TEKST

Zapisi usred puta, dio II

Mala kronika ljetne biciklijade 2017. ― nastavlja se započeto.

Pogled na Brač s Hvara

26. ― 30. srpnja / Split―Stari Grad―Sućuraj

Kad uradiš check-in na Fejsu prolazeći kroz Splitska vrata, sve što se vidi u objavi je bova magenta boje usred plohe pune 50-postotnog cyana. Veliko digitalno plavetnilo i beskonačno umreženi ocean. Nasuprot reduciranoj virtualnoj slici pejzaža stoji malen prolaz između Šolte i Brača ispunjen spontanim mahanjem jahtaša i nautičara upućenim nama, umornim putnicima trajekta Marko Polo, starog Jadrolinijinog gotovana na ruti od Splita do Starog Grada na Hvaru. Plovidba nam je služila prvenstveno za sunčanje i suzdržavanje od trošenja suvišnih kovanica na preskupe, ali neophodne tople napitke.

Pokušali smo u potpunosti iskoristiti hlad koji prekriva lijepu obalnu cestu od Starog Grada do Jelse, a preko Vrboske. Barem što se tiče nekretnina, relativan luksuz bilo je nemoguće ne primijetiti, pa ipak nisam bio siguran da bih želio imati kuću upravo tamo. Nedostajao je dašak divljine koji nas je međutim čekao čim smo se odmaknuli od Jelse i dokotrljali se do unutrašnjosti otoka, sirovog vrta otpornog na sve raščlambe i otvorenog prema promatraču kao knjiga s kartonskim pejzažima na rasklapanje. Nije bilo dovoljno sve vidjeti, nego je trebalo i dodirnuti i pomirisati, osjetiti pod nosom i prstima, uvjeriti se da stvarno postoji. Ipak, Brač i Biokovo s lijeve strane puta i polja lavande s desne bili su dovoljan zalog čvrstoće tog iskustva. U Poljicama, brbljavi barba mahao nam je s verande svoje konobe. Ime i prezime: Ivo Lučić.

Ispalo je da je čovjek ne samo višestruko nagrađivani maslinar, nego je i 1971. sa svojom skladbom pobijedio na sarajevskom festivalu Vaš šlager sezone, dok je jedan Arsen Dedić dogurao samo do trećeg mjesta. Osim što se njegova šansona neprekidno vrti s CD-a u starom kaziću, interijer konobe ispunjen je od vrha do dna oruđem i oružjem. Tu je, naravno, bio i kalendar sa sisatim ljepticama. Datirao je iz pretprošle godine, a možda je bio i stariji, iako će djevojke ostati vječno mlade. Kao i barba Ivo, nadajmo se. Za razliku od Miše Kovača, s kojim je, kako reče, prijateljevao sedamdesetih na relaciji Split ― Šibenik. “E, mali, da san ti ja piva onu iz Sarajeva prodali bi pola miliona ploča…” CD-i ne idu ni blizu tako dobro, ali zato ulje i vino, hvalio se barba Ivo, idu kao halva.

Mala mjesta duž stare hvarske ceste posjeduju nešto od letargije koja pritišće svako meksičko selo gdje Tex Willer i Kit Carson kroče na početku svake prave pustolovine. Ne uzimam si za pravo da smo imalo nalikovali tim legendama lijevog talijanskog tumačenja Divljeg zapada, ali činilo mi se da su naši dolasci u Zastražišće, Gdinj ili Bogomolje predstavljali male poremećaje u svakodnevnici njihovih stanovnika. Dakako, nije to bilo ništa zaista značajno. U najboljem slučaju nekolicina staraca, ali i mlađih ljudi, jedva bi podigla pogled sa svoje podnevne pive ispred dućana. Mislio sam da bi bez nas ostali šćućureni pred njom sve do navečer. Vjerojatno sam se varao.

Spomenik bogomoljskim partizanima

Za tako mala sela, Zastražišće i Bogomolje imala su prilično velike partizanske spomenike. Je li njihova veličina bila proporcionalna broju seljana poginulih u ratu, to nisam znao. Pretpostavio sam da je njihova patnja bila vrijedna toga da im se imena vječno sunčaju na neprekidnom hvarskom svjetlu. Bilo je očito da su spomenici dobro održavani te da seljani općenito drže do svoje antifašističke tradicije, kao što je slučaj s većinom dalmatinskih otoka. U dubokim kanjonima imena boraca NOB-a urezanih u tvrdi kamen gnijezdili su se insekti koji bi inače možda izgorjeli do sutradan. Njihovi kratki posjeti otočkoj zemlji bili su zdravi pandan sporo bilježenoj beskonačnosti. Mi smo se kotrljali tek malo brže.

Detalj sa spomenika borcima NOB-a u Bogomolju

Čim smo stigli u Sućuraj saznali smo da je jedan stariji turist, porijeklom Poljak, maloprije umro na plaži. Srce ga je izdalo usred kupanja. Sve u svemu, lijep odlazak. Kad bismo svi skupa bili imalo milostivi, ostavili bi ga da spava u moru. Zanimljivo, ali njegovo mjesto nadomak kampa našoj maloj zajednici nije donijelo nemir, nego neobičan osjećaj spokoja. Kao da se odmah na početku boravka u Sućurju otrgnulo nešto što nas je pratilo putem i prepustilo mjesto očekivanim, dobro poznatim užicima. No, čekalo nas je i mnogo toga novog.

Partizanska spomen-ploča u Zastražišću

Sućuraj nema slučajno vrt edenski u drugoj polovici svog imena. Naše društvo namjerilo se na to malo mjesto već drugo ljeto uzastopce, ponajprije zbog održavanja muzičkog festivala Tam tam, posljednjeg vikenda mjeseca srpnja, kad se u Sućuraj slijeva mnogo pasioniranih posjetitelja, prvenstveno iz jugoslavenske regije. Srpske automobilske registracije ondje ne izazivaju nikakvu podozrivost, dapače ― beogradski Repetitor svake godine sviraju na festivalu (a ovaj se put odvijao šesti po redu) već i zato što u Sućurju jednostavno ljetuju. Svatko se počinje njihati u skladu s vibracijom mjesta čim popije prvu jutarnju kavu u Gusarskoj luci, omiljenom utočištu festivalskih ranoranioca koji prije dnevne vreve žele malo biti sami sa sobom i svojim novinama, izvan kampa u kojem je uvijek živahno. To vrijedi za sve ― i domaće i goste, i “obične” posjetioce i glazbenike. Zvuči kao klišej kad se napiše naglas, ali na Tam tamu nestaje i ono malo razlika koje postoje između izvođača i njihovih slušatelja, ma tko oni bili, a svakako se osjeća da mjesto diše s festivalom iznjedrivši ga na najprirodniji mogući način. Budući da je festival namijenjen isključivo regionalnim grupama, a k tome je vrlo pristupačan, moglo bi se reći da je postupno postao ključno takvo događanje za cijelu domaću muzičku scenu.

Mjesna knjižnica u Sućurju

Osjeća se to i po gostoljubivosti domaćina i po vještini organizatora, ali i po entuzijazmu, pa čak i radišnosti posjetitelja, među kojima su mnogi vrlo brzo po dolasku završili volontirajući na festivalu i tako ga momentalno upoznali potpuno “iznutra”, a bio sam uvjeren da tko to nije uradio sada, učinit će kad-tad. Takva je magija Tam tama. Među grupama koje su nastupile pod širokim hvarskim nebom iznad mjesnog nogometnog terena, a riječ je o sve samim perjanicama lokalnog alternativnog zvuka (Moskau, Pridjevi, Seven That Spells…), ovom prilikom izdvojit ću varaždinsko-zagrebački bend Seine, pola kantautorsku, a pola post-pankersku priču Ivana Ščapeca, nekadašnjeg gitarista izvanredne Vlaste Popić, koju pripovijeda skupa s basistom Ivanom Grobenskim (inače multiinstrumentalistom i glavnim autorom grupe Moskau, također s vrlo zanimljivim samostalnim opusom) te bubnjarom i glazbenim producentom Dimitrijem Petrovićem.

Premda o glazbi nije zahvalno pisati koristeći apstraktne analogije, ako ste pročitali roman Črna mati zemla shvatit ćete što mislim kad kažem da Seine zvuče onako kako Kristian Novak piše. Koliko znam, premda ni jedna njihova pjesma nije na kajkavštini niti se, izuzev pjesme Janko, koriste melodijama nastalima davno prije njihovog rođenja, post-punk Seine prožet je snažnim nabojem autentičnog etna koji se osjeća više u općem ugođaju njihovog zvuka nego u konkretnim muzičkim elementima. Dok Ščapec svojim prepoznatljivim falsetom, originalnim u okvirima širima od regionalnih, ispaljuje varljivo jednostavne, no iznimno zagonetne stihove poput ovih: “Šilo radi samo / tkanje se ostvaruje / dubine se bude / i nemaš kuda / svuda / tvoji / odrazi” (Šilo), u slušatelju bruji rijeka za koju nije ni znao da postoji, bilo njegova vlastita Mura, bilo Sava… Seine veoma kompleksne emocije zvukovno i stihovno izražavaju sa savršenom lakoćom, kao da ih se baš nimalo ne tiče što se nekima kida kičma za vrijeme njihovog nastupa. Put Seine je primordijalan i posve istinit, dok je mitologija koju pažljivo grade u svojim pjesmama istodobno potpuno domaća i miljama udaljena od primisli o nacionalnim mitovima ― oni otkrivaju univerzalne vrijednosti u specifičnom mikrokozmosu tradicijskih utjecaja koji se lome s reskim pankerskim gitarama, izazivajući tektonske poremećaje u onome što smo mislili da su dosadašnji dometi nove regionalne scene. Ukratko, slušajte Seine, prva ploča samo što im nije izašla.

Ipak, nisu samo Seine pokupili lovorike slave zbog svoje osebujne izvedbe. Ovaj put ovo nipošto nije samo fraza ― sve grupe ostavile su određeni dojam na okupljene. Pridjevi su, barem za mene, po prvi put zvučali tako kako su otpočetka trebali ― s jakim psihodeličnim podtekstom koji ne citira opća mjesta angloameričke rock-tradicije, nego crpi inspiraciju iz mnogo bližih, protočnih izvora, dok mu identitet zaokružuje i čudnom ga glazurom preliva upečatljivi vokal Ivane Picek. Prepuštena sama sebi u pjevačkom smislu, bez podrške iskusnije Nine Romić, te “izbacivši” izvanredni solo-album Časna lobanjska, koji joj je očigledno raširio krila, Picek si je napokon dala oduška i dopustila svom glasu da postane ravnopravni član instrumentarija Pridjeva. Njezino novopronađeno samopouzdanje osjeća se u cijelom njihovom nastupu, jer odjednom i momci pare usviraniji, energičniji, spremniji na improvizaciju i blage promjene svoje zvučne slike iz pjesme u pjesmu.

Spiridon dosljedno održavaju misterij glede svog porijekla (jesu li iz Makarske ili Drvenika ili pak s Brača, pitanje je sad), koje bi, naravno, bilo nevažno da priča (i) ovog benda nije do krajnosti domaća, ali drži i do osnovnih civilizacijskih dostignuća perjanica stranih kultura. Pjevač i stihoklepac Spiridona sipa parole o tome kako mu starci ne žele kupiti najnoviji Playstation, istodobno izgledajući kao kvartovski klinac koga su stariji dečki upravo potjerali sa šice, što vjerojatno i jest. Za to vrijeme gitarist, naizgled podjednako zelen, razvaljuje rifove koji se ni na koji način ne slažu s urlanjem pjevača, ali cjelina se uspijeva odvijati na granici raspada, čineći to neprikosnoveno i urnebesno. Teško je reći što će se ubuduće događati sa Spiridonom, koji je već snimio dva albuma (Krik (2014.) i Čovjek monstrum (2017.), ali pratit ću ih u nadi da nikad neće postati privlačni u klasičnom smislu riječi.

Nakon što je festival završio, pustolovina se nastavila u Hvaru i drugdje, tragovima prisutnosti pokreta otpora na dalmatinskim i kvarnerskim otocima, a među njima jedan je čuvao tajnu o kojoj će biti riječi u trećem i posljednjem dijelu ovog putopisa.

 

Autor teksta i fotografija: Bojan Krištofić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close