i decentralizirana, a središnja je vlada drastično smanjila izdavanja za zdravstvo. Između 1978. i 1999. godine udio vladina financiranja zdravstva pao je sa 32 posto na 15 posto. Uveden je novi sustav prema kojem se liječnike plaćalo po učinku, prema profitu koji su donijeli bolnici; narasla je prodaja lijekova.

Sve navedeno dovelo je do toga da zdravstvena skrb nije dostupna većini Kineza, a lokalna je samouprava ne može primjereno financirati. Samo je sedam posto ruralnih stanovnika 1999. godine imalo pristup zdravstvenoj skrbi, a prema podacima iz 2006. godine manje od deset posto ruralnog stanovništva je bilo osigurano u usporedbi sa 50 posto gradskog. Slična se stvar dogodila s obrazovanjem. Do 1980.-ih obrazovanje nije zahtijevalo nikakvo plaćanje školarina, no iza 1980.-ih centralna vlada sve više počinje decentralizaciju kontrole nad kurikulumom i troškovima rada (Hawkins 2000, prema Friedman 2014). To je dovelo do raznih oblika školarina koje roditelji moraju plaćati i proliferacije privatnih obrazovnih institucija.

Bez hukoua, bez prava

Implementacija sustava hukou-a ili registracije kućanstva kojom se određuje gdje osoba može živjeti kasnih 1950.-ih godina blokirala je migraciju iz ruralnih mjesta u gradove i zacementirala tržište rada. Do reformi 1970.-ih ruralni stanovnici naprosto nisu mogli sudjelovati u tržištu rada u gradovima. Hukou (registracija stanovništva) je bio i ostao središnji sustav registracije i kontrole ljudi, te održavanja okamenjenih odnosa između gradova i ruralnih područja. Država je obvezana i odgovorna za pružanje svih socijalnih usluga urbanom stanovništvu, no u ruralnim područjima to nije slučaj, ruralno stanovništvo je prepušteno samo sebi.

Sustav hukoua oblikovao je današnju Kinu stvarajući hijerarhiju urbanih mjesta i stavljajući prioritet gradova i urbanog stanovništva nad ruralnim područjima i stanovnicima; hukou kontrolira kretanje stanovništva i ruralno stanovništvo trajno veže uz mjesto rođenja. Termin migrantski radnik odnosi se na radnika koji u određenom mjestu radi bez lokalnog hukoua– lokalnog sustava registracije kućanstva, s kojim su vezane i određene socijalne usluge koje osoba može primiti. Osobe s hukouom drugačijim od mjesta na kojem prebivaju nemaju pristup raznim javnim uslugama poput zdravstva, školstva, mirovina i subvencioniranog stanovanja. Ovo znači da netko iz recimo malenog grada u provinciji Sečuan koji godinama, ako ne i desetljećima radi u primjerice Pekingu, nema pristup osnovnim uslugama, nema nikakva prava, kao ni djeca te osobe, koja nemaju pravo da upišu školu u Pekingu, nego vrlo često prolaze bez pristupa obrazovanju. Djeca tih radnika se suočavaju s velikim preprekama (administrativnim, financijskim, društvenim) pri upisu u škole, te su često osuđeni na sustav privatnih škola (koje njihovi roditelji koji vrlo često rade za mizerne novce ne mogu priuštiti).

Kina je po definiciji donjeg praga apsolutnog siromaštva dugo vremena bila među najnižim zemljama u razvoju. Godine 1986. apsolutno siromaštvo je određeno pri 206 yuana godišnje (za usporedbu računamo da je jedan yuan jednako jednoj kuni); 1988. granica apsolutnog siromaštva dignuta je na 1.067 yuana, 2009. godine na 1.196 yuana, 2010. na 1.274  yuana i 2011. na 2.300 yuana (ne zaboravimo da su ovo sve iznosi na godišnjoj razini!). Iako je 2005. donesen petogodišnji plan da se smanji razlika između gradova i ruralnih dijelova, jaz se i dalje širi, stoga veliki broj ruralnog stanovništva migrira u gradove u potrazi za (bilo kakvim) zaposlenjem. No, u dobivanju prava priječi ih hukou, koji veliku većinu drži u statusu vječnih siromaha. Problemi s kojima se migrantski radnici suočavaju su niske plaće, loši radni uvjeti, diskrimnacija pri zapošljavanju, te česta neisplata plaća i nesreće na radu.

Pobratimili smo se sa strojevima: migrantski pjesnici

U Kini sve veći broj kineskih radnika na pozadini izvatka od plaće ili tijekom noćnih smjena piše poeziju koja reflektira njihov život, njihove 16-satne radne smjene, male sobe u kojima žive, sagnuta leđa nad pokretnom trakom, česta samoubojstva kolega. Jedna od njih je Zheng XiaoQing, poznata migrantska pjesnikinja koja je je 2001. godine otišla raditi kao migrantska radnica te je poeziju počela pisati tijekom šest godina koje je provela u tvornici željeza. Ova pjesnikinja “industrijske pastorale” u svojim pjesmama često tematizira tvornički život radnika, rasute migantske obitelji, pražnjenje sela, otpor radnika i “novu estetiku željeza”. Upravo se željezo (na kineskom “tie”) u njenim pjesmama koristi kao čest simbol – hladna, teška egzistencija, metafora pokretne trake koja stoji naspram naših krhkih ljudskih života.

Vjerojatno najpoznatiji migrantski pjesnik bio je Xu LiZhi, radnik u Foxconnovoj tvornici koji si je oduzeo život 2014. godine. On je 2010. godine napustio provinciju Guangdong i pronašao posao na pokretnoj traci u Foxconnu. Foxconnova tvornica elektronikom u Shenzhenu zloglasna je po samoubojstvima radnika – 2010. godine 14 ih je počinilo samoubojstvo.

Vijak je pao na tlo / U ovoj tamnoj noći prekovremenog / Padajući vertikalno, lagano zveketajući / Neće privući ničiju pažnju / Kao i posljednji put / U noći poput ove / Kada je netko pao na tlo.

Na Libcomu pišu o kratkom životu ovog pjesnika koji je u Foxconn došao u potrazi za boljim životom. Nekoliko puta se pokušao izvući, pronaći bolji posao vezan uz knjige, no nažalost nije mu uspjelo. Xu Lizhi nije se mogao izvući s pokretne trake; uglavnom je pisao o samoći, životu na pokretnoj traci, sobici u kojoj provodi dane, a 2014. si je oduzeo život.

Oni svi govore / Da sam dijete od malo riječi / To ne poričem / No zapravo / Govorim li ili ne / Ja ću se s ovim društvom uvijek / Sukobiti[1

[1] Svi prijevodi napravljeni uz pomoć engleskog prijevoda s kineskog jezika sekcije Nao na Libcomu.

 

Ivana Keglić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close